Tvoj je oblačan dan
Od vedra i sunčanog dana bolji je siv i oblačan, zatvoren. Sunčan dan je svačiji, zove u svijet, uznemirujući je, mami nejasnim ponudama i očekivanjima.
Veći je od tebe, zavarava te svojom širinom, nudi opaku iluziju da i ti možeš, da si i ti velik i mogućan.
I još jednu: da je svijet prijateljsko mjesto, blagonaklono, da samo čeka na te da ti se rastvori i ponudi, podatno tvojim željama i potrebama.
Ne! Tvoj je oblačan dan, kad je nebo sniženo a boje pogašene.
Neće te prevariti jer ti ništa ni ne obećava. Ulaziš u njega miran, bez čežnje, bez htijenja, onoliki koliki jesi.
Sunčan dan je kao mladost. Kao uboga i daleka mladost, kada se krivo i grešno mislilo da su sve mogućnosti otvorene, i da ćeš ih sve stići.
Sad je ostalo samo sjećanje na sve neostvareno.
Finka
Povorka ljudi, žena, djece sa zavežljajima, seljačkim torbama od kozije kostrijeti silazi niz Gustovarački put na Banjalučku cestu i sliježe se u našu avliju u Podma’ali. Prespavat će – neke žene i djeca u kući, na improviziranim prostirkama po podu, muškarci u sijenu “na nagradi” u djedovoj štali. To su čeljad iz šehovačkih kuća, djedovi prijatelji, povremeni najmenici, a neke od žena povjerljive bakine kućne prijateljice. Kad bi silazile u čaršiju, odsjedale su kod nas u kući, često i na konaku, i ponašale se sasvim domaće. Jednoga se imena, mutno čak i fizionomije, sjećam preko svih ovih godina, preko cijela života: Finka. Blaga, malo govorljiva, melankolična žena, s mnogo patnje i s mnogo djece.
Nekoliko godina poslije četrdesetpete u Šehovcima (Še’ovcima – po njihovom izgovoru) još je bilo kuća s katoličkim rodovima i familijama. Njihov starosjedilački pandan u nedalekom Bočcu nekad bili su muslimani, Kapetanovići i Dizdari, hametice istrijebljeni od četnika u jednoj cigloj noći četrdesetdruge. (O tome pišem u priči Oj, Vrbasu, vodo hladna!
Finka: pamćenje čvrsto čuva izraz kojim se opisivala smrt njezina muža. Nova vlast tih je godina prokopavala brda za gradnju hidroelektrane Jajce. Projekt je u pučkom govoru imao ime – “‘Nergija” Za te poslove trebalo je mnogo jeftine ljudske snage i mnogo eksploziva. I Finkin muž je tamo zarađivao krvavu nadnicu; stradao je u jednoj od loše kontroliranih eksplozija. Govorilo se: “Njezin je čoek pogino u ‘Nergiji”.
Povorka koju kao da sad gledam (a sve su žene s bijelim maramama na glavi i u bijelim lanenim rubinama s nešto crvenoga veza po okrajcima marama, rukava i izreza pod vratom – to ostaje u očima zauvijek) mali je egzodus: svi Še’ovljani listom odlaze “u Slavoniju”.
Nikada se neće vratiti. Potreseni su i šutljivi svi – i oni, i djed i baka. Ispija se zadnja rakija za rastanak i “za sretna puta”.
Avlija poslije njih ostaje neobično gluha i prazna, kao da su u njoj bili oduvijek.
Anka Pâvlovićā
Bila je tu, naša, iz najbližega komšiluka, lijepo se s njom pazio svatko, ali nikad je nisu zvali samo imenom, nego uvijek: Anka Pâvlovićā. Teško je znati je li to bilo iz poštovanja prema njezinoj muci, ili, opet, znak određene distance. Ili jedno i drugo, pomiješano. Muka joj je, naime, bila tolika da, i pored sažalijevanja, nije bilo nikoga tko bi u nju želio zaroniti, istinski joj se približiti. U crkvu je išla, kao i svi drugi, ali i tamo je bila – vidjelo se to – sama, izdvojena.
Malena rasta, široka, uvijek u crnini, bezoblična dotle da se ni grba na njenim leđima nije vidjela kao nešto neobično, Anka Pavlovića provodila je vijek nad šivaćom mašinom s debelim naočalama na nosu. Na povremenim zimskim prélima u našoj kući u nevinoj igri karata na parove (žandara) bila je superiorna, a u razgovoru malorječiva ali britka, s inteligentnom ironijom koja nikad nije bila uvredljiva ni adresirana lično, nego nekako tako da prođe pokraj osobe o kojoj je riječ, a opet da se adresat zna…
O njezinoj sudbini, o njezinim strašnim gubicima, pred njom nikad se nije izgovarala ni riječ. Ali u svakom, ama baš svakom trenutku dok si s njom, svi su te sudbine bili svjesni i svi su mislili na nju. Pa, kad bi se rastali, za Ankom bi se uvijek čuo nečiji polutihi uzdah: “Nesretna ona!”
U mladosti vedra, okretna, Anka se za svoga voljenog čoeka udala koju godinu pred rat. Bio je sa Zborišća, mutafdžija kao i svi Pâvlovići. (“Sve predući i idući unatrag k’o rak, mutafdžija obiđe zemaljsku kuglu a da cijeli život ne izađe iz ćerhane.”) Snašlo ga je kao i hiljade drugih: služeći novoj zloj domovini zaglavio je četrdesetpete negdje na Zidanome mostu, Mariboru, Dravogradu, ili tko zna gdje.
Anka je ostala s dvoje djece, starijim Brankom i mlađom Slavicom. Sva se predala igli, da podiže djecu i uzdržava i sebe i njih.
Branka je izgubila kada se s drugom muškom djecom zadivljalom u poslijeratnoj neimaštini i političkoj ostavljenosti po Grabežu bavio napasanjem krava i pretraživanjem zaostataka rata, kojih je, neodoljivo privlačnih, bilo na svakom koraku. Bomba, koju su u neznanju aktivirali, Branka je raznijela na mjestu, nekolicinu drugih izranila. Donijeli su joj ga u čaršafu.
Slavica se munjevito razvijala u grešno raskošnu djevojku: sa četrnaest već je izgledala moćno poput vedre i nasmijane varcarske verzije Ane Magnani, ni ne sluteći da se u našem svijetu to uzima kao gotov poziv i ponuda.
Sve strepeći i drhteći nad njom, mati ju je opremila u srednju školu u Sarajevo. U drugoj godini u mali naš i Ankin svijet pala je vijest: Slavica se ubila. Bacila se pod voz na sarajevskoj željezničkoj stanici. Ostavila je pismo: “Život je borba, a Borba vrijedi 2 dinara.”
Ilija Kaurin
Doznaješ: sve su tvoje egzistencijalne brige riješene, primljen si na institut “Ruđer Bošković” za stalno. Nemaš pojma što ćeš tamo raditi, što uopće možeš tamo raditi, ali to ti ne smeta, ne kvari sreću i osjećaj konačnoga smirenja. Vijest saznaješ na mostu Vrbanja, s kojega se preko Marindvora u daljini, na brdu, vidi institut Ruđer Bošković, a čovjek koji ti to radosno i zadovoljno saopćava je – Ilija Kaurin. I u snu sasvim jasno znaš koliko je to čudno: Ilija Kaurin je osoba iz davnog djetinjstva, iz osnovne škole u Mrkonjiću, srpsko siroče iz Šehovaca koje su u svoju staru posrnulu bosansku kuću primili Ruža i njezin otac starac Mijo, također iz Šehovaca, zadnji katolici koji su napustili to daleko selo poslije onoga rata. Na osobu Ilije Kaurina nisi pomislio nikada, iz tvojega života nakon osnovne škole izgubio se sasvim, kao i ti iz njegovoga, a ni kao djeca niste bili bliski. Ilija je bio dijete čupavo, nespretno i zadivljalo, uz to spore pameti i dobrodušan, kad se još doda da je bio siromašan do golotinje i bosotinje – dušu dao za porugu. A ta je u “gradske” djece iz vremena koje pamtiš, nemilosna kao ljuto gvožđe. Bila je, u stvari – mržnja. Ona najgora od svih – mržnja prema slabijemu, samo zato što je slabiji, što je bespomoćan. I zato što je “seljak”, za razliku od vas, “građana”.
Sve to i u svome snu znaš, i još se više zbog toga čudiš: kako se i otkuda sad pojavio Ilija Kaurin! Sve je na njemu drukčije: nije više dijete, naravno, jer nisi ni ti, odjeven je ležerno ali promišljeno, veliki je faktor u “Ruđeru Boškoviću”, a ti nepogrešivo prepoznaješ isti dobrodušni osmijeh kao u onoga čupavog dječaka, koji je žudio da bude primljen u igru, i kojemu smo se nemilosrdno rugali kad viče da je lopta otišla u “korijen” umjesto u korner.
Ide san i dalje: vodi te Ilija svojoj kući, sav se lomi da ti ugodi, tu je i neka njegova čeljad, pitoma kao i on, a ta kuća najedanput je u starome našem susjedstvu, na Zborišću, slična onoj u kakvoj su živjeli Ruža i starac Mijo – drvenjara s badžom i sa zidovima od čatme, sva već izvan geometrije pravih kutova…
Pjesma kaže: “San je laža, a bog je istina”, a ti znaš: više je istine u ovome začudnom snu nego iukakvim doktrinarnim zanovijetanjima.
Tko je Konstantin Petrović?
Pišući o hrvatskim prijevodima Thomasa Manna, u bilješci na kraju Ljevakovoga izdanjaDoktora Faustusa iz 2000. godine (preveo Milivoj Mezulić), Viktor Žmegač ima i ovu rečenicu: “Doktor Faustus pojavio se pedesetih godina u prijevodu Konstantina Petrovića, koga je savjetovao Zdenko Škreb, samo u Sarajevu.” Nije nevažno precizirati: knjiga je izašla 1955. godine u izdanju Svjetlosti, dakle nekih osam godina nakon štokholmske svjetske premijere (1947).
Podosta pohaban primjerak toga izdanja pronašao sam i za male pare kupio u jednome od poslijeratnih sarajevskih dućana s knjigama koji sami sebe, višestruko ironično, tituliraju antikvarijatima. Ali, halal im naziv – dokle god se u njima mogu naći ovakvi rariteti, nije sasvim nezaslužen.
Ništa o Konstantinu Petroviću ne znam, osim da je tada, kad uz savjete Zdenka Škreba prevodi Doktora Faustusa, to teško njemačko intelektualno štivo, mladić na sredini između dvadeset i trideset godina, da je iz neke od starih sarajevskih građanskih srpskih kuća blizu Vijećnice, da je već prevodio i Zweiga, i Beethovenova pisma, i još što-šta od najzahtjevnijih njemačkih tekstova. Zadivljuje me i tjera na neobuzdano fantaziranje sam podatak: tko je taj mladić, u kakvome svom svijetu živi, kako je sve to moralo izgledati? Ako je na Doktoru Faustusu morao raditi najmanje koju godinu, to znači da imamo posla sa žestokim jugoslavenskim godinama između 1950. i ’55. A podatak govori i to da mladić nije mogao raditi tek tako, na svoju ruku, nego je moralo biti da je imao sklopljen nekakav dogovor s izdavačem. Kako su knjige iz svijeta, i to najnoviji i najviši književni dometi, dolazili u Jugoslaviju, u Sarajevo? Kakva je to bila kulturna klima, u kojoj je paralelno supostojala volja za izdavanjem propagandne, ideološki dirigirane literature, i ovakvih najsuptilnijih umjetničkih tekstova, kakav je Doktor Faustus, što dolaze iz omražene građanske kulture Zapada?
U svojim, doduše, vrlo skučenim i ne previše entuzijastičnim nego više usputnim raspitivanjima, u poslijeratnom Sarajevu nisam naišao ni na koga komu ime Konstantina Petrovića bilo što znači. Tako bi i ostalo, da prije koji mjesec na naiđoh na novinsku kolumnu u kojoj Sead Fetahagić, već umorno i suho faktografski, evocira “svoga druga Kostu Petrovića” i njegovu sudbinu. Zgrožen i dirnut, ne znam što od toga dvoga više, spremio sam taj zapis da ga ne zagubim, da ga ne zaboravim. Ovako piše Fetahagić o Petroviću:
“Kad je počeo rat, prestali smo da se družimo, jer je bilo veoma opasno kretati se ulicama. A onda smo u redovima za vodu i u redovima za humanitarnu pomoć saznali da je Kosta ranjen. Neki od nas su ga posjetili u bolnici. Ležao je potrbuške, jer je granata pala iza njegovih leđa. Rane su bile nezgodne, ali nisu bile opasne. Kosta se zafrkavao sa svojim novonastalim stanjem.
Kao što smo se inače rijetko viđali, ni Kostu nisam dugo sreo. Jedne ratne zime dođe glas da je Kosta nađen mrtav. Saznali smo preko medicinskog osoblja da su se njegove komšije zabrinule, jer Kostu nisu dugo vidjele. Našli su ga mrtvog i pozvali policiju. Dijagnoza je bila da je umro od gladi i hladnoće. Živio je sam i nije imao ko da mu pomogne, a bio je previše ponosan da bi od nekoga tražio hranu i drva. Mačka je počela jesti njegovo mrtvo tijelo.”
Tri dana pred Novu godinu, u maglenom i smrznutom Sarajevu, umro je Sead Fetahagić (1935 – 2010). Umjesto glupoga i nepotrebnog sjećanja na sve što nas u književničkom i građanskom životu nije spajalo, ostavljam ovaj zapis o njemu i o njegovome drugu Kosti Petroviću.
Danima ruše drveće
Danima režu i ruše drveće, ogromna stabla i krošnje, moćni živi zid što je zatvarao jednu stranu našega kvadranta oko tržnice.
Dignu u zelenoj kutiji dizalicom čovjeka s motornom pilom, i on reže odozgor: granu po granu ogoli stablo pa ono strši u nebo groteskno golo, kao očerupano, s bijelim ranama od odrezanih grana, a onda i njega, metar po metar smanjuje arlaukajuća motorka u ruci veseljaka…
Tako odlaze kanadske topole, silna stabla-monstrumi, drveće jalovo i nekvaliteteno a brzorastuće, na koje su se u neko doba socijalističkog samoupravljanja bili polakomili komunalni oci, a ono, onda, razvaljivalo asfalt i temelje obližnjih zgrada svojim ogromnim vodoravnim korijenjem, i u proljeće bacalo čitave tepihe sivkastobijele “mace”, od koje bronho-alergičari umiru živi…
Sad umjesto golemih krošanja ostaje prazan prostor, smanjen i bez tajne, trivijalan kao život ljudi što njime promiču, pogledā ionako uprtih preda se.
Bog je koljenović
Hodnici i dvorane neke važne ustanove, parlamenta, čega li. Tu ne pripadam, svi su mi strani i ja njima, ali sam došao radi nečega važnog, nešto krupno moram obaviti, makar ne znam što je to.
Ususret mi dolazi Dragan Čavić, pozdravljamo se kao da se poznajemo, pitam ga nešto kao: što je ovo sa sastavljenjam vlade, hoće li napokon… Započinje mi odgovarati, a onda se prekine, odmahne rukom kao da je sve uzalud, i kaže: “Bog zna kad će i kako će…”, pa se opet prekine, potpuno promijeni ton i značajno, kao da je kakav predavač ili propovjednik, izusti: “Bog je koljenović, on jedini može…!”
Kakav izraz i iskaz: Bog je koljenović! Samo je u srpskom jeziku moguć, samo u njemu može imati takav moćan zvuk i takvo žestoko značenje. Dok u svojemu snu slušam Dragana Čavića kako ga izgovara, kao kakvu dugom jezičnom tradicijom i životnim iskustvom ovjerenu sentencu, dolazi mi u sjećanje – u snu! – Vojo Banjac i način na koji se on moćno služio ijekavskim jezikom srpskijem rodnoga Ribnika i Vrbljana a oplemenjenim srpskom književnošću, epikom i, naročito, Kočićem.
A sve to vrijeme sasvim bistro i svjesno znam: nikada i nigdje ovaj iskaz nije izgovoren nego sada, u mome snu.
Kod zubara
Sarajlija Petar Z. je izvanredan stomatolog, velikoga znanja a jake i lake ruke, s dugogodišnjom švicarskom karijerom i brdom međunarodnih stručnih priznanja. Nosi prezime jakoga srpskog i partizanskog zvuka. Petra Z. je majka Talijanka rodila u Šapcu, gdje ju je muž, čelik-komunist, anacionalan i ateističan do religioznosti, ostavio s novorođenčetom kad je 1942. otišao “u šumu”. Zaklali su je četnici, kao katolkinju, a bebu su spasili i odhranili dobri ljudi. S ocem Petar Z. se sastao nakon rata, živjeli su zajedno a nikad nisu uspostavili prisan odnos. Ideologiju i politiku je odbijao instinktivno, u Partiju se nije upisivao iako su ga, po ocu, doživljavali kao “svojega”. Igrao je nogomet u podmlatku Željezničara u generaciji Ilijasa Pašića, Osima i Smajlovića, odmah po svršetku studija otisnuo se u Švicarsku, gdje je stekao stručni ugled, znanstveni status i dobre novce. Vratio se u Sarajevo, kaže: ne znam ni sam zašto. U ovome ratu bio ranjen u vilicu, dohvatio se Amerike gdje su ga operirali njegovi nekadašnji kolege iz Švicarske, Amerikanci, nudili mu lagan, dobro plaćen savjetnički posao. Vratio se u Sarajevo. Pronašli su ga rođaci po majčinoj liniji iz Italije, za koje nije ni znao. Nudili mu azil, državljanstvo, kuću, sređen život u Italiji. Odbio: “Ne znam što ću tamo”. Dvije kćeri su mu u Americi, obje doktorirale, obje udane: jedna za Argentinca, druga za Kineza. “Ništa ovdje više nije moje”, kaže, “išao bih negdje. Ali nigdje nisam ničiji.”
Ulazeći kod Petra Z. u ordinaciju, na zakazani termin, susrećem stariju gospođu koja izlazi. Sva uredna, sa svježom frizurom, odmjerenih i sigurnih kretnji, odjevena s onom nenapadnom elegancijom po kojoj se prepoznaju “prave gospođe”, dogovara s doktorom novi termin, a uz neku usputnu opasku čiji mi smisao izmiče, dodaje: “… onda kada su mi devedesettreće muža u Šopingu zaklali četnici”. Izgovara to istim ravnim i nepodignutim tonom, kojim je govorila do tada, i kojim se pozdravlja na odlasku.
Ništa s Petrom Z. ne komentiram. Inače o svemu i svačemu razgovaramo bez zadrške.
Post scriptum. Ni godinu dana nakon ovoga zapisa umro je Petar Z. Savladala ga je bolest, o kojoj nikada nije htio govoriti osim u nekoj crnoj samoironiji. Sažaljenja i samosažaljenja bojao se više od đavla. Iza njega ostale su dvije kćeri, uspješne u bijelome svijetu, žena, muslimanka, s kojom se razišao pod starost, i prijateljica s kojom je dijelio zadnje svoje dane.
Nije nikamo otišao, leži na Barama.
Mala noćna jeza
Nekakva stara strmenita kaldrma na prilazu Sarajevu: da je to Sarajevo samo odnekud znam, a nije nalik ni na što iz stvarnoga Sarajeva. Javlja se periodično, godinama, u nekoliko različitih varijanata, ali uvijek s jasnim refleksom na onu prethodnu. Zbunjuje me uvijek iznova na isti način: uđem u jednu poznatu uličicu siguran da znam kamo vodi, a ona se zatvori u ćorsokak.
Ovo, sad, bježimo panično od nečega strašnog, isprva smo grupa, pa se ona rasteže, osipa, ostajemo samo dvoje-troje, bježimo dalje kao krilati, zemlju ne dodirujemo, sredina se mijenja, sada je to najedanput neki seoski put koji se obara naniže pa vijuga između kuća i dvorišta. U tom letu i u tom strahu, ipak uspijevam opažati pitomost i koloritnost jesenjih okućnica i bašča s raznovrsnim voćem, uživati u tome, i to me u isti čas čudi – kako mogu?
Sada put silazi u udolinu, a ta se učas pretvara u baru prekrivenu nekim niskim raslinjem. Kamo god zakoračim, bara je sve šira, voda očito dublja, osjećam da sam u zamci. Riješim se da zagazim, uto na drugom kraju bare izranja sablasna glava – životinjska, čovječija, vampirska u isti mah – gola, odvratno siva, s mrkim prugama kao koncima podvezani svinjski burazi u kojima su naše babe i matere spravljale zimnicu… U rukama mi se stvori dugačka motka, panično guram glavu njome, a ona tada izranja u svoj svojoj groznoj veličini, i progovara: “Iskat će baba tvoju glavu…”
– Ivane, probudi se, ružno sanjaš – doziva me Vera u tom najvažnijem trenutku, i izvlači iz more. Tako ne znam što se događa dalje.
Emir Šaković
U sjajnim e-pismima, duhovitim i britkim poput kakvih satiričnih haikua, ako je takvo nešto zamislivo, Emir Šaković oslovljavao me je s “Ivane bez zemlje” a pozdravljao kao “Emir bez nafte”. “Toliko je materijala oko nas, a nigdje satire” – dopisao je na kraju posljednjega. Imao je četrdeset godina i dvije objavljene knjige. Kakve knjige! Pjesme iz pouzdanih izvora i kratki roman Turist u nevolji – oboje napisano savršeno, sa znanjem, inteligencijom i darom koji se uopće nije imao potrebu tražiti, sa superiornim darom koji je sebe svjestan toliko, da mu je dano ono što je dano samo najboljima: moćna sposobnost autoironije i autosubverzije. I bezutješne melankolije, kao sestre bliznakinje.
Cijela bi se mala pikareska mogla ispisati o tomu kako je Šakovićev roman Turist u nevoljiputovao od zagrebačkoga uredničkog nemila do sarajevskoga uredničkog nedraga, da bismo ga onda na najjednostavniji način objavili kada je Emir, sve u zajebanciji, napisao da je već izgubio živce s tim rukopisom, i da se boji da će umrijeti prije nego bude objavljen.
Privilegiran sam što sam tome kumovao i što sam za tu celineovski moćnu knjižicu napisao ovaj mali zapis, kao nekakav putni list, koji joj stoji na zadnjoj korici:
Proza Emira Šakovića Turist u nevolji zavodi svojega čitaoca i neodoljivo ga uvlači u svoj svijet onim sredstvom po kojemu se prepoznaje svaka dobra književnost: misterijem vlastitoga pisma. To je pismo koje istinitošću svojega unutarnjeg poriva s jedne i nepatvorenim darom (ironičkoga) pripovijedanja s druge strane jakim i cjelovitim postupkom briše granice između autora, lika i pripovjedača, između autobiografije i fikcije, te nikad niste sigurni što je to što upravo čitate: putopisni izvještaj, autobiografska proza, imaginarni dnevnik s jednoga pikarskoga izleta u daleku sjevernu prijestolnicu? I uopće vam nije važno što to ne znate, jer Šakovićev tekst – koji je i sve to, i ništa od toga, nego nešto treće, svoje – ima jedinstven i neponovljiv ton, atmosferu, ritam. Iskošena lucidnost, cinizam profinjeno ublažen britkom duhovitošću, živa i lapidarna komunikativnost, nepatvoreni solipsizam i istovremena potreba za ogledanjem u drugima – od svega toga satkan je ovaj kratki roman Emira Šakovića koji se čita u dahu, i iza kojega ostaje da titra neizrečen ali snažno prisutan tragički podton. U njemu, u tom podtonu, na kojemu se nigdje ne inzistira (što svjedoči o autorskoj otmjenosti i književnome znanju), čini se da je zapravo pohranjen pravi ključ za čitanje ove knjige.
Sad dodajem: subverzivnoga i zakleto marginalističkoga kakav je bio sav, duha i stila otmjenoga kao u kakva razvlaštenog i osiromašenog princa, Emira Šakovića kanonska bosanska književnost neće priznati ni prepoznati nikada. Taman kako i treba, jer on je bio ono najbolje što je u njoj pisano na početku Dvadesetprvoga vijeka.
Bešumna je kiša padala, kao da se gusta rosa utješiteljski spušta po tlima, kada smo Emira ukopali u meku zemlju na Vlakovu. Sve je bilo gospodski. Jedino, zamišljao sam kako mora biti da nas Emirov duh gleda odozdo, i zahvalno i podsmješljivo.
Safetova rakija
Safet je Fočak, stanujemo ublizu na Grbavici, prije dvije godine uzeo sam od njega dvadeset litara rakije. Nije to da bez rakije ne mogu, nije ni da je nešto pijem, ali jedna čašica prije ručka postala mi je običaj, odavno. I, ako nije najbolja, što će mi!
Kupovini je prethodilo ispitivanje:
– Kakva ti je, nemoj da je prejaka, do tridesetdevet, nek nije jača…
– Donijet ću ti, brate, pa probaj – kaže Safet – ako ti ne bude po volji, nikom ništa.
Tako je i bilo.
Proba je razbila svu moju sumnjičavost nakupljenu zbog sirovih skorojevićkih običaja da se rakija peče daleko iznad četrdeset gradi, i da je zapravo nepitka, ubitačna. Safetova fočanska rakija bila je sasvim starinska, taman kao ona koju je djed pekao s Ilijom, svojim mračnim pecarom iz Liskovice, polovicom prošloga vijeka, a uvijek ponavljao: “Džaba, brate, niko rakiju ne zna ispeć’ k’o naši muslimani!”
(Kad bih sam sebe “dekonstruirao”, lako je moguće da bih našao kako to moje s rakijom i nije nikakva stvarna potreba, nego nekakav operacionaliziran sistem nostalgije, što li? Zato, bolje ne otvaraj!)
Zovem opet Safeta neki dan: ima li rakije, trebalo bi mi desetak litara ako je dobra “k’o ona”? Ima, kaže, ista je ako nije i bolja! Cijena? Ista, veli Safet, nisam je mijenjao, što bih!
Dogovorimo se da se nađemo na istom mjestu, donesem Safetu posudu koja stoji kod mene još odonda, dajem mu pare, on meni punu pletenku od deset litara.
– Evo je, ti se nećeš pokajat, ja se neću osramotit. U zdravlju popio!
Rakiju nastranu, ima u mojoj i Safetovoj komunikaciji nečega zbog čega – na čas barem, znam – izgleda kao da se nije “dogodilo ono što nam se dogodilo”. To dušu u isti mah i blaži, i ispunja bezutješnom tugom.
Karolina Warhol, Karojka
Usnijem Bakoviće – Augusta i Jerku. Poslije, mislim i na trećega brata Zvonku, fratra. Pa ih onda, sestre i ostalu braću, brojim u glavi, nekima se više ne sjećam imenâ, ali njihova lica, karakteristične izraze i kretnje, glasovne intonacije, mogu oživjeti kao da su preda mnom.
Njihovu majku Perko Baković, tada mladi majstor zidar, doveo je u Varcar kad joj je bilo šesnaest. Krsno joj ime bilo je Karolina, ali ga se ubrzo valjda i sama prestala sjećati – svi su je zvali Karojkom. Kuća im je bila na kraj Zborišća, tamo gdje prestaje naselje, a nastavlja se seoski put ponad Crne Rike prema Gavranuši, Kotoru, Gustovari…
S Austrijom na plodnu zemlju u sjevernu Bosnu stizali su kolonisti iz siromašnih rusinskih, poljskih, slovačkih zajednica iz Zakarpatja. Bile su to seljačke obitelji, plodne i brojne. Opremljeni informacijama i ohrabreni preporukama sa crkvenih oltara, bosanski su se mladići, prispjeli za ženidbu, stali zapućivati “u Lijevče” i dovoditi mlade došljakinje za žene. Tako je Karolina, krupna djevojka svijetle puti, kose i očiju, malo kreštava glasa, stigla na Zborišće, među kvrgave stêće bosanske katolike, i stopila se s njima. Između dolaska iz Lijevča i odlaska na onaj svijet proživjela je dug i plodan život: rodila trinaestoro od kojih se većina umetnula na nju, i bila apsolutna kućna gospodarica.
Umrla je nepismena, ali su ona i Perko svu svoju djecu podigli na noge – neke iškolovali, neke opremili dobrim zanatima. August, najstariji, bio je kovač, krupan, svijetle puti, kose i očiju, malo kreštava glasa uvijek s nekakvom ironičnom intonacijom. Jerko, od očeve sorte, bio je najmlađi, učitelj, ali se razumio u konje, kao i otac. Zvonko, fratar, kojega su još zarana njegova redovnička braća nazvala Starim, bio je krupan, svijetle puti, kose i očiju, malo više kreštava glasa, s izrazito ironičnom intonacijom, uvijek spreman stati u obranu grešnoga naroda naspram sitih vlasti, fratarskih i crkvenih naročito.
Dok je Karojka sa Zborišća, u dubokoj Bosni, sa svojim Perkom kroz Dvadeseti vijek dizala sinove i kćeri, na drugome kraju svijeta, na Manhattanu, zablistala je zvijezda nove kulture Zapada, noseći isto prezime – Warhol. Izgovaralo se i pisalo različito, kako gdje i kako koji službeni jezici i alfabeti kojima je taj mali nepriznati rusinski/rutenski narod podvrgavan: Warhola, Varhola, Вархола, Воргол, ali sumnje nema, bilo je to isto prezime, isti rod.
Proučavam lice Andyja Warhola na dostupnim fotografijama: u kroju usana, krupnih i malo oborenih na krajevima, u konfiguraciji čela, u položaju očiju vidim sličnosti s Karojkinim potomstvom. Bit će da su se nekako u isto vrijeme, iz istoga kraja i selili: jedni Warholi u Ameriku, drugi u Bosnu.
Karojka-Karolina, kvrgava stêća Zborićanka i bosanska katolkinja, nije marila za umjetnost, i posve sigurno nikada nije čula za slavnoga prezimenjaka, a da je i čula ne bi joj značio ništa. Kao što ju ni na koji način nije mogla uznemiravati niti je se doticati njegova ideja o petnaest minuta slave ravnomjerno namijenjene svakome živu. Još je sigurnije da Karojka sa Zborišća nije postojala za Andyja Warhola.
Warhol počiva na rutenskom grkokatoličkom groblju u predgrađu rodnoga Pittsburga. U gradiću Medzilaborce (rusinski: Меджилабірці), središtu siromašne regije Laborec u današnjoj Slovačkoj, sagrađen je 1991. Warholov Muzej suvremene umjetnosti. (Po dokumentima, Andyjevi roditelji, Julija i Ondrej Warhol, živjeli su u selu Miková, koji kilometar dalje.)
Karolina Baković, rođena Warhol, počiva na groblju u Ćeliji, u bosanskome gradiću koji joj je od njezine šesnaeste do smrti bio jedini dom.
Koji danas više nikomu njezinome nije dom.
Što je sve otišlo s Miroslavom Karaulcem
Otišao je Miroslav Karaulac. Nijedan javni uzdah za njim nisam primijetio, iako sam revno pretraživao medijske naslove svih dana od onoga 19. marta kada me je zatekla telefonska poruka o njegovoj smrti.
Znao sam za Karaulca od djetinjstva. Nije to bila veza književna, nego zavičajna: bio sam osnovac kada je država poslala učiteljicu Sonju iz Dalmacije da radi u mrkonjićkoj školi. Voljeli smo je svi, jer je nosila raskošnu sofijalorenovsku ljepotu i u isto vrijeme bila neohola, brižna i dobra, sasvim nepedagoški. Udala se za inženjera Lazu Karaulca, a o njegovome bratu Miroslavu pričalo se – kako to uvijek ide u provinciji, uz bajkovit i legendaran prizvuk – da živi u Beogradu, i da je pisac…
Vidio sam ga zadnji put prije šest godina, kada je došao na Franjevačku teologiju u Nedžariće, na homage Ivi Andriću što su ga fratri priredili u povodu tridesete godišnjice od Andrićeve smrti i šezdesete od objavljivanja Travničke hronike i Na Drini ćuprije. Tada je, već slab i s vidnom mukom, pročitao diskretno elegičan tekst o Andriću, koji je kasnije fra Ivan Šarčević objavio u časopisu Bosna franciscana. Tu između ostaloga piše i ovo: “Osporavanja, preusmeravanja značenja njegovog dela, nasilna pripisivanja značenja koje ono nema, nisu usporili njegov hod prema čitaocu. Njegove knjige pristigle su do milionskog čitališta i nigde nisu nađene te zle primisli, te prigušene mržnje koje su pronašli u njima književni talibani širokog spektra, u piščevoj domovini. Ono što neminovno pada u oči u Andrićevoj biografiji je kako je uopšte mogao opstati, sa takvim darom, sa takvim znanjem i razumevanjem istorije, u sredini u kojoj je, kako to sam kaže, život ‘bez ikakve više uljuđenosti i pitomosti, siromašan, štur, opor’. Poput krhke tropske biljke, osuđen da raste pod odbojnim, ledenim podnebljem, uspeće da mu odoli, usamljen u svome poduzeću kao i svaka neobična misao zalutala i uhvaćena u kršu i divljini.”
Upoznali smo se prekasno, na samome kraju osamdesetih godina prošloga vijeka, kada je sarajevska “Svjetlost” trebala objaviti drugo prošireno izdanje njegove čudesno lijepe knjigeRani Andrić. Karaulac je dolazio u Sarajevo u neumornoj potrazi za dokumentarnim tragovima o Andrićevu životu, pa smo zajedno išli u župni ured sarajevske katedrale kod župnika Ive Balugdžića pregledavati matice. Knjiga u Sarajevu nije izašla nikada, jer u Sarajevu uskoro više nikome nije bilo do knjiga, nego do gologa života i očajničke obrane od dušmana.
Nije bilo prilike da se između nas rodi neka srdačnost ni prisnija povezanost. A mislim da Karaulac i inače nije bio čovjek izdašan na lakim osmijesima i neobaveznome brbljanju. Ima negdje u Andrića ovakav zapis: “Bosanski čovek liči na onog francuskog državnika koji je, kad bi mu predbacivali njegovu oporost i oštrinu prema ljudima, odgovarao da je spolja trnovit i bodljikav, ali da njegove ruže cvatu u unutrašnjosti.” Na dlaku tako doživljavao sam Karaulca: on je svojim unutrašnjim ružama davao da se rascvjetavaju u njegovim tekstovima.
Pisao je, zapravo, malo, ali je pisao neobično raznovrsno. Posjedovao je dar u našim književnostima sasvim rijedak, gotovo nepostojeći, da pišući o životima drugih pisaca ispisuje prvorazrednu prozu, sasvim osebujno meditativnu i duboko lično proživljenu, a istovremeno činjenično tačnu do krajnje akribičnosti. Andrić mu je u tomu bio cjeloživotni medij, ali da je to umio i na drugim primjerima, maestralno svjedoče njegovi zapisi o Danilu Kišu, na primjer.
Imao je još jednu trajnu ljubav, ali sasvim na svoj, karaulčevski način zatamnjenu plemenitim tragičkim tonom: Bosna. U godinama poslije zadnjih naših ratova poslao mi je dvije predragocjene bosanske knjige, koje je sam priredio, prevodio, uređivao, našao načina da budu objavljene, i to u Srbiji, kada u Bosni i u Sarajevu, gdje se ljubav prema državi, baštini, kulturi, historiji na sva usta izvikuje na trgovima, nitko ni ne zna da su objavljene. Prva je zbirka putopisnih tekstova Priče francuskih putnika sa puta po otomanskoj Bosni(Matica srpska, Novi Sad, 1998), izdanje izvanredne književne, historijsko-dokumentarne, kulturološke vrijednosti. Druga je uzbudljiv memoarski spis fra Ante Kneževića iz vremena ulaska austrougarske vojske u Bosnu 1875. godine Neke moje bilješke iz zadnjih godina(Rad, Beograd, 2001). U njoj je i posveta, ispisana crnom tintom, koju danas čitam s tugom i s osjećajem da je s Miroslavom Karaulcem bespovratno otišao cijeli jedan naš svijet:
Ivanu Lovrenoviću, ovo do danas zatureno delo našeg znamenitog zemljaka. Srdačno M. Karaulac, Bgd, 29 • IX • 01.
Kako je fratar priznao dijete
– Znaš li ti zašto se govorilo da je rakija fratarska košulja? – pita šeretski stari fratar, dok nazdravljamo dobrom šljívom sjedeći uz prozor župne kuće u Dócu, s kojega se pogled niz dolačke voćnjake i okućnice ne zaustavlja sve dok se ne izgubi daleko dolje, u plavičastoj izmaglici nad Lašvom…
– Ne znaš, kako ćeš znat’! – nastavlja ni ne čekajući odgovora. – ‘Vako ti je to bilo. Služeći po bosanskim vrletima i zabitima, po kiši i svakom kijametu, nije fratar im’o košulja da mijenja, nego onu jednu što je na njemu, pa kad pokisne, nema se kad ni osušiti, nego potegni rakije da se ugrije i ne oboli… Priki lik za svaku bôlu!
– Ih, da je samo rakija!… Jesu li ti ikad kazivali kako je fra Tomo prizn’o dijete? Nisu! E, slušaj! Služio fra Tomo Džaja na Kosovu u našoj župi u Zlokućanima, bio tamo dva’est godina, ako nije i više. Srodio se sa Šiptarima, naučio jezik, štimali ga k’o najrođenijega. Bilo ružno vrijeme: poslije rata, partizani zavladali, nit im valjaju Šiptari, nit im valjaju katolici i fratri. Ono, po duši, nisu ni Šiptari novu vlast volili – odmetali se u šumu, puškarali se s njima, bivalo i mrtvih glava. A kad bi koga vlast uhvatila, bolje bi mu bilo da im nije živ pao u ruke…
Ele, odbio se i jedan fra Tomin župljanin u šumu, te u jednome puškaranju bude ranjen. Njegovi se drugovi razbježe, ali mu nekako ženi dojave pećinu u koju su ga sakrili. Ona se noću iskradala i nosila mu hranu, liječila ranu, previjala ga i njegovala, pa bi se zorom vraćala u selo. Nailazila milicija, pretresala joj kuću, ispitivala, ali nikad ništa nisu osjetili.
Ali, šta će ti biti! Kako je ona čo’eka dobro pazila, on se brzo oporavio, opas’o snagom, mladi oboje, željni jedno drugoga, te noć za noć – ostane ti ona u drugom stanju. Isprva i nekako, al’ kad se na njoj počelo poznavat’, eto belaja!
Šta će, kud će – pripovjedi žena sve fra Tomi. Turi on malo glavu u šake: ako se otkrije, stradat će i ona i sva čeljad u kući, a naći će i onoga veselnika u šumi. Ni fratar se neće moći opravdati da ništa nije znao. Opet, nema nikoga s kim bi se svjetov’o – nije ti to k’o danas: telefon, mobitel, onaj šejtanski internet, začas svak svakoga dozove…
Odluči fra Tomo, zovne župljanku, rekne joj: prvo otiđi svome čo’eku i sve mu reci šta smo se zdogovorili, da ne bi poslije prigovar’o, a kad te milicija dođe pitati čije je to dijete što ga nosiš, ti reci: eno fra Tome, njega pitajte, fra Tomo zna sve.
Tako je i bilo. Vlast se nije petljala, čak im bilo pomalo drago e se fratar uvalio u što ne smije. Selo sve znalo i šutilo. Čo’ek one žene ozdravio, ponovo se pridružio odmetnicima, i kasnije pogin’o u nekom okršaju. Fra Tomu uprava, kad je ostario, vratila u njegovo Livno, i u goričkom samostanu umro pedesetpete. Kako je stvar sa ženom i djetetom riješio kod crkvenih i redovničkih vlasti, nikad nikom nije kaziv’o.
Refik Ličina
Stolice kao u teatru, u kaotično izlomljenim redovima, prostor ogroman i gaudijevski negeometričan, čas mi baca na Kolarca, čas na (nikad viđen) Baljšoj teatar. Probijam se između redova i kroz gužvu, sa Stevanom sam Tontićem. Pita me čitam li što dobro u zadnje vrijeme, kažem snokta: Refika Ličinu na www.jergovic.com! Zemanci, na primjer! Stevan me dobrohotno ispravlja, izgovara zemanci s naglaskom pomaknutim na prvi slog, kao, on zna! Kakogod, kažem, zapis je čudesan, uzmi, eto, samo prvu rečenicu: “Po zalasku sunca, kad se smire ptice na lijeglima i smrknu se bašče i avlije, Šavčani izlaze na oranice i ledine da čekaju krtice.” Rekao bi, jednostavna, možeš po njoj u osnovnoj školi poučavati gramatiku: subjekt, predikat, priloške oznake, sve je tu, sve na svome mjestu. A, ovamo, udara iz nje čista metafizika. Atmosfera gusta od strepnje i jeze.
Čas poslije, u gluho doba, probudim se, ali san se ne izgubi i ne potone, kao inače, u neki ne-svijet gdje počivaju neupamćeni snovi (čekaju li i oni dan uskarsnutija prislavnoga, kako piše na starim bosanskim grobnim pločama?), nego ostane i, evo, potpuno svjež preživi u sutrašnji dan, na suncu.
Vezira Vojniković iz Sanskoga Mosta govori televizijskoj novinarki u mikrofon i u kameru, a tome što ona govori ne smije se dodavati ništa, niti išta oduzimati
Jednim rafalom strijeljali su mene i moje devetero čeljadi.
Svi pobijeni, samo ja ostala.
Obeznanila se.
Kad sam došla sebi, noć, nije bilo više nikoga, samo moji mrtvi oko mene.
Uzela najmlađega sina na ruke, poljubila ga, skinula mu zlatni lančić, izvadila novac iz džepa.
Nisam plakala, nisam.
Ispuzala nekako, došla do rijeke, pregazila, lutala, lutala…
Izjutra, eh, kad se sunce rađalo, zaplakala. Onda sam zaplakala.
Vidim: nemam više nikoga.
Semezdin Mehmedinović
Semezdin Mehmedinović bavi se gledanjem/proučavanjem/opisivanjem sebe, kao što Cezanne gleda/proučava/slika jabuke na stolu. Semezdinu Mehmedinoviću piscu, Semezdin Mehmedinović fizičko i psihičko biće zanimljiv je kao tema, kao objekt. Zato je njegovo JA u tekstu tako radikalno, gotovo šokantno lično i iskreno, i u isti mah tako radikalno ne-privatno. Koga čovjek može bolje znati, koga može tako temeljito i detaljno pretresati, kao onoga tko nastanjuje njegovu kožu 24 sata na dan! To se podrazamijeva, to je notorno. Ali u Mehmedinovića je čudo nešto drugo: imati moć da stanara svoje kože gledaš kao što bi gledao unutrašnjost motora, ili sata: egzaktno, bestrasno, tako nadmoćno odvojen od sebe.
Zato, ako se o Mehmedinovićevim zapisima može govoriti kao o autobiografskim, to skoro da iziskuje neku novu definiciju autobiografskoga pisma; takvu iz koje mora biti isključen svaki egotizam i svaki narcisizam. Nešto kao – antiautobiografija, ako je takvo što uopće moguće… Radije bih, ipak, o Mehmedinovićevim zapisima mislio kao o sasvim posebnoj vrsti putopisa; onoj koja otkriva kako nam se najveća tajanstva kriju u najpoznatijemu, i koja pokazuje kako je najizazovniji putopis onaj po putovima i krajolicima što ih prelazimo svakodnevno. Mehmedinović na svoj potpuno inovativan i individualan način potvrđuje ono o čemu književnost svjedoči od svojega praskozorja – da je putopisni princip u samomu temelju njezinoga otkrivalačkoga smisla.
Mehmedinović putuje i promatra – putuje i kad osluškuje otkucaje vlastitoga tijela (tada je najodvojeniji od sebe, demonstrirajući krajnji stupanj nepotkupljivosti i odgovornosti za tačnost opisa), putuje i kad se vozi na posao i s posla. Zbog opisane moći i načina promatranja, zbog te sposobnosti proziranja u unutarnju, atomsku strukturu prizora, događaja, ili vlastitoga doživljaja prizora, događaja, u Mehmedinovićevim zapisima mi dobivamo zapanjujuće izvještaje, oblikovane ohlađenom tačnošću bakrorezačke igle, objektivirane do savršene komunikativnosti, i istovremeno ispunjene drhtajima tajne, neizgovorenom strepnjom.
Ovakvoga pisca naše književnosti nisu imale. Pitanje je imaju li ga i sada, jer Mehmedinović, ovakav, doista je samo-svoj; niti on zna što bi s “našim književnostima” i u njima (s njima dijeli samo jezik, a i to tek prividno), niti one znaju što bi s njime. Ne znam za njih; za Mehmedinovića sam siguran: taj status za njega je najidealniji.
Шайхлисламова i Christiano – tijelo i novac, zajednički raj
Kada je Ирина Шайхлисламова 1986. godine rođena u nekom blatnom seocetu u blizini gradića Jemanzelinska, Čeljabinska oblast, sve je to još bio crveni imperij, Sovjetski Savez, pa ni susjedni Kazahstan nije bio inozemstvo. Otac joj je rano umro – kažu dostupni podaci – pa je majka, nastavnica muzike, morala naporno raditi, dva posla, da bi nju i sestru Tatjanu mogla hraniti i školovati.
Šayh al-islām – tako transkribira pojam iz kojega je nastalo Irinino prezime Nerkez Smailagić u svojemu Leksikonu islama, posthumno objavljenom u Sarajevu 1990. godine, u učenoj natuknici o njegovome značenju i o svim transformacijama koje je pojam pretrpio kroz stoljeća islama u Osmanskome Carstvu i drugim islamskim zemljama. Netko od Irininih tatarskih predaka – djed, pradjed? – očigledno nosio je tu časnu titulu lokalnoga islamskog uglednika u nekom selu oko Jemanzelinska, naselja što je kao pogranična utvrda, stanica, osnovano 1747. godine na rječici Jemanzelinka. Sasvim blizu, u istome južnouralskom kraju, osnovan je dvjesto godina kasnije, 1947, Kočkarlag, logor u sklopu gigantskoga Staljinovog sistema Gulag, u kojemu su kažnjeničke ruke kopale glasovito kočkarsko zlato.
Danas je ona, sa svojim tijelom odaliske i sa svojim smaragdnim očima dženetske hurije, planetarna zvijezda blještavoga i površnog fashion svijeta, istoga u kojemu svijetli i nauljena mišićava figura polupismenoga robota nogometne igre, rođenog u jednako zaturenoj provinciji, ali oceanskoj, na drugome kraju svijeta, u Funchalu na Madeiri, tisuću kilometara daleko od Lisabona. Ona: Ирина Шайхлисламова, on: Christiano Ronaldo. Danas su, čita se u glamuroznim rubrikama, zajedno, sutra već tko zna…
Kakav je samo to melting-pot na ruskosovjetski način bio, u kojemu su se čeljad kroz generaciju-dvije, u temeljitome identitetnom pretapanju, preoblikovala i vjerski i etnički i jezično i ideološki! A kakav li je tek današnji globalizacijski topionički lonac, u kojemu se sve to kombinira i dovršava, kao idealna slika zajedničkog raja s blještavih naslovnica i luksurioznih spotova, gdje caruju rafinirano erotizirana tijela, a zamamnije od svih reklamiranih parfema iz pozadine miriše – novac.
Poezija, crnogorstvo, samoća (jedan intimni zapis o Miju Popoviću)
Činilo mi se: ako se ne pridržavam za kamenu ogradu, odnijet će me vrtoglavica u plavetni ambis, letjet ću do nakraj svijeta, mlatnut će me o posljednju hrid negdje u Ognjenoj Zemlji. Stojimo na Njegoševu gumnu vrh Lovćena, pošto smo se sretno izvukli iz hladnog mauzoleja u kojemu ti golemi Meštrovićev crnomramorni pjesnik, vladika i gospodar, ne da disati. Gledam Mija (ne mogu uz Milorada Popovića koristiti nego samo ovaj, crnogorski oblik akuzativa, jer bi svaki drugi promašivao osobu, ličnost) kako nas gleda prijateljski sažaljivo, sa svoja dva metra jedini nezadihan od onih silnih stuba kojima se valjalo uspeti ovamo. I baš na tom mjestu, nepogrešivo, netko će priupitati Popovića kako ono zapravo bijaše s njegovim boksom i posljednjim mečom u kojemu je bio pred velikom pobjedom. Trebalo je čuti Mijovo škrto objašnjenje! Bio sam mlad, nezreo, ali već sam neke stihove napisao, već sam čitao svojom glavom: Kafka, Kami…, apsurd, Sizif, pobunjeni čovjek… Gledam čovjeka pred sobom, mislim: treba sad da ga mlatim, i on mene, zašto… Nešto se tad prelomilo, bacim rukavice, izađem, i nikad više nijesam boksovao. Ne znam da se na boljemu mjestu, od boljega čovjeka, u bolji čas mogla doživjeti bolja priča o pretvorbijunaštva: iz brahijalne sile u moć samosavladavanja, iz sirovoga agona u carstvo melankolije, na prag poeziji. Gdje će Popović, budući pravim pjesnikom, upoznati i prakticirati – do današnjega dana – borbe mnogo strašnije i kušnje mnogo razornije od nevinih šaketanja u ringu.
Uz Mija Popovića, čitajući njegove pjesme i tekstove ili družeći se s njime, često, gotovo po nekoj pravilnosti, pokrenu mi se dva davna sjećanja. Po kojim asocijacijskim zakonima, to valjda samo ona znaju. Moje je da poštujem tu ustrajnost kojom se javljaju, i da im dam riječ.
Kasno u noć banuo sam na konak u novosagrađeni hotel Podgorica na obali Morače, a rano ujutro trebalo je na autobus, pa u Kolašin, u kasarnu Planinske čete (vulgo: kažnjeničke) Pljevaljskoga bataljona JNA. Titograda tada ni vidjeti neću, samo ću prenoćiti u njemu. A noć, moja posljednja (činilo mi se na mahove: u životu!), pretvorila se u nešto sasvim posebno.
Što sam do tada znao o Crnoj Gori i o Crnogorcima? Njegoš je bio mitsko biće, polubog, o njemu i o Petru Kočiću morali smo naučiti i znati sve još u nižoj državnoj realnoj gimnaziji u Mrkonjiću. Stihovima i replikama iz njihovih tekstova služili smo se i u običnoj komunikaciji, u đačkoj zafrkanciji. Kasnije, u zagrebačkoj višoj gimnaziji zaradio sam trajnu peticu iz književnosti, kada sam na jednome satu počeo govoriti Gorski vijenac, vidno uživajući u deseteračkoj dikciji i u hipertrofiranom ijekaviziranju, i ne bih se bio zaustavio do kraja spjeva, da me divna profesorica Sonja Džamonja, zadivljena, a prije će biti prestravljena, nije prekinula.
U život malih bosanskih čaršija tih kasnih pedesetih godina počeli su ulaziti Crnogorci – država ih je slala kao nastavnike, a predavali su isključivo dva predmeta: istoriju i srpski. Govorili su glasno, voljeli piti, povremeno bi napravili kakvu gužvu s tučom u noćnim terevenkama. Pijani, otresali su se bahato: “Ko ve oslobodìo! Ko vi kultùru širi, budale bosànske!”, a često se i rado pripijevalo: “Pekove su divizije zauzele Terazije, Pekovi su proleteri zauzeli Zagreb cijeli.” Na studijima u Zagrebu, po studentskim domovima, pričale su se legende o tučama i o poker-partijama crnogorskih studenata s basnoslovnim ulozima. To je bilo uglavnom sve, ako ispustim stereotipe i viceve (lijeni Crnogorac, glupi Bosanac itd.), koji su mi oduvijek bili dosadni i neduhoviti.
Sad, sjedim u restoranu Podgorice i večeravam pa ću na spavanje. Naručim whiskey s ledom, sentimentalno, da se oprostim od slobode i civilnoga života. Popijem, a konobar donosi još jedan: od društva za šankom, kaže. Nazdravimo, na daljinu, bez riječi…, a ono što je uslijedilo, jedna je luda i zauvijek zapamćena pijana noć. Ni danas ne znam imena tih ljudi, znam da su bili iz teatarskoga svijeta, pali su u Podgoricu nakon jedne predstave u gradskom teatru, i sad uz piće, u žestokoj raspravi, rješavaju sva najvažnija pitanja svijeta. Sve sam to zaboravio, osim jednoga. Bez jasnoga povoda, markantan i rječit čovjek, koji je i inače dominirao (glumac, redatelj, pisac?) stao je govoriti o Njegošu i Crnogorcima. Govorio je žestoko, uz neku unutarnju muku i strast, a ono što je govorio bila je čista hereza. Znam da sam se, makar i sam polupijan, osvrtao: da nas ne sluša tko nepozvan! Njegoš jest veliki, čast mu, ali njegova veličina nije za ovo vrijeme; ona je poklopila Crnogorce kao planina; robujući Njegoševoj veličini, današnji Crnogorci ne mogu da gledaju ni svijet ni sebe svojim očima…
Sve do furioznoga zaključka, čija se žestina govorniku očito svidjela, pa ga je ponavljao u nekoliko varijacija kao da traži najbolju, onu što može postati nekom vrstom maksime: “Dokle god ne sruše Njegoša, dok ne krenu dalje od njega svojim putem, Crnogorcima nema sreće, ni u književnosti ni u životu!”
Dobro se i danas sjećam da sam, i zatečen i osvježen u isti mah, pomislio kako prisustvujem nečemu sasvim nesvakidašnjemu, nečemu prevratnom. Kako bih danas, četrdeset godina nakon toga pijanog trenutka istine, volio znati tko li je bio govornik? Ili je možda bolje da njegovo ime ostane skriveno i od mene i od svijeta, jer nije važno ono; važan je trenutak njegovoga nastupa: daleka 1967. godina, topla rujanska noć nad Titogradom, zahvalne uši jednoga anonimnog slušača pozvanoga bez suvišnih pitanja da se pridruži nadahnutoj heretičkoj seansi, a već sutradan će u studenome Kolašinu pasti žrtvom bricine mašine za šišanje i goleme šprice za zaprašivanje DDT-jem…
Moje otkrivanje drukčijih Crnogoraca nastavilo se u vojsci. Vujadin Obradović – to je ime koje i danas pamtim i ispisujem s potpunim poštovanjem. Vujo je imao snagu da nije znao kud bi s njome, prosto se je rasipala oko njega. Iz vica je naređivao da se, pri kakvome istovaru, na njega s kamiona navale po četiri vreće, i pod njima obijesno poigravao. Kada su se ludi kapetan Dukić i njegovi desetari ispizmili na nepismenoga dobricu Osmana iz Gračanice (kojega sam imao zadatak opismenjavati, a u potaji me kumio da pišem pisma njegovim dvjema ženama s kojima je, kaže, živio mirno i s hairom), Vujadin mu je na vježbi priskakao upomoć, noseći uzbrdo i svoj i njegov mitraljez, plus sva dodatna oprema, sve pjevajući. Osman ga je svojim blijedoplavim očima gledao zahvalno i odano, a psi-desetari obiljetali oko Vuje prijeteći: platit ćeš, vidjet ćeš, na raport ćeš kod kapetana! Iz dana u dan, tako, rasla je omraza pigmejaca prema vedrome i neukrotivom Vujadinu, iz dana u dan spravljali su mu kojekakve smicalice, kazne, uskraćivanja, maltretiranja. I onda je došlo do čega je moralo doći. Jednoga sibirskog jutra pri smotri kapetan Dukić je stao Vujadinu zakerati: te nije dobro izbrijan, te cipele su mu neočišćene, te kako mu je to bluza nezakopčana, a vrhunac je nastupio kada mu je, kao za kaznu, uskratio pismo što je stiglo od kuće, i on sada njime maše Vuji pred očima, a neće mu ga, veli, dati, nego tek poslije raporta… Sve nasmijan a opasan poput tigra, Vujo je iskoračio iz stroja i opalio Dukića šakom kao gromom posred brade. Potpuno miran i stabilan, pričekao je desetare koji su ga spratili u garnizonski zatvor, potom je otpravljen na vojni sud, te je odležao u Splitu dvanaest mjeseci. Samo on zna kako mu je bilo. Dukić je hitno poslan u bolnicu, kirurzi su mu jedva spasili vilicu. Ne znam gdje je Vujadin i što je s njime bilo, ne znam ništa ni za Osmana, moguće je da se i s jednim i s drugim izdešavalo i najgore i najbolje u kataklizmi 1992-95. ako su je živi dočekali. Ali, one jeseni u Kolašinu 1967. Vujo nas je zadužio ultimativnom lekcijom iz viteštva i ljudstva.
Onima, koji znaju Mija Popovića, neće biti teško odgonetnuti kako mi se to u njegov portret, u doživljaj jedne nesvakidašnje ljudske, pjesničke, intelektualne i političke cjelovitosti, uklapaju ove dvije priče iz crnogorskih sjećanja.
Neodvojiva od Mija Popovića, i od njegove poezije, jest priča o Crnoj Gori, o crnogorstvu. Ali, to nije jednostavna priča, od onih patriotski ubogih, jer Mijovo crnogorstvo je samo njegovo – na isti način na koji je njegova poezija samo njegova. Ili bolje: crnogorstvo je – on sam. Ne znači to da je crnogorstvo kompleks jednostavan i jednostruk, niti da se crnogorstvo može nositi samo na jedan način, jer znam da je silno mnogostruk, toliko da je, zapravo, svaki pojedini Crnogorac – Crnogorac sasvim na svoj način. Time samo hoću reći da u Miju Popoviću živi živa svijest o svemu tome, kao možda ni u kojemu današnjem crnogorskom intelektualcu, političaru pogotovo.
Kao malo koji južnoslavenski pisac i intelektualac u vremenu postjugoslavenske kataklizme, Mijo Popović svoju nacionalnu (crnogorsku) misao uspijeva njegovati tako, da joj kritička treznoća i znanje, ironijska svijest, odbijanje da se preda niskim slastima partikularizma, dubinska filozofičnost (izjednačena sa specifičnim Popovićevim lirizmom u poeziji) nikada ne dopuštaju da se pretvori u nacionalizam. Zato se ni Popovićeve žeženo lucidne elaboracije srpskoga ekspanzivnog nacionalizma, kao glavne smetnje što je stajala pred crnogorskom političkom emancipacijom, nikada ne artikuliraju kao protusrpski stav po sebi, niti, s druge strane, njegov govor o Crnoj Gori, o njezinoj povijesti i o argumentima za njezinu samostalnost ikada zazvuči tonom jeftinoga zanosa i nekritičnosti.
Historijski proosjećana, intelektualnokritički apsolvirana, lišena mitomanije, politički emancipirana, Mijova misao o rodnome Cetinju, o rodnoj zemlji, o naciji, o državi bila je anticipirajuća, išla je sama za se: ispred politike, protiv politike. Premda izrazit lirik po spisateljskoj vokaciji, iako po vlastitom izboru inokosnik i marginalac u odnosu spram institucija, otmjeno usamljen u ostvarivanju privatne, građanske egzistencije – Popović se pojavljuje i kao autor bitnih knjiga politološko-historijskoga dikursa u procesu kroz koji se Crna Gora preobražavala od Miloševićevoga “drugog oka u glavi” do emancipirane države s proevropskom i mediteranskom orijentacijom. (Mali narodi i nacionalizam 1997, Crnogorsko pitanje 1999.)
Pa kad je sve to politički ostvareno, Mijo Popović znao je da mu je raditi isto što onomad u mladosti, u ringu: prezreti vulgarnost pobjede, izaći iz ringa, vratiti se jedinomu od čega nikad ni otišao nisi – poeziji, samoći. O svemu tome divno govori Mijova pjesma s datumom crnogorskoga osamostaljenja u naslovu:
22. maj 2006.
Ovu bitku smo počeli
nas nekolicina beznadno
s viškom častoljublja.
Pobjednici su sinoć
slavili u Vladi:
mi smo pili sa svjetinom
ogrnuti baskijskom zastavom.
Danas smo prespavali
a sjutra ćemo biti pali borci
premda još živi.
[Rasko je jedini ubijen].
Opet su pobijedili oni
koji su nas progonili –
s našom idejom
ovoga puta.
Nas nekolicina nigdje
nijesmo mogli pobijediti.
Ni same sebe.
Kamoli njih.
I njihove
još moćnije neprijatelje.
Pa, kako ne pomisliti na Baudelairea, na slavnu pjesmu o albatrosu! Mijo Popović iz toga je soja i plemena, doista: Pjesnik je nalik tom gospodaru neba / što živi u buri i carskog je roda, / U zemaljskoj hajci nema što mu treba / I silna mu krila ne daju da hoda.
Prvi dan u gimnaziji
Ogromna masa dječaka i djevojčica stisnuti u dvorištu drevne zgrade na Katarininom trgu, kojoj s prozora puca široki pogled na Donji Grad i prekosavske horizonte u daljini, svi govore, smiju se, viču u jedan glas, gurkaju se, zadirkuju i optrčavaju jedni oko drugih, svi se poznaju, došli su u grupama iz zagrebačkih osmogodišnjih škola, prijatelji su, prepričavaju se zgode s ljetovanja… On stoji usred te neukrotive galame, svezana jezika, svezana grla, umro bi da se njega pita – od stida, od straha, od ogromne tuge koja ga ništi do same crne zemlje. Ošišan na nulu, sam sebi neugledan, tuđi među tuđima, s dijafragmom što poigrava kao da će u grlo, pribjegava tehnici koju je već podosta uvještio u prilikama u kojima bi najvolio da ga nema: udaljuje se. Okreće se sav unutra, defokusira vid, isključuje sluh, i tako nekako smiruje dah i ovladava sobom. Dok se to zbiva, dvorište se najedanput ispraznilo, i on je u njemu sam, na jednome kraju, a s drugoga ustremljuje se prema njemu direktorica – malena, oštra, kreštava, opaka, s cigaretom u cigaršpicu – i viče: “Šta ti tu radiš, kako se zoveš, šta čekaš, ne slušaš prozivku, hoćeš da te molim!” Ne uspijeva osim imena ništa progovoriti, prepušta joj se, ona ga vodi u zgradu pa kroz hodnike, od razreda do razreda, kao na pogubljenje, u svakome s vrata izvikuje njegovo ime. Napokon pronalaze njegov, i on se šiban zluradim pogledima kutri u jednu od posljednjih klupa…
Tko je bio taj dječak, kojega se sjećaš na daljinu od cijeloga života?
Duh iz sindžirâ
U čudesnoj poetskoj drami Bosanska trilogija Nikola Šop samo njemu danom mješavinom metafizičnosti i empatijske ironije persiflira povijesno-legendarni motiv susreta osvajača, osmanskoga sultana Mehmeda Drugoga, i njegove žrtve, posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića u Jajcu, čija će se glava u stvarnom slijedu događaja otkotrljati pobjedniku pod noge. Izrazito živa i plastična, u tekstu jednako kao i u mogućim vizualno-scenskim performacijama, Šopova slika, međutim, priča drukčije. Pobijeđeni i uhvaćeni kralj stoji pred Padišahom u njegovu vojničkom čadoru, vas okovan gvozdenim sindžirima od glave do tala. Kada Padišah ushtjedne započeti razgovor sa svojim zatočenikom, otkriva da lanci stoje uzgor ali prazni. Smanjivši se na veličinu zrna, zapravo dematerijaliziravši se, to je Stipan iscurio iz svojih lanaca, i sad stupa u razgovor s Osvajačem kao duh, skakućući s jednoga njegova ramena na drugo, razjašnjavajući se s pobjednikom u blistavim ikavskim dijalozima o veličini ali i o granicama njegove moći.
Jedna od najživljih slika bosanske književnosti, s višestrukom i nesvodljivom simboličkom energijom, ova Šopova pseudohistoricistička fantazija mogla bi otrpjeti i učitavanje aktualne sudbine “bosanskoga kraljevstva”, njegove životne i kulturne “supstance”: sva se ta supstanca (ako se o takvom nečemu uopće može govoriti) preselila u virtualitet, prepustivši stvarnost (privremeno?) nižim životnim formama i zahtjevima, bez uspravnosti, bez veličine i bez čežnje za veličinom…
Šop i Jajce: volio je taj grad, u kojemu mu je stjecajem okolnosti bilo dano da se rodi, vukući obiteljsku lozu tko zna otkud s otomanskoga i pravoslavnog jugoistoka Balkana. U intervjuu što sam ga s njime pravio davne 1978. kraj postelje u Voćarskoj ulici pričao mi je (kompliciranim načinom komuniciranja, ali vedro i strpljivo) o ushitu koji ga je obuzimao kada bi kao gimnazijalac išao kroz ljetnu noć pješke uz Vrbas iz Banje Luke u Jajce, na ferije, o susretima s Ivom Andrićem u samostanu kod jajačkih fratara, kamo su tridesetih godina obojica stizali iz Beograda, Andrić već kao visokorangirani diplomat, Šop kao profesor latinskoga jezika na jednoj beogradskoj gimnaziji. Njegovi ukućani povjerili su mi, pak, da mu i onako bolesnu i nepokretnu gotovo svakoga ljeta moraju organizirati vožnju autom od Zagreba do Jajca: samo bi se dovezli do grada, okrenuli laganom vožnjom jedan krug kroz jajačke kapije, zaustavili se na drugoj strani novoga mosta AVNOJ-a da se nauživa pogleda na Plivin vodopad – i vratili se u Zagreb. Tada smo se dogovorili i za prvo objavljivanje Šopove Bosanske trilogije (Veselin Masleša, 1980), koju sam ranih sedamdesetih bio čuo samo u radiofonskoj izvedbi na Trećem programu Radio Zagreba. A tada je uslijedilo i prvo veliko otkriće Nikole Šopa u Bosni, kada ga je Slobodan Blagojević u svoju glasovitu antologiju bosanskohercegovačke poezije dvadesetoga stoljeća (Lica, 3-4/1981) uvrstio među najveće i najvažnije, izazvavši golemi politički potres. I partijski čuvari ideološke čistoće u književnosti (M. Bogićević) i notorni nacionalisti (R. P. Nogo) bili su jednoglasni u pogrešnoj ocjeni i anatemi Blagojevićeva izbora: “To je katolička antologija!”
Andrić, Šop, Dizdar – to su najsjajnije književne zvijezde što ih Bosna ima. “Problem” s njima je baš to, što su, svaki na svoj neponovljivi način, bosanski paradigmatični, a u “evropskoj matici”, kako bi rekao Francis Jones. Zbijati ih u etnokonfesionalni i provincijalni model kulture, i od njih praviti etničke zastave, moguće je, kao što je moguće svako drugo nasilje. No, u tom postupku oni bivaju preparirani i smanjeni – dovedeni na mjeru probavljivosti prosječnog etničkoprovincijalnog konzumenta “nacionalne kulture”.
Iz susreta i razgovora u Voćarskoj ostala mi je svježe u pamćenju priča koju je Šop ispričao o svojemu angažmanu u JAZU. U vedrom i pomalo šaljivom tonu pričao je kako su tih poslijeratnih godina živjeli siromašno, skoro na rubu gladi, a onda je jednoga jutra zazvonio telefon, i u slušalici se začulo kratko i resko: “Krleža”. Prepao sam se, kaže Šop autoironično, kao da sam nešto kriv. Potom je Krleža pitao nekako ovako: “Dobro, Šop, bogamu, biste li vi što radili?” Rekao sam da svakako bih, ali ne znam što, jer osim pisanja pjesama ja znam još jedino latinski, a to ne vjerujem da danas nekomu treba. No, sve je bilo gotovo u deset minuta: Krleži je baš takav Šop trebao, jer je upravo u Akademiji bio započeo organiziranje prevođenja hrvatskih latinista. Tako je Šop postao stalnim namještenikom JAZU, obavljajući cijeli svoj posao kod kuće, i tako je došlo do blistavih prepjeva pjesnika hrvatskoga latiniteta (Česmičkog, Đurđevića, Šižgorića, Ferića, K. Pucića, Katančića i drugih).
U tom razgovoru spomenuo sam Šopu (a “razgovarali” smo uz pomoć njegove supruge, jer je samo ona mogla posredovati između Šopa i sugovornika, toliko mu je govor već bio otežan, što se uopće nije moglo reći za njegov duh – vedar i zarazno šaljiv) kako sam još prije nekoliko godina na Trećemu programu Radio Zagreba slušao radiofonsku izvedbu njegove Bosanske trilogije, i kako bi jako dobro bilo objaviti ju, u Sarajevu. Govorio sam o velikom zanimanju za njegovu poeziju, koju su tih godina u sarajevskoj i bosanskoj književnosti afirmirali odlični mlađi pisci, pjesnici i esejisti poput Slobodana Blagojevića i Stevana Tontića. Teško se je dao impresionirati. Nije odbijao, ali mi se činilo kao da premaBosanskoj trilogiji manifestira nekakvu skepsu, skoro kao da se toga teksta i ne sjeća najbolje. Bio sam uporan, jer mi je bilo važno da dobijem što čvršće obećanje. Po povratku u Sarajevo, objavio sam razgovor sa Šopom u Odjeku – bio je to valjda jedini intervju s njime u bosanskohercegovačkoj štampi uopće, a nakon nekog vremena, i nekoliko razmijenjenih pisama, doista je stigao i rukopis Bosanske trilogije. Članovi redakcijskoga odbora i uredništva “Veselina Masleše”, kuće koja je u poznatoj ediciji izabranih pjesama bosanskohercegovačkih pjesnika već bila objavila veliki Šopov izbor uz najiscrpniji popis literature o njegovu djelu, prihvatili su prijedlog i Bosanska trilogija je objavljena 1980. godine. Poslije su, u “Svjetlosti”, objavljene još dvije Šopove knjige: Propast rubova, 1981. iSvemirski pohodi, 1985. Novo izdanje Bosanske trilogije, očišćeno od očitih redaktorskih i tiskarskih grešaka, objavio je sarajevsko-zagrebački “Synopsis” 2004. godine uz stogodišnjicu Šopove smrti.
Zasnovavši Bosansku trilogiju kao poetsku dramu, impregniravši tekst blagom, svudprisutnom ironijom, šopovski lucidnom a opraštajućom, pjesnik oslobađa prostor, vrijeme, ljude i odnose materijalnosti, povijesnih pa čak i prirodno-fizičkih kauzalnosti, a ostvaruje sugestivnu poetsko- fantazijsku scenu. Posebnu pažnju zaslužuje Bosanska trilogijau žanrovskom i stilsko-jezičnom pogledu, jer je takav tip poetske drame, i ta vrsta ritma postignutog ingenioznim miješanjem stiha i proznoga dijaloga, autorskoga diskursa i kolokvijalne ikavice, u nas veoma rijedak, a u ovom Šopovom djelu mjestimično dostiže vrhunce pjesničkoga nadahnuća i jezičnoga majstorstva. S prijateljima često sam znao razgovarati o tomu kako Bosanska trilogija nudi sjajne performativne mogućnosti za scensko, zapravo scensko-glazbeno izvođenje. Recimo, kao amblem-predstava nekada uglednoga kazališnog festivala u Jajcu. Tamo je i ambijent stvoren za to, koji kao da je Šop imao pred očima dok je pisao Trilogiju: onaj čudesni plato između Medvid kule, “Katakombi” (grobne crkve Hrvoja Vukčića Hrvatinića) i crkve sv. Marije s tornjem sv. Luke, krcat povijesnom evokativnošću, od kojega se uspinju stepenice i staza do Hrvojeve citadele. Taj prostor, naša inačica Elsinora, doista sublimira cijelu bosansku povijest onako kako ju Šop vidi u svojoj dramsko-poetskoj fantazmagoriji: “Kad plamsaju dusi, gori zemlja i trepti usijani zrak”. Takvo uprizorenje Bosanske trilogije Šop i njegovo Jajce još čekaju.
Otoci, otoci…
(Sarajevo 1992, pri kraju srpnja)
Ima li reda, ili neminovnosti, u onomu čega se u ove dane, bez svoje volje, sjećaš?
U pjesmi Otoci Blaise Cendrars iz stiha u stih se “vozi” kraj svih otoka koje je u životu vidioi na javi i u snu valjda. U ritmu njegovih stihova osjećaš tu nadstvarnu brzinu prolijetanja preko vodenih dijelova globusa i finu
svježu
slanovodenu
prašinu po licu i u očima.
Zaboravio si tu pjesmu davno, čak se više ne možeš sjetiti oblika knjige u kojoj je. Kao da si je sanjao ili izmislio.
Doista, kada je to moglo biti? Možda čak onoga davnoga proljeća ’65, u Rue Berry i na Boulevardu Saint Michel, kada su crêpes i croissants tako resko i izazovno mirisali, i kada je svijet bio kao otvoren dlan.
I: zašto sad?
Možda zbog luckaste one poante: subjekt pjesme baca preko palube svoju obuću jer nikada neće stupiti nogom na tle otoka kraj kojega upravo huji njegov brod.
Pamćenje poezije, i uopće precizno pamćenje teksta i sposobnost citiranja, nikad ti nije bilo jača strana. Utoliko si više zbunjen skočio iz kreveta, ošinut novinom onoga jutra u nekoj novoj, nepoznatoj sarajevskoj sobi
kada si čas prije u polusnu začuo
sasvim jasno i razgovijetno
kao da u tvojoj glavi netko drugi tvojim glasom
izgovara Tinovu pjesmu:
Blaženo jutro koje padaš
– u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.
Doista: što ćemo i kakvi ćemo biti kada, ako, preživimo sarajevsku, bosansku apokalipsu posljednjega desetljeća Dvadesetoga vijeka?
Hoće li biti, hoće li moći biti cendrarsovskih otoka za nas?
Hoće li nam itko
i išta
još moći zadati ranu?
O strepnji, o pustinji i o planini
Da ne zaboravim da sam živ, za to se brine moja strepnja. Kad sve saberem, ništa me nije toliko povezivalo sa životom – tako trajno, tako svakodnevno, u radosti i u žalosti jednako – kao strepnja. Mijenjala je samo sadržaj i lica, i ja bih o njima, tim njezinim licima, mogao napisati cijelu studiju. Sadržaj je, dakle, promjenljiv ovisno o cerebralnim učitavanjima razloga, ono pak o životnim okolnostima i protoku godina, ali strepnja, o, ona je uvijek ona ista stara prijateljica-dušmanica, koja me nije ostavljala nikad. Nikakva knjiga i nikakva znanstvena teorija nije mi bila potrebna da se osvjedočim – davno i temeljito – u suštinsko i sasvim konkretno jedinstvo duše i tijela; to mi moja strepnja dokazuje svakodnevno, baškareći se posve jednako komotno i s istim intenzitetom i u želucu i u mislima. Ima ona i sasvim konkretne fiziološke manifestacije, vrlo neugodne, i to sve jače kako godine prolaze.
Da, poznavao sam jedan oblik bijega od strepnje. U djetinjstvu bila je to seansa udubljivanja u knjigu – na babinoj sećiji, potrbuške, s dlanovima čvrsto pritisnutim uz uši. Moglo je oko mene oriti-goriti, ja sam bio unutra… Kasnije, kad sam zagospodario svojim tijelom i u zreloj mladosti mogao od njega dobiti što god sam htio, knjigu je zamijenio – plener. Tako sam stekao jedno nezamjenljivo iskustvo – da su knjiga i planina mnogo sličnije nego što uopće može naslutiti netko tko to iskustvo nema. Najprije i najviše po uistinu mističkoj mogućnosti – da i u jednoj i u drugoj moje jadno, glupo i mrtvosvezano ja zaboravi na sebe, tako što postane sve oko sebe. Tada, jedino tada, odlazi i strepnja, i ti ne možeš vjerovati koliko si miran, dobar, jak.
Otkad nisam tako bio u planini! I tko zna hoću li još ikad.
Imao sam jedan trenutak te vrste – samo jedan u cijelome životu. Bio sam neke od predratnih godina u Izraelu, u Tel Avivu i u Jeruzalemu. Svašta sam tamo vidio i doživio, i sad mi ponešto od toga dođe na san – ništa ne mogu usporediti s tih sedam dana. Krenuo sam u nekom od turističkih aranžmana na jednodnevni izlet po fantastičnoj ruti, koja vodi na jug do pustinje Negev, pa zaokreće na južni dio Mrtvoga mora, onda se njegovom obalom “penje” na sjever, pohodi legendarnu Masadu, prolazi pokraj Kumranskih pećina, ostavlja u daljini vidljiv Jerihon, i onda se vraća na zapad, u Jeruzalem. Između navodnjenoga i ozelenjenoga dijela Izraela i pustinje Negev postoji nevjerojatna ravna crta – očima ju vidiš – dokle je dobacilo plansko navodnjavanje (što je jedan od ludih i efikasnih poduhvata izraelske varijante kolektivizma i socijalizma). Preko te crte ulazi se u pravu pustinju. Vozili smo se u udobnom autobusu asfaltiranom cestom, padala je večer, i kako smo više odmicali u pustinju, ja sam osjećao valove nekog uzbuđenja koje nikad prije nisam osjetio, kako naviru jedan za drugim, sve snažniji, odnekud iz unutrašnjosti za koju također nikad do tada nisam znao da u meni postoji. Padala je večer, rekoh, kroz stakla autobusa gledao sam žućkasto sivu pustinju ispod nevjerojatno modroga horizonta, svaka okuka iznosila je pred oči novi oblik i novi sadržaj, pamtim poneki prerijetki zagasito zeleni grm kao čudo usred te surovosti. S nekom ogromnom tugom, koja me je stezala za grlo do gušenja, i ganućem koje je sâmo upravljalo postupcima, stavio sam ruku vozaču na rame i zatražio: zaustavite ovdje. Ne znam kako je zvučalo, kako sam izgledao, ali vozač je na prvome proširenju stao poslušno, bez traga negodovanja. Izašao sam (izašli su valjda i ostali, ali nisam ih bio svjestan), i otišao stotinu-dvije metara od autobusa. Večer se je prelamala u noć, prve zvijezde su već bile na svojim mjestima a još se vidio svaki pustinjski oblik nadaleko… Ne znam koliko je potrajalo. Kad sam se okrenuo, vidio sam da su svi već posjedali u autobus i da mi vozač domahuje. Vratio sam se, naravno, i mi smo produžili našu turističku vožnju. Ne vjerujem da to mogu verbalizirati, neću ni pokušavati, samo znam da osjećaj nije uopće izblijedio – i danas ga mogu dozvati, potrebno je samo da sklopim oči i malo se potrudim: doživljaj apsolutne potpunosti!
Strepnja o kojoj pričam prenijela se odavno i na socijalni plan. U stvari, nekad davno mislio sam: to će nestati s godinama, s iskustvom, s društvenom rutinom. A, ono, događa se obratno: sve teže je izlaziti među svijet, sve jači je osjećaj da to nije moj svijet, a ni ja “njegov”. Bosna, ova poslijeratna Bosna, dakako da ima veze s time, jer je ona sva – jedno strašno nemjesto i nesvijet. No, ono gornje dosađivanje o strepnji morao sam ispisati da bih bio pošten: nije novi, poslijeratno-bosanski osjećaj nepripadanja i tjeskobe izvoran i samonikao, on se samo naslonio na tu staru muku. I ne proteže se samo na Bosnu, na Sarajevo; isto mi je ma gdje se našao.
I tu se, sad, događa paradoks s kojim se suočavam svako jutro pri buđenju: intima (“duša”, reklo bi se starinski) šumom, javno djelovanje drumom… Nekad se tješim Camusom: “Kakvo iskušenje: da se okrenemo od ovoga sumornog i suhoparnog svijeta! Ali ovo je naše vrijeme, i mi ne možemo živjeti tako da mrzimo sami sebe.” Stavio sam tu njegovu junačku maksimu iz Heleninoga progonstva kao motto ne jednu knjigu, ali nisam sasvim siguran u njezinu funkciju: motto o racionalnosti i odgovornosti, ili epitaf uzaludnosti?
Ars moriendi
I neka znaš: mučno se je na smrt pripraviti,
ako se izdaleka ne pripraviš.
(Fra Stipan Margitić Jajčanin, Izpovied karstianska, Mleci 1701)
Dobro je smrt uvježbavati.
Ne samu smrt, ona je izvan tebe, nikada nećeš biti pripravan, doći će kad se njoj hoće. Dobra je smrt.
Samoću, nju treba uvježbavati, na nju se pripravljati.
Onu, onu koju ćeš prvi put iskusiti u času smrti tvoje, sam kao nikad u vijeku, osim na početku, u času krvavoga izlaska iz matere. Izlaska kojega se ne sjećaš, samoće koje se ne sjećaš.
Bit će to iskustvo sasvim novo, obujmit će nepoznata noćnocrna samoća cijelo biće, izjednačiti se s njime.
I bit će važno, bit će jedino važno u taj tren prije povratka u nepostojanje, u mir napokon, da te ona ne savlada, da pred njom ne padneš.
