Digitalni časovnik
Digitalni časovnik otkucava cifre telefona
Opera, kontratenor i nasuprot – tvoj glas
Udišem slobodu, harmonijskim pravilima
Izdišem matematički tačnu količinu tuge
i nasušne porcije poznate nemoći i bijesa.
Kojom se notom, s proljeća, piše čežnja?
Mnogi dani su izgubljeni prije nego počnu
U nekim teško dišem kao da sam te iznenada srela
Tad mislim na fabrike zaustavljene krajem vijeka
Pompeju, kikladsku umjetnost i naselja
Na debelu prašinu jugoslovenskih muzeja.
Čijim se pepelom, s proljeća, posipa čežnja?
Izolacija
Aerodromi, odlasci, izlazak sunca dok si nad okeanom
Jedina letilica na nebu, dok ne vidiš trajektorije svih
Onda razumiješ da je svuda gužva, osim u tvojoj projekciji
Emocije kao pandemija, mogu te i ne moraju ubiti,
Možeš i ne moraš s njima ubiti druge, ali možeš
Izoluj se, vrata otvori samo poštaru sa rukavicama, bijelim
Ne čitaj, ne možeš razumjeti, ne čitaj, ne čitaj, ne vjeruj
Ne vjeruj, sve u što povjeruješ usmjeri se protiv tebe,
Leti oko tebe i kovitla se kao sjeme tek oduvanog maslačka
Duvaće i duvaće i oduvaće ti kuću, hoće, uvijek ima dah više
Urlik Ginzbergov, Munkov Krik, vrisak vrhinca, a glas te izdaje
I ovo vrijeme te izdaje, najbolji prijatelj te izdaje, i država te izdaje
Svi tvoji sistemi podrške sinonim su za okove, a robovi nemaju ime
Ime nije tvoje, vazduh u plućima ne pripada tebi, svojina ne postoji
Vrijeme stoji, vrijeme ističe, vremena nikad bilo nije i neće biti
Aerodromi, dolasci, spuštanje nad jezerom, pista je sigurna
Ali nisi ti.
Kraj
Svanulo je u Santoriniju
U Švedskoj je i dalje mrak
U krakovskoj kripti svetac spava
Misli jedu buduće i prošle dane
Voliš me kao da mi je pedeset
I kao da imamo četvoro gladne djece
Volim te kao da si mladić
I kao da znaš Nerudu i Eliota napamet
Glasovi plešu po krovu
Po stolu se množe olovke
Potpisuješ
Koraci ti mirišu na ranu jesen
Tvrde nektarine
Da li da te uzmem nježno kao breskvu
Zarijem zube pod kožu, lako
Ostavim jutru sa mislima kamenim
Ili da ih rudarimo do zore, noktima i dahom?
So
Sputanih pokreta. Bez pokreta. Bez odjeće. Na krevetu.
Čitam ti tvoj tekst. Naslonjena na ruku. Među preponama.
Dodirujem prostor osjetljivosti oštrim listovima. Bez odjeće.
Šapućem. Kao da ujedam, tamo gdje se ne ujeda.
Za sve požare koji me guraju pod led. Za glad koju gutam.
Za nepostojane potrebe. Za nestabilne figure.
Za akrobacije od kojih boli vrat. Za miris koji me guši.
Guši kad nije prisutan.
Zbog pogače čija zrna neće znati klijanja
Zbog previše soli koja nam ne da potonemo
Na gorčini tvog teksta plutam.
Nafora
Pusti da odem, da se vratim
Da tišinom pišem muziku
Da se isplačem, tražim
K’o lasta smrznem na glečeru
U ovoj sobi ima smijeha
i praznine za sve
Nafore da utolimo glad
Koraci nam prate ritam
Pusti, pusti da odem sam
Rast
Posaditi jestivu biljku
I gledati kako raste
Zalivati, pjevati joj
Maziti je
I ubrati
Ili je posmatrati kako vene.
Tako je i sa našom ljubavlju
I rast i kraj je u svakom dahu.
Putuješ i nosiš misli na sunčanje
Pogled na pučinu donosi nadu
Da su bar ribe slobodne.
A možda i one sanjaju drugo more.
Odbrana i zaštita
Riječ si koja mijenja značenje drugih
Nalaze me u susretima isti simboli
Fluidni identitet
Posthumni trzaji
Rekla sam – ljubavi
Misliš me dok ležiš i čitaš
Zapisani smo toliko puta
U traljavim dijalozima
I cikličnim pričama
Rekla sam – ljubavnim
A i ti si to mogao pomisliti
Zatočen vjetar
Velike knjige bez srećnih ljubavnika
Potiskivanje, mučeništvo i uživanje kao grijeh
Rađanje i množenje i punjenje zemlje i grobova
Slavljenje svetog odricanja, podaništva i patnje
Velike knjige bez slobodnih ljubavnika
Prozori, čekanja, bol, zatočen vjetar, kose
Velike ljubavi bez ljubavnika ili bez slobode