Ivan Zrinušić: Nezaposlenost

Ivan Zrinušić: Nezaposlenost

 

Vlažan i blatan utorak, jedan od onih dana kad čovjek ne izlazi iz stana ako to ne mora. Gusta ali ne silovita, kiša se cijedi ravnomjerno i ravnodušno; djeci to posebno teško pada, odlazak u školu mrskiji im je no inače. Lokve mlake kišnice ispunjavaju neravnine, rupe i pukotine na nogostupima i cestama, podsjećajući prolaznika na pronevjeru i bombe. Vozačima se ne žuri, većina njih kao da zapravo ne želi stići na odredište pa uredno pušta pješake na pješačkim prijelazima.

*

Irski seter zadovoljno leži na blijedocrvenu pokrivaču pokraj radijatora, a Mihovil se glasno smije. »Šta je sad?« kaže Ivona, podignuvši glavu od sudopera. Mihovil je pogleda pa se stane još jače i glasnije smijati, u njegovu smijehu nema ničeg što bi upućivalo na himbu ili prenemaganje. »A vidi ga«, kaže i pokaže na televizor. Ivona se nagne i pogleda u pokazanom pravcu. »O jebemti«, kaže ona pa se također počne smijati. Ispere ljubičastu plastičnu posudu pod vodom te je odloži s lijeve strane sudopera s ostatkom opranog posuđa.

»Ajd mi dodaj još jedno«, kaže kroza smijeh Mihovil.

»Dodaj si ga sâm, šta sam ti ja«, kaže Ivona, već posve ozbiljna.

»Noga mi je u gipsu.«

»A jebiga, sori. Zaboravim. Ček, samo da još tacnu.«

Ivona izvadi iz hladnjaka bocu Osječkog piva, otvori je otvaračem i odšeta do kauča. »Da nazovemo navečer Lidiju?« kaže i sjedne pokraj Mihovila. »Nije dugo bila. A sutra je Žaretova sahrana, nećeš zaboravit?«

»Ama boli me kurac za Žareta, šta sad odjednom nije govno. Mrtvo govno. A Lidiju ne mogu danas slušat.«

»Onda opet moram sama, i šta fali Lidiji.«

»Stoput sam ti rekao da je ne zoveš.«

Ivona izvuče cigaretu iz kutije sa stola i zapali je.

»Boni, dođi vamo!« kaže Mihovil.

Pas naćuli uši pa odskoči s pokrivača i radosnim korakom priđe kauču.

»Ko je najljepša cura na svijetu! Ko!«

»A jebite se, i ti i tvoja cura«, kaže Ivona i ustane s kauča. Potom ode u kuhinju i nalakti se na štednjak, okrenuvši Mihovilu i psu leđa. Neko vrijeme stoji tako, a onda otvori hladnjak i iz njega izvadi sir u listićima, čajnu salamu i teglu kiselih krastavaca. »Užasno mi je to kak se ljudi ponašaju tamo«, kaže slažući sendvič od tost-kruha. »Mislim, poslije sahrane, na karminama. Sahrane bi još bile u redu da nije tak tužna glazba. Zašt uvijek sviraju tak tužne pjesme?«

»Zato što su sahrane tužni događaji.«

»O, ma nemoj. Kak ti taki pametan nisi završio faks?«

»Škole završi svaka budala. Život s tobom, to je prava patnja i test izdržljivosti.«

»Pričaj svom psetu, jedino te ona sluša.«

»Pa kad je Boni pametna cura. Jelda jesi, jelda!«

Mihovil se nagne i potapša psa po dijelu leđa iznad repa, dajući mu znak da se vrati na pokrivač pokraj radijatora.

»Bez veze. Ja ću otići uz nešto veselo, i baš me briga. Kod mene će ljudi plesat i zabavljat se.«

»Da sutra umreš, meni ne bi bilo do zabave.«

»Da, moro bi si sâm uzimat pivo. E, al to je stvarno užas. Nakon sve te kao tuge ljudi odu i piju i jedu i ko da se ništa nije dogodilo.«

»Pa jel nisi rekla da je u redu da se zabavljaju?«

»Bilo bi u redu da se zabavljaju cijelo vrijeme, a ne ovako, rone suze pa za pol sata brigu na veselje.«

»Ne razumiješ osnovnu ideju pokopa.«

»Ne volim to i gotovo. I sad još sutra moram sama.«

»A ko voli.«

Ivona pojede posljednji zalogaj sendviča, a Mihovil se počeše po nozi koja mu nije u gipsu.

*

David gleda u policu s kruhom, krajičkom oka prateći kako mu se žena u oker bundi, centimetar po centimetar, primiče s desne strane. Kukuruzni, pšenični, raženi, krumpirov, heljdin – plosnati, okrugli, francuski, duguljasti, vjenčasti – u okviru posebne ponude ističe se kruh bez aditiva, nazvan po gori na sjeverozapadu Hrvatske, domoljubni omaž čistu zraku i zdravu životu. Njuši ženin baklavasto sladak parfem i sluša njezino soptanje; odmakne se pola koraka prema djevojci koja u redu stoji ispred njega te se osloni na lijevu nogu, istupivši desnom prema ženi u oker bundi. Muškarac u sportskoj jakni pruža prodavačici kovani novac, uzima pecivo s hrenovkom i kreće prema vratima.

»Joj, gospon, pustite me prije vas?« obrati se žena u oker bundi Davidu, nagnuvši glavu ustranu, kao da će djetetu objasniti zašto se ne smije loptati uz cestu. »Neću ja dugo… A jako mi se žuri.«

Djevojka koja u redu stoji ispred Davida pomakne se za korak prema blagajni. »O, neću ni ja dugo«, kaže David, osmjehne se i nastavi gledati u policu s kruhom.

Žena u oker bundi nečujno opsuje pa mu se primakne za još koji centimetar. Djevojka koja u redu stoji ispred njega krene prema vratima, noseći u ruci plastičnu vrećicu punu peciva, i on tek tada zakorači i priđe blagajni. Kupivši štrucu bijelog kruha, iziđe iz pekarnice pa zapali cigaretu. Povratno-posvojna zamjenica: razočarani bideić domaćeg poslovnog menadžmenta, kopile površnosti odgojene na plavim kuvertama slaba ljepila, bijela linija između parkirališnih mjesta preko koje pod kutom od 35 stupnjeva staje sekstet zatamnjenih stakala – prije ću doći na red ako dišem za vrat onom ispred mene. Počupam mu obrve pa mu ih nacrtam olovkom. Svoj na svome, njena na mome – povratom apsurda protiv posvajanja milosrđa.

*

»Si ti siguran da je peti?« kaže Peki.

»Peti ili sedmi«, kaže Zima.

»A jebote.«

Na petom katu iziđu iz dizala. Peki pusti da vrata zalupe. Zima ga probije pogledom.

»A šta? Kao niko nikad ne lupa vratima«, kaže Peki.

»Ajmo tu«, kaže Zima i iz džepa američke maslinaste vojne jakne nježno izvadi nerasklopljenu teleskopsku palicu.

Krenu hodnikom nadesno i stanu pred vratima od centimetar debela armiranog stakla oivičena metalnim okvirom. Kroz ta vrata naziru se još dvoja vrata, jedna s lijeve, a druga s desne strane. Između njih zajednički je hodnik dug oko tri metra. Peki je bliže zvonima; promotri ispisana imena, prođe rukom kroz svoju kratku crnu kosu pa odmahne glavom. Potom se okrenu i pođu na suprotnu stranu glavnog hodnika. Tamo obojica promotre zvona, a Zima pozvoni na jedno od njih.  Nekoliko se sekundi ne dogodi ništa; Zima pozvoni još jednom. Nakon što se ponovno nekoliko sekundi ne dogodi ništa, krenu prema dizalu. Zastanu kod njega još nekoliko sekundi pa otvore vrata i uđu. Dizalo je bilo ostalo na mjestu.

»Šta ćemo?« kaže Peki i stisne tipku za prizemlje.

»A ništa. Idemo po birtijama.«

»A da pričekamo negdje dolje?«

»Ma gdje bi ti pričeko? U grmlju?«

»Pa sjednemo u kola.«

»I šta ćeš otamo vidjet? Kretenu, parkiralište je iza zgrade.«

»A da.«

»Idemo prvo u ‹Morris›, pa u ‹Cherry›, pa ćemo vidjet.«

U prizemlju Zima prvi iziđe iz dizala te pridrži vrata da iziđe i Peki. Zatvori vrata usporenim, blagim pokretom pa pogleda Pekija, nabora čelo i kimne. »Vidiš?« kaže.

*

U spavaćoj sobi iz linijskih zvučnika izlazi glazba grupe Pavement, a na rubu šalice za kavu, odložene na Ikeinu radnom stolu, kraj prijenosnog računala, muha trlja nožice. Lidija uđe. Posegne za računalom, no zastane i napravi gadljivu grimasu. »Ma bježi!« kaže i zamahne rukom iznad šalice za kavu. Muha se digne u zrak pa stane njime opisivati rastrzane, nervozne krugove. Lidija ponovno zamahne; taj put nadlanicom pogodi muhu u letu. Muha nastavi prema prozoru i naposljetku iziđe kroza nj, a Lidija mu priđe te ga srdito zatvori. Potom opipa kišnicu na dasci ispod njega pa ode u kuhinju i opere ruke. Nasipa vodu u džezvu, položi je na štednjak i upaljačem upali plin.

Sjedeći za stolom u kuhinji, iz jednog blistera istisne šest plavih tableta, iz drugog četiri žute te iz trećeg tri bijele tablete. U usta prvo stavi plave i žute i popije ih s vodom. Potom u usta stavi i bijele pa popije i njih. Kava je vrela i godi joj takva; zapali cigaretu. Ubrzo u tijelu osjeti val olakšanja i suhe obamrlosti, iz želuca joj se prema udovima proširi toplina, ostavljajući je istovremeno zainteresiranom i prepuštenom.

Ode u spavaću sobu, s radnog stola uzme mobitel pa se vrati za onaj u kuhinji. »Ej, šta radiš?« kaže, nakon što odabere broj i položi mobitel na uho. »Aha. Ajd dobro. A jel ti se javljao onaj s diplomskim? Ajd dobro. Onda se čujemo idući tjedan. Može, i ti Tanju. Ajd bog.« Odloži mobitel na stol i nastavi gledati kroz prozor, dočim kapi u sudaru sa staklom proizvode tihe tupe zvukove.

*

Treći je dan kako kiši bez prestanka. Ispred mrtvačnice okupljeno je tridesetak kišobrana, mahom crnih, izuzev dva tamnosiva i jednog crvenog. Držeći Lidiju pod ruku, Ivona počinje pratiti korak ljudî ispred sebe, a niz obraz joj stidljivo teku suze. Lidija nosi kišobran, pogleda odaslana u neodređenu daljinu. Naslonivši štake na rub kauča, Mihovil sjedne pa otpije oveći gutljaj piva. Iza Ivone i Lidije hoda David, promatrajući naizmjenično Ivoninu vunenu kapu i Lidijin potiljak i njezinu svježe obojenu kestenjastu kosu. Pokraj Davida hoda Zima, a iza Zime hoda Peki. Peki je čovjek s crvenim kišobranom.

»Daj stvarno da odemo na neku cugu«, došapne Zima Davidu.

»Može«, odšapne David.

»Si gledo sinoć Real?«

»Ma ne pratim to već godinama.«

»Benzema genijalac. Di si ti sad, na Jugu?«

»Aha.«

»Možemo u ‹Dalmaciju›, opalit koju partiju.«

»Ne radi ‹Dalmacija› više.«

»A jebote. Ideš poslije na karmine?«

»A otić ću. Ti?«

»I ja ću, možemo i tamo popit koju.«

»Važi.«

Nakon sahrane većina ljudi odlazi u restoran, tamo se služe goveđa juha, pečena svinjetina, pečeni krumpir i miješana salata. Konobari se trude biti uslužni i smjerni; ne može se reći da im to ne polazi za rukom.

*

Poslijepodne se rastače u predvečerje, ono u večer, a ona naposljetku u noć. Ulice ohrabrene pustotom dobivaju na moći, i najviše zgrade pod punim Mjesecom postaju i najpreciznije. Rijetki automobili pristaju uz benzinske crpke dok djeca spavaju na obeshrabrujuće prozirnim plahtama, okvirima budućih predodžbi o tjelesnom nasilju. Noć prolazi mirno, uz tek jednu usamljenu sirenu hitnih službi; potom ponovno dolazi jutro.

 

O autoru

Ivan Zrinušić (Osijek, 1981.), poeziju i prozu objavljivao na internetskim stranicama te u periodici, zbornicima i fanzinima. Višestruki finalista različitih takmičenja za poeziju i prozu. Za nezavisnu izdavačku kuću Slušaj najglasnije!/Bratstvo duša objavio: Netko nešto ništa (2010.), Bilirubin (2011.), Vidiš kako je lijepo (2012.), Tri mrava (2013.), Najbolje je da se ne javljaš (2014.).