Dame i gospodo, dragi prijatelji,
Da večeras mogu stajati pred vama i govoriti vam –
jedna je od najljepših dužnosti i najvećih povlastica u već
podugom životu.
Zašto je to tako, i što nas je večeras dovelo jedne k drugima?
Veliki Njegoš, dakako.
Potom Jovica Aćin, sjajni pisac, umni knjigoznanac,
ovogodišnji Njegošev laureat.
Te književnost kao njihov zajednički duhovni medij,
zajednička muka i strast.
U ljudskome svijetu književnost nije najvažnija stvar, ali
bez književnosti ljudski bi svijet bio mnogo surovija pustinja
nego kakva već jest.
Od Njegoševa života i sudbine nema snažnijega dokaza i
primjera za ovu tvrdnju. Svi to znate, mnogi od vas mnogo
bolje od mene. Tridesetosam nenapunjenih Njegoševih godina
provedenih u jednom jedincatom bolnom grču i nemiru
sačinjenom od teških dužnosti, mučnih odluka, surovih prilika,
jakih strasti a narušena zdravlja, neispunjenih čežnja,
melankolije mikrokozmičkoga ali bogme i kozmičkoga vidioca
– takve Njegoševe brze i kratke godine što bi bile, i u
što bi netragom nestale, da se nisu izlijevale u književnost,
u neumrlu poeziju.
I pisac Jovica Aćin, kojega večeras slavimo kao dobitnika
Njegoševe nagrade za roman Srodnici, neporeciv nam
je svjedok i uznosit primjer. Jest u njega sve drukčije nego
u Njegoša – vrijeme i prilike, književna filozofija i životni
put, pogled na svijet i na sebe sama u tom svijetu – toliko
je tu sve drukčije da je zaludno a i nepotrebno htjeti
tražiti veze i podudarnosti. A, eto, da takav pisac, s takvim
književnim djelom, ponese visoku nagradu s Njegoševim
imenom, odlučilo je nešto što im je ipak zajedničko.
Rekosmo: književnost. Ali ne naprosto književnost. Nego
nešto sudbinsko i odlučujuće, što se i u Aćinovu primjeru
ukazuje kao uvjerenje da su književnost i život jedno, da
jedno u drugo ulaze gotovo do gubljenja granice, a da svoje
najbolje darove, snage i mogućnosti valja davati tako, da
ono što pišeš ne smije biti ni osrednje, ni samo dobro, nego
baš najbolje, najsavršenije. Krajnje. Kao po neumoljivoj
devizi Ive Andrića, koji kaže:
„Greh je biti slab pisac!“
Pisac Jovica Aćin sav je u tom stavu, u takvoj praksi.
Zato je i njegovo književno djelo, a ono u ovome času broji
preko dvadeset knjiga, takvo: stilski, poetički, misaono koherentno
i samosvojno do te mjere, da je samo tehničko
razlikovanje kada njegove tekstove i knjige razvrstavaju
na eseje i prozu. Jer sva ta djela snažno prožima isti prepoznatljivi
aćinovski rukopis i duh, vazda napet između
fine, dobrohotne ironije i dubokih uvida u ljudsko stanje, te
između plemenite skepse i bezrezervne ljubavi za život. To
je duh i način koji je kod Aćina prisutan čak u trivijalnim
formama poput prigodnih i povremenih intervjua u novinama.
On sam, pak, običava svoje radove nazivati književnim
istraživanjima, i ta riječ doista pogođeno izražava glavne
osobine i poetičku cjelovitost Aćinovog književnog pisma.
Sve to, ali do virtuoznosti izvedeno postupkom majstora
koji suvereno vlada umijećem pripovijedanja i gradnjom
romaneskne strukture, naći ćete i u nagrađenom Aćinovom
romanu Srodnici. A da se njegova književna istraživanja
ne zaustavljaju, evo, govori nam novi Aćinov roman, Pilot
tramvaja, objavljen malo nakon Srodnika, o kojemu će
se – siguran sam – među čitaocima od ukusa i književnim
znalcima mnogo govoriti.
Na prvi pogled pripovjedački postupak u romanu Srodnici
odaje svoje srodništvo s postmodernističkim čarolijama
i očuđenjima, ali zapravo i s prizorima u klasičnih majstora
fantastike poput onoga, recimo, što se „događa“ na grafikama
Giovannija Battiste Piranesija iz 18. stoljeća… U
Aćinovom se romanu privatno i autorsko i pripovjedačevo
ja čas stapaju čas razdvajaju, perspektive se ukrštaju,
stvarnost i ne-stvarnost zamjenjuju mjesta, identitet u tim
začudnim prizorima otklizuje i piščevom rukom biva osporen
analitički, filozofijski, ontološki, ironijski, da bi se
čas kasnije opet vratio u svoje stvarno obličje, ali sada
pitajući se, pun skepse i autoironije, o stvarnosti stvarnoga.
A sve to u jeziku i tekstu prozračne stilske svježine, uvjerljivosti
i začudne komunikativnosti. I kad istražuje prostore
fantazijskoga, katkad baš i mističkoga iskustva unutar
obične svakodnevnice, to ostaje uzornom književnom
osobinom njegova teksta: razgovijetan a ne zamućen ili
namjerice hermetičan izraz. Nije li to, uostalom, osnovno
pravilo svakoga pravog mističkog govora. Swedenborgovi
izvještaji iz neba i pakla, slike i prizori iz Noćnoga putovanja
Muhamedova, vizije iz biblijske Apokalipse – u
svima je izraz precizan i jasan a viđenja opisana plastično,
konkretistički.
U jednome od spomenutih intervjua Aćin kaže: „Fantazija
nikad ne bi bila fantazija da nema u sebi zrno realnosti,
niti bi realnost mogla bez fantazija.“ Na opasku da
su svojevrsni junaci njegove proze poznati gradovi, trgovi,
umjetnička djela, stvaraoci poput Kafke, Márqueza, Cézannea,
Freuda, a ja dodajem i Bolaña, Benjamina, Sebalda,
Caravaggija, De Sadea i brojnih drugih, i to ne kao celomu
drene akademske reference, nego kao lični, intimni fantomi
i srodnici, on potvrđuje i kaže:
„I sve to potopljeno u život, u ono što čitalac može da
doživi, bez obzira na to da li poznaje ili ne poznaje određena
dela, stvaraoce… Sve ono čime su se ti veliki ljudi bavili
javlja se i u tzv. običnim problemima, situacijama, svakodnevici.
I sve se javlja u rasponu između tuge i vedrine, smeha
i očaja.”
U svega nekoliko redaka vidimo tu nacrt cijele jedne
književne, umjetničke poetike, filozofije.
Odluka da ovogodišnja Njegoševa nagrada dođe u ruke
Jovice Aćina za njegov roman Srodnici dodatno je ovjerena
i učvršćena uvidom i u cijelo njegovo književno djelo i
djelovanje.
Osim sjajnoga esejističkog i pripovjedačkog opusa, Aćin
je silno plodan prevodilac i urednik – i jedno i drugo uvijek
u širokome polju njegovih karakterističnih umjetničkih
i misaonih afiniteta. Iz njegove prevodilačke radionice s
njemačkoga, francuskog i engleskog jezika desetljećima
dobivamo prijevode djela najvažnijih pisaca poput Kafke,
Hölderlina, Nietzschea, Freuda, Benjamina, Musila, Bernharda,
Baltrušaitisa, Michauxa, Ciorana, M. Yourcenar…, a
mnoga od tih djela Aćin potpisuje i kao urednik, uz znalačke
popratne eseje.
Svojevrsna kruna te vrste Aćinova rada jest uređivanje i
izdavanje valjda najvažnijega teksta i čudesnoga i krvavog
Dvadesetoga stoljeća – trotomnoga Arhipelaga Gulag Aleksandra
Solženjicina 1988. godine u izdanju beogradskoge
kuće „Rad“. I, eto sjetne i lijepe okolnosti, koju mi je velika
čast spomenuti baš ovdje: samozatajni a prevrijedni prevodilac
toga ogromnoga djela bio je pokojni Vidak Rajković,
građanin Cetinja.
Ima jedna osobina kojom je natkriljeno sve što je pisac
i intelektualac Aćin u svojemu životu radio i stvarao, što
radi i stvara i danas, kao kakav mali, dobro ustrojen institut.
To je činjenica, za prilike u našemu svijetu ravna čudu, da
je sve to rezultat individualnoga pregnuća, vjere, strasti i
znanja, izvan bilo kakvih formi pripadanja – grupnih, institucionalnih,
političkih.
Osobina je to koju nikada nije moguće dovoljno naglasiti.
Čist rad velikoga talenta, uma i znanja, udruženih u unutarnjoj
uvjerenosti u smisao.
Podijeli.
