Tri sata su prošla od kako vozim uz obalu. Nisam naišao na automobil u drugoj traci tokom tri sata vožnje. Kad bi naišao neko možda bih i okrenuo volan za četrdeset pet stepeni u lijevu stranu i udario u onoga ko bi se u tom trenutku našao preko puta. Ali niko se ne pojavljuje. Možda zato što je nedjelja ili zbog kiše ili zato što tokom zime u ovom gradu kao da nema ljudi. Ako okrenem volan trideset stepeni udesno mogao bih da skliznem u more. Ta mogućnost me ne privlači. Buka koju bi proizveo automobil dok slijeće sa puta privukla bi poglede, a u tom slučaju bi se našao neko da me izvuče. Vozim i posmatram dvorišta sa lijeve strane. U dvorištima nema djece. Zbog nje sam izašao iz stana i zaputio se prema obali. Vozio sam sat vremena do zaliva i tri sata kružio uskim putem uz vodu. Znam da ne mogu još dugo. Treba da skrenem prema magistrali i odem kod nje. U naš stan. U grad koji oboje volimo. Mi smo zajedno čitavog života i bilo je pitanje vremena kad će sve to da se dogodi. Sve je to prisutno od početka. Naši roditelji su bili veoma pažljivi, ali mi smo ipak više voljeli starije ljude jer su nas oni čuvali dok smo bili djeca.Volimo iste stvari. Oboje jedemo palačinke sa džemom. Ona uz njih pije bijelu kafu, ja pijem mlijeko. Igrali smo se zajedno u dvorištu kao brat i sestra koji se vole. Nikad nismo bili jedni od onih koji se svađaju. Uvijek smo bili na istoj strani i nikad je nisam ostavljao da bih se igrao sa dječacima, a ona je djevojčicama često govorila kako najviše voli da se igra sa mnom. Upisali su nas u isto odjeljenje i mi smo zbog toga bili srećni jer je to značilo nastavak druženja i pomoć kad su zadaci bili teški ili kad djeca napadnu nju ili mene. Od početka su nas zvali vjerenici ili blizanci iako mi to nismo bili (ona je deset mjeseci starija) ali smo krenuli u isti razred zato što nisu željeli da nas razdvajaju. Majka je kasnije patila jer je smatrala da je naša povezanost posljedica odluke da nas zadrže zajedno. Govorila je da bi sve bilo drugačije da smo se na početku razdvojili. Ja bih pronašao svoje društvo, ona svoje, govorila je. Nas dvoje smo znali da se ništa ne bi promijenilo jer je naš odnos bio posljedica naše ljubavi. Majka je žalila ali mi smo joj ostali zahvalni. Oboje smo je posjećivali u bolnici kad je umirala. Ćutali smo dok smo je držali za ruke (ja uvijek desnu ona lijevu, tako je bilo od početka) a njeno tijelo se grčilo u bolovima koje više nisu mogli da umire ni najjači sedativi, jer je organizam postao otporan, govorili su doktori. Nakon njene smrti upisali smo fakultet i vjerovali da živimo posljednji dio zajedničkog života. Školovanje nas nije razdvojilo. Ona je bila bolji student od mene. To je bio nastavak naše tradicije. Znao sam da ne mogu da dostignem njen šarm koji je koristila da zavede profesore. To je radila jer je uživala da posmatra starce dok drhte pred njom. Oni su jednako voljeli njenu pamet koliko i njeno tijelo. Ostavljala ih je željne i uvijek zadovoljno pričala o njihovim pokušajima da je osvoje. O tome je govorila dok smo učili u krevetu. Uvijek je završavala prije mene. Okretala se na drugu stranu tako da njena stopala dođu do moje glave. Voljela je da joj masiram tabane dok govori o profesorima koji pokušavaju da je zavedu. Znao sam da ne izmišlja jer je u tim godinama bila veoma lijepa. I danas je lijepa, ali svi koji su vidjeli njene fotografije složili su se da je u tim godinama bila najljepša. Voljela je da učimo u istom krevetu. I učili smo. Do kraja. Svršetak studija je učinio da zaboravimo na razdvajanje sa kojim smo se bili pomirili nakon smrti majke. Odlučili smo da jednu godinu posvetimo životu. Imali smo dovoljno novca da živimo onako kako smo željeli, a da nakon toga, kad se rezerve novca potroše, potražimo posao od kojeg bi dobro zarađivali. Čitava godina prošla je u izlascima, druženju sa različitim ljudima i ispijanju skupocjenog alkohola. U tom periodu počeli smo da pijemo žestoko piće koje ranije nismo podnosili. Viski je bio naš izbor. Za viski smo se odlučili nakon nekoliko teških večeri uz votku, tekilu i džin. Ona je vjerovala da je džin pravo piće za nas. Govorila je da džin ima ukus borovih iglica. Naravno da nije znala kakav ukus imaju borove iglice. Često je smišljala besmislena poređenja. Rekla je da je džin podsjeća na ukus bora koji se vidio kroz prozor njene sobe. Sjećala ga se iz dvorišta u kojem smo odrasli. Taj bor bio je dva metra udaljen od njenog prozora. To i nije bio bor. Kasnije, kad sam počeo da uzgajam biljke na balkonu našeg stana, shvatio sam da je odrasla sa pogledom na Cupressus sempervirens, ubijeđena da kroz prozor vidi bor. Bio je visok i vitak, jedan od onih kakvi mogu da se vide još samo na groblju, i naravno da nije probala njegove iglice. Čempres nema iglice o kojima je govorila. Nju je, vjerovao sam, džin podsjećao na miris čempresa. Na kraju je odustala od džina i prešla na viski. Čuvali smo flaše koje smo ispijali za jednu noć. To je bio niz od preko stotinu flaša, a neke od njih su koštale više nego što smo mogli da priuštimo. Nije nas bilo briga. Bilo je jedino važno da u ustima osjetimo ukus soli (ona je rekla da je ukus dobrog viskija podsjeća na ukus mora sa obale jedne zemlje koju nikad nije vidjela) a za takav užitak bio je potreban novac. U tome je prošla godina i to je bilo dovoljno da izbacimo iz sebe sve što se nakupilo tokom studiranja. Oslobodili smo se flaša i posvetili se traženju posla. Posao je bio prva prepreka u našem zajedničkom životu. Nije uticao na naš odnos ali nas je primorao da se naviknemo na osam sati samoće. Toliko je trajalo njeno radno vrijeme u firmi koja je bila nekoliko kilometara udaljena od moje. Ja sam radio nekad osam, nekad šest sati, u zavisnosti od količine posla, a bio sam usamljen onoliko koliko je trajalo najduže radno vrijeme. Dan je počinjao onog trenutka kad ona uđe u stan. Kad smo postali ljudi koji rade za novac, za zajednički život ostajalo nam je pet-šest sati koje smo pokušavali da iskoristimo najbolje što smo mogli. Čitava godina je prošla u navikavanju tijela na novi život. U početku sam vjerovao da me posao ne iscrpljuje. Ona je sa posla dolazila umorna, samo sa željom da ode u krevet. Stvari su se uskoro promijenile i ja sam počeo da osjećam umor a ona je sve bolje podnosila rad. Svađali smo se. Nisam imao snage da pratim njen ritam. Njoj je bilo potrebno društvo. Tokom perioda adaptacije uspješno smo usaglasili tijela. Prošlo je više od osam godina a mi i dalje uživamo u istim navikama koje smo stekli tokom perioda prilagođavanja. To je naša rutina. Nakon posla pripremamo ručak koji jedemo u trpezariji. Sjedimo jedno pored drugog kao kad smo bili djeca. Kad sjedimo na krajevima stola oboje osjećamo prazninu. Ručak traje pola sata. Pranje sudova je podijeljeno na dane u nedjelji. Nakon ručka prelazimo u dnevnu sobu. Ja namještam jastuke dok ona priprema kafu. Ja biram program na televiziji dok ona pravi spisak priča koje čitamo nakon televizije. Oboje volimo knjige. Tokom srednje škole počeli smo ozbiljnije da čitamo i kratke priče su naš omiljeni žanr. Najčešće čitamo deset priča. Prvih pet čita ona. Tokom treće godine naših navika osmislili smo igru koja je odmor učinila zanimljivijim. Igra se sastojala od toga da jedna osoba čita, a da se druga zavuče ispod pokrivača i golica one djelove tijela na koje pomisli kad čuje određenu riječ ili rečenicu. Nisu postojala pravila. Osim viskija koji je uvijek dobro išao uz priče. Golicanje je moglo da bude izazvano bilo kojom rečenicom koju slušalac odabere. Kao na primjer golicanje butine nakon Sišla je da kupi mlijeko ili golicanje stopala nakon riječi Gotovo. Jednom prilikom zagolicao sam njen kuk na Ćutke se vozimo ulicama, a nakon toga njeno desno koljeno tokom iste priče na Zašto je morao da ode miljama daleko da bi pecao?. Ona voli da bude duhovita pa mi nakon svakog Volim te (u našim pričama ih ima mnogo jer mi volimo ljubavne priče) snažno zagolica pupak. To je jedna od njenih šala. Igra čitanja priča i golicanja najčešće traje dugo, pa nakon igre biramo između šetnje i slušanja muzike pred spavanje. Ona odlučuje o kraju dana. Obično je to šetnja parkom jer ona voli parkove i šetnje noću. Sve to je unosilo radost u naš život a mi već tri dana živimo bez naših navika. To je razlog mog odlaska na obalu. Prošlo je pola sata od kako sam na magistrali. Na donjem putu nije naišao automobil, slijetanje u more je i dalje bilo jednako nezanimljivo pa sam odlučio da se sklonim. Na magistrali je naišlo nekoliko automobila ali sam odustao od skretanja. Vozim prema gradu i kroz pola sata ću proći između brda. Kad smo zajedno isključimo farove dok se približavamo gradu i čekamo da se nizovi svjetiljki ukažu ispred nas. Ona to voli i uvijek me stegne iznad lakta ili poljubi u obraz. Posebno mi nedostaje čitanje. Zbog čitanja smo se posvađali. Od nastanka naše igre postoji dogovor da se ona mjesta golicaju kratko, slabim dodirom i jedino ako pročitana riječ ili rečenica to zaslužuju. Pravila o slabom i kratkom golicanju onih mjesta nastala su iz razumljivih razloga. Mi nikad nismo prešli određeni stepen bliskosti, važno je da to napomenem. Te večeri kad se to dogodilo ona je čitala jednu od naših omiljenih priča (to je bila njena omiljena priča) i pročitala rečenicu koja je u mojoj podjeli zasluživala ono mjesto. Rečenica nakon koje sam je zagolicao bila je Ne, nemoj molim te. Izgovorila je te riječi dok sam bio ispod pokrivača i odmah nakon molim te zagolicao sam, kratko i nježno, njeno mjesto. Smijao sam se zato što su mi ta mjesta bila smiješna (valjda jer ih nismo često golicali u pričama) a ona je ponovila istu rečenicu. Kroz pokrivač ispod kojeg sam se znojio ponovo sam čuo Ne, nemoj molim te i zagolicao mjesto. Pomislio sam da ona to traži. Glasnije je govorila i nekoliko puta, sve snažnije, ponovila rečenicu. SvakoNe, nemoj molim te unosilo je novu snagu u moje prste i ja sam na kraju, protiv svoje volje i našeg dogovora, zadihan i oznojen, stavio svoj prst u nju. Svjetlost je naglo prodrla do očiju. Ona je podigla pokrivač i posmatrala me onako kako ne volim. Svjetlo je bilo prejako, vidio sam samo obrise lica u čijem je središtu bio tamni krug koji je kroz moj pogled progorela svjetlost lampe. Čuo sam njeno glasno Neponovljeno nekoliko puta. Znao sam da osjeća ono što sam ja osjećao. Prešli smo granicu i oboje smo to znali. Strah je dolazio iz nemogućnosti da se na tome zadržimo. Posmatrao sam je sa drugog kraja kreveta, sklupčan pored njenih nogu. Osjećao sam se glupo. Možda zato što sam bio samo u donjem vešu. Ili zbog tamne fleke koja se širila između dva dugmeta. Slušao sam njene jecaje koje je prigušila rukama. Nije se pomjerila čitav minut a onda je uzela pokrivač i otišla u drugu sobu. Očekivao sam da će uskoro da izađe, svježa i spremna za razgovor. Nije izlazila do jutra. Spavao sam nekoliko sati a kad sam se probudio ona nije bila tu. To je bio prvi put da ode sama i da me ne probudi onako kako to uvijek radi. To traje tri dana i ja osjećam da ne mogu da izdržim. Siguran sam da ona osjeća isto. Ona ne razgovara sa mnom jer zna da je to bilo ono što je moralo da se dogodi. Mi imamo jedno drugo i više nikog. Ona nije imala muškarca prije mene a ja nikad nisam bio sa ženom. Ništa ne može da zaustavi tijelo i ja znam da ona misli isto. Više ne mogu da izdržim. Nadam se da je dobro raspoložena i da će sve da bude u redu kad dođem. Ona će konačno da shvati. Ona bi trebala ovo da vidi. Približavam se našem omiljenom mjestu i znam da ona želi da je ovdje. Uskoro će red crvenih i žutih linija da se probije između dva brda i grad će da se prostre kroz natopljenu dolinu. Isključujem farove. Na trenutak zatvaram oči i prepuštam se svjetlima koja dolaze u susret. Svjetla uspavljujuće plešu pod kapcima. Ona pleše jedino kad je dobro raspoložena. Ili kad smo oboje pijani. Čujem zvuk sirene koja se lagano približava. Okrećem volan trideset stepeni ulijevo.
Podijeli.
