Priredila Marija Krivokapić
Ponovo gradimo dom: dekolonizatorski projekat savremene ženske poezije starosjedilačke Amerike
U poeziji o domu koju pišu savremene starosjedilačke američke pjesnikinje očituje se
višeslojan dekolonizatorski projekat koji svjedoči o uznemirujućem iskustvu uzastopnog
lišavanja od doma i podvrgnutosti promjenljivim prostorima i identitetima. Dok zahtijeva
prvenstvo nad domom, ova poezija razotkriva i rekonstruiše tragove i posljedice
kolonijalizma u političkim, geografskim, društvenim i kulturnim strukturama nametnutim
starosjedilačkom subjektu.
Navodeći oblike progonstva i sistematskog uništavanja koji su najdestruktivnije pogodili
starosjedilački narod nameću se sljedeći: progonstvo sa rodne zemlje, negiranje i zabrana
starosjedilačke misli i njenog praktikovanja, zabrana korištenja starosjedilačkih jezika,
segregacija ,,divljaka“ unutar rezervata, distribucija zemlje rezervata na individualne parcele
kojim se uvodi do tada nepojmiv koncept privatnosti u starosjedilačke živote, prisilno
odvođenje djece u tzv. internate za indijansku djecu, uz slogan ,,Ubijte Indijanca i spasite
čovjeka“, program izmještanja u urbane sredine koji je imao istu svrhu uništenja plemenskog
bića i njegovog asimilovanja dominantnoj kulturi, poništavanje plemenskih suvereniteta,
te fabrikovanje i opredmećenje plemenskog lika kroz zvaničnu štampu, udžbenike i
filmove, ili kao divljaka koji mora biti potisnut da bi civilizacija mogla napredovati ili,
kroz romantičarski zanos, kao plemenitog divljaka čija se suštinska duhovna naivnost više
ne može oživjeti. Usljed toga, dok Zapad na filmu i u književnosti često promoviše svoj
napredak kroz slike individua koji svoju emancipaciju nalaze u otrgnutosti od stega doma,
starosjedilačko pismo pokazuje kako lišenost doma, koji se sagledava kao mjesto udobnosti
i intime neophodnih za akumuliranje samopouzdanja, u kojem učimo kako da odgovorimo
na fizičke senzacije i društvena očekivanja, vodi nestabilnosti, dezorijentaciji i alijenaciji
neprivilegovanog. Zbog toga je povratak doma, bilo kao fizičkog prostora (rodne zemlje,
porodičnog staništa, kuće) ili kao reprezentativnog prostora1 (rituala i artefakata koji čuvaju
plemensku epistemologiju) neophodan za stabilizaciju i opšte dobro indigenog bića.
U starosjedilačkim kulturama dom je inkluzivan koncept koji potiče iz holističke i
cirkularne kosmogonije koja podrazumijeva povezanost fizičkih, zamišljenih i apstraktnih
fenomena. Dom se širi od srca kuće, čija projekcija reflektuje kosmičko ustanovljenje,
do zamislivih granica univerzuma, kao i od srca uže porodice do najdaljih članova
plemena, tj. do sveopšteg lanca živih stvari. Zbog toga prvi neophodan korak u rekreiranju
starosjedilačkog doma i misli o domu predstavlja iskorak iz nametnute istoričnosti indigenog
subjekta kroz rekonstrukciju mita o otkriću2 i oživljavanje starosjedilačke epistemologije
koju je zapadna misao negirala kao fantaziju. 3 Da bi pokazala rascjep između linerane
misli dominantne kulture i indigenog mišljenja Dakota umjetnica Gven Nel Vesternmen
(Gwen Nell Westerman) u pjesmi ,,Linearni proces“ (,,Linear Process”) grafički eksploatiše
cirkularno uređenje koje jukstapozira pravim linijama i praznim prostorima koji prizivaju
1 Cf. Henri Lefebvre, The Production of Space, 1974, trans. D. N. Smith (Oxford: Blackwell, 1991), 33.
2 Cf. Michel-Rolph Trouillot, Silencing the Past: Power and the Production of History (Boston,
Massachusetts: Beacon, 2015), 16.
3 Cf. Linda Tuhiwai Smith, Decolonizing Methodologies: Research and Indigenous Peoples (London-
New York: Zed, University of Otago Press, 2007), 33.
skrhano znanje postojanja. Insistiranje da se obnovi plemensko znanje zahtijeva proaktivnu
izgradnju protokola i ceremonija kojima se kultuvišu indigene ontologije kao moćna oružja
emancipacije.
Starosjedilačka kosmogonija razumije da ljudska bića pripadaju univerzumu i da je njihov
prvi najvažniji odnos onaj prema Majci Zemlji, a to podrazumijeva odgovorno saodnošenje
prema njoj. Na ovaj način se gradi okvir za novi eko-humanizam koji otjelovljuje duhovnu
realnost iskustva i koji se nalazi u srcu društveno-političkih, ekonomskih i obrazovnih
starosjedilačkih nastojanja.4 Ovaj okvir takođe podrazumijeva višestruku konfrontaciju
opredmećujućoj liberalnoj ekonomiji. Uz to, starosjedilački aktivizam razumije da je ova
sveopšta povezanost konstitutivna mjera bića.5 Usljed ovoga, savremeni pisac mora sebe
shvatiti savremenikom svojih predaka i to iskazuje strategijama pripovjednog podsjećanja
i transgeneracijskog razgovora.6
Džoj Hardžo (Joy Harjo), Kri pjesnikinja i muzičarka koja je prvi američki lauerat iz
reda starosjedilačkih pisaca, podsjeća da književnost podržava konstruisanje novog svijeta
i nove svjesnosti. 7 U pjesmi ,,Mapa u naredni svijet“ (“A Map to the Next World”) Hardžo
koristi organski okvir priče o nastanku južno-istočnih plemena po kojoj su ljudska bića
došla s neba, a koju podržava uvjerenje da ne postoji smrt, ne postoje počeci i krajevi, ali da
ljudsko biće takođe ne može izaći iz svijeta koji mu je dat, tj. iz okvira onoga što jeste. Zbog
toga, dok se obraća unuci, baka je opominje da ono što će joj reći nije fantazija, te da stvarno
postojanje ne znači zgrtanje materijalnih dobara. Mapa u naredni svijet upozorava ljude da
ne zaborave svoje porijeklo, imena i jezike svojih rođaka, te odgovornost koju imaju prema
precima, sa kojima će se sresti na kružnoj putanji postojanja. Unuka mora ponovo zamisliti
sveobuhvatnost odnosa, zaboraviti jezik apstraktne misli, sačiniti mapu od pijeska koja
će uvijek iznova biti pravljena i, prema tome, uvijek će živjeti i pomagati da se svjetlost
i toplota vatre prenose od sela do sela, od plemena do plemena, zbog regeneracije duha.
Pjesmom ,,Ameriko, pjesmom te dozivam“ (“America, I sing you back”), Čeroki i Huron
pjesnikinja, Alison Hedž Kouk (Allison Hedge Coke) odgovara Vitmanovoj pjesmi ,,Slušam
kako Amerika pjeva (“I Hear America Singing”) i pjesmi ,,I ja“ (“I, Too”) Lengstona Hjuza,
jednog od vodećih pjesnik afro-američke renesanse, dok predstavlja glas indigene žene.
Ova žena je rodila Ameriku tako što joj je pjevala. Međutim, tokom pubertetskog perioda
ovo dijete je prošlo kroz turbulentnu fazu i odbilo glas majke. Hedž Kouk kaže da je pjesma
rođena iz zabrinutosti, ali ne iz ljutne, koju uzrokuje nezasitost političara i korupcija zemlje.
No, majka vjeruje da postoji nada da se povrati ljepota, te da će djevojka, kad prevaziđe
sopstvenu samobitnost ponovo slušati kako joj majka pjeva.8
U navedenim pjesmama takođe se ustanovljuje vitalna uloga žene u starosjedilačkim
zajednicama. Naime, holističko viđenje svijeta prenosi se na društveno uređenje pa ne
dozvoljava seksističku potčinjenost, već komplementarnost i balansirani reciprotitet,9 koji
razumije da polovi teže drugačijim ulogama ali ne i borbama za nadmoć. Dom se, prema
tome, ne shvata kao zatvor i mjesto razgradnje ženskog identiteta, već kao sveti prostor i
centar ženskog uticaja. Dom je osnova zdravlja i porodičnog blagostanja u kojem su žene
odgajateljice i učiteljice kulturnog znanja. Zbog toga se ova poezija ne može čitati kroz
4 Cf. Makare Stewart-Harawira, The New Imperial Order: Indigenous Responses to Globalization
(Aotearoa-New Zealand: Huia, 2005), xiii.
5 Cf. Daniel Heath Justice, “’Go Away, Water!’ Kinship Criticism and the Decolonization Imperative,”
Reasoning Together: The Native Critics Collective, eds. Craig Womack et al. (Norman: University of
Oklahoma Press, 2008), 387.
6 Cf. Andrea M. Modarres, Locating Identities: Narratives of Place in Multiethnic, Immigrant and
Diasporic Literature, Ph.D. (University of Arizona, 2018), 86.
7 Maya Thau/Eleff, Coming Home: Sovereign Bodies and Sovereign Land in Indigenous Poetry, 1990-
2012, dissertation (Kingstone, Ontario: Queen’s University, 2012), 24.
8 Cf. Bettye Milles, “Allison Hedge Coke and her poem ‘America, I Sing You Back’,” November 23,
2016, https://ucrtoday.ucr.edu/42321. Accessed April 27, 2018.
9 Cf. Patrice E. M. Hollrah, “The Old Lady Trill, the Victory Yell”: The Power of Women in Native
American Literature (New York and London: Routledge, 2004), 11.
prizmu ,,bjelačkog” feminizma. Štaviše, on se najčešće doživljava kao još jedan aspekat
kolonijalizma,10 kojim se internalizuje patrijarhat u plemenskoj misli11 i time poništavaju
strosjedilačke porodične tradicije.
Sukcesivno se Zemlja, kao primarni dom, zamišlja u okvirima predačke postojbine
koja se shvatala izvorom definisanja nacionalnosti i nacionalne pripadnosti.12 Ona je
duboko spiritualizovan prostor, intimno poznat narodu koji na njemu živi, ispunjen
pričama i sjećanjima kojim se umrežavaju bića u živu napetu stvarnost. Kada su plemena
protjerana iz otadžbine, njima je oteto mnogo više od zemlje.13 Odrečena im je mogućnost
identifikacije i postojanja kroz odgovorno odgovaranje svetom prostoru. 14 Zbog toga se
u brojnim pjesmama ,,relokacija“ doživljava kao egzistencijalni rascjep koji je došao uz
nametnute geografske i političke granice. U pjesmi ,,Mladež“ (“Birthmark”) Muskogi
spisateljice Dženifer Foerster (Jennifer Foerster), žaljenje lirske persone zbog izgubljenog
doma povezano je sa gubljenjem maternjeg jezika koji bi joj omogućio da komunicira
svoju internalizovanu istorijsku traumu. Uz to, ona živi u urbanom prostoru i tako se osjeća
izolovanom od zajednice koja bi mogla da je razumije i da joj pomogne. Njeni razgovori
sa psihijatrima frustrirani su razlikama u pogledu na svijet, kao i činjenicom da oni njenu
bolest tretiraju farmaceutskim prozivodima koji nju ne mogu izliječiti. Zbog toga što nema
moć da na pravi način izrazi svoju bol, ona povrijeđuje sebe. Međutim, ona nije suicidalna
individua, već sobom nosi istorijsku bol cijelog njenog naroda, tako da povreda prestaje
da bude ožiljak na njenom članku i postaje mladež, sopstvena mapa na sopstvenom tijelu,
sredstvo kojim se pokušava povratiti i sačuvati dom i identitet.
U pjesmi ,,Rezervat Kornjačine planine” (“Turtle Mountain Reservation”) Čipva
pjesnikinja Luiz Erdrik (Louise Erdrich) opisuje destruktivni uticaj dominantne kulture na
život u rezervatu. Porodična kuća lišena je života i sada samo sakuplja prašinu. Njen se djeda
hrani konzerviranom osiromašenom hranom koju plemenima distribuira federalna vlada,
jer su mu tradicionalni načini opskrbe zauvijek odrečeni. On više nije pripovjedač koji
osvježava poznavanje plemenskog bitisanja, već samo s vremena na vrijeme izgovori neku
staru riječ koja pripada svijetu kojeg se više niko ne sjeća. Udruženi trgovina, zloupotreba
hrišćanske dogme i bjekstvo iz beznadežnosti u alkohol čine da je stric Rej već tri dana
pijan, da mladići iz plemena više ne čekaju vjetar Terezu da raznese polen i oplodi zemlju,
već provode vrijeme u barovima i očekuju sitne dobitke od tombole orgnizovane u crkvi.
Ako nije moguće vratiti se domu, onda je moguće čuvati i dijeliti priče o njemu, pa
se starosjedilačko iskustvo često upoređuje s iskustvom dijaspore koja kroz različite
kulturne formacije (rekreiranje rituala, organizovanje sastanaka, festivala i slično) održava
solidarnost grupe koja se osjeća ugroženom u stranoj zemlji.15 Na sličan način, dom kao
metaforički prostor može svoju teritorijalnost pronaći u poeziji, koja kao prostor riječi
i sjećanja, počinje da se ,,osjeća poput neke poznate zemlje“.16 Međutim, nameće se
pitanje koliko je ova željena reinvencija moguća unutar granica diskurzivnih parametara
dominantnog društva i kulture njegove štampe, jer je sposobnost jednog bića da izrazi sebe
sopstvenim jezikom primarna potvrda njegove stvarnosti. Kako smo vidjeli, starosjedilačke
10 Ibid., 20.
11 Cf. Leah Maia Sneider, Decolonizing Gender: Indigenous Feminism and Native American Literature,
dissertation (Albuquerque: The University of New Mexico, 2010), vi, 14.
12 Cf. Michelle Daigle, “Awawanenitakik: The spatial politics of recognition and relational geographies
of Indigenous self-determination,” The Canadian Geographer/ Le Geographe canadien 2016, xx(xx): 1–11, 2.
13 Cf. Jace Weaver, Other Words: American Indian Literature, Law, and Culture (Norman: University of
Oklahoma Press, 2001), 300.
14 Cf. Marija Krivokapić Knežević, “Maximum Morality of Art: Thomas King’s Medicine River,” Where
No One Else Has Gone Before, Proceedings of the Ninth Native American Symposium, ed. Mark B. Spenser
(Durant, OK: Southeastern Oklahoma State University, 2012), 29-30.
15 Cf. James Clifford, “Diasporas,” Cultural Anthropology, Vol. 9, No. 3, Further Inflections:
Toward Ethnographies of the Future (Aug., 1994): 302-338., 304-305. http://links.jstor.org/
sici?sici=08867356%28199408%299%3A3%3C302%3AD%3E2.0.CO%3B2-O). Accessed July 3, 2018.
16 H.E. Erdrich, New Poets of Native Nations: Twenty-One Poets for the Twenty-Fisrt Century,
(Mineapolis, Minnesota: Graywolf, 2018), loc. 211. Kindle edition.
zajednice poznaju stvarnost koja može biti iskazana samo njihovim jezikom. Međutim, ako
se pisanje shvati kao ,,metaforički, mobilni meta-prostor“17 koji omogućava konstruisanje
prelaznih identiteta, onda narativni prostor može udomiti više jezika i time ustanoviti
biće koje je pod uticajem različitih naracija. Gloria Anzaldua (Gloria Anzaldúa) insistira
na svom pravu da govori različitim jezicima (standardnim i supstandardnim engleskim,
standardnim i supstandardnim španskim i mnogim čikano dijalektima i lokalizmima) kao
načinu borbe protiv narativne diskriminacije. Heteroglosija nije, dakle, samo preduslov
svakog izraza, kako je tvrdio Bahtin, već i dekolonizatorski akt koji, ironičnom mimikrijom,
kako Homi Baba kaže, zadovoljava očekivanja dominantne kulture dok izražava plemenske
(često neprijatne) istine. Prema tome, ono što našim očima izgleda kao poezija odjevena
tradicionalnom formom, zapravo je ponovno zamišljanje kolonizatorskog jezika18 u svrhu
destabilizacije kanonskih priča i nametanja suveriniteta glasu potčinjenog.
Političke i geografske granice oduvijek su služile razvoju nacionalnih narativa inkluzije i
eksluzije. Međutim, prostorna purifikacija u Sjevernoj Americi, tj. svrstavanje starosjedilaca
u rezervate i ocrtavanje državnih granica s Kanadom i Meksikom, uslovila je i mnoge
metaforičke granice. One se najprije tiču ekonomskih problema koji uzrokuju jačanje
kontrola nad neželjenim subjektima na granicama, koji u nacionalnim imaginarijima ubrzo
postaju ,,drugi“ i društveno nelegitimni. Istovremeno, mobilnost granice može se shvatiti
i kao prostor kulturne interakcije. U pjesmi ,,Rijeka na našem licu“ (“The River on Our
Face”) čikano pjesnikinja Emi Perez (Emmy Pérez) pokušava zamisliti svijet bez granica
pozivajući se na indigenu ontologiju koja ne prepoznaje granice. Pjesma se struktuira oko
Rio Grande, čuvene kristalne granice, oivičene apsurdnom politikom i nasiljem. Ritam
pjesme je nemiran i slike su kratke pozivajući na neophodnost brzog promišljanja aktuelne
politike. Tu vidimo policajce koji podižu pištolje, helihoptere koji neprestano uzlijeću,
rođake koji nestaju, majke koje dozivaju izgubljene kćeri. Ali rijeka je i prostor inkluzije,
na kojem se spajaju mnogi narodi, individue, priče, baš kao što se u pjesmi smjenjuju
engleske i španske riječi. Rijeka se predstavlja izvorom života, čija voda dopire mnogo
dalje nego što su joj vidljivi rječni obronci, a tako i njena flora i fauna, priče koje uz nju idu
i ljudi koji ih govore i pamte.
U svijetu hipermobilnosti i akulturacije, nelogično je očekivati da će se indigeni
subjekat pokazati statičnim i rezervisanim za samo jedan lokalitet (kako nalazimo u
esencijalističkim prezentacijama). Međunarodno trgovanje i internetsko posredovanje
jednako ih opredijeljuju za međunarodnu mobilnost. Pjesma ,,Vankuverski aerodrom, izlaz
B20“ (“Vancouver Airport, Gate B20”) Metis i Navaho pjesnikinje Tenil Kembel (Tenille
Campbell) ustanovljuje mladu lirsku personu međuprostorom koji joj nudi izbor da napusti
jedan i pronađe drugi dom. Ona je izašla iz roditeljske kuće, napustila rezervat na sjeveru
zemlje, prešla granicu Kanade, prošla kroz službenu kontrolu u odjeljenju ,,Odlasci“,
ušla u prostor ničije zemlje, i sada čeka let za neki svijet koji ostaje neizrečen. Ona u
sebe unosi hranu i piće ovog prostora koji ne pripada nikome ali koji ona opjevava kao
sopstvenu mogućnost. Dok pjesmu potresa želja za domom koji je napustila, ona je svjesna
samostečene slobode da bira i sa svog lap topa šalje neku poruku u svijet.
Nehomogenost doma, koju jeste uslovilo iskustvo višestruke ugroženosti javlja se u
starosjedilačkoj savremenoj poeziji kao mogućnost oslobođenja od kolonizatorske prakse.
Starosjedilačko odbijanje istorizovanja, egzistencijalnog i epistemološkog negiranja,
smišljeno se formatira i osnažuje alatkama savremene civilizacije, koje, iako djeluju
destruktivno po kulturnu autentičnost, neophodne su mjere za razvoj jezika dekolonizacije.
Prevazivši jedan lokalitet, ovaj govor postao je snažan kanal povezivanja indigenih naroda
i prerastao u sredstvo globalne emancipacije.
17 Modarres, op. cit., 8.
18 Cf. Gloria Bird and Joy Harjo, Reinventing the Enemy’s Language: Contemporary Native Women’s
Writing of North America (New York, NY: W.W. Norton & Company, 1997).
Alison Hedž Kouk
Ameriko, pjesmom te dozivam
Prevela Tijana Đurić
Ameriko, ja ponovo pjevam. Pjesmom dozivam onošto te je opjevalo.
Pjesmom dozivam trenutak u kojem si uzgajila dah
Pjesmom te vraćam kući, u sebe i nazad u smisao.
Prije nego što je Amerika počela da pjeva, pjesmom sam je uspavala,
čuvala njenu kolijevku, odlila je u dan.
Moja pjesma dala joj je postojanje, pripremila njeno rađanje,
držala joj prekinutu vrpcu, predivno nanizanu.
Moja pjesma pomogla joj je da ustane, držala je za ruku uz prve korake
odnjegovala samo njeno biće, nahranila je, ojačala njene tri sestre.
Moja pjesma tješila ju je dok se borila protiv mograzuma,
lomila moje staro postolje jako, kao što djeca obično rade.
Kako se odgurnula, natjerala me da se udaljim,
dok sam oplakivala ovu zemlju, moja pjesma uzgojila je ruže u padu svake suze
Krvave vene mojih rijeka oslikavale su brazdenjenih glinenih brda,
obilazile kanjone, dok je ona načinila sebe vrlom djevom.
Ali ovdje sam, ovdje sam, ovdje ostajem, visoko na svakom vrhu,
oprezna u njenoj veličanstvenoj utrobi rastem, spremna dase pjesmom izlijem –
i pjevati ponovo hoću, kao što sam uvijek činila.
Nikada utihnuta, osim u društvu stranaca, pjevam
stoičkog lica, uljudno spokojna, spokojna dok duboko u sebi plešem, spokojna
Majka njenog svijeta. Sestra samoj sebi.
Kada moja pjesma ponovo glasnozapjeva. Kada je zovnem nazad u kolijevku.
Zovnem je da se zagleda u vode, da sagleda sebe u tami i svijetlu,
danju i noći, zovnem je da pjeva uz mene, zovnem je da odraste, da uvidi–
ona će tada uzdrhtati. Moja pjesma će to učiniti.
Kada daleko nadraste njenu samo-smatranu svrhu,
ja ću je pjesmom dozvati, pjesmom je vratiti. Pjevaću. O, hoću–ja pjevam.
Ameriko, ja ponovo pjevam. Pjesmom dozivam ono što te je opjevalo.
Džoj Hardžo
Mapa u naredni svijet (za Dezirej Kiera Či)
Prevela Nikolina Đuričković
Posljednjih dana četvrtog svijeta poželjela sam da
napravim mapu za one koji će se ispeti kroz otvor na nebu.
Moje jedine alatke bile su želje ljudskih bića
dok su izranjala iz bojnih polja, spavaćih soba i kuhinja.
Jer duša je lutalica sa brojnim rukama i nogama.
Mapa mora biti pješčana i takva da se ne može pročitatipri običnoj svjetlosti.
Mora nositi vatru do sljedećeg plemenskog grada, da se duh obnovi.
Legenda sadrži uputstva na jeziku te zemlje, kakav je bio.
Zaboravili smo da prepoznamo dar, kao da nismo dio njega il’ potekli od njega.
Obrati pažnju kako cvjetaju supermarketi i tržni centri,
oltari novca. Oni najbolje opisuju udaljavanje od milosti.
Vodi računa o greškama naše zaboravnosti; magla krade našu djecu,
dok mi spavamo.
Cvijeće gramzivosti cvjeta u depresiji. Tamo se rađaju čudovišta
iz nuklearnog bijesa.
Šume pepela odmahuju zbogom za zbogom, i mapa izgleda
kao da nestaje.
Više ne znamo imena ptica, kako da im se obratimo
ličnim imenima.
Nekada smo znali sve u ovom bogatom zavjetu.
Ono o čemu ti govorim je stvarno i štampano je na mapi
u vidu upozorenja. Naša zaboravnost nas pogodi, hoda zemljom za nama,
ostavlja trag od papirnih pelena, bespotrebne i protraćene krvi.
Nesavršena mapa će morati da ti posluži, malo moje.
Mjesto ulaska je more krvi tvoje majke, mala smrt tvog oca
dok žudi da spozna sebe u drugome.
Nema izlaza.
Mapa se može tumačiti kroz zid utrobe –
spiralu na putu spoznaje.
Putovaćeš kroz membranu smrti, udisati mirise kuvanja iz naselja
u kojem naši rođaci prave gozbu od svježeg mesa jelena
i čorbu od žitarica, na Mliječnom putu.
Oni nas nikada nisu napustili; mi smo se njih odrekliradi nauke.
I kada udahneš sljedeći udah dok ulazimo u peti svijet,
neće biti znaka X, niti knjiga vodiča sa riječima koje možeš nositi sa sobom.
Moraćeš da se upravljaš prema glasu svoje majke, da obnoviš
pjesmu koju ona pjeva.
Svježa hrabrost svjetluca s planeta.
I obasjava mapu pisanu krvlju istorije, mapu
koju moraš poznavati sopstvenom namjerom, jezikom mnogih sunca.
Kada izroniš, obrati pažnju na tragove čudovišnih ubica, kuda su
ušli u gradove vještačke svjetlostii ubili ono što ubija nas.
Vidjećeš crvene litice. One su srce, imaju merdevine.
Bijeli jelen će te pozdraviti kada se posljednje ljudsko biće uspenje
iz uništenja.
Sjeti se jame sramote koja obilježava čin napuštanja
naših plemenskih temelja.
Nikada nismo bili savršeni.
Ipak, putovanje na koje idemo zajedno savršeno jena ovoj zemlji
koja nekada bijaše zvijezda i učini istu grešku kao ljudi.
Možda ćemo ih ponovo napraviti, rekla je.
Ključno za pronalaženje puta je sljedeće: nema početka ni kraja.
Moraš napraviti sopstvenu mapu.
Tenil Kembel
Vankuverski aerodrom, izlaz B20
(6. decembar, 2008, 6:04h)
Prevela Maja Čukić
Vraćam se domu, odlazeći od doma, tražeći dom
moka iz kafea para mi jezik
mimoza omlet prija mom stomaku
sjaj od laptopa pravi svjetlucave sjenke po mom licu
gdje ja to idem? šta ja to radim?
nešto je drugačije
dom je na dalekom sjeveru u Saskačevanskoj šumi
usamljena dvospratna kuća što leži na padinama
dolinakoje odjekuju našim precima
dom je u rukama moje majke koščatim mršavim i pjegavim
u izboranom licu moje majke proređenoj kosi i velikim naočarima
dom je u očevom osmijehu dok me dočekuje
njegovim poljupcima na mom vratu dok zabacujem glavu i smijem se
ipak napuštam dom napuštam, mjesto mog spokoja, napuštam tebe
prije svitanja dok napolju sitna kiša pada
kod zaslepljujućih svjetala kanadskih odlazaka
poljubismo se nježno, imao si ukus paste za zube i mirisao na san
nedostaješ mi ti, nedostaje mi dom, nedostajemo mi
Sjedim ovdje i kucam na nekom bezimenom aerodromu
sitog stomaka i prazne šolje kafedok laptop svjetluca
između doma i doma
Mladež
Dženifer Fouster
Prevela Danijela Živković
Domovina? Na mom zglobu, ogrebotina na koži
Mulj? Ne, rođena sam sa tim. Komad zemlje, pa sam ga uzela (nazad meni).
Stalni umetak: ispod kože. Koristila sam alat za disekciju žaba svog rođaka
iz 7. razreda biologije. Uradila sam to u kadi, kako bih mogla sakriti
krv. Ljaga:mnoge žene je imaju.
Domovina. Estetska hirurgija.
Krasta. Rođena si sa tim.
Kuhinjski nož: koji su žene nekada koristile. Nikada nećeš znati
Tuga. Duboka, kao da je tuga neko vodeno tijelo, koje ističe sebe
iznova i iznovadok nisam prestala razlikovati
njenu struju od obalske, dok disanje iza njenog glasa nije počelo da znači
da se topim sa njom. Počinjem. Učim sebe
da plivam. Unutar kontinenta uvala. Procijepi. Ožiljak
na koži. Kada se krv osuši, izgleda kao
mastilo. U tajnosti. Mogla bi biti opasna po sebe samu. . . Upisala sam,
da ne zaboravim. . . ako je ikada pošaljem kući. Putuje
često bez mape. Jednom sam pronašla baštu unutar zidina
napravljenih od riječnih oblutaka. Kosti među korovom, divlje
ruže, nije trebaloda bude tu! – trčala tako brzo,
trnje mi izgrebalo gležnje. Tako sam dospjela ovdje.
(To je ono što sam rekla psihijatrima)Da,
izgleda kao plućno krilo. Crtež plućnog krila. Plućno krilo na površini,
moja koža na stranici papira, moja istorija, ispisana preko nje,
mislila sam da je dovoljno za njih, pa sam odlučila
da prestanem pričati. Za jedan mjesec. Nastavljala da zaboravljam
svoje ime kada bi me pitali. Namjerno, da im udovoljim.
Biće sigurnije za tebe ovdje, ovdje imamo ljekove koji će te vratiti
sebi, i onda možeš ićikući, i onda. . .
bilo je previše riječi, iako su pričali prosto,
da bih ja razumijela. Koji je tvoj jezik?Isti maternji
jezik, riječi otete iz usta, imenice koje rade nešto
nečemu drugom. Glagol: ono što biste zadržali između njih. Mjesto
kroz koje ću prolaziti dok ne zaboravim da sam imala njegovu mapu od koje bih
počela. Rođena sam s tim, mrljom na koži.
Bašta. Trnje. Uvijek cvjeta, opadaju latice.
S njima, spuštam se brzacima, rijeka odjekuje zidovima.
Ali, gdje ste se vi zaputili? Napisala sam pismo kada sam odlučila da pođem.
Dragi Duše, Ništa nije ostalo za reći. Neću te više pratiti.
Iako sam htjela reći: radije bih bila urolana,
među palčevima, perla svijena
u koži, odakle sam došla.
Kada je trebalo da kažem: Ne mislim
da još uvijek pripadam ovdje, ne znam kako da čitam
njihove mape, a ni svoje, oni bi rekli – ludilo.
To je bila samopopustljivost.
Da li biste brinuli o mojoj majci umjesto mene?
To je bilo nepoštovanje.
Prioritet: pisanje. Olovkama. Najoštrijim vrhovima
crnog perja. Ova posebna vrsta: bezimena.
Učim imena ljekova i čuvam
pticu ispod kože. Ovo je očuvanje.
Rekla sam ocu: To je mladež, nije ožiljak. Kako možemo čitati
promjenljive oblake kada su nam već ispričane njihove priče?
Izgleda kao mali čamac, meni. Nešto čime ću preći. Uzela sam nož
samo zato što sam željela da ga učinim jačim. Tuga je dubok, dubok
potok. Onda sam sanjala. Utopila se
u svojoj dnevnoj sobi kada
nikog nije bilo kodkuće, tako sam dospjela ovdje.
(To je ono što sam rekla psihijatrima) U tom snu,
bio je to otisak kandže, neke ptice. Kada sam stigla, doktori
nisu odobravali krilo koje je ostavila za sobom, iako je to bila
,,zadržana stvar“ (čuvala sam ga u torbici od jelenske kože)
i čak ni malo oštro, oštro tek toliko
da bi se njime moglo pisati. Stavila sam ga u usta. Progutala.
Kakav si ti tip djevojke? Djevojka koja vi želite da budem.
Budi ponosna na mjesto odakle dolaziš. Odakle dolaze ptice?
Ožiljak ti odgovara. Na isti način baka mi je dala bijele rukavice:
obred inicijacije u prvi svijetli dan. Ali krvarila sam
do kapaka okrenutih prema suncu, pitanja u kutiji: Odakle
ste došli? Nisam vidjela svoje ime u predviđenom pravopisu.
Nakon bašte, rukavice više nisu bile bijele.
Ponekad se koža ne pere
od zemlje, ne mjenja se.
Ponekad morate da sječete kožu dublje,
kako bi se rana zaliječila, da biste je locirali na
drugačiji način – trčite: pronađite svoju mapu na tijelu. U njoj je urezan
prolaz. Ponekad morateda zaronite
kako bi je izvukli s dna rijeke.
Gdje ideš? Domu. Zemlji.
Gdje je tvoja domovina?Obod
odsustva, eho vode. Pravopis
na koži. Pravopis za tugu je: divan, poput razbijenog
brodakojim se preko nje prelazi:
vani. Mapa nekog kontinenata
kojeg se pocjepano stopalo sjeća.
Sada ćete morati da živite
sa ovim ožiljcima. Ne.
Vidite? Ruže.
Ponovo pratim svoje ime.
Emi Perez
Rijeka na našem licu
Preveli Lazar Knežević i Marija Čopić
Sa el río grande~bravo
na našem licu
Ova rijeka
na njenim usnama
na njenom izvoru
Sa tobom na izvoru
na vrelu
Sa tobom na snijegu
u zimzelenom
Milion zemljinih rupa
sa smaragdnim vodama
u nastajanju
Zmije, grob
Gloria Anzaldúa
Sa ovom rijekom
na našem licu
Neonski zeleni gušter
nabreknutog grla
ružičast i bijeli
El río bravo~
grande na licu
Leopardi love
pod šest
stopa žbunastog
svoda
Sa pogonom
Kontinentalnog razdvajanja
sa povlačenjem
pritoka
u njihove udove
Cvrčci
ciče u sjeni
rijeka
lupkaju u svoje timbale
Ženke polažu jaja
na granama
Mladi granični oficir
svakodnevno bljeskaju signali
pridiže pušku
s rijekom
na njegovom licu
Uzvodno, Chihuahua
pustinjski preci
podižu zidove od cigle
i ruše
Sa el río grande~bravo
na našem licu
Rekli ste da ste voljeli
rijeku
na mom licu
Rekli ste glavnim
izvorima
el río grande
da vaskrsavaju iz njenih vrela
vidjeli ste linije oko
naših usana
vidjeli linije opeke
izložene
Sezona monsuna
bijednog grada
fasade
kod izvora
u mojim ustima
blato je opeke
cigla u mojim ustima
zemlja
rupe, izvori
snijeg
lavine
granizo
Río Conchos de México
bake
Pećina de la Olla
na našem licu
Tarahumara
Rarámuri
Plima ušća
na našem licu
Neki su prešli
sa kaluđericama, za vrijeme
revolución
Sa el río bravo~grande
na njihovim licima
Rođaci
su nestali
umrli uhapšeni
s pritokama
mnogih rijeka na njihovom licu
Ciudad Juárez, majka se nadala
njena je izgubljena kćer
udata za bogatog Amerikanca
uz rijeku daleko
Stalni helikopteri nalaze vrelinu
s rijekom na izvoru
Na zapadu, oni što prelaze podižu zastavu
od tortilje
Šetaju pustinjom bez vode
na njihovom licu
Guanajuato preci prešli su kroz Cali
s fatamorganom
na njihovom licu
Dok se
perem svakodnevno
s el valle
rijekom na mom licu
Zahvalim i poljubim te svakodnevno
Julia de Burgos
s el Río Grande de Loíza
Puerto Rico na tvom licu
Hulia
sada mogu govoriti o uraganima
i kako biti pas za nečijim stopama
Sjećam se golubica iz El Paso Inka
sivih sova u jutru
gnijezda sova po grobljimaEl Valle
sova velikog kljuna i ptica rugalica
Sivi sokolovi i pauraques
vecinos nosili su pjesmu
dvije zajednice
«¡No al muro!»1
1 “Ne na zid!” Priv. prev.
“¡Segundo Barrio no se vende!”2
s rijekom na njihovom licu
Kćerka i majka žele svoj pepeo
rasuti
po Boca Chica
riječna usta
kraj, početak
sljedeći izvor, vrelo
rakovi padaju
pod mecima što pršte iz rupa
trska, carrizo, bugambilia carrizo,
sjemena, latice, papir
ruže
raspas
usne
vrtlozi
pritoke
tok
Río Conchos de México
snijeg
granizo
obasipa
izvore
koji varkrsavaju
Ušće
ljudi i boga
tortugas
prugaste zmije u Romi
svinje i prasići skaču
iz banaka
s rijekom na njihovom licu
Čuju se pijetlovi
kukuriču preko
vode na Miguel Alemán
Uragani
uznemirili neizmirene grobnice
s rijekom na njihovom licu
Rekao si da ne želiš arhaične lance
da te s mukom i bukom spuste u tih šest stopa
Želiš da čuješ ptice nemarne chachalacas
sa rijekom na njihovim nogama
dok lepršaju
s ébano na ébano
el chalán
konopci
vuča
2 “Susjedstvo se ne prodaje!” Priv. prev.
preko zelene
vode
ispod
plavog neba
do Díaz Ordaz
Želim da čujem papagaje
sabal palme
pokušajmo ponovo
Sa rijekom na našem licu
Ne želim ljekove
bez ambicije sam
s rijekom na mom licu
Voljela sam te
s rijekom na mom licu
I dalje te volim
kada je rijeka na mom licu
Napravila sam dubok grob
s rijekom na mom licu
Voljela sam i ostale rijeke
s el río grande~bravo na mom licu
Želim do Oxbox jezera
na ovom mjestu gdje djeca i dalje govore i gube
više jezika
na ovom mjestu gdje i dalje gubimo i gajimo
rascijepljene jezike
ovo mjesto gdje bijele čaplje love i napajaju se u resacas
ovo mjesto s el río grande~bravo
u njegovim cijevima
u njegovim plućima
na našem licu.
Gven Nel Vestermen
Linearni proces
Prevela Tanja Savić
Stari su rekli
da je univerzum
krug.
Sve se
vraća na
početak.
Ali gdje mi
idemo odavde?
Gdje su
naši počeci?
Naši roditelji su oduzeti
njihovim roditeljimaa
imenima jezicima molitvama,
postrojeni za svoje obroke
odjeću časove testove.
Kad je bio naš red
da dođemo na ovaj svijet,
nijesu više znali
šta porodica
znači.
Nijesu
znali.
Ali čak
odavde možemo,
vidjeti da
zaista prava linija
na mapi
jeste
krug.
Luiz Erdrik
Rezervat Kornjačine planine
Za Peta Gernoa, mog djedu
Prevela Ivana Mirković
Čaplja pravi oblik krsta
leteći iznad močvare.
Njeno srce je stari kompas
koji pokazuje na sve četiri strane.
On vuče svijet za sobom,
svijet nastaje.
Moje lice se ogleda u zelenom
iskrivljenom staklu iznad umivaonika.
Otisak moje šake u debeloj crnoj prašini
nazastoru spavaće sobe.
Dom sam mogla ispiti kao slab plamen
koji se sakuplja
kao olovo u mojim venama,
kao oklop oko srca, kao mrlje od kafe.
U prašini sleza,
Tereza, slab plamičak koji guta vjetar.
Jedna tanka svijeća
koja se pretura u suvoj travi.
Diže se strmimstubama,
ka ivici večernjeg sumraka.
Jaše na plavom zrikavcu
kroz metež svanuća.
U sumrak, sova leti duž krova,
oštreći kandže o ploču.
Djed se naslanja
poslije svake kašike supe iz konzerve
i ponavlja jednu riječ
koja pripada svijetu
kojeg se niko ne sjeća.
Taj dan još nije stizao
kada kroz blato, džinovski daždevnjak,
tetura, kroz snijeg, so i vatru
da bi bio s njim, baca sjekiru
kroz vrata trosobne kuće
i jede plave ruže koje otpadaju sa zidova.
Stric Rej, već tri dana pijan,
sjedi iza nazubljenog prozora,
novog vladinog šaltera,
uvija se u pale zavjese i sanja
da se zvijer viđena u blizini Kenonbola u Sjevernoj Dakoti
stenjući naginje na vratima prema njegovom tijelu. Brava je
mala kopča
religije. Dvadeset monahinja
pada kroz oblakei smješta svoje zadnjice
na metalnurezu. To bi se sigurno
smatralo čudom na bilo kom drugom mjestu,
ali ovdje na Kornjačinoj planini
to je tek obična stvar.
Rejmond se budi i ne može da ih se otrese.
Gleda niz duge mračne tunele njihovih rukava,
u njihove zaleđene pazuhe,
ili je to raj? Sabira vrhove
njihovih kosa poput zvijezda.
Jedna po jednazatrepere
i Tereza izlazi, divne kose,
prala ju je cijeli dan. Miriše
poput pokošenog polja, raznoseći polen
sa breza.
Kosa joj se krade preko ramena
poput zalaska sunca sa neke razglednice.
Svi ovdašnji momci, večeras, iz pobude niže,
prići će joj u Blejzeru, u Tomahavki,
u baru Bijelog Žohara, u kojima svi oni
ustaju da rasture podijum, zanjišu svime što imaju,
dok jedan bas bubanj Svetih Zamazanih
osvetljuje dubinu,
ispunjavajedimom.
Djeda se naginje da je što bližitomboli.
Malo bogatsvo za kojim njegovo srce lupa
skriveno je u plesu umrljanih brojeva.
Ping-pong lopticeposkakuju u šarenom svjetlu,
hitre kao vrapci.
Boga kontroliše vješta ruka žene.
On odlazi pješkeiz Svete Ane, šepav i lud
kao ludak koji zove svoju djecu,
sa druge strane jezera,
izlomljenim smijehom, smijehom prepoznavanja.
Autostopom je došao kući iz crkve, ako pjeva,
to je glasan, hrapav jauk
kao struganje pile kroz kičmu
Ira Što Posljednji Dolazi, za volanom.
Povučen kroz vješala,
izvučen iz njegovog stomaka
duhom kamenja koje ocrtava,
put i govor
samo za njegapo njihovom starom dogovoru.
Ira zna da je starac lud.
Ostavlja ga na putu koji vodi gore
iznad zvijezda i lobanja bijelih ždralova.
I kroz meke eksplozije rogoza
i rasipanje sjemena po mirnoj vodi,
hoda djeda, sve vrijeme što drži u rukama,
koje su postale izopačene dvojnice
jazbina krtica i jazavaca,
koji su došli kada su izostale
ptice u gnijezdima.
Ruke zemlje, ruke ove gline
od koje sam i ja napravljena.
