Jean de Breyne: Postelje
(Lits, Propos2 Éditions, 2023)
S francuskoga prevela Vanda Mikšić
sutra sam znači odsutan.
koji sat, ne dugo.
vatra je u kaminu i
pet ritualnih plesova u suiti.
želim joj reći tu
odsutnost sutra, vatru, Manu.
natočit ću whisky, onaj
Jameson što pio sam u Dublinu.
fotografirao sam svoju sjenu
da joj je pošaljem dok
prevaljujem put, misao o
odsutnosti sutra ujutro ondje.
ne na dugo, sad je to
novo, budućnost možda.
uzdam se u inovacije za
tijelo, neinvazivne, blage,
uz pratnju, to dobro znaš.
pogledaj broj slogova
što grade redak po redak,
šest ih je, deset? ne broji.
osamnaest sati, moj sat,
knjiga rukopis piće
taj sat uglavnom je pjesma.
nastojim je obeskrajiti na papiru,
bit će dakako dovršena nedovršena,
vrijeme to traži nameće. a
sutra odsutnost, koji sat,
ne dugo nadam se onamo i
natrag. zapisati prisutnost i,
narančasti sad plamen,
klavir Andréa Joliveta, Mana,
za smiješak, svjetiljka, da,
vatra prede to je njezin zvuk, da,
klavir se povremeno sjuri i ja
u rukopis. što znači iščitavati se?
čitam, pjesma je mogla reći to i
***
koliko jutara valja započeti,
i taj nalog da valja poći,
i to prvo u tišinu,
i zadnje slike noći,
i mjesto prvih riječi.
vani čovjek, zatvorenih usta,
na svoj način spor ili odlučan.
unutra bavi se domaćim možda
pridruži se i štogod drugo.
jutros zima nebo je bijelo,
od buđenja opsesija napisati rečenicu,
nastavak obraćanja,
bit ću odsutan no to je sutra.
jutros vjetar u granju
s kretnjama dana koji teče,
iste nenapuštene misli,
snaga brojnih preklapanja
s viđenjima i pogledima, sad
istima pred put kojim valja poći,
lice mjesto ono nekad i ovo ovdje.
stopala i noge u pokretu
koračaju u poznato u nepoznato,
čvrsto na tlu. rečenice dok naviru
prelazimo jutro i svjetlost
otkriva ono što vidimo ne vidimo,
ona duhovna o kojoj nemate pojma.
razvija se to cijeli dan,
giba i s koracima i za odmora.
to odvijanje može biti krajolik,
ta odluka da se tako izreče ovdje, da
***
u mislima on uopće ne misli na
misao. misao u zapisu,
dok hoda u glavi mu je
i tako bude izrečena kao
i pismo što već je napisano.
ta tema vlastite misli dolazi
s dobi kao da treba rekapitulirati:
zapravo može li se tad misliti valjano,
raspravljati o mislima svih
strana koje uspostavljaju fašizam?
ali još se družimo i
upoznajemo čak i sa
stidljivošću sličnosti dok
susrećemo, i idemo sretni,
toliko smo propustili u
dobronamjernosti i sigurnosti
ali možemo se spoznati,
misliti na bitak zapravo je
misliti na samu stvar ne na misao
koju nam ne povjerava,
čak i na ovo dvoje simpatičnih:
zaustavljaju auto da pozdrave,
razmijene dvije-tri rečenice.
ne misli, nego ono što jesmo,
ono što otvara put, riječ
razmjenu, sâm susret
ne samo fizički – znao sam reći,
sretan, novo ljudsko biće, iako
i on prolazan. da, ponekad da.
idemo sitnim stidljivim koracima i
ponekad vrijeme nam je sredstvo.
nevjerojatno, još možemo hodati,
vidite da vas pozivam u to mi.
dobro znam da ne sve vas,
sve vas koje ne poznajem:
mislim na pokvarenost, eh da
misli na određene misli koje
mogle bi pokvareno otkloniti
***
Paulu Hickinu, veljača 2021.
nakon razdoblja bolova
tijela, pronalazimo ravnotežu
i valja je održavati uostalom
popodnevna šetnja je kraća,
lovac je doista zapucao ali gdje?
vraćamo se tekućem tekstu,
tražimo relevantnost rečenica
u njihovoj proznoj sintaksi nalik
romanu mašta je također
potrebna a mi je nemamo
iskušavamo kako reći i kome,
bez ikakve sumnje najdražima,
o najdražima također pogođenima.
ponekad čekam da nazovu,
upravo tako da čujem
kako ste kaže jedan od njih.
Paul je proslavio osamdeseti rođendan:
dobro je da ostavši siročad
imamo starije od sebe, oslanjamo se
o njihove rečenice nastavljamo
postajati
***
to kost se javlja,
dovoljan je pogrešan korak,
ništa ne krcne, uspravljamo se,
ono bitno ne žali se,
prolazi kroz cvat
badema, nije se smrznuo.
kad je ono bitno protokol
pristižu nove riječi,
recimo jedna od njih bez kiselog osmijeha
skakuće vrakuće unutra
bez bola. što ja znam o tome,
neko vrijeme već znamo
da sve povezano je i u nama
i u samom svemiru
kad ona dođe
na svoj način reći da je tu,
trajno povezana, a to znamo,
to: biti prisutan sad i tu,
uvijek pokušavamo i uvijek
tu između realnosti i realnog.
ono što kažem može se i slemati,
treba mi glazbeni aranžman.
ja ću biti vokal.
nema amalgama:
rečenica za rečenicom
štetna glupost novinara.
spominje tek policijsko nasilje,
zaboravlja nasilje naroda.
zaraženi smo nasiljem,
narod isto tako mrzi.
moja rečenica je uz njega, ali
Majakovskog vodi u samoubojstvo
kada preuzme vlast.
idemo daleko vratimo se
u sjedeći položaj i kralješke.
voljeni smo i paženi.
iako sati idu iz dana u dan,
nedostaje ono sutra,
sutra nedostaje ovome danas
što konča nad večernjom rečenicom
***
ne znamo bogzna što,
pitanje se ponavlja. na
raznim mjestima gdje je čovjek,
njegovo lice, njegovo posrtanje.
odbacujemo pomisao na odgovor,
ponekad s pravom i prihvaćamo.
no netko se spusti
do stupnja do kojeg vi ne možete.
diverzija što izmami osmijeh
i dan teče dalje. život je
dakle sazdan od dana, oni
idu, zacijelo mi idemo i
u ovoj dobi znamo kamo.
već neko vrijeme zar ne?
unutra dane čine
razni glasovi što govore,
većinu vremena oni napisani
ali ja im dajem živo tkivo.
dajemo ono što smo
susreli što drugi susreću
tek sada,
primjerice ponekad
ne znamo kome, tko
nas je tražio, a mi
svejedno darivamo.
večeras spremni smo slušati
o toj tvornici neznanja
***
možda me vatra čeka.
odgađam vrijeme, možda
kao što čine dani godišnjih doba,
ali sve nekako bez želje,
ili sve nekako sa željom
da vatra se ne pali, a
naročito ne pustiti da se čeka
drugo vrijeme za druge poslove.
tako je, da, preskočiti taj posao,
možda je to redovito
taj prelazak na nešto drugo.
po povratku uostalom
zalio sam vrt, a to je
nešto sasvim novo.
znam da će trajati
neko vrijeme ta kretnja iz
velike potrebe za ne-tugovanjem.
je li to isto razmišljanje,
o odsutnosti sad kad je došao kraj
dvojici velikih pjesnika, o
odlasku svakoga na svoj način
ferlinghettija i jaccotteta, dok
rascvjetani su bademi iako još
je zima, iako je blaga.
možda to moram reći,
reći vam to sada kad
znate da
odgodio sam vrijeme,
da, upravo sada.
ne zna se
što ćemo napisati.
pjesma kaže mnogo
***
sutra očekujemo prijatelje
dok neke više nikada.
mogli smo prijatelje susresti
i samo preko njihove knjige ili pak
samo izgovoriti njihovo ime.
to je prilično značajno i
od milijarde ljudi,
prilično je značajno
mjesto koje zuzimaju,
potreban je širok raspon daha.
po njihovu odlasku tkozna kamo,
uz sjećanje i tugu
i zatim tkozna gdje
ostaju u prostoru.
nije to pitanje obujma
djelā, nego odsutnosti.
za jednog su od njih danas
sunce i badem uglačali
lišće do visoka sjaja, dali
mu trijumfalan blistaj na
rubu puta i naše misli.
shvaćamo koliko mu je to značilo
tom šutljivcu punom riječi
njegovu glasu zvuku dahu
***
što se dakle događa
za to vrijeme sjedenja ležanja
dopuštenih kratkih šetnji,
čak i kupovine u supermarketu?
ne čujemo ništa ali koja buka
sva ta tinta na papiru,
ti stručnjaci na tv dnevniku.
čujemo sve od ptica
na istome čempresu, glasova
pisaca u njihovim knjigama.
dosta mi je gorčine kažem.
tijelo mi je u vodi brišem se,
hodam s ručnikom oko sebe:
eto slavne slike.
bit će to moja krivotvorina.
tišina je takva da otvaram
prozor. vani je isto,
osim ptica: one ne znaju
koliko me njihova ravnodušnost
ne žalosti nimalo doista ne.
što se dakle događa vani?
čini se da su praznici?!
zar i danas?! ćuti se
smrt ćuti se mržnja,
ali zašto se usredotočujem
na nju toliko je
mirisa prijateljstva ljepote.
izbit će sukob izbit će sukob
i ljepotu će prvu
progoniti. misli li se dovoljno
što je u duhu čovjekovu,
koji je među stotinama ubijenih,
ubrzo u masovnoj grobnici.
i sve to na našem planetu
svakodnevno na stotine,
to se dakle događa.
ali u ovome času također
koliko znam
za mene su nježnosti,
crvena je kamelija posađena,
lijeha sunovrata čeka,
bijeli zumbul cvate,
i taj glas što govori u
telefon periferija
uvijek je sasvim blizu,
periferija naša susjeda.
bojim se čovjeka istina je,
taj osjećaj da čeka trenutak
kada će pustiti svoje pse
***
nije prisutno ono
što ne mogu zagrliti.
dani se čine dugi,
opet ta svjetlost,
komadić neba i
zida je odražavaju.
mogli bismo navesti imena
na tome svjetlu, koja
dolaze nam zboriti,
imenovati ih u počast.
ona ne mogu ne biti,
velika su, negacija
nije prigovor, nježnost
samo je tvoja,
nitko drugi ne može
držati tijelo uspravnim
pred zrcalom lavaboa,
ni pomoći mi da se predam
u ruke drugima s prtljagom,
odem od tebe
kad-tad. istina
u poznoj sam dobi,
mislili smo na to.
sutra ćemo ponovo
putem maslinika
Biografija
Jean de Breyne (1943) pjesnik je, fotograf, umjetnički kritičar i izdavač. Živi na jugu Francuske. U Lyonu je 1974. utemeljio Galerie-Librairie L’Ollave, glavni je urednik časopisa za umjetnost L’Ollave, préoccupations, kao i esejističke biblioteke Préoccupations. Radio je kao nezavisni povjerenik za izložbe, a od 2005. do 2017. vodio je Les Cris poétiques, pjesničku manifestaciju u Aptu. Od 1991. godine ostvaruje književni i likovni dijalog s Hrvatskom. Godine 2011. kao izdavač je pokrenuo biblioteku Domaine croate/Poésie u kojoj, u suradnji s Martinom Kramer, Brankicom Radić te Vandom Mikšić, svake godine predstavlja po dva hrvatska pjesnika.
Dosad je objavio tridesetak pjesničkih zbirki od kojih su neke priređene u suradnji s likovnim umjetnicima. U gradskoj knjižnici u Lyonu čuva se sav njegov rad do 2008. (Fond Jean de Breyne).
Bio je na nekoliko autorskih boravaka u stranim zemljama. Pjesme su mu prevedene na talijanski, poljski, portugalski i hrvatski (zbirke Kad čovjek govori, 2013, i Imperfekt, 2018).