Ivica Đikić: Beara
(Odlomak iz dokumentarnog romana u nastajanju)
„…ova se knjiga ne odriče potpuno mogućnosti da shvati kroz realnost ono što nije mogla shvatiti kroz književnost…“
Javier Cercas: „Anatomija jedne pobune“
Od jutra 13. srpnja 1995. do sumraka i večeri tog konfuznog i kaotičnog četvrtka, pukovnik Beara više je puta – potaknut različitim informacijama, porukama, naredbama, pojedinačnim ignoriranjem, olakim shvaćanjem ili latentnom opstrukcijom naređenja i usmenih dogovora – odustajao od plana s kojim je prethodne noći bio zaspao i s kojim se probudio tog jutra, pa se opet vraćao istom planu, sve dok kasno poslijepodne ili uvečer 13. srpnja nije odlučio da, paralelno s verbalnim inzistiranjem na početnom – bratunačkom – smrtonosnom planu, pokrene i realizaciju rezervne – zvorničke – varijante. Alternativna manufaktura smrti počet će se otada, od četvrtka kasno navečer, ubrzano konstruirati na području općine Zvornik, u zoni odgovornosti Zvorničke pješadijske brigade Vojske Republike Srpske.
Grad Zvornik udaljen je od Bratunca četrdeset i pet kilometara sjeverozapadno, cestom uz rijeku Drinu. Zvornik je, naravno, bio u sastavu Republike Srpske, i također mu je – kao i Bratuncu, Vlasenici, Rogatici, Višegradu… – godine 1992. svakovrsnim zločinima izmijenjena etnička struktura. Prema popisu iz 1991., zvornička općina brojala je oko 80 tisuća stanovnika. Muslimani su činili 60 posto življa, Srba je bilo 38 posto. Nakon proljeća 1992., prvog ratnog proljeća, u Zvorniku ostali su samo Srbi.
Kad je, u četvrtak popodne ili predvečer, odlučio da započnu pripreme za ubijanje zarobljenih Bošnjaka na zvorničkom području, pukovnik Beara naredio je kapetanu 1. klase Momiru Nikoliću, načelniku Organa sigurnosti Bratunačke pješadijske brigade, da se smjesta uputi u štab Zvorničke brigade, smješten u prostorijama poduzeća „Standard“ u Karakaju, četiri-pet kilometara sjeverno od centra Zvornika, da ondje pronađe potporučnika Dragu Nikolića, načelnika Organa sigurnosti Zvorničke brigade, da mu prenese da će nekoliko hiljada zatočenika iz Bratunca u toku noći i ujutro biti transportirano na zvorničko područje, da će ondje biti nakratko zatvoreni i zatim pogubljeni, pa da on, Drago Nikolić, razmisli i predloži gdje bi se Bošnjake moglo zatvoriti, a gdje strijeljati i zakopavati. Momir Nikolić pohitao je, između osam i devet navečer, izvršiti pukovnikovu naredbu: za nj je Beara, načelnik Uprave sigurnosti Glavnog štaba, bio neupitni autoritet, netko čiju je naredbu ili želju bila čast ispuniti. Stigao je iz Bratunca u štab Zvorničke brigade u 21 sat i 45 minuta, ali nije zatekao onog zbog kojeg je došao: potporučnik Drago Nikolić nalazio se na Izmještenom komandnom mjestu Zvorničke brigade u selu Kitovnicama, petnaest kilometara od Karakaja, po unakaženom seoskom putu. Momir Nikolić, tamnoputi četrdesetogodišnjak gorštačkog lica i hladnog pogleda, onamo se dovezao oko 22 sata i 30 minuta: prenio je potporučniku Nikoliću poruku pukovnika Beare i ubrzo se uputio natrag u Bratunac. Stigao je oko ponoći u hotel „Fontana“ i saopćio Beari da je Drago Nikolić dobio sve upute i da je već počeo raditi.
Bratunački hotel „Fontana“ bio je tih dana, od 11. srpnja pa nadalje, Bearina utvrda, jedna od lokacija s koje su se, između ostalog, vukli ključni konci tajne operacije pogubljenja zarobljenih Bošnjaka. Bio je to tipičan društveni hotel u bosanskoj provinciji, sagrađen sedamdesetih godina 20. stoljeća. Kad je otvoren, odmah je postao središte gradskog javnog života: bilo je ugodno, svijetlo i veselo, pazilo se na nivo usluge, na hranu i čistoću. Dvadesetak godina i skoro cijeli jedan rat kasnije, „Fontana“ je bila prilično zapuštena i oronula: rasklimani kreveti, razvaljeni ormari koji škripe i cvile, požutjeli zidovi i zavjese otežale od prašine, posteljina koja smrdi po znoju i alkoholu… Pukovnik Beara bio je navikao i na gore.
Momir Nikolić nije rekao načelniku sigurnosti Zvorničke brigade Dragi Nikoliću u Kitovnicama ništa što ovaj već nije znao, niti je Dragu Nikolića naročito iznenadio posjet prezimenjaka i starijeg i iskusnijeg kolege iz Bratunca, jer ga je ranije, oko 19 sati, zaštićenom linijom bio nazvao potpukovnik Vujadin Popović, načelnik Odjeljenja sigurnosti Drinskog korpusa, i obavijestio ga da će nekoliko hiljada zarobljenika iz Bratunca biti prebačeno na područje Zvornika i da ondje trebaju biti pobijeni. On, Popović, pritom očekuje sudjelovanje i potpunu konspiraciju podčinjenog Drage Nikolića. Popović je potporučniku Nikoliću najavio da će mu naredba biti i usmeno prenesena.
Odmah nakon tog razgovora s vrlo utjecajnim i odrješitim potpukovnikom Popovićem, Drago Nikolić nazvao je iz izmještene komande u Kitovnicama majora Dragana Obrenovića, načelnika Štaba Zvorničke brigade. Rekao mu je što je čuo od potpukovnika Popovića. Rekao mu je i to da se, prema Popovićevim riječima, radi o naređenju s vrha, da će operacijom na terenu upravljati pukovnik Beara i potpukovnik Popović, te da je u sve upućen i zapovjednik njihove brigade potpukovnik Vinko Pandurević koji je bio na žepskom ratištu, s trupama. Otprilike tri sata poslije poziva Vujadina Popovića i razgovora Drage Nikolića s Draganom Obrenovićem, Momir Nikolić došao je k Dragi Nikoliću s usmenom zapovijedi i uputama pukovnika Beare.
Drago Nikolić je između poziva Vujadina Popovića i posjete Momira Nikolića već bio počeo provoditi pripremne radove za realizaciju smrtonosnog plana: od načelnika Štaba svoje brigade Obrenovića zatražio je da mu se za organizaciju prihvata tolikog broja zarobljenika stavi na raspolaganje komandant brigadne Vojne policije poručnik Momir Jasikovac i jedna četa vojnih policajaca, odnosno stotinjak ljudi. Obrenović je odobrio i jedno i drugo, a usto je oslobodio Nikolića dužnosti u zapovjedništvu u Kitovnicama, da bi se brigadni šef sigurnosti mogao posvetiti razmišljanju o lokacijama na kojima će biti zatočeni i pogubljeni bošnjački muškarci iz Srebrenice, i samoj organizaciji ubijanja i prikrivanja masovnog ubojstva.
Pukovnik Beara mogao se, pak, nakon ponoćnog raporta Momira Nikolića u hotelu „Fontana“, malo ležernije uputiti na novi sastanak, drugi te večeri i noći, s Miroslavom Deronjićem, lokalnim političkim vođom, u kancelarije bratunačkog ogranka Srpske demokratske stranke. Ni viski mu u tome nije odmagao. A i već je bio blizu ili je nastupio petak, 14. srpnja, pukovnikov pedeset i šesti rođendan. Beara je imao relativno spremnu alternativnu varijantu masovnog pogubljenja, onu zvorničku, i mogao je sebi dopustiti, premda ne baš olako, da bude velikodušan i popustljiv prema samouvjerenom i nadmenom političkom namjesniku koji se već na prvom sastanku, održanom oko 20 sati 13. srpnja, počeo tvrdoglavo suprotstavljati nakani da se zarobljenike nastavi usmrćivati na području općine Bratunac. Deronjić, koji se i u dva prethodna dana bio susretao s Bearom, počeo se oštro suprotstavljati nakon što je doznao za popodnevno i predvečernje pogubljenje više od tisuću zarobljenika u krugu poljoprivrednog dobra „Kravica“ i za druga masovnija strijeljanja na području bratunačke općine. Bjesnio je što se u njegovoj općini Bošnjake ubija mimo njegovog znanja i što nitko nije smatrao potrebnim da mu išta kaže o operaciji kojom – čini se: samovoljno – upravlja pukovnik Beara.
Prije nego što je uvečer 13. srpnja iskrsnuo ljutiti i odlučni Deronjić, Bearina, i ne samo njegova, zamisao bila je da se zarobljene vojnike 28. divizije Armije Bosne i Hercegovine, nenaoružane muškarce, koji su se probijali s vojskom, i dio muškaraca-civila odvojenih u Potočarima pobije na teritoriju Bratunca, gdje su svi zarobljenici konačno dovezeni do večeri tog dana, 13. srpnja. Beara nije odmah znao sasvim precizne lokacije u Bratuncu i okolici na kojima bi se pogubljivalo Bošnjake, ali znao je da će se to riješiti usput, ovako ili onako, ovdje ili ondje. To je trebao biti lakše rješiv segment operacije. Prema prijedlozima zatraženima od prekaljenog sigurnosnog oficira Momira Nikolića, razmišljalo se o tome da se pogubljenja obave u krugu državne tvornice pod imenom „Ciglana“, nekoliko kilometara izvan grada, i rudnicima olova i cinka „Sase“, u Sasama, desetak kilometara od Bratunca prema Srebrenici. Momir Nikolić predložio je, inače, i one objekte u Bratuncu i njegovoj blizini u koje su tokom 13. srpnja dovezeni i zatvoreni zarobljeni bošnjački muškarci: radilo se o prostorijama Osnovne škole „Vuk Karadžić“ i o hangaru udaljenom pedesetak metara od te škole prema zgradi stare građevinske škole „Đuro Pucar Stari“, dok prijedlog o smještanju zatočenika u krugu zadruge u Kravici vjerojatno nije bio samo Nikolićev.
Biografija
Ivica Đikić rođen je 1977. u Tomislavgradu (BiH). Novinarstvom se počeo baviti 1994. u Slobodnoj Dalmaciji. U nedjeljniku Feral Tribune bio je novinar i urednik od 1997. do gašenja lista 2008. godine. Od 2009. do 2010. bio je glavni urednik riječkog dnevnika Novi list, a od 2010. glavni je urednik nedjeljnika Novosti iz Zagreba. Objavio je tri romana, zbirku priča, zbirku pjesama i tri publicističke knjige. Neke od Đikićevih knjiga prevedene su na španski, njemački, italijanski i slovenački jezik.
