Posljednji dopis nije ni pročitao do kraja,
a ljutnja koja je eruptirala iz njegovih grudi
bila je žestoka i nekontrolirana. Poštu je
zgužvao, a onda smotuljak papira tresnuo
o limeni zid. Usne su mu se tresle od bijesa,
a curak pljuvačke razlio se preko brade
i završavao na dlakavim grudima i da nije
nervozno tresao glavom i nerazgovjetno
ponavljao grupu glasova koji su trebali biti
neko ime Husein bi ličio na mrtvog čovjeka.
Dok je pokušavao naći neki oslonac
tražeći rukama čvrsto mjesto ravnoteže nehotice
je oborio saksiju s cvijećem, a onda s
obje noge stao u rasutu zemlju. Nije ni primjetio
da se cijela kuća tresla, a tanki limeni
zidovi prijeteći ljuljali; za njega stvarnost
ovog svijeta više nije postojala i u svojoj
duševnoj rastrojenosti mogao je samo vidjeti
lica opštinskih službenika, iskrivljena u
odurne grimase poruge.
Kad je došao sebi noć se već spustila
na njegovu kuću i bez ikakvog naprezanja
mogao je čuti huk nabujale Bosne. Bilo je
hladno i drhtao je nastojeći nekako sačuvati
posljednje ostatke topline u svom tijelu. Osvrnuo
se nekoliko puta oko sebe čekajući da
se oči naviknu na mrak, a kada njegove plave
zjenice počeše jasnije razaznavati stvari
prvo što opazi bilo je zgrčeno tijelo njegove
žene Hatidže. Ležala je na ponjavi kupljenoj
davno prije rata pokrivena jambolijom koju
je ne sjeća se više kada donio sa rada u Ljubljani
i u mraku koji ih je okruživao jasno je
vidio samo njenu glavu i sijedu kosu koja se
nakupila na tjemenu u neurednu punđu.
Prije nego je počeo tiho ridati u jastuk
plašeći se da iznenadni zvuk oslobođenih
emocija ne probudi Hatidžu odlučio je
napraviti gestu blagonaklonosti, uraditi nešto
što će joj privući pažnju i izmamiti osmijeh,
od čega će opet zasijati onom nekadašnjom
ljepotom u koju se bio neobuzdano zaljubio
i zbog koje se odvažio živjeti samostalni
život. Dok je gledao kako ravnomjerno diše
nije se mogao osloboditi utiska da je on bio
krivac za svu njenu bijedu i sve nevolje s
kojima se borila svakog dana i zbog tog je
osjećaja samo dublje zarivao glavu u jastuk
i neutješno plakao. U tom bezdanu uzburkanih
emocija nije mogao pronaći misao
koja bi bila vodilja njegovom razumu i
koliko god se trudio usmejriti pažnju uma
u jednom određenom smjeru to su njegove
misli postajale nejasnije i fluidnije i sve što
je u tim magnovnjeima mogao razaznati kao
cjelovitu stvarnost bile u nekakve nejasne
slike.
Osjećao je, nije mogao dokučiti zašto,
miris kaduljinog meda i kada god bi se pridigao
vidjeti Hatidžu kako leži i diše pogledom
bi uspijevao pronaći samo jednu do pola
završenu sliku, jedan amaterski prikaz stabla
s kojeg otpadaju pocrvenjeli listovi, akvarel
izblijedio od zapuštenosti i nepažnje. Noć
je bila ispunjena nejasnim glasovima u kojima
je Husein gubio pažnju dozvoljavajući
da mu daleki odjeci tmine prekriju budnost
očiju. Padajući u san više nije mogao znati
šta se to zbiva s njim i zašto mu predmeti
stvarnosti postaju nerazumljivi i neprepoznatljivi.
Samo je još uvijek osjećao jak
miris kaduljinog meda koji se sobom širio
kao dim netom ugašene vatre.
Cijela je kuća mirisala na zemlju i taj
omamljujući miris nije Huseinu davao
duševnog mira. Hodao je od jedne sobe do
druge prolazeći kroz kuhinju ne obraćajući
više pažnju na Hatidžu neprekidno
ponavaljajući nekoliko nerazumljivih riječi,
a kada bi se iznenada zaustavio, stojeći
u nekom neprirodnom vojničkom stavu,
izgovarao bi svoje misli sa nevjerovatnom
odlučnošću.
„Ne smijemo odustati, ne smijemo posustati,
ne smijemo se predati“, nakon čega
bi nastavljao sumanuto hodati po kući.
Jučerašnje poniženje već je pomalo zaboravljao
a ljutnju od koje je dobijao lupanje
srca i vrtoglavicu zamijenila je odlučnost
da stvar izvede do kraja. Hodajući po kući,
velikim i nepredvidivim koracima, kovao
je planove i smišljao buduće poteze u toj
šahovskoj partiji koja je trajala već godinama
i u kojoj je Husein neprekidno
pokušavao da smjelim potezima razbije tvrdokornu
odbranu opštinske administracije.
S vremena na vrijeme pogledao bi Hatidžu i
u njenom ispijenom, sivom licu prepozanavo
bi najočigledniji znak nepravde s kojom
je bio prisiljen živjeti.
„Hatidžo, obećavam ti promijenit ću ovaj
život iz korijena, izbavit ću nas iz ove bijede“,
na šta je ona odgovarala dugim, nijemim
pogledom sažaljenja u kojem nije
bilo nimalo pokude ili zamjeranja nego
samo iskrene ženske ljubavi.
Dok je čekao da voda u lončiću uzvrije
pogledajući povremeno prema kesi sa
mljevenom kafom Husein je razvrstavao veliku
gomilu dokumenata po stolu tražeći papir
za koji je mislio da će mu tog dana biti od
odlučujuće važnosti. Toliko se zanio u razvrstavanje
papirologije da nije primjetio da
je voda prokuhala i tek je na Hatidžin poziv
shvatio da je lončić skinut s rešoa i kafa pripremljena.
Primakao se prozoru ispod kojeg
je bila postavljena sećija sa stolićem i sjeo
pomalo odsutnih misli čekajući da Hatdiža
nalije napitak u već postavljene fildžane.
„Moraju uvažiti moje primjedbe. To je
nepravda, a takve stvari su neoprostive“.
„Pazi kako dižeš fildžan, kafa je još uvijek
vrela i gledaj da ne ostaviš nepojedenu
kocku šećera na mušemi, kad se osuši zalijepi
se tako snažno da mi bude teško skinuti
je“.
„Svi su ti ljudi, od Rame iz opštinskog
JOB-a pa do Munevera u opštini, lopovi.
Nema među njima ni jednog jedinog vojnika.
Svi su do posljednjeg rat proveli sjedeći
po kriznim štabovima, a sada sjede po
boračkim organizacijama i odlučuju o tome
ko se borio a ko nije. E više neće. Neće,
Hatidžo, pa nisam ja dva puta bio ranjavan
za ovu državu da me sada zavitlavaju“.
Dok je govorio o načinu na koji se prave
spiskovi onih koji su bili u jedinicama Armije
Husein nehotično ufleka košulju kafom.
To ga razljuti pa poče psovati veoma glasno
i vulgarno, zatim uze neku staru krpu i poče
brisati trag kafe na košulji a potom i tragove
koje je fildžan ostavio na mušemi. Brisao
je pokrivač na stoliću grozničavo i nervozno
a mrlje koje su ostajale nakon njegovog
brisanja Hatidža je uklanjala mokrom
spužvom. Mušema je bila svijetlo plava i u
toj čudnoj igri dvoje ljudi koji se nadmeću
nad prljavštinom stola Husein prvi put zamjeti
crteže koje su je prekrivale. Posebno
mu za oko zapadne prizor nekog vjerovatno
engleskog sela i debele žene koja je bacala
kukuruzna zrna peradi koja su je okruživala.
„Čak i ova s mušeme ima bolji život od
našeg“, reče s nekom zloslutnom mirnoćom
nakon čega Hatdiža prestade brisati umrljani
stoljnjak i oborene glave se odmače od
stola. Husein je sjedio na sećiji pokušavajući
vratiti izgubljeni tok misli, napolju je puhao
jak vjetar a grane trešnje koje je savijao
udarale su u limeni krov kuće stvarajući
zagulušujuću buku i osjećaj kao da se cijeli
svijet nalazi u središtu zemljotresa. Husein
diže glavu prema krovu i poče se histerično
smijati vjerujući kako razogovara sa nekom
božanskom prirodom i taj mu isprekidani
smijeh bez radosti ispuni tijelo nekom
nepoznatom hrabrošću.
Preko nadvožnjaka je koračao brzo i
odlučno skrivajući ruke u džepovima pohabane
jakne ali čim je došao do bulevara koji
je vodio u središte grada poče posustajati a
misli koje su mu se rojile u glavi izrodiše
nevjerovatnu sumnju u njegovim odlukama.
Iznenada mu se ona čudesno jasna ideja o
silovitom protestu učini isuviše radikalna a
cjieli naum besmilen i uzaludan. U takvom
stanju je hodao gazeći opalo lišće i svakim
novim korakom osjećao je kako se nagomilana
odlučnost topi. Počeo je osjećati
neodređeni strah od okline a kada se primakao
stadionu bio je ne samo pokoleban
u svojoj namjeri da se obračuna sa ljudima
koje je krivio za stanje u kojem je živio nego
je počeo dvojiti u ispravnost svojih namjera.
Tribine su bile puste i oko stadiona nije
bilo uobičajene živosti i samo je prodavač
pečenih kestena izvikivao nešto mašući
prolaznicima. Ruke su mu bile zamotane u
medicinske zavoje, glas mu je bio hrapav
i melankoličan, ali mogla se osjetiti sreća
koja je parala neuobičajenu tišinu; mogla
se jasno uočiti život i razdraganost u
njegovim odsječenim i sigurnim pokretima.
Vatra u improviziranoj pečenjari napravljenoj
od limenog bureta za mašinsko ulje
bacala je užarene iskre i Huseinu se učinilo
kako se čovjek nalazi u središtu vatrometa.
Gledajući taj očiti ljudski napor da se
uživa u poslu koji je bio monoton, prljav i
težak Husein nazrije obrisde sudbine koji
su po svemu nalokovali njegovoj, samo što
je taj nepoznati čovjek životu prkosio na jedan
drugačiji i očito uspješniji način, jer u
melodiji popularne narodne pjesme koju je
pjevušio nije bilo bola i skrivanja, bilo je to
pjevanje srčanog čovjeka izmirenog sa svim
nedaćama koje mu je život poturao pod
noge.
To se neobjašnjivo raspoloženje ushićenosti
prenese na Huseina koji nije mogao ne
primjetiti kako je Čelikov grb na istočnoj
tribini stadiona izblijedio i kako se ispod
amblemskog murala počela nazirati sjena
onog starog simbola kojim je dominirala
crvena petokraka. Pomisli kako je s nestankom
tog znaka nestalo i svega lijepog u
njegovom životu, a ljutnja kojom se iznova
počeo hraniti pogledom na sopstvene uspomene
okuraži ga toliko da poče prema
svom cilju gaziti odllučnije i spremnije,
dužim korakom i uzbuđenije.
Pred ulazom u opštinu zateče trojicu
ratnih drugova kako sjede na niskom betonskom
zidiću pripiti i zluradi pa je prošao
pored njih bez pozdrava uvlačeći glavu u
kragnu jakne nastojeći tako da mimoiđe njihove
poglede i izbjegne nepotrebna zapitkivanja.
Čim je ušao u veliki hol opštinske
zgrade sudari se sa obalkom najrazličitijih
mirisa i tutnjavom graje koja je odzvanjala
zaglušujuće i podsjećala je Huseina na
riku divljih životinja. U toj gužvi razaznade
nekoliko žena koje su se družile s Hatidžom
i sve su stajale u dugom redu neprekidno
dovikujući psovke čovjeku koji je stajao s
druge strane šaltera. Dok se kretao prema
sobi u koju je namjerio otići tog jutra izbjegavao
je nervozne muškarce svih uzrasta
koji su po holu hodali bez nekog vidljivog
reda ali iz njihovih ogorčenih gestikulacija
bilo je jasno da su počinjali shvatati kako
će i ovaj posjet opštinskoj zgradie biti
bezuspješan i da će njihovi problemi ostati
neriješeni.
Našavši se tik pred vratima sa brojm, 356
Husein zastade poravna jaknu i podiže hlače
više na bok a onda bez kucanja prevali prag
i nađe se na mjestu na kojem je toliko želio
biti. Kancelarija je bila uska i duguljasta i
u njoj su se nalazila tri stola pretrpana fasciklama
raznih boja, a za svakim je sjedio
po jedan muškarac. Za prvim omalen
čovjek u košulji na crno bijele pruge, ćelav
po tjemenu i bujne kose po sljepočnicama.
Vidjevši Huseina samo je digao lijevu ruku
u znak pozdrava ne krijući raskošan zlatni
prsten na domalom prstu. Nasmijao se
usiljeno i pomalo uplašeno a krezavost koja
mu je izobličavala smijeh bila je jezovita jer
mu se zbog nedostatka svih zuba osim onih
prednjih lice činilo upalim i mršavijim nego
je to zaista bilo.
Drugi čovjek pored kojeg je Husein
prošao bio je visok i sijed a za stolom je
sjedio pogrbljeno držeći u jednoj ruci olvku
kojom je nešto zapisivao a u drugoj do pola
izgorenu cigaretu. Na njegovom stolu je, na
vrhu jedne velike kamare raskopusanih fascikli,
ležala pepeljara puna pepela i ugašenih
čikova a do nje fildžan sa skorenim ostacima
kafe. Husein je znao da se taj čovjek zove
Smail i da ga svi zovu Smajo ali zbog piskutavog
glasa i običaja da pljucka dok priča
nije se volio s njim upuštati u diskusije. Znao
je i da je falsificirao potvrdu o ranjavanju i
da je dobio lažnu dijagnozu na osnovu koje
je isposlovao ne samo ovaj posao u JOB-u
nego i novčani dodatak koji se djelio ratnim
vojnim invalidima. Sve bi to njemu Husein
možda i oprostio ali nije mogao podnijeti
njegovo nadmeno držanje i stalnu potrebu da
o svemmu morališe i to sa takvom glumom
i prijetvornošću da tokom prvih razgovora
koje je vodio s njim, baš u ovoj istoj sobi,
Husein nije uopšte dvojio kako su okolnsoti
njegovog ranjavanja bile izmišljene, lažne
i neistinite. Poslije, kada je na jednom sastanku
boraca iz svoje bivše brigade saznao
kako je najveća ratna zasluga tog Smaje
podvig iskopavanja poljskog toaleta u kojem
su nuždu vršili komadant korpusa Sakib
Mahmuljin i njegova svita nije uspijevao u
razgovoru s njim zadržati prisebnost pa je
već nakon nekoliko međusobno razmijen
jenih rečenica, temperamentan kakav je bio,
psovao i Boga i armiju i predsjednika Aliju
Izetbegovića.
Ovog puta, Husein se nije zaustavio sve
dok nije stigao do trećeg i posljednjeg stola
koji je bio namješten tako da prednjom
stranom gledao prema vratima a s druge
strane je sjedio čovjek iza kojeg je bio veliki
prozor zakriven sivom žaluzinom. Zaim
Keleštura bio je uvijek isti i samo jedan pogled
na njegovu krupnu pojavu u Huseinu
je izazivao osjećaj neprijatnosti. Ugojen,
debelog vrata i okruglog lica Keleštura je
sjedio zavaljen u kožnu kancelarijsku stolicu
a raskopčana košulja otkrivala je gusto
maljave grudi i zlatni lančić debeo kao prst
na čijem je završetku bio okačen prijesak
u obliku polumjeseca i zvijezde. Nekada u
mladosti Zaim je bio snažan čovjek a prirodnu
mišićavost seoskog čovjeka, naviklog na
sirov rad, dodatno je isklesala stroga disciplina
policijske akadmije i godine rada u KP
domu. Sada kada je obnašao važne funkcije
u JOB-u i učestvovao u donošenju političkih
odluka opštine Zaim nije volio da se pominje
vrijeme dok je radio kao zatvorski stražar
a brutalnost po kojoj je bio poznat u posljednje
je vrijeme nastojao prikriti usiljenom
veselošću. Ali, koliko god se trudio
ostavljati dojam opuštene i dobornamjerne
osobe nije mogao prikriti napetost koja se
usijekla u njegove pokrete i bila vidljiva tokom
svakog razgovora koji je vodio s nekim
podsjećajući i njega i njegove sagovornike
da je bio školovan policajac i čovjek naučen
da sluša naređenja.
Kada je ugledao Huseina da stoji ispred
stola Zaim Keleštura nije bio nimalo
iznenađen. Mirno je nastavio dizati komade
bureka sa najlonske kese koja je bila
raširena po stolu i zbog koje je morao telefon
pomjeriti u stranu. Svaki put kada bi
stavio zalogaj pite u usta posezao je istom
rukom u otvorenu staklenu teglu vadeći
iz nje kiseli krastavčić koji bi prvo malo
otresao a zatim brzim potezom prinio ustima.
Istu je stvar ponovio nekoliko puta
gledajući Huseina a rutinu promjeni tek
kada ovaj izvadi iz džepa pogužvan papir
razlista ga i demonstrativno stavi na stol tik
ispod njegovih grudi. U toj je gesti bilo toliko
prijeteće namjere da se Keleštura na trenutak
smeo nevjerujući da se prema njemu
neko može tako odnositi a kada se pribra
zgrabi peškir koji je bio položen na rukohvat
stolice, obrisa umašćene ruke, teatralno
proguta zalogaj koji je već nekoliko minuta
valjao po ustima i onda, nagnuvši se naprijed,
isturajući glavu u prijeteću pozu reče
grubim glasom:
„Šta je sada ovo Huseine?“
„Ovo je, reče staloženo Husein, govno
od rješenja koje sam dobio jučer i koje ne
priznajem i neću nikada priznati“.
„Ne priznaješ, kažeš. Znači, ne priznaješ
državu za koju si ratovao i predsjenika za
kojeg si se borio – na tom mjestu uze papir
koji se nalazio ispred njega i prstom prvo
pokaza državni grb sa ljiljanima a onda i
potpis predsjednika Alije Izetbegovića.
„Evo, sve piše i ko si, i šta si, i koliko
si lično doprinjeo odbrani Bosne. I šta ti tu
sada nije jasno i šta ti imaš priznavati ili ne
priznavati?“
Husein osjeti da je ovu posljednju
rečenicu Keleštura izgovorio s neskrivenim
omalovažavanjem i otvorenom podrugljivošću.
Uze papir, otrese ga kao da su se na njemu nakupile
mrvice od kruha i nasatvi mirno, susprežući
uznemirenost, obrazlagati zašto je došao.
„Slušaj, Zaime. I ja i ti dobro znamo ko
je šta bio u ovom ratu. Ko je bio 303, ko je
ratovao na šerićko – teslićkom ratištu, ko je
bio na Žepču, koga su slali ’93. na Igman
braniti Sarajevo, pa poslije na Vakuf i onda
opet ko se probijao prema Krajini. A ko je u
zatvoru tukao Srbe i ko je onda bio komandir
u vojnoj policiji i šef odsjeka za vojnu
bezbjednost“
Nakon ovih riječi Kelešturi se lice
zacrveni i on odgovori vojnički kratko i sa
nelagodom čovjeka iznenada satjeranog u
ćošak.
„Znamo, Huseine. Ali, znamo isto tako
koliki iznos boračke nadoknade piše u tvom
rješenju. I ti dobro znaš da je o svemu tome
odlučivala komisija u Sarajevu i da takvih
kao ti ima u ovoj državi pola miliona. A jesi
li ti meni ovdje ikada došao da kažeš ovaj
i ovaj, konkretno, imenom i prezimenom,
nije ratovao nego je poturio dokumenta, potplatio,
faslificirao – nisi nikada. Nego samo
govoriš okolo da je sve namješteno, da su
borci izvarani, da vlast ne valja, da se niste
za ovo borili. Koja vlast ne valja Hduseine,
jel ova od koje tražiš da naprave reviziju
tvog rješenja i da ti dodijele veću nadoknadu?
Jel vlast od koje tražiš da te prijevremeno
penzioniše?“
Huseinu se učini da je u posljednjoj
rečenici osjetio primjesu prijekora nakon
koje shvati da na njega Keleštura glad kao
na prosjaka, ali ne samo na njega, iznenada
mu sinu kroz glavu, nego na sve one koji
sa sličnim razlozima dolaze kod njega. Sva
ta pitanja, sve te neizrečene ali insuinirane
sumnje i cijeli taj nastup, sve je to u Huseinu
pojačavalo utisak beznadežnosti, a
stid koji je izneada prostrujao njegovim tijelom
na trenutak ga ostavi bez riječi, učini
ga da izgleda kao njemak lišen sposobnosti
govora i mišljenja, a što je s više želje nastojao
pronaći prave riječi, da odgovori na
ovu uvredljivu eskapadu, to su mu rečenice
bivale nepovezanije.
Govorio je punih deset minuta, bez daha
i smisla, miješao je riječi, prekidao vlastite
misli, pokušavao objasniti ono što osjeća, za
šta je siguran da je istina, ali jedino što je
primjetio da je njegovo govorenje proizvelo
bio je jedva vidljivi, podrugljivi smiješak
na Zaimovom neizbrijanom licu. Kada je
završio, kada su iz njega prestale izlaziti
riječi Husein primjeti kako taj licemjerni
predsjenik opštinske organzacije JOB-a sjedi
zavaljen u kožnu stolicu, potpuno miran i
odsutan duhom. Sve ovo što je rekao znači
njega ne samo da nije nimalo uzbudilo nego
izgleda da ga se nije ni ticalo jer koliko god
se Husein trudio nije mogao ne primjetiti
kako Zaim Keleštura, nakon svega što je izrekao,
bulji negdje u stranu pogleda staklenog
i lica koje se nije trudilo sakriti nezainteresiranost
i dosadu.
„Ali, od svega je najgore što o nama koji
smo se borili za ovu zemlju danas odlučujete
vi koji ste rat proveli po štabovima, po
opštinama po SDA sijelima. Ali, neka bude
tako, neka vam svega što ste zajmili i stekli.
Ne molim ja ništa, ne tražim ja ništa, nikakav
lagodan život, nikakvu sadaku i nisam
se ja borio za platu i privilegije kako govoriš
na sastancima partije i opštinskom vijeću.
Radim sve, nikakav posao ne odbijam, ja
danas kopam kanale da se polažu u njih
optički kablovi a oni koji su cijeli rat proveli
u Njemačkoj sjede u Telekomu i Pošti, s
manje škole od mene, i rade kancelarisjke
poslove. Neka im sve to jer da nisu oni tamo
ne bi ni ti danas imao trosoban stan u Kineskom
i vikendicu na Pepelarima. Ali, neka
ti bude jasno i ovo Zaime. Prvi put kad me
neko dođe pitati ko je tukao Srbe u zatvoru i
Muzičkoj školi tebi ću ih poslati, pa se ti njima
pravdaj i njima objašnjavaj da je to bilo
za državu, za narod, za odbranu“, tu pogleda
Kelešturu nekim neobjšanjivo isrkenim pogledom,
duboke smeđe oči mu se orošiše suzama
i onda se bez pozdrava okrenu i izađe
iz kancelarije ostavljajući trojicu ljudi iza
sebe zabezeknute i uznemirene.
Duboko je disao miješajući lonac s grahom
koji se pušio od vreline. Iako je jelo
bilo već odavno pripravljeno Husein i dalje
nije htio da ga skine sa užarenog kola. Dolio
je vode u njega i čekao je da prvo ponovo
proključa a onda da ga još dvadesetak
minuta pirja na laganijoj vatri. Vjetar je puhao
snažno tresući limeni crijep na krovu,
unutrašnjost kuće je bila mračna a jedino svjetlo
koje je ispunjavalo kuhinju i trpezariju
spojene u jednu prostoriju bila je ukrasna
lampa za čitanje. Svo je vrijeme Husein pogledavao
medicinske nalaze koje je poredao
po stolu nastojeći shvatiti dijagnoszu i posljednje
posljednje rezultate laboratorijskih
ispitivanja. Slušao je radio uživajući u melodiji
kubanskih romansi a dinamične plesne
melodije raspaljivalje su njegovu maštu i
na trenutke se opuštao zamišljajući kako se
nalazi negdje u latinskoj Americi spreman
da primi poziv i onda digne neku revoluciju,
ali ne veliku i masovnu nego revoluciju kojom
bi popravio stvari u svojoj ullici i svom
gradu. Zamišljao je da je šljunkovita obala
Bosne neka plaža na Karibima spreman da
onome ko ga pita odmah odgovori kako je
ovaj grah što ga kuha začinio avokadom i
mangom, da dobije slatkoću i korijanderom
i suhim bodljicama nekog jestivog kaktusa.
Kada ocijeni da je jelo gotovo i spremno za
objedovanje isključi kolo i ostavi lonac da
se dokuhava a zatim i hladi. Sjede za stol
nali sebi hladno pivo u čašu za konjak i
onda polako ispijajući tekućinu poče čitati
dokumenta koja uopće nije razumio.
Današnji posjet JOB-u gotovo da je i zaboravio
a kako je bivao pijaniji to je padao u
intezivnije stanje razdraganosti i euforije.
Govorio je Hatidži kako svi ti što ismijavaju
pravdu na kraju moraju izgubiti sve, jer istina
i pravda su one dvije stvari koje dijele
dobro od lošeg, a dobro će uvijek pobijediti,
uvijek ponovio bi glasnije a onda nastavljao
čitati latinske riječi ispisane na nalazima.
Nije ovo bio uzaludan rat, nismo mi zdravlje
ostavljali po terenima da bi danas profiteri
upravljali Zenicom, saznat će se kad tad za
sve što se ovdje događa, govorio je više sebi
i nekom imaginarnom sagovorniku nego za
Hatidžine uši.
„Da predsjednik zna šta se ovdje dešava
on bi lično ovo sve zatvorio“, reče i rukom
napravi slikovit znak.
„Nije Husein nikada bio lopov i neće
Hatidžo, neće nikada, a ti se nemoj ništa
sikirati, sve ću ja ovo srediti, sve“. Obori
malo glavu i ona vidje da je malo posustao.
Znala je da će se njegov monolog ako nastavi
piti pretvoriti u galamu i viku. Ležala
je pokrivena sve do vrata i on je mogao od
cijelog njenog tijela vidjeti saamo glavu
zamotanu u sivu maramu. Disala je teško,
lice joj je bilo upalo i žuto, a podočnjaci
su joj bili razliveni do pola obraza. Susprezala
je nagon za povraćanjem i svaki
zvuk i svaki miris koji bi došao do njenog
oslabljenog tijela izazivao je užas tjelesnog
raspadanja. Neprekidno je zatvarala i otvarala
oči pokušavajući nešto reći, ali riječi
jednostavno nisu izlazile iz nje. Kada se bol
toliko raširila po tijelu prestala je misliti i
razumijevati okolinu. U nekom magnovenju
koje je bilo nešto između jave i sna lebdila
je nekoliko sati a kada je došla sebi noć je
bila posvuda a mjesečina se razlijevala po
dijelu kuće gdje nije dopiralo vještačko svjetlo
lampe. Podiže pogled i vidje da Husein
još uvijek sjedi na stolici za kuhinjskim
stolom. Čula je kako plače, a zatim jeca, pa
opet plače, vidjela je kako diže glavu prema
nebu i nešto govori pa pomisli da se opet
svađa s Bogom. A onda je jedna njegova
rečenica raznježi i shvati da ga voli i shvati
da će njemu samome biti veoma teško.
„Jebem ti rak Hatidžo. Pobijedićeš ga
Hatidžo, moja. Kad sam ja mogao pobijediti
srpsku i hrvatsku vojsku pa prteživjeti ovaj
naš pokvarenluk balijski, jebem ti Hatidžo
možeš i ti taj rak. I to je samo bolest“.
Nekoliko minuta je Husein bio poptuno
nepokretan, mrtvački miran a onda kao da
je u toj kratkotrajnoj otuđenosti od samog
sebe nešto shvatio zaplaka tako jako da se
cijela kuća ispuni neopisivom tugom i dok
je plačući tražio daha Hatidaž ga je gledala
uplašeno i sažaljivo. Poželi da ustane i da
ga zagrli, da mu kaže da će i ovo kao i sve
prethodne probleme zajedno prebroditi, ali
nije imala snage pa ostade nepomična ležati
u svom ležaju moleći velikoga Boga da pomogne
njenom nesretnom Huseinu.
Podijeli.