Ivan Salečić: Poetika i primjena kratke priče

Za početak zapisujem iz Dnevnika: Sisak, gradska knjižnica, književna večer u povodu izglasavanja prijedloga za nagradu iz proze, poezije i kritike, da li baš u ovo isto proljeće 1980-te, nije sigurno, jer sam vrijeme antidatirao, a pamtim, nije bilo ni tako bjesomučno kišno. Sigurno je, nalazio se tu Tomaž Šolamun, France Zagoričnik, Oskar Davičo, Tomislav Sabljak i Sreten Asanović. I drugi članovi željezarinih žirija. Ili sam ja to povezao dva ili više takvih susreta? Sigurno je, sporili smo se međusobno o “Perspektivama” i “Problemima”,  Kermauneru i Vidmaru, ali najviše o književnom reizmu, za koji sam tvrdio, i sada to potvrđujem, protivno Zagoričniku, da je u biti to, u slovenskoj generacijskoj verziji Šalamuna i drugih, zakašnjela recepcija neiživljene predominacije stvari nad čovjekom u književnom egzistencijalizmu francuskog novog romana i filmskog vala, posebno sineasta iz formacije Resnaisa, Trifauta, Chabrola i Godarda.”Mladost” iz Zagreba nije još bila objavila Asanovićevu nisku pripovijednih minijatura Noć na golom brdu, ali smo znali druge njegove kratkoprične kolekcije u nazivima Dugi trenuci, Ne gledaj u sunce, Igra vatrom i dr. Ja sam najsolidnije poznavao izbor Opojnog pića i s njim u optici vlastite kritičke vizure upinjao se, i sad se upinjem, pa tu može i prestati kompilacija Dnevnika, jer u međuvremenu, probdio sam Noć na golom brdu s istim Asanovićem i tako potvrdio mnoge spoznaje iz tog sisačkog kolokvija.Jedna od njih, koju u povodu Asanovićeve knjige Noć na golom brdu treba šire razviti, tiče se statusa žanra “kratka priča” i uključuje nekoliko pojmovnih razjašnjenja, ponajprije razjašnjenje pojma kratka ipriča, zatim pojmovnu diferenciju estetske i logičke funkcije jezičkog izraza, zatim odnos prema stvarnosti i stajalište pripovjedača u tom odnosu, i napokon, gotovo najvažnije pitanje, zaokružuje se u pojmutehnike, kao alias umjetnosne re-konstrukcije empirijskih latencija stvarnosti.

Poetički pojam kratkosti mislim da nije metričke obilježenosti, a najmanje nam smije asocirati fizikalno-dužinske relacije. Pra-kratko ili izvorno kratko nije, dakle, kvantitativne vrste, nego se objašnjava kombiniranjem “razmjerno malobrojnih klišea” izražajnosti i pregnantne kompozicije. Nekako onako kako se izjasnio M. Jousse u Etudes de phylologie linguistique: “Guslarovo pripovijedanje, kao i pripovijedanje Homerovo ili prorokovo i rabinovo, kao i pismo Baruhova, sv. Pavla, sv. Petra itd. – ovisi o ređanju razmjerno malobrojnih klišea“. (Potcrtao I. S.) To ređanje klišea u Asanovića je dato u mijenama stajališta pripovijedača. Jednom se to stajalište definirano projicira u personaliziranog nosioca pripovijedanja i to je prvenstveno obilježna osobitost priča iz prvog dijela knjige. Te su priče jednoslojne u svom događanju, dokumentaristički upečatljive i silogistički strukturirane: naime, u finalu je uvijek poentiran zaključak koji zatvara priču u čvrstu cjelinu monadičke apsolutnosti, ovaj put čak bez “prozora u svijet”, što je simbolički bez ostatka provedeno u sceni tamničenja seoskog popa u priči “Crveni pop”. Pa ipak, najegzemplarnija priča tog sloja, koja uz to još “funkcionira” kao međašnja u prijelazu u drugi pripovijedni blok, svakako je priča “Zvijezde padaju”, koju je Asanović mudro insertirao kurziviranim klišeima sceničnog monologa i tako je oslobodio stroge jednoslojnosti. Ta je priča građena dramski na sukobljavanju plana naracije i onoga što se dramaturški naziva radnjom antagonističke igre. Događajna os narativnog plana je sin partizan, dok su nosioci radnje pripovijedanja otac, majka, mlađi sin (brat) i vojnici u raciji. Upravo po tom pluralizmu likova, kao i po tendencijskoj denominaciji bilo kojeg od njih kao središnjeg lika, što je zatim značajno utjecalo na kvalitet projekcije stajališta pripovijedača – kratkoprični kolaž “Zvijezde padaju” asocira drugi dio knjige, koji u ovoj analizi obuhvaća drugi i treći dio književnog sadržaja i diferencirano se odlikuje višeslojnošću, novelističkim aspektiranjem odnosa likova i njihovih radnji i depersonaliziranjem pripovjedača do nivoa nužnih obrisa.

U toj i takvoj pripovijednoj “maniri” ocrtava se, za ovaj prozni tip, veoma važno pojmovno razgraničenje termina opticajnoga književno-teorijskog diskursa: priča, pripovijest, pripovijetka, kaza, skaska, tale, story, Geschichte i Erzählung. Ocrtava se već zbog frapantne istoznačnosti u mnoštvu svakog od tih termina, ali se odlučnije nameće zbog najšire i čak poznanstvenjene redukcije sub-generičkog pojma “kratka priča” na logički derivat short-storyja, gdje je “short”, u vrijednosnom pogledu, tipično nekvalificiran, nekompetentan označitelj. Nakon toga, ostaje da se još signalizira kako sâmo označeno, dakle “story”, značenjski i smisaono koincidira s Geschichte, što znači da u sebi pomiruje priču i povijest, što je, u stvari, isto, jer se u oba smijera značenja zahtijeva da se nešto opiše kako se dogodilo i prenese da bi se znalo kao neposredna čulna datost, kao empirijska objektivnost, kao “stvarna nestvarnost”. Budućnosna latencija te stvarnosti kao kontra-verzija u kojoj se ukida i čuva na višem nivou sav pozivitet postojećeg, taj Blochov trenutak svjetline u tami, ili Adornov dekompozitum empirijskog predloška na bazi vlastitih zakona umjetnosti, ili Heideggerovo samootvaranje istine komunikaciji u djelu, ili Marxova nerazmjerna ovisnost umjetničkog čina o društvenim uvjetima koji ga onemogućuju – prolongira se književno-estetski i idejno-vrijednosno tehnikom “šekspiriziranja stvarnosti“: da se, naime, materijalnoj i duhovnoj klimi epohe, jednog vremena, permanentno omogućuje susret s vlastitim fakticitetom.

Vrijeme kojim je u ovom slučaju zaokupljen Asanović, vrijeme je ratno i poratno, i klima tog vremena je takva i aroma njegova, i njegovi su ljudi takvi i vladaju takvi zakoni. Omogućujući mu susret sa samim sobom, Asanović se u razgolićavanju tog vremena uzdiže do vrhova tradicije ukupnoga crnogorskog pripovijednog prosedea, naročito suvremenog. I tu se potvrđuje daljina spoznaja iz onog sisačkog polemosa. Spoznaja da se porijeklo Asanovićeve književne tehnike nalazi u moralnoj i etičkoj tvrdosti partizanskog čojstva iz Lalićeve literature, u miljkovićevskim oblucima “zagađenih vatara” i “surovih zora”, značajno karakterističnih za crnogorsku političko-povijesnu tradiciju, u kamenosažetoj i darovito škrtoj crnogorskoj ambijentalnosti, u epskom maksimumu ukroćene metrike crnogorskoga anonimno-predajnog i autorskog pjeva.

I još kad je riječ o književnoj tehnici – to nije sve. Nekada, u tim pitanjima moglo se orijentaciono prihvatiti, na primjer, Marca Schorera, ali je Walter Benjamin u Versuch über Brecht dao definitivnu podršku onom značenju tog pojma, koje, u mom nešto slobodnijem tumačenju, pitanju o kakovosti relacije neke umjetnine prema dominantnim odnosima epohe suprotstavlja pitanje o načinu na koji onasudjeluje u tim odnosima. Na to spasonosno opredjeljenje po Benjaminu odgovara Andre Breton dijalektičkom tezom u duhu Friedricha Helderlina: gdje je opasno, raste i spasonosno. I vice versa. Ili Breton doslovce, prema Ristićevim Svedočanstvima pod zvezdama: “Ovde nas vreba jedan veliki nesporazum, pošto život, onakav kako ga ja shvatam, nije čak ni skup svih radnji koje konačno možemo pripisati jednoj osobi… već način na koji izgleda da je primila neprimljivi položaj čoveka”.

Način na koji Asanović prihvaća neprihvatljivi položaj ljudi u svojim prozama, oscilira vidno prema tipu sižea, ali nikada u smjeru nesporazuma, o kojemu govori Breton – ili ipak da, možda jedino u proziSvjetski čovjek, gdje se Blažo V. Divanović “iz Vest Australije”, sudrug mu Ilija Klikovac, te ambasador Kraljevine Jugoslavije u Australiji i dr. potpuno određuju i iscrpljuju zapletom radnje, uvjerljivim, dirljivo dojmljivim zapletom fantastičnog statusa. Međutim, ovaj prozni zaplet karakterističan je po osobinama koje su signifikantne za Asanovićev odnos prema jeziku i za njegovo “baratanje” njime. Čitav zaplet ispričan je u idiomima narodnog govora i to je najpodatniji primjer za ilustraciju onoga što sam ovdje nazvao pojmovnom diferencijom estetske i logičke funkcije jezičkog izraza. Kako se ta diferencija najočiglednije iskazuje: da li u tendenciji stroge logičke jednoznačnosti jedinica jezičkog sistema i u njihovoj preciznoj povezanosti u neki zadani smisao, dakle, logičko-pozitivistički, ili upotreba jezika podrazumijeva uvažavanje i prakticiranje mnogovrsnosti etimoloških, funkcionalno-značenjskih i konotativnih nijanski izraza, dakle, ono kako se, prema Aristotelu, i sama stvarnost (TÒ ÓN) izražava, tj. na mnogovrstan način (LÈGETAI PALLAHÕS)? Pred tim pitanjem, Asanovićevi prozni prilozi, prvenstveno i etablirano prilozi drugog dijela knjige “Noć na golom brdu”, potvrđuju ovu drugu tendenciju, estetsku tendenciju, kako ju je nazvao Jan Mukaržovski.

I sad bi tu negdje morao već biti kraj. No prije toga – a apropos drugog dijela, u njemu se dvije prozne tvorbe nezaobilazno ističu svojom slojnošću: “Dama s lasicom” i “Noćne magle”. Prva je troslojna. Prvi njen sloj je irealno-opsesivan i to je slika žene s lasicom na sobnom zidu; drugi je realno-intrigantan: žena na plaži; treći je banalno-reduktivan: silovana žena. Asanović opisuje slijedeću retardaciju te strukture: opsesivni lik žene s lasicom sa slike koja privlači i odbija naizmjenice, ali trajno vezuje) prelazi u realan lik žene koju interpersonalni protagonist susreće na plaži, da bi u trećem suočenju ta opsesivna ljepota irealne projekcije u stvarnosti završila u banalnoj redukciji silovanja.

Drugo su pak “Noćne magle”. Tu Asanović razvija svoj pripovijedni dar na bazi nečega što se bez razmišljanja može nazvati beznačajnom sitnicom. Ali doista bez razmišljanja. Naime: miš u izlogu, vani je kiša, ili je već prestala, svejedno, miš licka vlažno stakleno pročelje izloga. Prva asocijacija: miš je žedan. U stvari, ta me situacija podsjeća na jedan Jungov opis mogućnosti da naoko beznačajne, diskurzivno nepojmljive, čak alogičke pojedinosti pokrenu arhetipski lanac (pred)logičkog mišljenja.

U knjizi Čovjek i njegovi simboli Gari Gustav Jung dotiče se pitanja o pokretačkim razlozima za proces “slobodnih asocijacija” i navodi jednu okolnost koja mu je pomogla da zaključi, protivno Freudu, kako nije nužno upotrijebiti san kao polaznu točku u tom procesu. Jung tu kaže: “Zapravo sam počeo sumnjati kad mi je jedan kolega ispričao što je doživio za vrijeme dugog putovanja vlakom po Rusiji. Premda nije poznavao jezik, pa nije mogao ni odgonetnuti ćirilsko pismo, zatekao se kako razmišlja o tim čudnim slovima kojima su bila ispisana upozorenja za putnike, i prepustio se sanjarenju u kojem je predočivao svakovrsna njihova značenja. Jedna je misao poticala drugu i on je u svojoj opuštenosti otkrio kako su mu te ‘slobodne asocijacije’ uzburkale mnoge druge uspomene…” Smisao je u tome što je Jungov kolega, zahvaljujući toj opuštenosti koja je izazvana slobodnim asocijacijama na poticaj nepoznatog ćirilskog pisma, odagnao psihičku napetost nespokojnosti i neizvjesnosti pred nepoznatim. Jungu je to pomoglo da izvede dva zaključka: prvo, da nije nužno i jedino san pokretač lanca slobodnih asocijacija, i drugo, da nema samo san katarzičku vrijednost, nego da tu ulogu mogu odigrati i neka druga stanja i na poticaj drugačijih uzroka. To potvrđuju i Asanovićeve “Noćne magle”. Pripovijedanje počinje opisom unutarnje psihičke konstelacije inpersonalnog subjekta pripovijedanja, što bi trebalo da znači (tj. ta inpersonalnost) da tu konstelaciju treba shvatiti šire, općenitije. Taj opis dat je u formi psihograma kojeg sadržajno obilježuje “stanje otupjelosti i tjeskobe”, osjećaj “nejasne nelagodnosti” s nijansama “neodređenog nespokoja”. Jedina je realna potreba u situaciji tog opterećenja – izlaz, neka uporišna točka od koje bi mogao krenuti proces dekomponiranja te psihobolne opstojnosti. Kako pronaći tu točku? Gdje je tražiti?

“Preostajalo mu je jedino da izađe napolje, iz svoja četiri zida…”

Napolju, uvjerio se da izlazak nije izlaz, da spasonosno uporište nisu ni magličasta sjećanja, ni budni snovi, ni naivne želje kojima se pokušao zanositi, ni drugovi koje je susretao, ni neznani šetači. Ni kavanski štimung nabuhlih lica i nečistih stolnjaka. Jedini izlaz jedino može biti diferencirano nova egzistencija. Razmišljao je o tome i nije ni primjetio da je dogacao do gradske prodavaonice s bogatim prehrambenim izlogom, u kojemu je veliki miš, oslonjen na stražnje noge, lickao vlažno staklo. Igrom uzajamnoga gledanja, kao igrom krugova što ih dijete stvara kamenčićima na ravnoj plohi vode, začela se oslobađajuća nadgradnja. Potekao je lanac slobodnih asocijacija.

“Taj slučajni i neobični susret gotovo ga otrže od stanja u kome se dotle nalazio”.

Književnost, Beograd, 1981, br. 9, str. 1755-1758.