Izvod iz  razgovora koji je pisac Hadžem Hajdarević vodio sa Miloradom Popovićem i Ivanom Lovrenovićem, na književnoj večeri  u Fojnici, posvećenoj dobitniku Njegoševe nagrade.

Hadžem Hajdarević: Evo, ovdje je jedan od članova žirija za Njegoševu nagradu! Članovi su Bogomil Đuzel, Miljenko Jergović, ovdje prisutni Ivan Lovrenović, i drugi, pa bih volio, Ivane, da se uključiš i da ti sam kažeš zašto je baš Miloradu Popoviću dodijeljena Njegoševa nagrada; negdje si objavio jedan zanimljiv mali tekst u Crnoj Gori o demonizaciji Njegoša, mada se ne mogu sjetiti kad je to bilo…

Ivan Lovrenović: Pa nema se tu šta govoriti kad je u pitanju ovaj postupak rada jednog takvog žirija i njegova odluka, sve je tu već i rečeno. Mi smo, i nisi to rekao, pa nije zgorega reći, imali  puni sastav tog žirija, i to nešto znači jer prije svega treba znati da Njegoševa nagrada  kod nas jedina koja ima taj veliki radijus, ona tretira knjige i pisce iz cijelog južnoslavenskog svijeta jezičnoga, a to znači od Slovenije do Bugarske, pa je onda po tom obrascu sastavljen i žiri. Dakle, sedam osoba, iz Slovenije je bio također romanopisac Dušan Šarotar, iz Hrvatske je bio Miljenko Jergović, iz Srbije je bio Jovica Aćin, iz Bugarske gospođa koja se zvaše, nisam trenutno pri koncentraciji, iz Makedonije veliki makedonski pjesnik Bogomil Đuzel, iz Crne Gore kritičar i novinar Simeunović i, iz Bosne, ja. Posao nam je bio jako ozbiljan, jer smo imali na stolu nekih dvadeset i jednu, ili dvadeset dvije knjige. To su sve knjige vrlo ozbiljne. Radilo se o svim književnim žanrovima. Trebalo je od tih dvadeset i jednu knjigu izabrati samo jednu. Postupak je išao već kako je išao, da vas sad ne gnjavim s procedurom. Meni osobno bilo je jako drago što su u širu konkurenciju za onaj najuži izbor bile ušle i dvije knjige iz ovog našeg malog nesretnog svijeta, to je roman Enesa Karića Boje višnje i roman Damira Ovčine Kad sam bio hodža, i bile su vrlo ozbiljno tretirane i vrlo ozbiljno se o njima govorilo, onako kako i zaslužuju. Da bi se na kraju sve to skupa suzilo na tri knjige, među te tri knjige je bio roman Milorada Popovića Čovjek bez lica, koji je, na kraju, odnosom glasova šest naprema jedan, to je isto važno da se kaže, jer se to u ovom slučaju dosta rijetko događa tako jednoglasno, i dobio tu nagradu. Zašto baš ta knjiga? Pa vrlo jednostavno, zato što je to knjiga koja je, s jedne strane, kako da kažem, odličan književni tekst, odlično koncipiran i izveden roman, s nečim što se u novijoj književnoj produkciji, barem kod nas, malo i zaboravilo: to je klasični roman, s velikim brojem likova, od kojih su svi manje ili više odlično profilirani karakterno i sudbinski, a neki izvanredno, kao naprimjer fascinantan ženski lik, što je vrlo zanimljivo u cijelom tom romanu, koji se puno više  bavi ovim velikim temama političkim sudbinskim, nacionalnim i tako dalje. Dakle, s jedne strane to, a s druge strane, naravno, i to što taj roman donosi u tematskom smislu nešto novo, o tome je i rečeno nešto malo, donosi vrlo značajnu inovaciju, donosi tretman tih nekih historijskopolitičkih identitetnih tema koje se tiču Crne Gore, koje su do sada bile, pa recimo, ako ne baš pravi tabu, a ono sigurno potpuno zanemarene, prešućivane, neobrađivane teme… O tome ja ne bih govorio, bolje bi bilo da nam o tome Milorad Popović kaže nešto više. I treća stvar, što nije nimalo nevažno, jest da je Milorad Popović, i osim romana koji je predmet nagrade, autor vrlo kompleksnog opusa. Već je spomenuto koliko je njegov opus u poeziji vrlo značajan, tu su onda ta dva romana, a isto tako, u treću ruku, i njegov esejističkopublicistički diskurs koji se tiče svih ovih važnih krupnih dramatičnih crnogorskih i ex-jugoslavenskih tema, tako da je nama odluka da Milorad Popović romanom Čovjek bez lica dobije Njegoševu nagradu, gotovo da kažem, nametnula sama od sebe. U tom smislu posao nam nije bio težak. Sve ono prije bilo je teško i ozbiljno, ali odluku nije bilo teško donijeti. Cijela ta pojava naprosto se nametnula sama od sebe kao kako da kažem bogom dan izbor za Njegoševu nagradu ove godine.

Hadžem Hajdarević: U tom smislu si na meti raznih napada, raznih lobija onih koji na bilo koji način pokušavaju da te ospore. I ova Njegoševa nagrada bila je od strane nekih pisaca dotle je išlo da su govorili da treba ustanoviti nagradu “Milorad Popović”, pa je dati Njegošu. Tako je pisalo u Monitoru.

Milorad Popović: Dakle, kad je u pitanju  Njegoševa nagrada kod Crnogoraca postoji posebna osjetljivost, jer ko god je, što bi rekli,  mrčio pero u Crnoj Gori nije se mogao sačuvati napasti da u jednom času sebe ne uporedi  sa Njegošem, ili da  zamisli  da je on taj koji je prvi do njega.  Tako da i  činjenica da niko od Crnogoraca koji su većinu života proveli  u Crnoj Gori dosad nije dobio ovu nagradu dosta govori o tom mentalitetu. Dakle,   ko god da je dobio Njegoševu nagradu ne bi mogao izbjeći izvjesne neprijatnosti i pitanja: zašto baš on, kako on, a ne ja. Kad sam ja u pitanju tu postoje još neke posebne patologije, sasvim lične prirode, a vezane su i za samu fabulu romana. Riječ je, naime, o jednom novom crnohumornom zapletu o kojemu bi se mogao napisati novi roman: marginalni lik u romanu, špijun UDB-e Cole Novičić, alias Jevrem Brković, pokrenuo je akciju, zajedno sa svojim sinom urednikom kulturne rubrike u listu Vijesti, da se na svaki način osujetim kako ne bih dobio tu nagradu. S obzirom da se spekulisalo da je Čovjek bez lica jedan od favorita,  iz očaja su smislili jedan bizaran prijedlog da žiri dodijeli Njegoševu nagradu Radovanu Zogoviću, koji je umro prije trideset godina, premda ova nagrada ima svoj statut koji propisuje da u konkurenciju ulaze djela napisana u posljednje dvije godine!? Posebnost ove nušićevske, tačnije beketovske bizarnosti je u tome što špijun iz romana organizuje peticiju koju šalje predsjedniku  Vlade koji je svojevremeno bio  šef tajne policije.  Ustvari, Cole Novičić, odnosno Jevrem Brković, u romanu je  potpuno marginalan lik, jer meni je Vjeceslav Čižek fascinantna figura o kojemu bi se mogao napisati poseban roman. On je bio idealista,  anarhista, koji je pobjegao iz Crne Gore u Beograd, jer je u Omladinskom pokretu, mimo znanja glavnog urednika, napisao  uvodnik “Da li je Đilas laburista”. Štampari slovoslagači su ga  prijavili policiji, i on je pobjegao u Beograd, i našao utočište kod ovoga nesrećnika koji nije bio student, ali mu je UDB-a plaćala sobu  da špija  u studentskom domu. Čižek koji je bio mlad i naivan čovjek,  dadne mu svoje satirične pjesme da pročita. Jedna pjesma se zvala Glava, to je ustvari katren: Svako od nas po jednu da ima/ a s kojim pravom/ nije li dosta/  narod sa jednom glavom. To je  Jevrem protumačio kao aluziju na Tita, i kad je Čižek zaspao, doušnik mu ukrade pjesme i odnese ih u policiju. Čižeka uhapse, osude ga dvije godine zatvora. Jevrem je bio glavni  svjedok tužbe. Čižek, kasnije, trpi  golgotu, pogotovo njegova familija koja se seli u Sarajevo. Nakon dvije godine, i on je došao  u Sarajevo. Familija Čižek je iz Češke ili Slovačke porijeklom, a živjeli u u Boki, u Đenovićima. On je u Sarajevu završio fakultet, predavao   godinu-dvije u nekoj srednjoj školi i onda je  pobjegao u Njemačku, gdje je pisao vrlo oštre tekstove protiv Tita. Ali, Udba ga je i tamo stigla. On je održavao vezu s  nekom koleginicom sa fakulteta koja je takođe bila doušnik: Sreten Asanović, koji je s Čižekom učio učiteljski školu u Herceg Novom, pričao mi je da su njegovog druga voljele žene. Bio je neobičan lik, poluslijep, s mrenom preko jednog oka, ali neobično harizmatičan. Udba je, dakle, preko profesorke Sarajke saznala da Čižek putuje na  simpozijum u Italiju, u nekom gradiću na jezeru Komo, u Italiji, i presretnu ga na strada del sole, kidnapuju ga, stave  u gepek, dovedu u Jugoslaviju, gdje su ga  osudili, mislim, na trinaest godina zatvora, da bi tek osamdeset osme godine bio pušten na slobodu. Heinrich Böl je bio predsjednik njemačkog PEN-a; i na političke intervencije, iz Njemačke i iz drugih zemalja, pisali su peticije jugoslovenskim vlastima, da ga kao “zatvorenika savjesti”, puste iz humanitarnih razloga, jer on je već bio potpuno oslijepio u zatvoru. U međuvremenu je u Njemačkoj dobio neku socijalnu penziju, upoznao jednu Hrvaticu iz Senja, i vratio se u Hrvatsku krajem devedesetih godina. Drago Kastratović i ja smo ga jednom posjetili u Zagrebu. Ubrzo se vratio u Njemačku, gdje je umro naredne godine. Bio je razočaran u novu Hrvatsku. On je prvobitno bio samo ljevičar, kasnije je postao nacionalista, ali se nije odrekao mladalačkih socijalističkih ideja. Žena ga je sahranila u Senju. Dakle, njegov špijun Jevrem i Balša, decenijski stranački ministar kulture u sjenci i pisac u sjenci Nikolaidisa, Spahića i Goranovića, glavni su inicijatori  cijele te  hajke na nagrađenu knjigu, i  vodili su je na jednako bestijalan denuncijantski način kao što se to radilo prije sedamdeset godina kad je Jevrem ljude slao na robije zbog izrečenog mišljenja. Tako su insinuirali i da je Milo Đukanović sve to aranžirao oko Njegoševe nagrade. Ja  vjerujem da on nije imao predstave kad se dodjeljuje nagrada niti  ko je bio u žiriju. Đukanović je čovjek biznisa i politike, koji se ponekad  pojavi na  pozorišnoj premijeri,  i to uglavnom zadovoljava njegove duhovne potrebe, kao uostalom i većinu ovovremenih  političara  tranzicionog  kapitalizma. S druge strane, očekivane su bile negativne reakcije iz velikosrpskog kruga, u čije kolo se bio uključio i Muharem Bazdulj, prije svega zbog moje besjede o Njegošu, koja negira simplifikovano posmatranje Njegoša kao Kosovskog osvetnika,  kako bi Andrić rekao, zavjetnog čuvara Kosovske misli.

Preuzeto sa sajta aktuelno.me