Prijevod: Olivera Kusovac

Norveški dramski pisac Henrik Ibzen (1828-1906) Kuću lutaka napisao je 1879. godine. Smatra se da je komad u Engleskoj prvi put izveden u jednom pansionu u Blumzberiju, kada je kćer Karla Marksa igrala ulogu Nore dok se u ulozi ucjenjivača našao Džordž Bernard Šo. U deceniji koja je uslijedila nakon njegovog nastanka, komad je izveden u gotovo svim zapadnim zemljama, a ideje iskazane u njemu o infantilizaciji žena u braku bile su podsticaj za opsežne rasprave i štampane analize.
Sam Ibzen nije želio da ga povezuju sa organizovanim ženskim pokretom. Tako, obraćajući se Norveškom udruženju za zaštitu ženskih prava 1898. godine, za sebe je izjavio da je „više pjesnik a manje društveni filozof“ nego što to ljudi shvataju i da nije siguran da zna šta ženska prava zaista predstavljaju. Međutim, šta god da su mu bile namjere, njegov komad izvršio je dalekosežni uticaj kao najpoznatija dramska predstava feminističkih ideja.
Odlomak koji slijedi predstavlja završetak posljednje scene komada Kuća lutaka. Nora, mažena i pažena supruga i majka troje djece nekoliko godina unazad krivotvorila je potpis na mjenici kako bi obezbijedila novac za svog u to vrijeme bolesnog muža, Torvalda Helmera. Nakon što je otkrio prevaru, vlasnik mjenice pokušava da je ucjenjuje. Nora i Torvald vraćaju se sa maskenbala i Torvald otkriva šta se dešava. U paničnom strahu da će doživjeti javno poniženje i propast, on vrijeđa Noru nazivajući je „licemjerom“, „lažljivicom“ i „prevarantkinjom“ nepodobnom da vaspitava njihovu djecu. Iznenada, Torvaldovu srdžbu prekida dostava poruke od ucjenjivača.

Ovaj odlomak originalno je objavljen u knjizi Feminism: The Essential Historical Writings, ur. Miriam Schneir, Vintage Books, New York 1992.

HELMER: Nora! Oh! Moram ovo ponovo pročitati. Da, da, to je to. Spašen sam! Nora, spašen sam!
NORA: A ja?
HELMER: I ti, naravno, oboje smo spašeni, oboje. Gledaj – šalje ti nazad tvoju mjenicu. Piše da mu je žao i izvinjava se, da mu je srećni preokret u njegovom životu – Ah, što je uopšte važno što on piše! Spašeni smo, Nora! Niko ti ne može nauditi. O, Nora, Nora – Ali najprije da se oslobodimo ovog mrskog papira. Samo da pogledam – (Baca pogled na zadužnicu.) Ne, neću da je gledam. Sve ovo biće samo jedan ružan san. (Cijepa zadužnicu i oba pisma. Baca ih u vatru i gleda kako gore.) Eto! Gotovo! … Zar ne čuješ, Nora? Izgleda da ne razumiješ. Da, gotovo je. Kakav je to ukočeni izraz na tvom licu? Eh, jadna moja Nora, razumijem; ne možeš da vjeruješ da sam ti oprostio. Ali jesam, Nora, kunem se. Sve sam ti oprostio. Znam da je sve što si uradila bilo iz ljubavi prema meni.
NORA: Istina je.
HELMER: Voljela si me onako kako žena i treba da voli svog muža. Ti si samo, iz svog neiskustva, pogrešno procijenila sredstvo. Ali da li misliš da te manje volim jer ne možeš bez starateljstva? Ne, ne. Samo se ti osloni na mene, ja ću te savjetovati i voditi. Ne bih bio pravi muškarac kad mi zbog tvoje ženske bespomoćnosti ne bi bila još dvostruko draža. Ne smiješ razmišljati o teškim riječima koje sam izgovorio u prvim trenucima užasa, kada mi se činilo da se svijet ruši oko mene. Oprostio sam ti, Nora, kunem se da sam ti oprostio.
NORA: Zahvaljujem ti na praštanju. (Izlazi desno.)
HELMER: Ne, stani! (Gleda kroz vrata.) Šta ćeš da radiš?
NORA: (iznutra) Da skinem masku.
HELMER: (na vratima). Skini, draga. Pokušaj da se smiriš i povratiš, ranjena moja golubice. Možeš biti mirna. Ja ću te zakloniti svojim velikim krilima. (Šeta gore-dolje pored vrata.) Ah, kako je divan, kako je samo prijatan naš dom, Nora! Ovdje si bezbjedna. Ovdje te mogu štititi poput gonjene golubice koju sam spasio iz kandži jastreba. Uskoro ću smiriti lupanje tvog srca, vjeruj mi, Nora, uskoro. Sjutra će sve ovo izgledati drugačije – sve će biti kao prije. Neću morati da ti ponovo govorim da ti opraštam, sama ćeš se uvjeriti da je to istina. Kako bi mogla i pomisliti da bih imao srca da te otjeram, ili čak da te grdim? Ah, Nora, ti ne poznaješ srce pravog muškarca. Ima nešto neopisivo slatko i umirujuće u čovjeku koji je oprostio svojoj ženi – istinski oprostio, iz dubine duše. Ona postaje njegovo vlasništvo u dvostrukom smislu. Ona kao da se ponovo rađa. Ona, da tako kažem, istovremeno postaje njegova žena i njegovo dijete. Eto to ćeš od sada ti meni biti, moja zbunjena, bespomoćna ljubavi. Nemoj se ni oko čega nervirati, Nora. Samo otvori svoje srce prema meni i ja ću biti tvoja volja i tvoja savjest. (Nora ulazi u odjeći za svaki dan.) Ha, šta je sad ovo? Nisi otišla da spavaš? Presvukla si se?
NORA: Da, Torvalde, presvukla sam se.
HELMER: Ali zašto sada, ovako kasno?
NORA: Neću spavati noćas.
HELMER: Ali, Nora, draga …
NORA: (gleda na sat). Još nije toliko kasno. Sjedi, Torvalde. Ti i ja imamo mnogo toga da kažemo jedno drugom. (Ona sijeda za sto.)
HELMER: Nora – šta ovo znači? Tvoj hladni, ukočeni izraz …
NORA: Sjedi. Potrajaće malo. Ima mnogo toga o čemu želim da razgovaram sa tobom. (Helmer sijeda naspram nje.)
HELMER: Plašiš me, Nora. Ne razumijem te.
NORA: Ne, to je upravo to. Ne razumiješ me, niti sam ja ikada razumjela tebe – sve do danas. Ne, ne prekidaj me. Saslušaj šta imam da kažem. Moramo doći do konačnog rješenja, Torvalde.
HELMER: Kako to misliš?
NORA: (Nakon kratke stanke). Zar ti nešto ne upada u oči dok sjedimo ovdje? HELMER: Šta to treba da mi upadne u oči?
NORA: U braku smo već osam godina. Zar ti ne upada u oči da je ovo prvi put da ti i ja, kao muž i žena, ozbiljno razgovaramo?
HELMER: Ozbiljno! Šta podrazumijevaš pod tim ozbiljno?
NORA: Za svih ovih osam godina, i više – od dana kada smo se upoznali – nismo nikada razmijenili nijednu ozbiljnu riječ o ozbiljnim stvarima.
HELMER: Da li je trebalo da te opterećujem problemima sa kojima mi nisi mogla pomoći da se nosim?
NORA: Ja ne govorim o problemima. Ja kažem da nikada do sada nismo ozbiljno sjeli da dođemo do srži bilo čega.
HELMER: Ali, najdraža moja Nora, što tebe zanimaju ozbiljne stvari?
NORA: Eto, tu smo! Nikada me nisi razumio. Učinili ste mi veliku nepravdu, Torvalde, prvo moj otac a onda i ti.
HELMER: Šta! Tvoj otac i ja? Mi, koji te volimo najviše na svijetu?
NORA: (odmahuje glavom). Vi me nikada niste voljeli. Vi ste samo nalazili da je zabavno biti zaljubljen u mene.
HELMER: Pobogu, Nora, šta to govoriš!
NORA: Jeste, Torvalde, to je istina. Dok sam bila u kući kod oca, on mi je iznosio sva svoja mišljenja i ja bih mislila isto. Ako sam drugačije mislila, nisam to pominjala jer se to njemu ne bi dopalo. On me zvao svojom lutkom i igrao se sa mnom kao što sam se ja igrala sa svojim lutkama. A onda sam došla u tvoju kuću.
HELMER: Kakav izraz za naš brak!
NORA: (ne reagujući). Mislim, prešla sam iz očevih u tvoje ruke. Ti si sve uredio po svom ukusu, i ja sam stekla isti ukus, ili sam se pretvarala – ne znam šta je od toga – možda oboje. Nekad jedno, nekad drugo. Sad kad se osvrnem unazad, čini mi se kao da sam živjela poput prosjaka, iz ruke u usta. Živjela sam izvodeći trikove za tebe, Torvalde. Ali ti si tako htio. Ti i otac mnogo ste se ogriješili o mene. Tvoja je krivica što se moj život sveo ni na šta.
HELMER: Pobogu, Nora, kako si samo nerazumna i nezahvalna! Zar nisi bila srećna ovdje?
NORA: Ne, nikad. Mislila sam da jesam, ali nisam nikad.
HELMER: Nisi, nisi bila srećna!
NORA: Ne, samo vesela. A ti si uvijek bio tako ljubazan prema meni. Ali naša kuća bila je samo jedna igraonica. Ovdje sam ja bila tvoja lutka, baš kao što sam nekada kod kuće bila tatina lutka. A djeca su, zauzvrat, bila moje lutke. Meni je bilo zabavno kad si se ti igrao sa mnom, baš kao što je i djeci bilo zabavno kad sam se ja igrala sa njima. To je bio naš brak, Torvalde.
HELMER: Ima istine u tome što kažeš, iako je pretjerano i nategnuto. Ali od sada će biti drugačije. Vrijeme za igru je završeno. Sada dolazi vrijeme za obrazovanje.
NORA: Čije obrazovanje? Moje ili naše djece?
HELMER: I tvoje i njihovo, draga moja Nora.
NORA: O, Torvalde, nisi ti čovjek koji me može naučiti da ti budem pogodna žena.
HELMER: I ti to možeš da kažeš?
NORA: A ja – kako sam se pripremila za obrazovanje naše djece?
HELMER: Nora!
NORA: Zar nisi sam rekao prije nekoliko minuta da se ne usuđuješ da mi ih povjeriš?
HELMER: U trenutku uzbuđenja! Zašto bi razmišljala o tome?
NORA: Ne – bio si sasvim u pravu. Taj problem je izvan mojih moći. Prvo treba riješiti jedan drugi – ja moram pokušati da se obrazujem. Ti nisi čovjek koji mi može pomoći u tome. Moram se sama potruditi oko toga. I zbog toga te napuštam.
HELMER: (skačući). Šta hoćeš da kažeš?
NORA: Moram biti sasvim sama ako želim ikada da upoznam sebe i svoje okruženje. Stoga, ne mogu ostati s tobom.
HELMER: Nora! Nora!
NORA: Odlazim smjesta. Usuđujem se reći da će me Kristina primiti da prenoćim večeras.
HELMER: Ti si luda! Ja to neću dozvoliti! Zabranjujem ti!
NORA: Nema svrhe da mi bilo šta zabranjuješ sada. Odnijeću sa sobom ono što mi pripada. Od tebe ništa neću primiti, ni sada ni kasnije.
HELMER: Kakvo je ovo ludilo!
NORA: Sjutra ću otići kući – mislim tamo gdje mi je nekad bila kuća. Biće mi lakše da tamo nađem neko zaposlenje.
HELMER: Ah, sa tvojim totalnim neiskustvom…
NORA: Moram pokušati da steknem iskustvo, Torvalde.
HELMER: Da napustiš svoj dom, svog muža, svoju djecu! Ni ne pomišljaš na to šta će svijet reći!
NORA: Ne mogu da vodim računa o tome. Samo znam da moram ovo da uradim.
HELMER: Ovo je čudovišno! Zar možeš ovako da se odrekneš svojih najsvetijih dužnosti?
NORA: A šta ti smatraš mojim najsvetijim dužnostima?
HELMER: Zar treba ja da ti to govorim? Tvoje dužnosti prema mužu i djeci.
NORA: Imam i druge jednako svete dužnosti.
HELMER: To je nemoguće! Na koje to dužnosti misliš?
NORA: Dužnosti prema sebi samoj.
HELMER: Ti si prije svega supruga i majka.
NORA: U to više ne vjerujem. Vjerujem da sam prije svega ljudsko biće, jednako koliko i ti – ili da makar treba da pokušam da to postanem. Znam da će se većina ljudi složiti sa tobom, Torvalde, i da tako kažu u knjigama. Ali ja se više ne mogu zadovoljiti onim što većina ljudi kaže ili što piše u knjigama. Moram sama porazmisliti o nekim stvarima, i pokušati da ih sebi razjasnim.
HELMER: Zar ti nije jasno tvoje mjesto u vlastitoj kući? Zar nemaš nepogrješivog vodiča u ovakvim pitanjima? Zar nemaš vjeru?
NORA: Ah, Torvalde, ja ne znam šta je zapravo vjera.
HELMER: Kako to misliš?
NORA: Ne znam ništa sem onog što mi je Pastor Hansen rekao. On je objasnio kako je vjera ovo ili ono. Kad pobjegnem od svega i stanem na vlastite noge, i time ću se pozabaviti. Vidjeću da li je ono čemu me on naučio ispravno ili, makar, da li je ispravno za mene.
HELMER: Ah, ovo je nečuveno! I to od jedne tako mlade žene! Ali ako te vjera ne može zadržati na pravom putu, obratiću se tvojoj savjesti – jer pretpostavljam da imaš nekog osjećaja morala. Ili, reci mi, možda ga uopšte ni nemaš?
NORA: Pa, Torvalde, nije lako reći. Zaista ne znam – potpuno sam zbunjena. Samo znam da o tim stvarima razmišljam potpuno drugačije od tebe. A isto tako čujem da su i zakoni drugačiji nego što sam mislila, ali ne mogu da vjerujem da mogu biti ispravni. Izgleda da žena nema pravo da poštedi svog oca na samrti, niti da spase život svom mužu! Ja u to ne vjerujem.
HELMER: Govoriš poput nekog djeteta. Ne razumiješ društvo u kome živiš. NORA: Ne, ne razumijem. Ali sada ću pokušati da naučim. Moram raščistiti ko je u pravu – društvo ili ja.
HELMER: Nora, tebi nije dobro; imaš groznicu; gotovo da mislim da nisi pri sebi. NORA: Nikada mi u glavi nije bilo jasnije nego večeras.
HELMER: Dovoljno ti je jasno da napustiš muža i djecu?
NORA: Jeste.
HELMER: Onda postoji samo jedno moguće objašnjenje.
NORA: Koje objašnjenje?
HELMER: Ti me više ne voliš.
NORA: Ne, to je to.
HELMER: Nora! Zar možeš tako da kažeš?
NORA: Ah, tako mi je žao, Torvalde. Ti si uvijek bio tako dobar prema meni. Ali ne mogu ništa. Ne volim te više.
HELMER: (s mukom se savladava). Je li ti i to tako jasno?
NORA: Da, u potpunosti. Zbog toga ni neću više ostati ovdje…
HELMER: Rado bih danonoćno radio za tebe, Nora – zarad tebe podnosio tugu i nemaštinu. Ali nijedan muškarac neće žrtvovati svoju čast, čak ni za nekog koga voli.
NORA: Milion žena je to uradilo.
HELMER: Ah, razmišljaš i govoriš poput luckastog djeteta.
NORA: Vrlo vjerovatno. Ali ti niti razmišljaš niti govoriš poput čovjeka sa kojim bih mogla da dijelim svoj život. Kad je prošao tvoj užasni strah – ne od onog što je meni prijetilo već za tebe lično – kada se više nisi imao čega plašiti – tebi se činilo kao da se ništa nije dogodilo. Ja sam ponovo, kao i prije, bila tvoja golubica, tvoja lutka – o kojoj bi ti ubuduće dvostruko više vodio računa jer je tako krhka i slabašna. (Ustaje.) U tom trenu, Torvalde, sinulo mi je da ja već osam godina živim ovdje sa strancem kojem sam rodila troje djece. – Oh, ne mogu da podnesem ni da mislim o tome! Mogla bih sebe da rastrgnem u komade!
HELMER: (tužno). Shvatam, shvatam; između nas se stvorio jaz. Ali Nora, zar se on nikada ne može premostiti?
NORA: Ovakva kakva sam sada, nisam žena za tebe.
HELMER: Ja imam snage da postanem drugi čovjek.
NORA: Možda, kada ti uzmu tvoju lutku.
HELMER: Da se rastanem – rastanem od tebe! Ne, ne, Nora, ne mogu to da prihvatim.
NORA: (odlazi u sobu desno). Razlog više da to treba da se dogodi. (vraća se obučena za napolje, sa malom putnom torbom u ruci koju spušta na stolicu.)
HELMER: Nora, Nora, ne sad! Sačekaj do sjutra.
NORA: (ogrće plašt). Ne mogu da provedem noć u kući jednog stranca.
HELMER: Zar ne možemo živjeti ovdje, kao brat i sestra?
NORA: (pričvršćuje šešir) Vrlo dobro znaš da to ne bi dugo trajalo. (stavlja šal oko vrata). Zbogom, Torvalde. Ne, neću ići djeci. Znam da su u boljim rukama od mojih. Ovakva kakva sam sada, ne mogu im ništa biti.
HELMER: Ali, jednog dana, Nora, jednog dana ?
NORA: Kako mogu to da znam? Nemam pojma šta će postati od mene.
HELMER: Ali ti si mi žena, i sada i zauvijek!
NORA: Slušaj, Torvalde – kada žena napusti dom svog muža, kao što ja to sada radim, čula sam da po zakonu on nema nikakvih obaveza prema njoj. U svakom slučaju, ja te oslobađam svih obaveza. Ne smiješ se osjećati vezanim ništa više nego što ću se ja osjećati. I ti i ja moramo biti savršeno slobodni. Evo, vraćam ti prsten. Vrati ti meni moj.
HELMER: I to?
NORA: I to.
HELMER: Evo ti.
NORA. Odlično. Sada je sve završeno. Ostaviću ključeve ovdje. Posluga se odlično snalazi sa kućom, i bolje od mene. Sjutra, kada krenem, Kristina će doći da popakuje stvari koje sam donijela od kuće. Organizovaću da mi ih pošalju.
HELMER: Sve završeno! Sve završeno! Nora, zar nikad više nećeš pomisliti na mene?
NORA: Ah, često ću misliti na tebe, na djecu, na ovu kuću.
HELMER: Smijem li ti pisati, Nora?
NORA: Ne, ne smiješ. Nikada.
HELMER: Ali moram ti poslati –
NORA: Ništa, ništa.
HELMER: Moram ti pomoći ako ti zatreba.
NORA: Ne, kažem. Ne uzimam ništa od stranaca.
HELMER: Nora – zar ti nikada ne mogu biti više od stranca?
NORA: (uzima putnu torbu). Oh, Torvalde, moralo bi da se dogodi najveće čudo…
HELMER: Koje je to najveće čudo?
NORA: Oboje bismo morali da se promijenimo toliko da – Ah, Torvalde, ne vjerujem više u čuda.
HELMER: Ali ja hoću da vjerujem. Reci mi! Moramo se promijeniti toliko da?
NORA: Da naš odnos bude brak. Zbogom. (Ona izlazi na vrata od hodnika.)
HELMER: (sruši se u stolicu pokraj vrata sa licem pokrivenim rukama). Nora! Nora! (gleda naokolo i ustaje.) Praznina. Ona je otišla. (Nada mu se iznenada javlja.) Oh! Najveće čudo – a? (odozdo se čuje odjek teških vrata koja se zatvaraju.)

Podijeli.

Komentari su suspendovani.