Ivan Lovrenović: Putovanje po Bosni godine 2018.
Odlomci iz knjige Putovanje po Bosni godine 2018. (s fotografijama Josipa Lovrenovića), koja će izaći ujesen 2019. godine. Posvećena je fra Ivanu Frani Jukiću (1818–1857), velikome bosanskom prosvjetitelju i putopiscu o dvjestotoj godišnjici njegova rođenja.
Gradac iznad Bile
Jukiću je glavni cilj putovanja bio Kupres: „Ja sam se na Kupresu preko dva mjeseca zadržao da se i ja malo odmorim poslije čitanja grčkih i latinskih istoriografa. Nema u Bosni predjela ugodnijega za ljetnji odmor od Kupresa. Zrak čist, voda zdrava, jela ugodna, ovčiji sir, mlijeko, skorup, jagnjetina, to samo ovdje može se slobodno reći da je ljetna hrana, i dojsto najzdravija; iz toga se vidi, što tako krupne, zdrave i živahne čeljadi nigdi nema kao u Kupresu. Ali moje zadržavanje još jednu plemenitu svrhu imalo je pred očima: kupljenje narodnih pjesama.“
I nama je glavni cilj Kupres, ali ćemo usput najprije do Nove Bile, da potražim staro groblje Gradac iznad naselja Ričice, koje nam je promaknulo kada smo putovali Bosnom 2008. godine pretražujući i otkrivajući drevne nadgrobne križe po kršćanskim grobljima iz otomanskoga vakta. Internet mi je dao tačnu lokaciju, ostaje samo da u Biloj popijemo jutarnju kafu i za svaki slučaj se raspitamo gdje ćemo skrenuti s glavne ceste uzbrdo. To radimo u lokalu Calypso, kafa je dobra, mladi konobar uslužan i inteligentan, shvaća što tražimo i prije nego što smo dovršili pitanje. Upućuje nas: „odmah tu iza ugla nadesno pa pravo uzbrdo, ne možete promašiti“. Od njega dobivamo i prvu pouku iz lokalne jezične prakse, jedine kompetentne. On ne izgovara kao mi, kratko: Gràdac, nego dugouzlazno: Grádac. Logično.
Kada se nakon dvadesetak minuta vožnje uz prisojne biljanske strane krivudavim ali asfaltiranim puteljcima, između lijepih kuća s uređenim okućnicama i baščama, dohvatimo traženoga groblja, sva se etimologija razjasni sama od sebe. Grad, gradina, gradac – još iz praslavenske jezične starine uvijek su to nazivi za naseljeno utvrđenje na uzvisini, na brdu, ispod kojega se često razvijalo vanjsko naselje (varoš). Kad u lijepoj narodnoj pjesmi čitamo/slušamo: Zacvilila za gradom jabuka, / Pitala je iz grada divojka: / „Šta je tebi za gradom jabuko?“ / „Projdi me se iz grada divojko..“ – onda ovo ritamski fino ponavljanje za gradom – iz grada, za gradom – iz grada ne znači ono na što danas prvo pomislimo kao na opreku grad / selo, nego opisuje upravo jednu od tih starinskih situacija.
U digresiji, kakvih će u ovome spisu biti još, ne odolijevam fascinaciji pismom, jezikom, pa ću je navesti cijelu:
Zacvilila za gradom jabuka
Pitala je iz grada divojka:
„Šta je tebi za gradom jabuko?“
„Projdi me se iz grada divojko
Uzrila sam i užutila sam
I opala u zelenu travu
Svak me kupi za svakoga nisam.“
Govorila iz grada divojka:
„Tako mene istom srića gledi
Mlad me prosi, a star me kupuje
Volim mladu, da me džabe dadu
Nego staru, da mene prodadu.
Mlado vojno cviće u gjul-bašći
Staro vojno, star javor u gori
Volim mladim po gori hoditi
Nego starim na kuli siditi.“
Nije teško zamisliti kako je na ovome dominantnom mjestu pod visokim borovima, doista i bilo nekakvo staro utvrđenje, refugium za okolno stanovništvo u trenucima opasnosti, pa se postupno pretvorilo u počivalište samo za umrle. Za ovo groblje fra Anto Knežević u Listovima o Bosni, nastavljajući djelo svojega varcarskog učitelja Jukića, piše da u njemu „ima već u zemlju od starina potonulih stećaka“, te još i ovo: „Gradac; ovog je položaj taki bio, da je branio sva mjesta gučanska a i varoš Lašvu; sad mu sama uspomena ima.“ Na gradačkome groblju bio je i Đoko Mazalić, slikar i povjesničar kuture, autor u pojedinim postavkama osporene ali do danas najveće studije o „hrišćanskim nišanima“ otomanske epohe u okolici Travnika. Tu on piše: „Groblje je prastaro. Glavica Gradac je bila preistorisko naselje. (…) Na zapadnoj strani vidi se jedna niska gromila oko 10 m dugačka i 6 m široka, vjerovatno preistoriska, a niže nje jedno trista koraka udaljena je velika preistoriska gromila na imanju Sivonjić Ivice. U groblju ima osim malih i 21 veliki spomenik koji su nastali u vremenu od kraja 15. pa do početka XIX vijeka sudeći po njihovim oblicima, stanju i dekoraciji. Znatan broj ih je u vrlo lošem stanju. Jedan od najstarijih i dobro očuvan nalazi se u jugozapadnom uglu groblja.“
Nekoliko godina prije Mazalića na ovome groblju bila je Paola Korošec, koja se bavila istraživanjem i proučavanjem srednjovjekovnih nekropola u okolici Travnika. Ona je prva i uočila posebnost starih kršćanskih spomenika koji se javljaju na ovim nekropolama, a ne pripadaju više srednjem vijeku i stećcima, i znanstveno obradila njihovu stilsku i povijesnu pojavu, definirajući ih kao križeve. Njezin rad, objavljen 1952. godine, nisam poznavao kada smo 2008. godine putovali Bosnom.
Od starih križeva koje su vidjeli P. Korošec i Mazalić do danas ostalo je tek nekoliko. Visoka je trava bila, gusta i zapetljana, mnogo je toga skrivala, ali sve smo ih uspjeli vidjeti i fotografirati, kao i mnoge manje.
Tek smo na prvome koraku našega putovanja, ne smijemo biti rastrošni s vremenom, a s ovoga mjesta baš se teško krenuti, s njime se rastati. Za leđima nam je masiv Vlašića, kao da se naslanjamo na nj, pod nogama nam cijeli travnički i lašvanski kraj, pogledu je otvoren cijeli vidik. U daljini, visoko gore, nazire se bijelo zdanje gučogorskoga franjevačkog samostana i njegove goleme crkve, a ja pomišljam na nesretnoga fra Ljubu Hrgića, alias Hrvoja Bora, pisca, i na varijantu početka priče o njemu koju dugo gradim i sklapam. Biva: stoji sučelice s punom crkvom svojih slušača. Ne vidi njihova lica, slabo čuje i svoje riječi – svu mu pažnju obuzima (oduzima!) prizor koji je toliko puta gledao, a nikada ga se nagledao. Vas bi unišao u nj, izgubio se u njemu, raspršio poput cvjetnoga praha, da se nikad ne sastavi. Jednako sada, u sred svojega posljednjeg svibnja, na samrtnome logu, dok mu se taj prizor javlja kao stišani, malne radosni oproštaj sa životom, tako i svaki put kada bi propovijedao s oltara crkve u Gučoj Gori a pogledom hvatao prostrani pravokutnik otvorenoga portala na drugome kraju crkvene lađe, i u tom pravokutniku ogromni svijetli vidik niz biljanski kraj, na široko Nević Polje, i na brda što ga s juga obrubljuju kao prethodnica visokim tajanstvenim planinama u srcu Bosne…
Smrike, Bogdan Bogdanović
Spuštamo se napokon niz biljanske strane, pa s glavne ceste zakrećemo put Novoga Travnika, a onda desno, iznad Matanovih dvora izlokanim seoskim putom penjemo se u obilazak Bogdanovićevih okatih bdjelaca na Smrikama. Prije uspona na Smrike valja ostaviti auto kraj puta, na prirodnom proširenju. S druge strane puta ograda je nečije bašče. Ogradi prilazi iz dubine domaćin, mrk, bez pozdrava, odsijeca neljubazno: „Ne možete auto tu ostavljati!“ Naravno da možemo, i hoćemo, mislim. Vidim, isto misli i Josip, pa bez upuštanja u raspravu zatvaramo auto i odlazimo kamo smo naumili.
I sam uspon na Smrike, uz koji je protomajstor Bogdan bio ugradio široko stepenište-rampu a ta je sada sasvim ruinirana, snažno sugerira da ćeš, kad se popneš, gore naići na nešto nesvakidašnje. I zaista, ovaj položaj sam je po sebi čudesan: uzdignut plato usred prostranoga Travničkog polja, s kojega puca otvoren pogled u krugu od svih tristošezdeset stupnjeva na dolačku župu, biljanske strane i na planine što drže Travnik. U pjesmi te planine i razgovaraju:
Dvi planine vrh Travnika grada:
Bukovica, spram nje Vilenica.
Vilenica Bukovicu pita:
„Aj, što mi se Travnik zamaglio,
ili gori il’ ga kuga mori?”
„Niti gori, nit’ ga kuga mori,
divojka ga okom zapalila,
čarnim okom kroz srčali pendžer!”
A s memorijalom Bogdana Bogdanovića, kao genijalnom intervencijom u ambijent i prostor, ovo mjesto stječe nekakvu dodatnu, neimenovanu a jaku sakralnost, kozmičko-magijski sadržaj.
Ne zna se, ne može se znati, koji su sve uvidi i motivi Bogdanovića naveli da izabere baš ovo mjesto. Ne zna se je li mogao znati za prethistorijsku glavicu Gradac i groblje na njoj s drevnim skulpturama-spomenicima, kao ni za ono s još čudnovatijim i markantnijim, nekako baš bogdanovićevskim, na nedalekom groblju imenom Bogduša u Brajkovićima ili na Gorici u Gučoj Gori. Znao to protomajstor ne znao, bio na tim mjestima ne bio, putniku koji je čas prije gledao prostran lašvanski svijet s glavice i groblja na Gradcu, neodoljivo se ova dva mjesta nameću kao srodnici, kao poziv i odziv. Jedno s jedne, drugo s druge strane Lašve, Gradac pod vlašićkim obroncima, Smrike pod Vilenicom, na razdaljini ne većoj od pet-šest kilometara zračne linije, gledaju se i nijemo dozivaju kroz vrijeme.
Dok smo uzlazili na Smrike, dan se iskvario, a još od Gradca slutilo je na to: nekakvi teški, vlažni oblaci s Vlašića hoće da prekriju cijelo nebo, da savladaju male modre provedrine koje se još tu i tamo drže, počela je i kiša, ne prejaka ali ujednačena. U prvi mah krivo mi, onda se rugam sam sebi: ti bi vedrinu, sunce, kao glupi turist, kao da vrijeme nema drugog posla nego da služi tvome ćeifu. Nego, bolan, zastani, okreni se, pogledaj: baš je ovo pravo vrijeme, pravi čas, vidi kako sve ovo jedno drugome pripada, jedno drugo pojačava, tmasti oblaci što na sive, kao žive, Bogdanovićeve bdioce spuštaju toplu kišu u nijemom razumijevanju. Pokazat će se to i na Josipovim fotografijama, sasvim razgovijetno.
I eto jednoga od mnogih mračnih paradoksa nove Bosne razdrte ratom i potonule u trostruku narodnu i političku nepamet: dobivši u svoje trajno naslijedstvo ovaj memorijal neprocjenjive kulturne i umjetničke vrijednosti, djelo najpriznatijega evropskog majstora spomeničke gradnje – ona ne zna što bi s njim. Ne zna što bi ni sa činjenicom da su Bogdanovićeve Smrike već stekle mjesto u svjetskom imaginarnom muzeju. U lokalnim razgovorima saznajemo da pod Smrike dolaze autobusi puni poštovalaca i poznavalaca izdaleka i s raznih strana, koji znaju zašto dolaze i što žele da vide, a nema nikoga da ih dočeka, osim onoga istog mrkog domaćina, koji bi svejednako da zabranjuje parkiranje i odgoni namjernike. Mrski odnos spram Smrika ne bi, međutim, bilo ni pravedno ni ispravno svesti samo na ovoga mrzovoljnika i objasniti njime, kao ni bilo kojim od mnogobrojnih pojedinaca mrzovoljnika ovoga tipa spram svih jednako brojnih Smrika u Bosni i Hercegovini. Mrskost je u samome sistemu, u ljestvici vrijednosti koju sistem razvija i njeguje u svim svojim vidovima – političko-ideološkom, obrazovnom, vjerskom, propagandnom, medijskom, u interpretaciji povijesti, stare i najnovije. Kulturne i umjetničke činjenice i dometi tipa Smrika, kao i uopće činjenice kulturnoga naslijedstva, duhovnoga i materijalnog, koje se ne uklapaju u novu nacionalnu/religijsku shemu poželjnoga, na toj ljestvici nemaju što da traže, najbolje bi bilo da ih nema, da ne kvare ubogu idilu novoga rasporeda vrijednosti. Sistem je sveobuhvatan, i pojedinac poput našega „domaćina“ pod Smrikama u nj je uronjen kao u jedini svoj spoznajni i vrednosni horizont. A ako za neki drugi, različit od njegovoga, i može znati, taj je za njega nužno neprijateljski, pa se prema njemu tako valja i odnositi.
Naročito je to zaoštreno i osjetljivo na ovakvim mjestima, u ovakvim lokalnim sredinama, u kojima se povijest tako tragično „ponavlja“: Travnik 1941–44, Travnik 1993–94. Onda: ustaše, Nijemci, partizani, teške borbe za grad, masovni zločini prvih, čijim žrtvama je spomenik na Smrikama i posvećen, pa odmazda drugih, u kojoj nisu bili pošteđeni ni civili ni ranjenici u bolnici, o čemu pobjednički režim, naravno, nije dao da se govori. A sve se pamtilo i u šutljivom pamćenju u otrov stvaralo. Sada, pak: nakon karadžićevaca s Vlašića, armijaši i haveoovci, pa mudžahedini; progoni, zločini, uništavanje, pljačka. Samo, sada su i šutnja i govor drukčije distribuirani: šuti se o žrtvama drugih i o zločinima svojih, a glasno i nametljivo govori o žrtvama svojih i o zločinima drugih. Ali, pošto svi imaju jednake mogućnosti, i pošto svi govore ili šute u zajedničkom skučenom prostoru, sve se pretvorilo u obesmišljenu kakofoniju glasova ili u ledenu bešćutnost šutnje.
U sukobu Bošnjaka i Hrvata 1993-94. godine, s mnogim elementima građanskoga rata, lokalitet Smrike bio je dugo na samoj ratnoj liniji, posijan minama, a Bogdanovićevi stećci-kenotafi i sami izloženi projektilima raznih kalibara. Taj rat prekinut je davno, ali linije još nisu izbrisane, minsko polje nije uklonjeno – ne samo ono koje još uvijek fizički postoji na tim ubavim brežuljcima, nego i ono u glavama ljudi, ali i u prikrivenim težnjama stranačkih politika. A badava je zatvarati oči i pred time da su posljednji rat u Bosni i Hercegovini, te tragični sukob 1993-94, probudili u travničkome kraju, i ne samo u njemu, i sjećanje na višestruka stradanja i zločine iz Drugoga svjetskog rata, ali sada ne više u jugoslavenskom ideološki plošnom i jednoznačnom ključu, kojemu još nije nađena zamjena u kritički diferenciranom i nepristranom prikazu i interpretaciji, i tko zna hoće li biti nađena ikada. Do tada, na djelu su potmuli resantimani i neprerađene traume što se generacijski prenose i obnavljaju, u svim varijantama zavađenih sjećanja. Kod Krleže u Dnevniku ima opaska koja sve to sažima u zgusnutu sentencu: „U građanskim ratovima ni grobovi nisu ravnopravni.“
Sve svoje spomenike i memorijalne komplekse Bogdanović sagradio je u Jugoslaviji između 1951. i 1987. godine. Svi su oni – drukčije ih nije ni moglo biti – posvećeni žrtvama i epopeji protuokupatorske borbe 1941-45. No, spomenuti ideološki ključ i diktat na Bogdanovićevu spomeničku umjetnost nije imao utjecaja. Snažnom imaginacijom, ogromnim znanjem, širokim humanizmom, te nadasve neiscrpnim oblikotvornim darom, on stvara forme i ambijente koji nadilaze i dokidaju svaku ideologiju, upisujući se u vječnost duha i umjetnosti. Ako bi se ovim okatim vigilantima na Smrikama, u sred Bosne, tražio nekakav pandan u svjetskoj umjetnosti, najprije pomišljam na slavnu Picassovu Guernicu. Samo, Guernica je danas ponos postfrankističke Španjolske, a memorijal na Smrikama u demokratskoj Bosni i Hercegovini zaboravljen je i zapušten, izbrisan iz aktivne kulturne politike i brige za kulturnu baštinu. Kao da ga nema, kao da nekada nije tu boravio, sanjao, crtao, sa svojim majstorima klesarima stvarao protomajstor Bogdan, sin Milanov, kako se potpisivao na svojim projektnim shemama – jedan od najvećih i najsamosvojnijih evropskih umjetnika Dvadesetoga stoljeća!
Da sve ne bude baš sasvim crno, u obližnjim Slimenima postoji bosansko-njemačka Tvornica mašina, uspješan pogon s osiguranim međunarodnim plasmanom proizvoda, a njezina suvlasnica i rukovoditeljica Snježana Köpruner neobična je osoba, od čijeg dara za poslovanje nije manji afinitet prema kulturnim vrijednostima i osjećaj odgovornosti za socijalne potrebe njezinih zaposlenika i lokalne sredine. Ona je osjetila i razumjela značaj memorijala na Smrikama, te uporno nastoji pridobiti općinske vlasti u Novom Travniku da se zajedničkim snagama taj kompleks revitalizira, s mogućnošću da postane živo žarište kulturnih programa i događanja.
Ne bi to bilo prvi put u historiji ove zemlje, da se ljudi koji dođu kao „stranci“ pokažu mnogo privrženijima i zainteresiranijima za nju i njezino dobro, nego domaći, ogrezli u unutarnje omraze i otuđenosti, obnevidjeli za njezine stvarne vrednote.
Lično sjećanje na Bogdanovića vraća me u polovicu osamdesetih, u vrijeme dok je on još beogradski gradonačelnik, s legendarnim bijelim šalom, koji će mu uskoro početi donositi pogrde primitivaca nadirućih u javni i politički život. Upoznao sam ga jedne od tih jeseni na beogradskom sajmu knjiga, kada je s iskrenom radošću prihvatio da na sajamskome predstavljanju govori o knjizi Umjetničko blago Bosne i Hercegovine. Toga dojma sjećam se i danas: u istoj osobi i u istom nastupu – gospodstvo bez blaziranosti i neposrednost bez seljačkoga našijenstva.
Odmah su, sasvim spontano, pali dogovori o suradnji. Vruće sam reklamirao svoju novopokrenutu biblioteku Krugovi u Svjetlosti, koju je sjajno oblikovao zagrebački dizajner Nenad Dogan. Protomajstor je bio vrlo zainteresiran, govorio je kako ima određenu početnu ideju za knjigu, ali nam je preporučio da svakako najprije objavimo Vitruvija, Deset knjiga o arhitekturi, izdanje koje je izašlo davne 1951. godine, također u Sarajevu, u prijevodu s latinskoga dr. Matije Lopca. Vitruvije mu je bio inspiracija da – sve kao u laganoj i neobaveznoj a raskošnoj igri asocijacija – razmišlja o deset knjiga, od kojih bi svaka bila posvećena jednome arhitektonskom elementu.
Tako je počelo.
Na pripremanje Vitruvija bacili smo se odmah, a kontakti s Bogdanovićem su se nastavili. Već je bio razradio plan za prvu od deset knjiga „po Vitruviju“.
Bilo je to vrijeme koje se poklopilo s početkom burnih političkih zbivanja, najprije u Beogradu i Srbiji, što će za koju godinu dovesti do jugoslavenske katastrofe. Bogdanović bio je jedan od prvih umova u zemlji, koji su prepoznali i razotkrili tu šifru krvi. No, to zloslutno vrijeme bilo je izuzetno i po tomu što još nije blokiralo kreativne moći pojedinaca, što je u Bogdanovićevu slučaju bilo upravo eklatantno: paralelno je blistao i kao politički borac i kao autor-stvaralac. Divljaštvo, koje su već počeli i privatno trpjeti on i njegova supruga, učena profesorica stare engleske književnosti Ksenija Anastasijević Bogdanović, užasavalo ga jest, ali ga nije paraliziralo, nego naprotiv – stimuliralo.
Tako se dogodilo da sam se prvi put uspeo stepenicama na prvi kat kuće u Maršala Tolbuhina 68.
Koincidentno, bilo je to istoga dana kad i poznata sjednica srbijanskoga Centralnog komiteta, na kojoj je, tokom jutarnjega zasjedanja, Bogdanović osjetio poriv iz kojega će nešto kasnije nastati čuveno njegovo Pismo Centralnom komitetu, a iz ovoga zatim knjiga Mrtvouzice, mentalne zamke staljinizma, briljantna i neponovljiva Bogdanovićeva političko-antropološka satireska, koju je početkom 1988. objavio naš zajednički prijatelj zagrebački izdavač Albert Goldstein.
O mnogočemu razgovarali smo toga vrućeg rujanskoga dana, većinom o idejama za Knjigu kapitela; pokazivao mi je neke od čudesnih crteža koje je za nju već bio napravio. Politike smo se doticali ciklično, na mahove, i svaki put Bogdanović bi reagirao žešće, kao da odgovara na neko za mene nečujno, unutarnje povisivanje ljutnje. Sve je, toga se dobro sjećam, na kraju našega razgovora zapečatio izrazom, nakon kojega, dobro pronađenoga, kao da se smirio: „Sve vam je to, prijatelju, jedna opaka liturgija mržnje!“ Doista, bilo je bezbroj trenutaka od tada do danas u kojima mi je u glavi odzvanjala sveobuhvatna Bogdanovićeva definicija onoga što je dolazilo: liturgija mržnje.
U Knjigu kapitela, u čijemu sam nastanku imao ogroman privilegij izbliza sudjelovati, Bogdanović unio je sasvim posebnu vrstu i intenzitet kreativnosti, stapajući esejistički tekst i crtež u integralno jedno. Danas je ona gotovo raritet. Izašla je na samomu kraju 1990. godine, a skori krvavi politički i ratni događaji nisu joj dopustili da u javnosti i na knjižarskom tržištu normalno poživi.
Odžak Filipovića. Mihajlo Latas – serasker Omer-paša
Znam da Odžak Filipovića i u njemu staro groblje s monumentalnim bašlukom treba tražiti negdje u gornjem dijelu Polja. Još je prijepodnevni čas, sunčan ali već težak od sparine. Dobacili smo autom do kraja, tamo gdje počinje uspon u planinu oštrim okukama za kojima se gore visoko slute šume Mliništa. Zastajemo i gledamo unatrag niz Polje i niz cestu kojom smo došli. Sad valja polako natrag i otvoriti oči. Svuda uokolo je pusto, nigdje žive duše da upitaš. Najezda insekata. Zrak titra, siv od vreline. Blizu makadamskoga odvojka što lijevo vodi u Podgredu, odvaja se desno nekakva stara poljska putina. Vidljiva je samo po tome što je sve oko nje obraslo u divlje trave, visoke preko metra, pa se njezina trasa ocrtava i nazire u tom suhom moru. Silazimo autom na taj put, više ga Josip nagađa nego što ga jasno vidi pred sobom. Desno u travi – nekoliko niskih starih bašluka, na pustoj zemlji. Zastajemo, pokušavamo nešto nazreti u daljini gdje se vidi nekoliko kućnih krovova. Gruba orijentacija mi je kupasti oblik šiljatoga brda Obljaj u pozadini, koji sam upamtio s topo-karata i s onih par starih fotografija odžačkoga groblja koje se uopće mogu naći. Namještam teleobjektiv na fotoaparat, strpljivo švenkam zdesna nalijevo, i, eno: zakleo bih se da vidim kamenu „glavu“ koju tražim. Slika dvostruko titra – jedno zbog omorine, drugo zbog teškoga teleobjektiva i nesigurne ruke, pa za svaki slučaj još malo metodički sumnjam u vlastitu sigurnost. Josip ponovo pokreće auto, ali put je sve neravniji, gubi se u travi, a onda nailazimo na dugačku žutu lokvu u koju nije mudro uroniti i riskirati. Još manje – napustiti putinu i krenuti poljem, kroz visoke žilave trave. Ostavljamo auto i krećemo pješke, sada nam je glava bašluka sa svakim korakom sve vidljivija. A to je, makar i uz vrućinu i napor, puno nekoga smisla: pa, bilo bi vulgarno do ovakvoga i ovoliko traženoga cilja ne prijeći nogu za nogom barem ovaj nepun kilometar, puštajući da ti se veliki bašluk, sa svakim korakom, malo pomalo približava i povećava u očima. Raste i uzbuđenje.
Prolazimo pokraj prizemnih, očevidno napuštenih kuća i dolazimo blizu groblja ograđenoga niskim kamenim zidom. Prilaz mezarju je neugodan: svuda uokolo trava je do pojasa, neprokošena i neugažena, valja kroz nju ne znajući na što ćeš nagaziti, kakvoga opasnog stvora uznemiriti. S one strane mezarja na kojoj su ulazna vrata zid je sagrađen od lijepo i pravilno otesanih blokova, očigledno ostataka neke stare kamene gradnje, možda džamije čiji se temelji vide u mezarju. Uzbuđeni smo dok otvaramo grobljanska vrata zategnuta žicom i prilazimo, napokon, tome golemom mezaru – maestralnom primjeru skulpturalne i ambijentalne umjetnosti, što ga, kao cjelinu, čini par dviju različitih formi: uzglavni i nožni nišan, sve to u prostranstvu Polja obrubljenog brdima. Zaturen u glamočkoj zabiti, daleko od očiju, on je u konceptualnom i u izvedbenom pogledu potpuni pandan onome poznatom i često slikanom mašetu Omer-age Bašića u Jakiru što stoji blizu Glamoča odmah ispod ceste u livadi, i ne možeš ne vidjeti ga. (Slikali smo ga i mi – i sada, u povratku niz Polje, i onoga ljeta 2008. kada smo gazili visoku travu a neprijazni čuvar nas odbijao plašeći nas navodno neviđenim brojem zmija.) Ovo ovdje bi, prema istraživim podacima, imao biti grob Abdulkerim bega Filipovića. Poginuo je 1876. godine u napadu ustanika na Odžak. Bilo je to u jeku velikoga ustanka u Bosni i Hercegovini (1875-78), koji je rezultirao međunarodnom krizom i Berlinskim kongresom, te odstupom četiristogodišnje osmanske vlasti i austrougarskom okupacijom BiH.
Poznata je historija postanka glamočkih Filipovićā. Kasno je XVI stoljeće, veliki Mehmed paša Sokolović napokon je u Beogradu odlučio objaviti smrt sultana Sulejmana, kojega je 1566. nakon uzeća Sigeta kao živa pronosio u vojničkom čadoru po Ugarskoj mjesec i pol dana, te proglasiti novoga sultana Selima II. Turski sandžaci su već odavno uspostavljeni svuda po osvojenim krajevima Dalmacije, Like, Slavonije, Ugarske, a sada, kad je pala sigetska tvrđava, na redu je Beč. Turska se plima čini nezaustavljivom, s njome u kršćanskoj Evropi raste masovna psihoza straha. Ratni okršaji su svakodnevnica. Jedan od ratnika s austrijsko-hrvatske strane zagrebački je kanonik Franjo Filipović. Ima veliko iskustvo, prati ga i odgovarajući glas: na tursko-bosanskoj strani s respektom ga zovu Delipop. U jednome od bojeva kod Ivanić Kloštra Turci poraze njegovu vojsku a njega zarobe. Kroz nekoliko godina potom pojavljuje se kanonik Franjo kao Mehmed, islamizirani posjednik velikoga zijameta u Glamočkome polju, veoma aktivan u okršajima na nemirnoj granici kao i prije, sada s druge strane.
Nije za ta vremena i za te psihologije kondotjerska karijera kanonika Franje bila rijedak i neobičan slučaj, samo je bio markantan, pa su ga bilježili svi kroničari i povjesničari koji su držali do svojega zanata. Evo dvojice, s dviju strana: Muvekkit (Salih Sidki Hadžihuseinović, ? – 1888), sarajevski kroničar osmanskoge epohe, i nešto mlađi mu suvremenik Vjekoslav Klaić (1849 – 1926), hrvatski historičar i pisac, autor temeljnih knjiga i o Bosni i Hercegovini. Dobra je i krepka njihova povjesničarska proza, neka je i ovome tekstu. S napomenom da je Muvekkitov zapis prijevod s onodobnoga „sarajevskog“ turskog jezika. Dobar i upečatljiv.
„Godine 980. (1572/73) zagrebački kanonik Frano Filipović sakupio je i opremio veliku neprijateljsku vojsku i krenuo na Bosnu. Zauzeo je i tvrđavu Novi. Stigli su sandžak-beg Klisa Ferhad-beg i sandžak-beg Hercegovine Sinan-beg i upustili se u borbu s nevjernicima. U blizini tvrđave Ivanić neprijatelje su potpuno porazili i rastjerali. Osim što je u ovome okršaju izginulo preko hiljadu neprijatelja, zarobljeno ih je tri stotine, a među njima i njihov vojskovođa Frano. Taj Frano imao je čast da primi islam, pa su mu dali ime Mehmed-beg. Postao je iskren vjernik. Mnogo je nevjernika uništio i postao njihov najveći neprijatelj. Još i danas ima u Bosni dosta begovskih potomaka iz ove obitelji. Onih trista zarobljenih neprijatelja i odrezani nosevi i uši s odsječenih glava, uz bubnjeve i zastave, poslani su na Dvor.“ (Muvekkit)
„Baš u okolišu Ivanića bijahu Turci još 26. kolovoza 1570. zarobili i zagrebačkoga kanonika Franju Filipovića, koji se bijaše dosad više puta proslavio na bojnom polju, tako da su ga prozvali Delipop (junački pop). Filipovića bijahu tada Turci odveli u sužanjstvo u Carigrad. Kroz četiri godine nastojali su kralj Maksimilijan i ban Drašković da ga oslobode sužanjstva, naročito da ga zamijene za nekog zarobljenog Turčina Kurtagu. Međutim je Drašković poslije na koncu godine 1574. dočuo da se Filipović dobrovoljno (sponte) odrekao kršćanske vjere, poturčio i primio ime Mehmed. Već 19. veljače 1575. javio je nadvojvoda Karlo iz Beča banu Draškoviću: ‘Doznajemo da je odmetnik Filipović, kojega su i Delipopom prozvali, došao u ovu tursku krajinu, pa da prijeti i snuje o propasti susjednim utvrdama. Njegov dolazak i nastojanje moglo bi možda biti pogibeljno Ivaniću, Sisku, Križevcima i onim drugim mjestima, u kojima je on prije stražu stražio i zapovijedao te ne malo iskustva stekao.’ Ban i biskup tješio je kralja i nadvojvodu da od odmetništva Filipovićeva ne će biti velike opasnosti kao ni onda kad su se Krsto Zempče (Svetački), Ladislav More i Franjo Bebek sa sinom poturčili.“ (Klaić)
Od Franje-Mehmeda, rodonačelnika, proći će nekih sedam-osam generacija, kada se u Odžaku Filipovićā 1827. godine pojavljuje drugi zanimljiv prebjeg, i ovaj iz Hrvatske. On je lički Srbin Mihajlo Latas, dvadesetjedna mu je godina, školovani je podoficir u austrijskoj krajiškoj vojsci. Otac Sofronije, također carski vojnik, sklon kocki i piću pronevjerio je nekakve novce, i sad mu prijeti sud, zatvor, obiteljska sramota. Sin s promišljenim naumom preuzima svu krivicu na se, a onda jedne noći uteče preko granice u Bosnu, spusti se u Glamočko polje i najmi se u Zaim-bega Filipovića koji ga primi bez mnogo pitanja i dadne mu da radi oko stoke. Potom strelovito: Banja Luka, primanje islama, Vidin, Carigrad… Priča je to o velikoj i mračnoj, paradoksalnoj karijeri, o hladnom i sposobnom vojniku koji svukuda po Carstvu, po Kurdistanu, Albaniji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Grčkoj, Egiptu, u službi reformskoga sultana okrutno krši i u krvavim pohodima satire lokalne pobune muslimanskih prvaka što se protive moderniziranju i pravednijem uređenju Carstva.
I fatalna veza fra Ivana Frane Jukića s Latasom poznata je priča. Kada Latas 1850. godine ulazi u Bosnu sa svojom ekspedicijom, Jukić se u žestokom narodoljubivom i prosvjetiteljskom entuzijazmu sav prostire pred njim, videći u carskom seraskeru ono što ovaj nit je bio nit mogao biti: osloboditelja. Služi mu, pomaže, informira ga, piše mu „slavodobitnicu“, sve u uvjerenju da čini baš ono za što je došao odsudni čas koji se propustiti ne smije. Zagrije se za dvosmislenu Latasovu sugestiju, koju sebi tumači kao gotovu stvar: Latas i ban Jelačić će se ujediniti, prvi protiv sultana, drugi protiv cara u Beču, te će Hrvatsku i Bosnu kao cjelinu istrgnuti, osloboditi. Ljudevitu Gaju piše iz Banje Luke 8. rujna 1850, i u tom pismu osjeća se živo sva napetost i zanesenost:
„… Omer paša danas kreno se iz Banjaluke put Krajine sa 4.000. vojnikah i 13 topovah; na putu u Varcaru prikazao sam mu jedan istisak Bos. prijatelja, to mu se je verlo dopalo, piso mi te sam za njim došo u Banjaluku; malo me je prijatnie primio nego Jelačić i moje mu je ime radi književnosti više poznato i to ko turskomu paši i Otmanskomu seraskeru, nego Hervatskomu Banu i Austrianskomu Feldregmeisteru! Omer paša, on je nesamo Hervat nego i slavjanin i domorodac, odveć uljudan i razborit; dvaput sam kod njega preko dva sata bio, nadario me sa 500. grošah; i naredio mi, da zavedem jednu obćenitu u Bosni korenspodenciu političku, i damu šaljem uredno izviestja. Iz velike moje prema Vama priverženosti samo za vas ovo javljam vam, želeći da tajno ostane ovo o meni i Omer paši što vam pišem, nek neidje u Novine ni na ulice… Dobro bi bilo, da vi učinite jedno podvorenje Omer paši na Bosanskoj granici, i da mu Bosnu preporučite; ako vam Austrianska politika nesmeta.“
Nestrpljiv i netrpeljiv, odbija sva upozorenja, svojoj fratarskoj braći i starješinama gordo i gorko odvraća da su „božjaci“ i sitne duše. Prijateljski ali žestoko svađa se s Antom Starčevićem kada se sretnu u Zagrebu. Zanimljive zapise o tome ostavio je sam Starčević. U tom trenutku Jukić je već napisao svoj eksplozivni memorandum Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini, u kojemu se traže socijalna i politička prava, i koji je preko Beča poslan u Carigrad, sultanu, te zbog kojega će „prijatelj“ Latas Jukića uhapsiti i „na samarici“ poslati u surgun u Carigrad. Starčević se zahtjevima u Željama i molbama protivi, nazivajući Jukića „nesretnikom“, hvaleći bosanske muslimanske prvake, age i begove, kao „hrvatsko, najstarije i najčistije plemstvo sablje u svoj Evropi“, te nagovarajući Jukića da se kršćani pridruže begovima i agama u otporu Latasu i sultanovim reformama. Ima čudnovatu argumentaciju: „Vi imate sigurnost i pravicu, kakove su drugde redke. Ne velim, da je vaše stanje predobro; ali ono stoji od vas, uz vašu ćud, drugde bi vam bilo mnogo gorje, pazite da za njim ne budete plakali. Sada, kakovi ste, i dobro vam je.“ Sablažnjen, Jukić mu odvraća: „Ti si najpametniji ili najluđi čovek na svietu, i osim tebe nitko tako ne govori.”
Ništa se od sve te historije danas u Odžaku ne sluti i ne vidi. Postoji samo ovaj krškopoljski pejzaž, isti valjda kakav je bio i pred Franjinim-Mehmedovim očima prije pet stotina pedeset, i pred očima mladoga austrijskog podoficira, dezertera Latasa prije gotovo dvije stotine godina. I ovo staro zapušteno groblje. Da, i ova dvojica namjernika u čvrstoj riješenosti da sve to za sebe otkriju, svojim očima ugledaju, posvoje…
Ponovo smo na cesti, vozimo prema Glamoču. Vrelina je već nesnosna a prozore otvoriti ne valja jer ulijeću ogromni obadi. Brzo ćemo na početak vojnoga kompleksa što ga je Titova vojska izgradila kao neku vrstu rezervnoga vojnog aerodroma sa svom infrastrukturom: cesta se pretvara u dva kilometra dugu, široku i ravnu sletno-uzletnu pistu, a na njezinu početku i završetku planski uzgojene šumice, jedna manja, druga veća, skrivaju kojekakve objekte. Skrećemo u prvu, manju, misleći se rashladiti. Kad stanemo u hlad i otvorimo auto – katastrofa! U trenu auto se zacrni od obadova, a nalijeću i na nas, na oči, usta. Ne budi primijenjeno, kao u Bibliji, u Knjizi izlaska, kad Jahve preko Mojsija poručuje faraonu egipatskome neka pusti Izraelce iz ropstva. Inače: „pripustit ću obade na te, na tvoje službenike, na tvoj puk i tvoje domove. Egipatski domovi i samo tlo na kojem stoje vrvjet će od obada. (…) I učini Jahve tako. Rojevi obada nalete u faraonov dvor, na domove njegovih službenika i po svoj zemlji egipatskoj. Zemlja nastrada od obada.“ I u Psalmima obadi se spominju kao grozna napast, a kod Jeremije ima sjajna slika kada Nabukodonozor, kralj babilonski kreće na Egipat da ga pokori i uništi: „Egipat bijaše lijepa junica, ali ide, ide na nju obad sa Sjevera.“
Ništa slično nisam doživio nikada. U dječaštvu, kada sam na djedovoj livadi pomagao oko kosidbe i kupljenja sijena, oko vršdibe žita, jesam iskusio bolni obadov ugriz, kao i prizor kada se goveče ili paripče nakon ujeda „zaobada“ pomamno od boli, ali ti su obadi djelovali pojedinačno, teško si ga mogao i opaziti prije nego on uradi svoje. Ne znam, nije mi do toga da razaznajem – u koju vrstu spadaju ovi što nas napadaju: u obade goveđe (Tabanus bovinus) ili konjske (Tabanus atratus). Ono što nam je važno, jest njihova zajednička osobina, taj žestoki ugriz, za koji, eto zanimljivosti, zoolozi znaju da ga prakticiraju samo ženke kojima je potrebna krv da iz bjelančevina stvore jajašca za razmnožavanje, dok se mužjaci hrane peludom i cvjetnim sokovima. Na jedvite jade, sve sinkronizirajući akciju, žestoko mlateći krpama i peškirima, uspijevamo nekako istjerati tu agresorsku vojsku, tu biblijsku napast iz auta, munjevito sjesti i zatvoriti vrata.
Ivo Lola, uništena nada
Kada prijeđemo dva aerodromska kilometra, skrećemo lijevo da obiđemo veću borovu šumu. Osim što je bila dijelom spomenute vojne strukture, bila je i memorijal Ivi Loli Ribaru. Usred nje bila je stilski izgrađena drvena gostinska kuća, u kojoj se moglo ugodno ručati, popiti piće, kafa… Imao sam tu priliku, jednoga od onih davnih dana, za koje danas katkad nisam siguran – bjehu li stvarni ili samo sanjani.
Mladi Ribar, poliglot i briljantan intelektualac, najperspektivnije ime tadašnjega partizanskog i komunističkog vodstva u Jugoslaviji, trebao je 27. studenoga 1943. s ovoga mjesta poletjeti u Kairo, kao netom imenovani šef partizanske misije pri savezničkoj komandi za Srednji istok. Neposredno po ukrcavanju i paljenju motora, iza brda se obrušio njemački avion i bombama zasuo partizanski Dornier Do-17 (jedan od dva takva s kojima su nešto ranije domobranski avijatičari prebjegli partizanima). Ribar je uspio iskočiti ali je odmah poginuo pogođen s nekoliko smrtonosnih gelera. Među poginulima bila su dva engleska oficira i četiri partizana. Vladimir Velebit, koji od ranije obavlja mnoge „vanjskopolitičke“ poslove za Tita, izvukao se iz repa zapaljenog aviona i preživio napad. Već u trenutku pogibije Ivo Lola Ribar bio je okružen aurom jake i važne ličnosti, omiljen i poštovan, k tomu član neobične i ugledne hrvatske građanske obitelji u partizanima – sin „staroga“ Ribara, brat mlađega Jurice koji je ubijen od četnika u Crnoj Gori nepunih mjesec dana ranije.
Nikada nisu do kraja, jasno i nedvosmisleno, razjašnjene okolnosti ovoga događaja. Partizanska OZNA obavila je svoju istragu već 1944. na Visu, u okviru koje su za izdaju i sabotažu optužena braća Josip i Viktor Rekveni, partizanski inženjeri, od kojih je u vrijeme događaja jedan bio stacioniran na Glamočkom polju, a drugi u Livnu. Ispitivanje i mučenje nisu preživjeli. Službeni izvještaj OZNE o tome karakteristično je morbidan, jezivo maštovit i detaljan: „Jedne noći, zbog nebudnosti stražara u zatvoru, jedan brat Rekveni preklao je na spavanju onoga drugog – viljuškom. Zatim ju je uperio sebi između rebara, zatrčao se i naletio na zid. Jedan kraj viljuške zario mu se u srce. Bratoubistvo i samoubistvo okorjelih zločinaca.“ Sam Tito, međutim, 1953. u intervjuu sarajevskom Oslobođenju, govoreći o Ribarovoj pogibiji, kaže: „Kasnije nismo uspjeli da otkrijemo špijunažu koja je do toga dovela.“ Vladimir Velebit, pak, u svojim memoarima s mnogo tehničkih detalja i argumenata odbacuje teoriju o tome da je njemačka vojska mogla imati precizne informacije o partizanskoj delegaciji te o mjestu i vremenu polijetanja.
Kako bilo, ova tragična smrt potvrdila je i uvećala nimbus Ive Lole Ribara kao jedne od najsnažnijih figura cijele narodnooslobodilačke epopeje, a u poslijeratnom razdoblju od njega bila stvorila ikonu jugoslavenske popkulture. Pa je s prevratom 1990, čiji dubinski rezultati i posljedice zadugo neće biti osviješteni, nestalo i toga. Memorijal i borova šuma na Glamočkom polju stoje, u stanju u kojemu ne slave ništa i nikoga, nego su vlastito ružno naličje – pravi horor od zapuštenosti i zadivljalosti.
Glamoč, pust i prazan
U Glamoču se ne zadržavamo, prolazimo kroz gradić, pust i prazan u nedjeljno poslijepodne. Glamoč: još jedna od mračnih bosanskih ratno-političkih priča. Prvo, pod srpskom vojnom i političkom vlašću do 1995, uz stradanje i progon Hrvata i Bošnjaka, potom u ljeto 1995. zaposjednut od strane HVO-a i hrvatske vojske u sklopu zajedničkoga djelovanja s Armijom BiH u zapadnoj Bosni dogovorenoga između Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića. Taj status nije promijenjen ni Dejtonskim ugovorom, te će rezultirati masovnim egzodusom srpskoga stanovništva. Hrvatske političke i vojne vlasti Herceg-Bosne, u ključu svoje slaboumne politike etničkoga prerazmještaja, Glamoč su (kao i Drvar i Bosansko Grahovo) bile namijenile Hrvatima iz mjestā koja su po mirovnom ugovoru pripala Republici Srpskoj, pa u grad, i pitani i nepitani, bivaju doseljavani i dogonjeni ljudi i obitelji iz Mrkonjića, Majdana, drugih krajiških mjesta, svojih stoljetnih habitata.
Ni prije, u stabilnim uvjetima života, Glamoč nije bio mjesto laganoga i bogatog života. Tokom dvaju desetljeća poslije Daytona, u posvemašnjoj devastiranosti i siromaštini, u okolnostima trajne socijalne i eknomske krize, on postaje mjesto iz kojega se bježi. Dodatak na sve to je i vojni poligon „Barbara“, što su ga poslije rata koristile međunarodne vojne snage, a poslije toga vojne vlasti Federacije BiH, koje tu obavljaju uništavanje otpisanoga oružja i municije u otvorenim detonacijama.
U svemu, rezultat je katastrofičan: u usporedbi sa stanjem na popisu iz 1991. godine, kada je Glamoč imao 12.593 stanovnika, poslije dvadesetdvije godine na popisu iz 2013. ima ih svega 3.860. Godine 1991. nacionalna statistika izgledala je ovako: Srba 9.951, Bošnjaka 2.257, Hrvata 184. Po ovome drugom popisu Srba je 1.679, Bošnjaka 1.251, Hrvata 906.
Vozimo niz Polje i brzo stižemo do pravoslavnog Petrića groblja s monumentalnim kamenim krstovima, taman prije nego se cesta počinje uspinjati prema Korićini. To je groblje sela Skucani, a selo je na drugoj strani, tu gdje se Polje sužava na par stotina metara. Do Skucana preko Polja ide put prav k’o prut, a onda okreće desno, pa se uza nj jedno za drugim nižu sela Karlovac, Zaglavica, Podglavica, Staro Selo, Vidimlije, Karajzovci, Kopić, sve do Dragnjića na dnu Polja. Zašto i po čemu: Skucani? I ovdje se valja čuvati ishitrenoga etimologijskog tumačenja, baš zato što nam se na prvo čuvenje čini da je sve jasno. Umjesto toga, da stvar bude još intrigantnija, dodajem još tri Skucana: Skucani Vakuf u općini Sanski Most, te Stari i Novi Skucani blizu Bjelovara u Hrvatskoj. Možda će netko od demogeografa, historičara, filologa ponuditi stručno objašnjenje ovoga neobičnog imena.
Rastičevo i Raščevljani. Kupres u ratovima
Rastičevo i Raščevljani: priča o strašnoj historiji jednoga sela i njegovih naraštaja. Nije jedina, mnogo je mjesta u Bosni sa sličnom sudbinom, jednako katoličkih kao i pravoslavnih i muslimanskih, i svakō na svoj način govori o historiji kao slijepoj stihiji a ne nikakvoj učiteljici. Ono što raščevljanskoj priči daje dodatnu neutješnost, jest neka fatalna repetitivnost, neumitno doslovna do u detalj, kao da ju režira nevidljiva ruka bezvremenoga zlog majstora, opsjednutog idejom periodičnoga ponavljanja.
Rastičevo, selo uz suvremenu cestu Kupres – Šipovo, desetak kilometara na sjever-sjeverozapad od Kupresa, u pisanim se dokumentima – kako nalazi akribični Miroslav Džaja – prvi put spominje u izvještaju austrijskoga pograničnog oficira i obavještajca Božića iz 1785, koji je obišao Bosnu i Hercegovinu prerušavan sad u fratra, sad u trgovca ili zanatliju. U „seocu“ Rastičevu Božić bilježi deset kršćanskih kuća. Bosanski biskup fra Augustin Miletić tu 1813. godine već nalazi 327 duša. Župa sv. Ante Padovanskoga osnovana je u Rastičevu 1900. odvajanjem od župe Suho Polje, a 1920. u njemu ima 117 domaćinstava, većinom katoličkih uz manji broj pravoslavnih. Onda dolazi Drugi svjetski rat, s rasulom i okupacijom Jugoslavije, s Nezavisnom Državom Hrvatskom i paklom građanskoga rata, u kojemu su događanja po Bosni i po Hercegovini – deveti krug.
Službena historiografija druge Jugoslavije opširno je opisivala bosanskohercegovački ratni vrtlog, ali uvijek po zadanoj, crno-bijeloj ideološkoj shemi. U toj shemi, osim rijetko i strogo dozirano, nije bilo mjesta za puniju istinu o događajima koja bi je narušila. Takav događaj, ili niz događaja, možda i najkrupniji te vrste, bila je bitka za Kupres. „Žešće i krvavije bitke nisam vidio tokom cijelog rata. Bilo je kriza, poraza, odstupanja, ali ovakve strave i pakla kao pred Kupresom nikad nije bilo. Čak ni u tragičnim danima na Sutjesci. Naročito u onim časovima kada smo izbili pred ustaške rovove, bio je to pravi pakao. Sve oko nas je gorjelo i sijevalo kao u nekom golemom požaru. Neviđena strava i jeza i za najhrabrije. Kada se počela ukazivati zora moralo se misliti na povlačenje. Trebalo je odstupiti i izdržati vatru. Odstupalo se kroz žito preko ravnog polja. A to je bilo užasno teško. Mnogi su u borbi bacali rančeve i šinjele i ostajali samo s oružjem. U želji da prođu to dugačko nesretno Kupreško polje i da se iz njega izvuku“. – svjedoči partizanski prvoborac, Sandžaklija Josif Strunjoš, politički komesar Treće sandžačke brigade. Slično piše Mišo Leković, također prvoborac, kasniji historičar NOB-a, jedan od autora čiji radovi nisu lišeni vrijednosti kritičke historiografije: „… borbe za Kupres, najteže i najkrvavije borbe proleterskih brigada u njihovom nastupanju od Zelengore do Bosanske krajine, a, bez sumnje, i najveće do tada borbe partizanskih jedinica za jedno naseljeno mesto. Bila je to, kako i sam neprijatelj tvrdi, borba ‘luda i užasna koja je trajala na život i smrt’ i u kojoj se ‘borilo na sve strane sa neviđenom hrabrošću i požrtvovanjem’.“
Dakle, ljeto je 1942, Talijani su se povukli iz II operativne zone, pa Tito ultimativno zahtijeva od svojih boraca da se Kupres, silno važna strategijska tačka, mora zauzeti. No, jednako je važan i onima koji ga drže i brane – vojsci NDH. Obrana je dobro postavljena, organizira je sposoban i školovan oficir, pukovnik Franjo Šimić prema planu koji je sastavio belogardejski oficir, Ukrajinac Vsevolod Trubecki Bradica. U obrani sudjeluju domobranske snage, ustaše pod Francetićem i lokalna milicija, sastavljena, kako piše Leković, od „muslimanskog i katoličkog stanovništva toga kraja, koje im je bilo naklonjeno“. Od srpnja do polovice kolovoza traju napadi, redom odbijeni, uz mnogo poginulih na svim stranama, te uz strahovita razaranja i zločine s obiju strana nad civilnim stanovništvom. Partizani 15. kolovoza konačno sasvim odustaju od opsade Kupresa i pregrupiraju svoje snage prema Mrkonjić-Gradu. Gorčinu poraza pojačat će i to što su u borbama za Kupres poginuli neki od najpoznatijih partizanskih zapovjednika, među njima Janjani Dušan Metlić i Simo Šolaja. Šolaja je već bio stekao slavu kao vođa samostalnoga janjanskog odreda, isprva povezanog sa četnicima, a neposredno nakon što je raskinuo vezu s četničkim vojvodom Urošem Drenovićem poslije Drenovićeve izdaje i neuspjeloga zajedničkog napada na Mrkonjić-Grad, preveo je svoj odred partizanima. Kupres mu je bio prva zajednička borba. Brojčano, pak, najviše ginjenika u borbama za Kupres imale su crnogorske brigade, pa se dugo u Crnoj Gori mogla čuti kletva: „Dabogda na Kupresu bio!“
Poraz na „zloglasnom Kupresu“, gdje je „Ličilo je na Španiju – ali oštrije…“, ostat će, kako sami partizanski izvori navode, „najvećom mrljom u partizanskom ratovanju“, ali i snažnim motivom za revanš, koji će uslijediti slijedeće godine, s još strašnijim posljedicama za stanovništvo.
Kada je u rujnu 1943. kapitulirala fašistička Italija, ostao je u iza nje vojnom smislu prazan prostor. Brzo su ga popunili partizani, koji su u međuvremenu ojačali i sada još preuzeli veliki dio talijanskoga oružja i opreme. Isprva su zauzeli mnoga mjesta i gradove, ali su ih ubrzo potisnule njemačke i endehazijske snage – na jednu stranu prema otocima (Vis i dr.), na drugu u bosanske planine. I, eto opet Kupresa kao partizanskoga cilja i želje, sada s potpuno promijenjenim odnosom snaga. S jakim jedinicama partizani su se na Kupresu iznenada pojavili 4. listopada. Slaba posada ustaša, domobrana i kupreške milicije nije ni davala otpor nego se povukla u Travnik, a s njima i mnogo civila – onoga Lekovićevog „muslimanskog i katoličkog stanovništva koje im je naklonjeno“. Uslijedila je odmazda. Sedamdesetak od preostalih civila – većinom Hrvata, ali i Muslimana, čak i nešto Srba koji su se ranije bili priključili obrani Kupresa – prijeko je osuđeno na smrt i smaknuto. Sve preostalo stanovništvo 23. listopada je prognano, a Kupres je po naredbi štaba Prve proleterske divizije 11. prosinca 1943. godine do temelja spaljen. Tu sudbinu dijeli i selo Rastičevo: potpuno je uništeno a stanovništvo protjerano do zadnjega. Prethodno, još u toku borbi 1942. godine i poslije njih, sva djeca iz Rastičeva i drugih sela preseljena su i udomljena po obiteljima u Slavoniji, a da o tome ni danas nema skoro nikakvih informacija. Postoji pretpostavka da su to ustaške vlasti organizirale da sklone djecu od rata, ali im nije odgovaralo da se o tomu govori javno. A po uspostavi nove Jugoslavije sva kupreška historija ionako je dugo bila tabu: poraženima je šutnja bila modus preživljavanja, pobjednicima sredstvo ublažavanja teških gubitaka i poraza. Tek, u narodu je dugo kružila znakovita riječ kojom su ta djeca opisivana: „državna djeca“, dok i ona nije zaboravljena.
Prvom proleterskom divizijom, kojoj je pripala glavna uloga u konačnom partizanskom osvajanju i uništavajućoj pacifikaciji Kupresa, zapovijedao je Koča Popović. Već sutradan nakon ulaska u Kupres, 5. listopada 1943, formiran je Prvi proleterski korpus, a Popović postavljen za njegova zapovjednika. Od toga dana do spaljivanja Kupresa proteklo je više od dva mjeseca. Čime se u tom razdoblju stari-novi zapovjednik bavi, kuda se kreće? U izvorima koji su mi dostupni nema nikakvih konkretnih podataka o tome i o onome što me zanima: od koga je osobno potekla naredba, tko ju je u ime Štaba divizije potpisao, kakav je u svemu tome udio Koče Popovića? Toga samosvjesnog i neobičnog čovjeka britka intelekta, koji je bio jedna od najslikovitijih figura partizanskoga ratovanja, s biografijom potpuno netipičnom za cijeli jugoslavenski lijevi pokret kao i za kasniju političku vrhušku Titove Jugoslavije, napokon, čovjeka koji je cijelim svojim držanjem – od borbe u interbrigadama 1937. u Španjolskoj, odlaska u patizane 1941, ostavke koju je dao Titu 1972. godine, pa sve do dramatičnih dana nastupa Slobodana Miloševića i raspada Jugoslavije – potpuno dosljedno ovjerio sve svoje životne izbore.
Jedini put kada sam s Kočom Popovićem bio licem u lice i mogao s njime razgovarati bilo je onoga dana u predvečerje jugoslavenske katastrofe, u njegovom dubrovačkom domu iznad Lazareta. Dan je bio prevruć, teško se disalo, Popović je bio bolestan, zamolili su nas da ga ne uznemirujemo. Došli smo po izdavačkom poslu, sa savim konkretnim i praktičnim željama i pitanjima. Herojske i legendarne teme nisu me zanimale, sve mislim da su i Popoviću, onakvome kakav je bio – ironičan i ciničan, već bile dosadile, a za otvaranje neke od mračnih ratnih tema koje me jesu zanimale, poput Kupresa ili pokolja u „završnim operacijama za oslobođenje zemlje“, nisam imao nikakvih izgleda.
Poslije 1946. trebalo je proći poduže političko „ledeno doba“, nakon kojega se neki od protjeranih i raseljenih Raščevljana, kao i ostalih Kuprešaka, polako vraćaju i organiziraju život na zgarištima. Izrazito privrženi svome selu, do 1992. uspjeli su se ponovo ukorijeniti na svojim baštinama, sagraditi crkvu i župnu kuću, te ih je na popisu iz 1991. godine bilo 394 osobe (sve Hrvati, uz 80 Srba i 4 „ostala“). A to je čak značilo pad, jer je selo dvadeset godina ranije, na popisu iz 1971. brojalo 530 duša. Pad je sigurno izazvan kombinacijom uzrokā: nepovoljnom političkom klimom nakon propasti „hrvatskoga proljeća“ i represijom koja je uslijedila, te ekonomsko-socijalnim trendom masovnoga odlaska na „privremeni rad“ u Austriju i Njemačku.
I onda, tačno nakon pola stoljeća, ponovo apokalipsa, u kojoj su kontekst i uloge izmijenjene, ali ne toliko da ne bi bila prepoznatljiva gotovo ista mitska osnova antagonizma na čudesnoj i strašnoj kupreškoj visoravni – geostrateška prije svega, a potom etničko-konfesionalna. Napad jedinica JNA i srpskih dobrovoljaca u prvom tjednu travnja 1992, s velikom premoći u oklopništvu, osobito u tenkovima, rezultirao je nakon nekoliko dana borbi padom Kupresa i cijele visoravni u srpske ruke. Bosanskohercegovačke vlasti iz Sarajeva tada još nemaju jasnu predodžbu ni definiran stav prema ratnim događanjima. Hrvatske snage koje su branile Kupres, slabe, neorganizirane i nepovezane, povukle su se. I gubici pokazuju omjer snaga: na hrvatskoj strani poginulo je za tjedan dana oko 160 ljudi, na srpskoj 85. Hrvatska sela su opljačkana i spaljena, stambeni fond potpuno uništen. Sve to pogodilo je i Rastičevo, na radikalan način – poslije 7. travnja ostalo je u ruševinama sasvim sravnjeno sa zemljom, zajedno sa crkvom sv. Ante, bez žive duše u selu.
Međutim, kupreško klatno rata ne miruje. Potpisivanjem Vošingtonskoga sporazuma u ožujku 1994. zaustavljen je hrvatsko-bošnjački rat, ustanovljena Federacija BiH s administrativnom podjelom na kantone, prešutno bošnjačke i hrvatske (s izuzetkom dvaju bez izrazite nacionalne većine – srednjobosanskoga i hercegovačko-neretvanskog), pri čemu je kupreško područje pripalo većinski hrvatskom kantonu sa sjedištem u Livnu.
Još od ljeta 1992. godine, prema dogovoru političara, nije bilo neprijateljstava između hrvatskih i srpskih snaga u Bosni i Hercegovini. Sada nastaje nova konstelacija. Armija BiH, u nastojanju da ovlada širim prostorom vrbaske doline upućuje znatne snage i na Kupres. Srpska vojska ih s puno muke i gubitaka uspijeva zaustaviti na prilazima Kupresu, ali tada je uslijedio napad HVO-a na srpske položaje s druge – livanjske, tomislavgradske i prozorske strane. Bila je to, zapravo, vojno-politička trka za ovladavanje kupreškom visoravni, i veliko iznenađenje za Srbe nakon dugoga hrvatsko-srpskoga primirja u ovim krajevima. Ni danas nije sasvim razjašnjena pozadina političkih dogovora koji su se tih dana odvijali s jedne strane između srpskih i hrvatskih, s druge između bošnjačkih i hrvatskih predstavnika. Tek, HVO je 3. studenoga zauzeo Kupres, a u srpskoj javnosti postoji teza, s prilično uvjerljivim argumentima, da je sve dogovoreno politički i da je „Kupres predan bez prave borbe“.
U srpskim izvorima može se naći vrlo upečatljivo svjedočenje o tim danima, kada se na obostrano iznenađenje susreću srpski i hrvatski vojnici baš u blizini Rastičeva:
Srpski vojnik: „Gdje ste se zaputili?“
Hrvatski pukovnik: „Krenuli smo do kapele. Otkud vi ovdje?“
Srpski vojnik: „Ovdje smo raspoređeni. Ovo nam je položaj.“
Hrvatski pukovnik: „Pa, vi ste trebali biti s onu stranu groblja i kapele. Tako je dogovoreno.“
Riječ je o kapeli i groblju na Mašetu, između Suhova i Rastičeva, dva i po kilometra od mjesta gdje je razgovor vođen.
Hrvati su se prvi snašli i „omekšali“ atmosferu: iz džipova su iznijeli dva kartona sa limenkama Karlovačkog piva i cigarete. I ponudili svoje domaćine.
Srpski vojnici, umorni od svega, žedni i gladni, ogorčeni zbog pada Kupresa, ubijeđeni da ga nisu izgubili vojnički već politički, prihvatili su ponude.
U zadnjim danima rata 1995. i poslije Dejtonskoga ugovora nastala je na kupreškoj visoravni još jedna nova vojno-politička situacija, s još jednom radikalnom promjenom u etničkom sastavu stanovništva, i s obnovljenim i produbljenim nacionalnim resantimanima.
U knjizi Miroslava Džaje i Krunoslava Draganovića Sa Kupreške visoravni u poglavlju o dubokim međuetničkim vezama i isprepletenostima u jeziku čitamo: „Spontano nam se na kraju nameće jedna misao: ovoliko miješanje i ovolike krvne veze među stanovništvom raznih nacija i vjera trebale bi biti, uz ostalo, još jednim, novim razlogom međusobnog razumijevanja i ljubavi, a moćnom zaprekom širenja svake nesnošljivosti i mržnje među ravnopravnom braćom.“ Napisano je to četvrt stoljeća nakon svršetka Drugoga svjetskog rata i višestruke kupreške katastrofe; nemamo nijednoga razloga da ne vjerujemo u iskrenost i autentičnost autorove želje i vjere u mogućnost „međusobnog razumijevanja i ljubavi“. Isto toliko vremena dijeli nas od ponovljenoga užasa na visoravni 1992-95. Slične želje i vjere danas teško da ima i u koga; nju je zamijenilo stanje „hladnoga mira“.
Demografski pad je opći, a naročito je pogodio kupreške Srbe. Popisne usporedbe o tome rječito govore. Jukić u 1845-oj godini, recimo, navodi ovakvo stanje: „Na Kupresu najviše ima rišćana, blizu 4.000. Sveštenike imaju u Ravnome, Vukovskome, Šemanovcima i u Novom Selu; kršćana ima 2.091; župnik njiov stoji u Otinovcima; Turaka jedva 200 imade.” Skoro stotinupedeset godina poslije, na popisu iz 1991. godine kupreški kraj imao je ukupno 9.618 stanovnika, od čega je i dalje Srba bilo najviše, 4.864; Hrvata je bilo 3.813; Muslimana 802. Popis iz 2013. bilježi ukupno tek 5.057 stanovnika, gotovo polovicu manje. Srba ima tek 318, i to samo u selima, iako su i neka od njih, nekad izrazito srpska poput Vukovskoga (Gornjega i Donjeg), danas gotovo bez igdje ikoga. Još tristotinjak Srba živi u malenoj novoformiranoj općini Kupres u Republici Srpskoj. Hrvata ima 4.474, a Bošnjaka 225, kao tihe manjine. Njihov slab interes za povratak, prema samim bošnjačkim izvorima, prouzročen je više nesigurnim ekonomskim izgledima nego političkim razlozima.
U poslijeratnoj Bosni i Hercegovini lokalna brojčana i politička dominacija jednoga od triju naroda najčešće se i najrađe manifestira vanjskim simbolima jedne od triju vladajućih vjera-konfesija – crkvama, hramovima, džamijama. U Kupresu je na tom valu sagrađena ogromna crkva Svete Obitelji s dva tornja, kažu, najveća u cijeloj Bosni i Hercegovini. I s obzirom na stvarne potrebe, i s obzirom na mogućnosti održavanja i dovršenja ona stilski i gabaritno odudara od ambijenta i pejzaža, i od ovdašnje graditeljske tradicije.
A Rastičevo? Ono „živi“ čudan život bez stanovnika. Za razliku od vremena poslije 1946, ovaj put povratka nema. Crkvena župa na papiru postoji i dalje, crkva sv. Ante je obnovljena 2000. godine, ali danas u selu stalno obitava – jedan čovjek. Ono Raščevljana koji se jesu vratili, živi u Kupresu. Jedanput mjesečno skupe se u selu, na misi, koju obavlja župnik iz Kupresa/Otinovaca ili njegov pomoćnik. Mnogo je Raščevljana u inozemstvu, to su oni iz staroga vala ekonomske emigracije i njihovi potomci, najviše na sjeveru Njemačke. Ima ih vrlo uspješnih, mahom su vlasnici restorana. Mnogi redovito dolaze u stari kraj, naročito oko blagdana sv. Ante. Drže se – kažu ovdje – zajedno i uzajamno pomažu, pa ih u bezlobnoj šali zovu „našim Šiptarima“.
Dan je bio dug i pun. Odlazimo na konak, a već smo se prethodne noći uvjerili u istinitost tvrdnje da nigdje san nije tako zdrav i okrepljujuć kao na Kupresu.
Glagoljašev grob. Stvarnost u legendi
Tko bijaše don Jakov Katić, alias Čotić, zvani Čota, i što je znamenito s njegovim grobom iznad Rastičevskoga jezera?
Priča o Čoti priča je o glagoljaštvu, zanimljivom marginalnom fenomenu crkvenoga života u otomanskoj Bosni. Poznato je kako su u njoj franjevci, u širem okviru Crkve i sami marginalni, bili jedini predstavnici katolicizma i Rima sve do austrougarske okupacije i uspostave tzv. redovne crkvene hijerarhije. No, eto, ipak ne sasvim. S novim trendovima u politici Rima od XVII stoljeća, kada se mnogo polaže na širenje rimokatoličkog utjecaja na slavenski Istok, osnivaju se u Italiji škole i studiji na kojima se obrazuje svećenički kadar za služenje obreda na staroslavenskom jeziku i pismu. Takve škole osnivaju se i na hrvatskom području, u dalmatinskim biskupijama (Zadar 1748, Priko kod Omiša 1750). Glagoljaši su, kako precizira Srećko Džaja, „U liturgijskom i kulturnom pogledu čuvali i nastavljali tradicije srednjovjekovnih hrvatskih glagoljaša po Bosni i Dalmaciji. Služili su se rimskim obredom, staroslavenskim jezikom, glagoljskim pismom, odnosno u Poljicama i po Bosni, već od srednjeg vijeka, praktičnijom bosančicom.“
U nevelikom broju, obrazovani elementarno ali požrtvovani i suživljeni s narodom, služili su kao pomoćnici franjevačkim župnicima i kapelanima po zabačenim i nepristupačnim seoskim krajevima zapadne Bosne. Jedan od njih bio je i Jakov Čota. Rođen je u Dalmaciji 1727. godine, u okolici Trilja. Ne zna se tačno od kada je u Bosni, moguće već od 1780. godine, kada je po tvrdnji biskupa Ilijića, neznano zašto, „protjeran iz Dalmacije“. Prvo kratko služi u Duvnu a onda sve do smrti 1807. na Kupresu. Zapravo jedini činjenični podaci o Čotinome životu i radu u Bosni nalaze se u pisanim relacijama koje su proizašle iz nastojanja biskupa bosanskoga fra Grge Ilijića Varešanina da Čotu suspendira i ukloni iz službe, kao i glagoljaše u cjelini.
Taj sukob obiluje jakim riječima i slikovitim situacijama, govori mnogo o karakterima, a u pozadini i o vremenu i prilikama u kojima se događa. Žestoke su optužbe protiv Čote koje biskup Ilijić, i inače prijek i autoritaran tip, šalje u Rim Propagandi: da dijeli narodu sumnjive zapise, da žene nerotkinje uvjerava kako im travama, zapisima i molitvama može pomoći da rode, čak da mogu izabrati – muško ili žensko. To radi ne gledajući na vjeru – kako katolicima, tako i pravoslavcima i muslimanima. Priskrbljuje si dosta novaca, a zarađuje i hodajući po sajmovima s natovarenim konjima trgujući žitom, solju i drugim stvarima. Obredni pribor nosi u neurednim bisagama, a misu često služi na konjskom samaru. Itd, itsl. I inače, budući da u tursko vrijeme sve do druge polovice XIX stoljeća nije bilo crkava, sa stalnim obrednim rekvizitarijem i namještajem u njima, mise su se služile uz pomoć tzv. prijenosnih oltara: izvana običan drveni sanduk, kad se rasklopi postaje oltarić, često oslikan i rezbaren. Postoji podatak da ih je u doba biskupa fra Augustina Miletića 1803 – 1831. na području franjevačke provincije Bosne Srebrene bilo oko 180.
Kada biskup Ilijić 1797. godine dolazi u vizitaciju na Kupres, naređuje Čoti da se pojavi pred njim. Ovaj dolazi tek treći dan, „kao misec po vodi“ piše Ilijić, ali odmah i odlazi jer, kaže, mora hitno paši Kukavici. Ponavlja to i 1800. godine, pri drugom dolasku biskupa Ilijića, ali se saznalo da paši nije otišao, nego se nekamo sakrio. Tada mu biskup službeno zabranjuje ispovijedanje naroda i služenje mise, sve dok se ne pojavi pred njim. Pa kada Čota ni to ne skruši, nego nastavi pomagati u ispovijedanju, biskup mu potpuno zabrani služenje mise. Ni Čota ne miruje: požali se Propagandi opovrgavajući biskupove optužbe, te izvješćuje da je 1779. hodočastio u Jeruzalem, i da mu je tadašnji biskup bosanski fra Augustin Botoš-Okić dao punu svećeničku jurisdikciju. Završilo je tako da je biskup Ilijić morao skinuti suspenziju.
To su ujedno i posljednji pisani podaci o don Jakovu Čoti. Iza njih, kolikogod oskudni bili, dovoljno se jasno nazire jaka i samosvojna ličnost, neopterećena doktrinarnim ogradama, srođena s prilikama u kojima živi, s ljudima s kojima živi. Poslije Čotine smrti sve je to ostalo u snažnom pamćenju, te s vremenom stvorilo pučku legendu i štovanje, koje je i danas, nakon više od dva stoljeća, živo na Kupreškoj visoravni među svim konfesijama. Sve do u novije doba na Čotin se grob odlazilo i obilazilo ga – često i na koljenima – u zavitu i molitvi u raznim potrebama. Oko njega su u proljeće i u jesen čobani – jednako muslimanski, katolički i pravoslavni – po triput obilazili sa svim blagom koje im je dano na čuvanje. U digresiji, prisjećam se: u svome vatikanskom dnevniku poljski romansijer i diplomat Tadeusz Breza opisuje razgovor sa starim prijateljem, nastojnikom redovničkoga samostana u gradiću Torchiati blizu Avellina, u napuljskome kraju. Ondje je kapelica sa čudotvornom slikom Majke Božije, gdje jednom godišnje težaci iz okolice dovode „svoje konje, mazge, koze, magarce“, s njima triput obiđu oko kapele, potom redovnici čine znak križa uljem na čelima životinja. Pita Breza prijatelja: je li svetim uljem, on odgovara: ma ne, običnim, samo ga prethodno blagoslovimo.
Za župnikovanja don Marijana Kopića u Rastičevu, sagrađen je 1966. skroman i grub a zanimljiv spomen na Čotinu grobu – betonske stepenice koje se uzdižu s dviju strana te se nad grobom spajaju u polulučni mostić poduprt dvama križevima. Time se htio naglasiti ekumenski smisao Čotina stila i života. To je kasnije nagrđeno nespretno projektiranom kapelicom, pa je prvobitna zamisao uništena, a običajno obilaženje oko groba ometeno. Za posljednjega rata 1991-95. kapelica nad Čotinim grobom bila je jedino katoličko obilježje koje nije oštećeno ni srušeno u naletu JNA i srpske vojske 1992. godine.
Predahnut ćemo malo kod groba vrletnoga glagoljaša. Maleno groblje je ograđeno, zasađeno je i nekoliko borova čija hladovina nije naodmet po današnjoj vrućini, ali grobova ima tek nekoliko. Naziru se i neke stare humke, bez ikakva znaka. Po kazivanjima, tu su osim Čote davno pokopani još neki svećenici, ali ništa se ne zna pouzdano.
Dvjestotinjak metara niz padinu pravoslavno je groblje, mnogo veće i „naseljenije“ od Čotina. Bit će da je to ono groblje u koje su po narodnoj predaji ovdašnji pravoslavci ukopali Čotino tijelo nakon što su ga krišom noću iskopali iz prvobitnoga groba, ali im se nije zadržalo, jer su katolici odmah skočili i vratili ga. Nitko više ne zna što je u toj predaji tvrda istina a što fantazija, no to je i najmanje važno. Mnogo važnija i rječitija je sama priča: u njoj, makar i groteskno-komičnoj (a i kakva bi drukčija bila u ovome surovom, a svejedno duhovnosti potrebitom, Čotinom svijetu!), pohranjena je nepatvorena istina o nekadašnjem životu na Visoravni i o rudimentarnim oblicima pučke simbioze na njoj.
