Knjiga poezije “Izabrane pjesme” Roze Auslender koju je priredio i preveo Bajram Ličina, objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Izdavač knjige je Milorad popović,  urednica izdanja Dragana Tripković. Knjigu je likovno opremila Suzana Pajović.

Knjiga počinje zapisom Roze Auslender.

“Zašto pišem? Jer mi riječi diktiraju: piši nas. Žele da su povezane, save­znici. Jedna s drugom s trećom. Jedna falanga od riječi je za mene, druge protiv mene. Žele da nastupe na papirno polje, tu treba da se vojuje bitka. Često se držim skep­tično, ne želim da se povinujem njihovoj diktaturi, ba­cam ih niz vjetar. One su jače od njega, vraćaju se k meni nazad, drmusaju i muče me, dok ne popustim. Tako, sad me ostavite na miru. Ali riječi nisu savitljive figure s kojima se može postupati kako vam se prohtije. Tvrde da sam ih krivo razumjela, one su to drugačije zamislile. Gunđaju da nisu spuštene na pravom mjestu. Prijetvor­ne, stoje miroljubive i nepokretne na bijelom papiru. To je varka. Oštre su, čak i one najnježnije. Mjerkamo se, volimo se. Moje drveće, moje zvjezde, moja braćo: tim stilom razgovaram s njima. One okreću ćurak, napadaju me, primoravaju me da ih razmještam tamo, vamo, dok ne povjeruju da su zauzele mjesto koje zaslužuju. Zašto pišem? Jer, tragajući za svojim identitetom, razgovaram sa sobom jasnije na nijemom papiru. On me zateže. Na­pregnuto iščekujem riječi, koje će mi doći. Govorim nji­ma sa mnom, s tobom, nagovaram te da me slušaš. Svijet mi postavlja podmukla pitanja. Moje mu riječi odgova­raju s prostodušnim pitanjima. Poput tajnog pisma otki­da se moj život, list po list. Godine koje su pravile stihove na neprobojnim pitanjima odakle-kuda? Polažem raču­ne, o meni, mojem okruženju, stanju, odnosima. Moje riječi žele da budu uknjižene: dugovanje i potraživanje. Ti možeš da nas posjeduješ, kažu, samo ako nas uneseš u knjigu. Opirem se. Smišljam mnoge pjesme i priče, zapi­sujem samo jedan mali dio od toga. Zašto? Jer. Objašnje­nja su samo jedan mali djelić od istine…”, zapisala je pjesnikinja u odlomcima, objavljenim uz ovo izdanje.

Roza Auslender (devojački – Rozali Šercer) rođena je 11. maja 1901. godine u Černovicu „gradu pjesnika“ „potonulom Atlantisu“, gradu u kojem je rođen jedan drugi veliki pjesnik njemačkog jezika, Paul Celan i u kome su pored Jevreja živjeli Njemci, Ukrajinci, Rumuni, Poljaci, Mađari i ukrajinski starosjedioci Ruteni. Nakon osnovne škole išla je u žensku gimnaziju u Černovicu sa prekidom 1916–1918, kada je njena familija, nakon ulaska Rusa, izbjegla u Beč. Nakon rata Šerceri se vraćaju iz austrijskog azila u Černovic, gdje nakon mature Roza upisuje studije filozofije i literature na tamošnjem univerzitetu. U to vrijeme se posebno interesovala za učenje jevrejskog filozofa Konstantina Brunera i u duhu njegovog učenja, kao i pod uticajem moderne eksresionističke lirike nastaju njene prve pjesme. S iznenadnom smrću oca 1920. godine familija Šercer zapada u finansijske poteškoće i porodica nagovara Rozali aprila 1921. da se iseli s njenim školskim prijateljem Ignacem Auslenderom u SAD. Taj odlazak značiće za 20-godišnjakinju rastanak od djetinjstva, mladosti, prijatelja, domovine i majke, koji ona nikad neće preboljeti. Pejzaži Bukovine i rijeke Pruta karakterisaće mnoge njene zavičajne pjesme. Godine 1931. vraća se u Černovic zbog lošeg zdravstvenog stanja njene majke. U tim godinama Roza je publikovala u više černovičkih novina i književnih časopisa i radila je na njenoj prvoj zbirci poezije Der Regenbogen (Duga), koja je objavljena 1939. godine, u jedno krajnje nezgodno vrijeme. U Rumuniji u to vrijeme knjiga jedne pjesnikinje na njemačkom jeziku bila je nepoželjna, a u nacističkoj Nemačkoj knjiga jedne Jevrejke nije zavređivala pažnju. Zbog porasta antisemitizma u Rumuniji i povodom prijetećeg dolaska nacista na vlast, Roza ponovo odlazi za SAD, ali se zbog majčine bolesti brzo vraća krajem 1939. u Černovic. U grad 1941. godine ulaze njemačke SS trupe i počinje progon Jevreja. Jevrejski kvart u Černovicu proglašava se za geto i počinje se sa sistematskim deportacijama Jevreja u logore smrti u Transnistriju, kojima porodica Šercer nekim čudom uspijeva da izbegne. Od 60 hiljada černovičkih Jevreja samo je njih 5 hiljada preživjelo rat i progon. Samo uz pomoć prijatelja iz Bukurešta uspijeva nekako da preživi to vrijeme užasa u jednom podrumskom skloništu, grobnici, kako ga je ona nazvala. Vrijeme provedeno u getu proganjalo je pjesnikinju čitavog života i dalo trajni pečat njenoj poeziji. Nakon što je Bukovina 1945. anektirana od Sovjeta, Roza odlazi za Njujork u njen drugi američki azil. Tu je, tjelesno i psihički oslabljenu, sustiže vijest o smrti majke, što dovodi do njenog psihičkog i fizičkog sloma i iziskuje pola godine ljekarske nege. Od marta 1950. radi kao korespodent za strane jezike u jednoj njujorškoj špediterskoj firmi i dobija američko državljanstvo. Uglavnom se kreće u emigrantskim kulturnim krugovima, osjeća se nespokojnom u ovom tuđem gradu, seli se često u namještene stanove, živi iz kofera. Njene pjesme na engleskom ukazuju sve više na jedan novi lirski stil, na koji je uticala moderna američka poezija. Sredinom 50-ih počinje da piše ponovo na njemačkom jeziku, ali sada njenim novim stilom, oslobađa se ranijih uticaja njemačkih klasika, slavnih imena njene školske lektire, od kojih je suviše snažno zavisila.

Putuje za Evropu 1957. godine i prva stanica bila joj je – Pariz, gdje sreće Paula Celana i tom prilikom mu pokazuje svoje pjesme. Celan ju je ohrabrio da piše njenim novim lirskim tonom.

U međuvremenu dobija dalje nagrade: Ide-Demel i Andreasa-Grifijusa, Rozvitu medalju grada Ganderzhajma i književnu nagradu bavarske akademije za lijepu umjetnost. Kao zadnje odlikovanje dobija od saveznog predsjednika veliki krst zasluge zaslužnih ordena Savezne Republike Njemačke. Roza Auslender objavila je preko 3.000 pjesama s mnoštvom tema tj. varijacijama jedne teme. Do sada je objavljeno preko 60 knjiga, između ostalog i sabrana dela u 16 tomova u izdavačkoj kući S. Fišer iz Frankfurta.


Bajram Ličina je rođen 1969. godine u Novom Pazaru. Studirao germanistiku i slavistiku u Erlangenu. Objavljivao prijevode poezije i proze u časopisima „Lica“, „Ars“, „Polja“, „Diwan“, „Mak“, „Koraci“.

U časopisu „Poezija“ (časopis za poeziju i teoriju poezije, br. 41) 2008. godine objavio prijevod: Paul Celan – Neli Zaks, Prepiska (1954–1969). U „Službenom glasniku“ objavio knjige prijevoda: Karl Jaspers. Strindberg i Van Gog – pokušaj uporedne patografske analize (2011) i Štefan Cvajg, Brazil, zemlja budućnosti (2013). Od 2016. godine živi i radi u Nirnbergu (Njemačka).

Podijeli

Komentari su suspendovani.