Ivana Vojvodić: Vlaga i sumrak oslobađaju duh melanholije
Veliki crteži na zemlji u dolini Naska
Veliki crteži na zemlji u dolini Naska
Preslikani na biljege urođene
Skrivene od čitanja
Ti – ptica
Pauk – ja.
Žrtvuj me pernatim i grlatim bogovima
Iščupaj iz grudi, još dok krvari, strah
Predviđanjima smisao svaku odrubi
Dođi, Veliki sat prestaje da kuca…
Požuri!
Ti, ti zapravo znaš
Ptica – ti
Pauk – ja.
S.
Ne mogu da čitam gospođu Plath
Moje je pobjede prepustila suncu
Raširila, lica izložila i ostavila
Sada su sve nenosive, blijede.
Ne mogu da čitam gospođu Plath
Kroz rernu posmatra ruke u tijestu
Sa smežuranog i umornog prsta
Skida i odlaže prsten od zlata
Ne mogu da čitam gospođu Plath
Ta žena je već odavno mrtva
A on usni kad izustim zmiju stihova
Pa gasim svjetlo, da mu ne smetam.
Kratka istorija duhova
I četiri oka behu svijest, Himenes
Uvukla sam te u sebe snažno
Uspinjao si se crvenim nozdrvama
Niz dušnik kliznuo
Zaglavio se na sastavku ramena
I zadržao se tu
Izdahnula sam te kao golog duha
Koji je vazduh činio mekim i plitkim
Strujao uz usne, uši, vrat, grudi
I bedra
I zadržao se tu
S dodirom ruku otjelotvorio se
Dobio dubinu, oštrinu, pogled i sluh
Obilazili smo polja čarobnih lampi
I u jednoj ostali, tu.
***
Živjeću sa ljubavnikom
Kome sam ja mjera svega
U ovom stanu koji sakriva moje prisustvo
Kad nam dodješ u posjetu
Da osjetiš kako sam svuda
Ponosan na svoje djelo
Eklektika
Dan 1: Zavođenje
Ni tijelo Artemide, ni perverznost Lede
Ni istrajnost Odiseje
Ni znanje Zmijonoše
Nisu ga zadržale
Ni odsustvo vještine, ni taština
Ni manjak opreza, ni pećine
Ni virovi dubokih pećinskih sjenki
Ni prašume oko utvrđenja
Nisu me zaustavile.
Dan 2: Najava tvog dolaska
Grudi očvrsnu dodirom tvojih dlanova
Vino je božansko kad klizi niz tvoj jednjak
Prsti bude revoluciju u blizini tvog bdijenja
Govoriti o tijelu je suvišno samo u odsustvu žudnje tijela
…
Mogla bih da napustim posao,
Mogla bih da prestanem da se javljam majci
Kupim karte za Nigeriju i pošaljem ti ih poštom
Mogla bih da zaključam vrata i danima ne izlazim
Zalivam kameliju, slušam Nokturno, lomim lješnike
I prestanem da mislim o tvojoj djeci i ženi
Dan 3: Odlazak
Drveno klatno, drvenog zvona
Drvenim zvukom najavljuje promjene:
– Drvenom udahnuti duh čelika
– Virtuelno obojiti krvlju
– Postati obična žena.
Dan 4: Potreba
Predajem se dužnosno danu
Lišenom poetike, lišenom zuba, lišenom eklektike
Tromom, plitkom, svakodnevnom
Danu koji nema snagu da me po krajevima razapne
Dan 5: Vrtlog
Lebde mi prsti po tvojim tragovima
Udahnem duboko i zadržavam
Miris tvoj u svojim nozdravama
Miris nozdrva
Miris daha
Nježne mješavine vina, mene i duvana
Miris ruku koje nisam uspjela savladati,
Hrapavih ruku ronioca
Ruku koje su odnijele otisak mog dlana
Tamo gdje će ga isprati poljubac djeteta.
Dan 6: Gubitak
Kad te ispišem, raspeš se
Kao bore po licu
Nepoželjan trag
Razlog straha od vode i ogledala.
Dan 7:
Kraj
Zavodljivac
Zaveo si riječ!
Proveo je kroz zlatokope
Silovao na Mjesecu
Milovao pod Suncem
I davio
Zaveo si riječ
Zaveo si i pogled
Oslobođen istražuje tvojstva
Igra se s pupkom izvjesnosti
Sa sljepilom za prosječnost
Detaljno uveličava neobičnosti
Zaveo si riječ
Zaveo si i pogled
Misao zavodljivu si zaveo!
Zamišljao je u tišinama
Čuo njen puten vrisak
Ljubio u zlatokopima.
Zaveden si u knjigu Zavodnice.
Ring
Ovaj prostor je mali za sve igre
Ako slobodnu ruku imaš, podigni je
No, ko još ima ruke razdvojene od
Očiju, bez tragova metala ili od igle?
Ta vrata su iluzija za nedozrele.
Tuda ulaze neprozvani igrači i pravila
U lažni prostor s ogradama, u ring
Lišeni ruku koje nisu mogli odvojiti
Od sveprožimajućeg tijela.
Prazan prostor prodire iznutra
Mljackavo u sapun kosti pretvara
Pa mirišemo na obuhvatanja.
Jezikom samo gladimo zube,
Dok govorimo o slobodi, o pravima.
Kamen
Tek tako, vrijeme je mijenjalo svaki kamen.
Da to shvatiš treba bar trideset godina.
Posivjeli, poplavili, pozelenjeli
Ili se divno izvajali.
Ti divni su na samom horizontu.
Dok sam krišom od prodavaca mirisala na najnoviji parfem
Prošao si kroz kapiju i uletio u utrobu čeličnog krila
Ninalo te satima uspavankama na nepoznatom jeziku
Tek tako, postala su jasna sva pisma
A meni – kamenu, suština i vode i soli i praha.
Weltschmerz
Vlaga i sumrak oslobađaju duh melanholije
Mirišu mi ruke na luk i meso
Soba na mješavinu bijelog i žutog kukuruza
Mirisi oslobađaju…
Samo si s jeseni potreban
Mirišem ruke,
Čekam da noć pocrni i slušam gluvog kompozitora
Slušam slijepog pjevača, staru flautistkinju
I čekam…
S jeseni si samo potreban
Odlaganje smrti
Klizim kišom niz donju ti usnu
Usminom usnim strah
Da spreg beskraja znači spajanje
A mi da smo na korak
Korak
Opijenost kiši
A trenje ustupa mjesto snu
Da rađaš se gdje sam te sahranila
Kako bih te upamtila
Pamtila…
