Husein Bašić: Mutna zvijezda

Husein Bašić: Mutna zvijezda

ZAPIS RAZBIJEN U TIRINTE

Ko poruši tuđu bogomolju,
Svojoj je temelj potkopao…
Mimar Osman Baba-Batal,
nad ruševinama Džin Ali-agine
džamije u Beogradu

Ko otvori put – svi su putevi pred njim,
Ko ga prekine – moraće tamom i bespućem.
Ko podigne česmu – duša će mu s vodom teći,
Ko je obatali – žedan će u grob leći.
Ko sazida kuću – s njom će porasti,
Ko je zapali i oburva – ime će mu propasti.
Ko sagradi most – dva će svijeta sastaviti,
Ko ga poruši – oba će izgubiti.
Ko čovjeka spasi – sačuvaće sebe,
Ko ga ubije – ubiće u njemu i tebe.

SUSRET

Svejedno nađeš li je
Prošupljenu i golu

Načini sviralu
Od moje kosti

I glas će moj
Iz tame

Na srce tvoje
Da se nasloni

Sviraj i sviraj
Kroz moje kosti

Srce moje
Dozovi

MUTNA ZVIJEZDA

Na vijest o rušenju Ferhadije džamije u Banjoj Luci
Kad majstori položiše prvi kamen u temelj džamije,
Kodža mimar pogleda u nebo
I vidjeć’ joj mutnu zvijezdu
Što je tog jutra ostala da ih grije,
Prohesapi joj vijek i mnogo se ožalosti time,
Pa glasom tišim od vode
Izreče ovaj tarih:
Kad je ponovo budu dizali iz praha,
Želim joj duži vijek, a srećniju ruku od moje,
I časnije komšije no one
Što će je u ludilu porušiti! Amin!

ZAPIS O SREĆI I RATU

Od
svega
što ide na tebe
da ti slomi srce i skopa
ovaj zapis pomaže, kuražan budi!
On je u puščanoj sačmi koja ti leti k čelu,
na vrhu noža s đavolom se moli, bori i lomi,
okreće strelice, nevidljive bodeže, svemirske osti,
čuva te od svega i svačega što može i hoće da te strefi,
samo ne smetni s uma, pazi: čuvaj se prvo od samoga sebe,
jer s te strane, u kojoj šejtani rade, ovaj zapis ne štiti.

TICA BEZ NEBA

»Može li biti što bit› ne može?«

T
a
tica
što iz sna
moga izlijeće
hoće li naći nebo
između dvije noći
poslije parenja munja
Hoće li ikad više
u log svoj leći
ta tica bezuma
Što iz sna
u bestrv
o
d
e

KNJIGA NEZABORAVA

Moja sestra u dalekoj Kanadi
Gorko je plakala kad je čitala knjige:
SMRT DUŠE,
KOLOVRAT,
TRAG PO TRAGU,
KAD SU GORJELE BOŽIJE KUĆE –
Tužna je bila mnogo,
Pitala se:
Kako je tek bilo meni dok sam ih pisao?

Ferid Muhić, pjesnik Svjetlosti,
Mislilac čista obraza
I jake peteljke,
Napisao je Knjigu nezaborava,*
Pod njenim naslovom u spomen:
“Huseinu koji pamti, Ferid koji ne zaboravlja”
(Skoplje, 30. septembar 1997),
Bio sam tužan kad sam je dočitao,
Sa srcem u šaci pitao sam se:
Kako je tek bilo njemu dok je pisao?

POSLJEDNJE NJENO PISMO

Ako ti mogu malko slagati:
Ja sam dobro,
Baš dobro.
Bez tebe
Izvodim naše pčele na pašu,
Našu nerođenu djecu
Čekam uzaman da se vrate.
Ako ti mogu malko slagati:
Sve je sada puno bolje
Bez tebe
Tamo gdje je prije bilo
Naše sumnjivo srce.
Samo da ne povjeruješ nikad
Da je tako

NEDOVRŠENA TUGA

Mravi se naši razilaze
Gozba počinje na drugom mjestu.

PRAVA RIJEČ

Ko je još nije tražio
Od prvog plačljivog zijeva
Do zadnjeg ah –
Pa ništa.
Te riječi nema pa nema,
Treba je donijeti iz groba,
Ne mogu je izreći brbljiva usta,
Mora se kazati sama,
Kao što se kazuju smrtna čuda.
Prava riječ:
Ko će je i kada čuti,
Sići će s uma.

DAN KOJI JE MOGAO BITI

Dan koji je mogao biti
Za sjenkom se
Predvojio.
Skubu ga tice,
Trse zvijeri,
Zmije mu plaze iz perčina.
Mrtvi crv,
I pali grom.
Uzalud čekaju znak.
Ni snom da bude,
Ni javom da ode,
Hoće-neće, neće-hoće.
Dan koji je mogao biti
Nikako
Da bude.