Hasnija Muratagić-Tuna: Kontrastiranje kao stilska dominanta u Smrti duše Huseina Bašića
U konstituiranju značenja Smrti duše neminovno se nameće kontrastiranje[1] kao osnovni semantički motiv iskazan u odnosu život i smrt. Kontrast je u Smrti duše izrazita tematska dominanta. Gotovo u svaku priču Husein Bašić uključuje podjelu, dvojstvo, diobu, i tako čitaoca uvlači u mreže koje se u priči prepliću. Puno je tu konkretnih stradalnika. U vrtlogu čudnog vremena stradaju mnogi, svaki na svoj način, i svaki različito. Stradali su zbog toga što su upotrijebljeni i zloupotrijebljeni. Ovdje itekako dolazi do izražaja upotreba čovjeka. Čovjek, bolje reći narod, upotrijebljen je u nečovječne svrhe, u svrhe koje ne može da dokuči, u svrhe stvaranja tobože novog poretka, odnosno realizacije egoističkih ciljeva. Čovjek je upotrijebljen od prijatelja i neprijatelja, od svoga, najrođenijega, i drugoga, tuđega. Mnogi su stradali, mnoge su iz kuća iselili, jer su ih prisilom namorali da napuste svoja obitavališta. Dom nije više topli kutak, sigurnost i spokoj, postaje dom koji se odbija i odbacuje, izaziva nelagodnost, podsjeća na smrt. Čini se da Bašić, predočavajući sve nedaće jednog vremena, prolazi kroz krugove pakla i pokazuje kroz kakva sve iskušenja i stradanja prolazi jedna generacija, kojoj je onemogućeno da dođe do čistote duše i blaženstva.
Bašić pokazuje svoj dar selekcije određenih detalja u sklopu već pokazanih estetičkih opredjeljenja u prethodnom radu. Ovdje ćemo ukazati na njegov izgrađeni pogled i subjektivni odnos spram dobra i zla, svjetla i tame, humanizma i mizantropije, fizičkog i metafizičkog.
Smrt duše je reakcija na dehumanizirano društvo – doživljeno kao šuma zla, nemilosrđa, smrti, nerazumijevanja, ravnodušnosti. Ovo je slika ljudskog nemorala: ona predočava totalitarno društvo oličeno na različite načine. Doživljava se kao hajka. U Smrti duše nema svjetlosti. Zbirka je nastala u vrijeme kada je kod nas došlo do krize (1992), kada su se probudili stari sukobi i podjele, kada je mnoge zahvatila razarajuća ratna psihoza, pa su se moralno survali i poživotinjili. Postali su krvožedni osvetnici, ubice, bjesomučnici. Smrt duše ostavlja težak utisak zbog mračnih slika – počev od Vučje šume, zbog oporih slika stradanja, mračne ljudske prirode, niskih nagona, do zatvaranja kruga bezizlaza, do smrti duše.
Sadržaj priče nije lokaliziran u vremenu i prostoru. Ono što je u njima ispričano moglo se dogoditi u bilo kom vremenu i na bilo kom prostoru. A više je nego poznato da borba između dobra i zla nikada i nigdje nije okončana. Zla će uvijek biti, kao i dobra, svuda i u svim vremenima. U tom sukobu i ishodu nalazi se smisao i poruka Smrti duše. Bašić je pokazao jednu suludu atmosferu, bez lirizma, vrlo intelektualno i misaono, a prije svega labaratorijski pravljenu, s tačno sračunatim ciljem, i vrlo efektno.
Gotovo sve priče iz Smrti duše zasnovane su na raskoraku između doslovnog i prenesenog značenja. One su aluzije, govore o nečemu određenom, premda se to određeno eksplicitno ne pominje. To su alegorije; imaju tačno određen smisao iako ga prikrivaju. Kao što smo već rekli, one su ispričane kao basne, baš zbog toga što je alegorično kazivanje svojstveno basni. Pričajući o životinjama, Husein Bašić uvijek odslikava neko ljudsko iskustvo. U priči Vuk i jagnje (nova verzija u množini) prikazan je vječni antagonizam, silnik i nevini, slabašni, jači i slabiji, tiranin i nemoćni, ali i nemogućnost da se potru odnosi prava vuka na ovcu, mačke na miša, velikih na male, oslobodioca na oslobođene, mučitelja na mučenike. U Smrti duše neprekidno se sučeljavaju ovakve krajnosti.
Stanje oslobođenosti od smrti ili uništenja, stanje vječnog života, jeste besmrtnost. Poslije sopstvene smrti (tj. one koju utvrđuju drugi), poslije određenog perioda, vjeruje se, živjet ćemo drugi život, i nastaviti da ga živimo vječno. Dakle, preživljava samo naša duša zamišljena kao nematerijalna misleća supstancija kontingentno i privremeno smještena u našem sadašnjem tijelu. Za Aristotela duša je forma tijela i odvojena supstancija ne može postajati bez njega, isto kao što osmijeh ne može postojati bez nasmijanog lica. Filozofi nastoje dokazati da je duša besmrtna, uglavnom preko metafizičkih dokaza. Kažu da je duša jednostavna i da se ne može dekomponirati. Tvrde i to da je besmrtnost pretpostavka moralnosti, što obezbeđuje arenu u kojoj pravedni trijumfuju, a nepravedni bivaju kažnjeni. (Novija filozofija se ne slaže s ovakvim učenjem.)
Međutim, postojanje besmrtnosti promatraju kroz postojanje vjere, jer je ona pravi i prvi izvor uvjerenja u besmrtnost, a ubjeđenje da je nekoherentno postulirati odvajanje duha i tijela ostaje najsnažniji filozofski odgovor. U platonističkoj i neoplatonističkoj tradiciji besmrtnost dobije bezvremensku odrednicu. Cilj je živjeti potpuno izvan vremena, a ne živjeti zauvijek. Besmrtnost, ili nastavak egzistencije, postiže se tako što neke od crta ličnosti mogu prevazići smrt. Nečije djelo, ili slava, ili ozloglašenost, ili geni, mogu opstati u tijelima ili duhovima drugih. Svakome je važno da njegov život ima svrhu, ali se svrhe življenja razlikuju od individue do individue. Očito ne postoji pojava koja je svrha svakog bića, svakog života. Ali postoji nešto što je neminovnost, to je smrt. Ona predstavlja okončanje života, ona se ne može doživjeti, ne može biti ni štetna, niti prikladan oblik straha. Ipak, smrt izaziva strah, i o njoj se razmišlja kao o nečemu veoma štetnom. Smrt je posljednji akord u ljudskoj usamljenosti. U poruci ove knjige ostavlja čovjeka bez identiteta, čini ga patnikom. Ona je najstarija ljudska zagonetka. Sva nastojanja da se odgonetne nisu pružila odgovore ni progoniteljima ni prognanima. Čovjek je nemoćan da iskaže i svoj realni i svoj irealni svijet, jer svako iskustvo prestaje na granici smrti. Smrt uvijek ostaje kao zagonetan usud, kao znak pitanja. Čovjek je uvijek između neba i zemlje, moći i nemoći, regionalnog i univerzalnog, individualnog i kolektivnog, emotivnog i racionalnog, fantazmagoričnog, fantastičnog i racionalnog i iracionalnog.
Husein Bašić svoje djelo naslovljava čini se jednostavno – Smrt duše. Prva komponenta smrt je riječ kojom se označava prestanak života, prestanak postojanja jedinke kao posebnog životnog organizma: to je propast i uništenje, to je osjećanje velike neprijatnosti. Dakle, prva komponenta ima negativnu konotaciju, bez obzira na sva tumačenja.
U Smrti duše nije riječ o pojedinačnoj smrti. Smrt je ovdje metafora za nestanak čovječnosti u čovjeku, u vječnosti.
Šta znači druga komponenta – duša?
Mislimo da ova riječ sama po sebi najčešće budi asocijaciju na miris duše (što se odmah suprotstavlja smrti duše), a to je nešto blago i prijatno. P. Skok u Etimologijskom rečniku piše da duša kuca. U biblijskim tekstovima duša je znak života, povezuje se sa slikom duha. Otuda ispuštanje duše, posljedniji dah. Čovjek je živo biće samo ako ima dušu. Dobar je ako dušom diše. Duša znači i cjelokupan čovjekov duhovni život i nematerijano besmrtno biće u čovjeku. Njom se označavaju tipične crte neke ličnosti, njen karakter i priroda. Duša je i osoba s pozitivnim karakternim osobinama, sušta dobrota, plemenitost. Rečnik srpskohrvatskog književnog jezika[2] definiše dušu na sljedeći način: kaže da duša znači svijest i sposobnost čovjeka da misli i osjeća, zatim, da je duša skup karakternih, urođenih svojstava i crta, ćud, narav, priroda nekog čovjeka, temperament, smisao za stvaralaštvo, sposobnost za brzo shvatanje i razumijevanje drugog. Duša znači i osjetljiv i plemenit čovjek. Njom se obilježava besmrtan, nematerijalan princip života u čovjeku, koji ga veže s Bogom, kao i čovjek koji daje pravac i ton, centralna ličnost, pokretač, organizator. Duša je mila i draga osoba. Duša je riječ veoma prisutna u frazama s vrlo različitim značenjem: biti bez duše i srca, boriti se dušom, dati Bogu dušu, rastati se s dušom, prodati dušu đavolu. Duša može da boli, da se daje, može doći do nosa, može se zaviriti kome u dušu, može biti rajska, duša od čovjeka itd. Duša je mirišljava. Najčešće miriše na dušu djevojačku, na dušu zaljubljenog mladića. Postoji majčina duša, duša dobrog i pravednog, duša pobožnog čovjeka. I hljeb ima miris duše.[3]
Duša je, kao što smo mogli vidjeti, neprecizno definisana. Ima više značenja i više odgovora. Filozofi bi rekli da je to otvorena tekstura, ali ne neodređena. U svakom slučaju, Smrt duše jeste sintagma u kojoj su objedinjene dvije krajnosti, gotovo nemogućnosti. Mogli bismo reći da naslov konotira ubijanje besmrtnosti, što je kontroverzno, ali vrlo efektno. To je ona krajnja granica, to je bezizlazje.
I sve je u Smrti duše stavljeno u neku opreku: Suprotstavljaju se dvije ili više riječi sa suprotnim ili uočljivo različitim značenjima. Bašić je svjestan činjenice da se suprotnosti lahko daju razumijeti, osobito ako stoje jedna uz drugu. Dakle, kao stilsku dominantu Smrti duše možemo uzeti antitezu. Njom Bašić povećava jasnoću i snagu izraza. Opreke su u Smrti duše različite. Najčešće između pojedinačnih riječi i pojmova.
Bašić postavlja opreku koja postoji uglavnom u realnom svijetu (vuk: jagnje…), zato što su ovakve stvarne opreke odlične podloge za aludiranje na pojedine historijske pojave. Sve priče u svojoj osnovi sadrže barem jednu binarnu (dvočlanu) opreku. U pitanju je uglavnom antonimijski par. Antitetička figuracija rabi se često kao osnovni konstruktivni princip u književnoumjetničkim djelima. U Smrti duše učvršćene su nepomirljive binarne opreke (u rasponu od mi/oni do prijatelj/neprijatelj).
Ova opreka funkcionira jer posjeduje sposobnost formalne transformacije i funkcionalne implementacije. A prije svega izraz su Bašićevog tragičnog doživljavanja svijeta. Bašić opisuje istinsku stvarnost i stvarne činjenice kojim tka priču, sve u namjeri da svijetu kaže istinu i otkrije arhivu nesreće koju doživljava i nosi u sebi. Bašić je svjedok jednog mučnog vremena, ali i njegov veliki protivnik. Na svojevrstan način se opire jednom totalitarnom režimu koji teroriše, unižava, obezličuje, uništava i satire čovjeka (čitaj narod). Također, Bašić pokazuje da je prava nesreća živjeti u vremenu zla i nasilja, živjeti u paklu na zemlji, jer takav život razara psihu i ubija pravog čovjeka. Ali, kao istinski majstor pera, Bašić se hvata ukoštac sa tako mučnim aktuelnim temama, trenucima i istinama vremena u kojem živi, ali je svojim prikazivanjem problematizirao univerzalnost čovjekove egzistencije na ovim prostorima. Zato se Smrt duše doživljava i kao pouka i kao opomena o svemu i na sve što donose ratovi i nepravde koje u svijetu traju.
Zbirka priča Smrt duše komponirana je na principu antiteze, odnosno kontrasta koji je sproveden na nivou djela kao cjeline, naročito na nivou kompoziciono-smisaonih cjelina, tj. priča. U kontrastnom položaju podređuje dvije pojave jednu drugoj; poredi ih i osvjetljava njihov suprotni odnos. Bašić u ovakve spojeve stavlja, kao što smo već rekli, smrt i dušu, vuka i jagnje, bijelu vranu i crnu vranu, miša i mačku, vjernika i nevjernika, ljevake i dešnjake, bolje i gore, lude i mudre, krive i prave, ove i one, ovoga i onoga, nju i njega, naše i njihove, male i velike, novo i staro, gore i dolje, crno i bijelo, slobodne i zarobljene, svačije ljude i ničijeg čovjeka, čovjeka i ženu, Aliju i Iliju, Kurtu i Murtu, hodžu i popa, đavola i šejtana, sreću i nesreću, bukače i šaptače, historijski i nehistorijski narod, nebeski narod i zemaljske gnjide, oslobodioce i oslobođene, laž i istinu, mučenike i mučitelje, Zapad i Istok, Sjever i Jug, mrtve i žive, zemlju i carstvo nebesko, dušu i tijelo, i opet smtr duše, kako završava priče.
Zadržat ćemo se na šejtanu i đavolu. Bašić ih samo u nominaciji kontrastira, inače pokazuje da rade isti posao, zato đavo nikad nije sam.
Đavo, šejtan, pa i vrag, jeste vanprirodno biće, koje je stvorila ljudska mašta još u paganstvu. Vremenom je dobijao osobine po mjeri vladajućih shvatanja. U paganstvu đavo je inkarnacija vrhovnog Boga. Kasnije se pojavljuje kao izvor grijeha i zla, a onda postaje Božiji protivnik, dobija još jedno ime – Satana. Obično obitava u donjem svijetu, crne je boje, lahko se preobražava; što je najinteresantnije, đavo je vidovit i bogat.
Đavo kao oličenje zla i izvor zla ima natprirodnu moć, uspijeva često da nadmudri čovjeka i da mu nanese zlo, ali čovjek ga svojim razumom savladava i pobjeđuje, jer je iznad nečastivih. Bašić produkuje dva nečastiva. Kako njih pobjediti. Zna se na koga se misli:
A Đavo i Šejtan su spavali u istoj kući, i nijesu znali da se jedan zove Đavo, a drugi Šejtan. Oni, biće, nijesu znali da ih ima dvojica, jer su svako zlo svršavali složno, kao jedan. (67)
Antitetička figuracija u Smrti duše karakteristična je na makro i mikro planu. Ona stoji u osnovi svake priče, a povezuje ih i objedinjuje naslov. Bašićevo suprotstavljanje jednog pojma/pojave drugom najočitije je na semantičkom planu. U njima se ogleda Bašićeva originalnost. Bašić tvori sentencijske antiteze, a njena osnovna forma je rečenica. Najčešće su to monopredikatske rečenice u kojima se sukobljavaju subjekatski i predikatski semem. Tako je komponiran naslov Ludi su mudri. Bašić navodi i Orvelovu čuvenu istinu, kao dio teksta: Laž je istina, a istina je laž. (109)
Inkompatibilnim leksemama na površini, Bašić iznosi specijalnu misaonu poruku.
Međutim, veoma efektna izražajna sredstva predstavljaju gramatikalizirane suprotnosti, tj. pojave koje je retorika i teorija književnosti podvodila pod antitezu, jer se pod antitezom u retoričkom određenju podrazumijeva kontrastiranje riječi, grupa riječi i rečenica, “bez obzira na to da li se antitetičke osobine vezuju za isti ili za različite pojmove, i da li se koordinacija ostvaruje kao prividno simultana ili eksplicitno sukcesivna”:[4]
(…) ako pristanu da se njihova šuma zove Vučja šuma – vuci će dobiti još veća prava, a oni će izgubiti i ono malo slobode što su dotad imali. (11) – Sretni su vjernik i nevjernik. (35) – Naši usrećeni su više usrećeni od vaših usrećenih, iako ćemo pravo, i vaši usrećeni treba da budu kao naši usrećeni. (36) – Eto, mi smo bijele vrane, a ti si Crna vrana. (17) – Mali čovjek je volio visoke i debele žene (…) iz jedne velike nesreće spasio se samo mali čovjek. (55) – Ona je uveličavala poraze bivšeg muža, a on je izmišljao svoje pobjede. (61) – Jedni zauzimaju lijevu obalu rijeke, drugi desnu. (69) – Nova slika u starom ramu. (70) – Ima ovamo jedno mjesto koji neki njegovi žitelji zovu Bijelo, a kad ga oni zovu Bijelo, onda ga oni drugi zovu Crno. Nikad se još ne zna i ne pamti da su ga jedni i drugi zvali samo Bijelo ili samo Crno. (93)
Uglavnom se radi o suprotstavljanju dva atributa dvjema različitim imenicama. Pošto se odnos gramatikalizirao, onda to nije antiteza kao stilska figura, jer, prema mišljenju M. Kovačevića “antiteza kao stilska figura i nastaje razgradnjom gramatičke adverzivnosti i njenim prevođenjem u gramatičku konjukciju, i to nametanjem privida simultanosti za realno sukcesivan odnos realizacije antonimijskih pojmova”.[5]
Bašić upotrebljava najuobičajenije forme izražavanja suprotnosti, ali iako uobičajene, one ne gube od svoje stilske vrijednosti. Naprotiv!
U Smrti duše naročito su efektne antimetabole, koje su u osnovi neka vrste antiteze. Radi se o ponavljanju jedne sintaksičke konstrukcije – sintagme ili rečenice – ali sa konverzijom sintaksičkih funkcija njenih članova, tj. ukršćenošću (obrnutim rasporedom) istih jedinica pri njihovom opetovanju. Antimetabola je jezičko-stilska dominanta priče Ludi i mudri:
Možda između njih i nije bilo neke velike razlike, osim što su jedne držali za mudre, a druge za lude. No, ni to nije bila neka kruta podjela, jer su mudri ludima govorili da su ludi, a ludi mudrima da su oni ludi.
Sve što su činili mudri ludima izgedalo je mnogo luđe od onoga što su činili ludi mudrima. Mudri su opanjkavali lude, a ludi su izluđivali mudre.
Najzad se nije znalo ni ko su ludi, ni ko su mudri.
Tada su na zemlji živjeli samo mudri ili samo ludi – zavisi jesu li gledali i zvali sebe il druge. Ludih je bilo koliko i mudrih, mudrih koliko ludih – podjednako. (45)
Antimetabola se doživljava kao igra riječima, veoma je efektna i ekspresivna stilska figura. Dolazi do semantičke nepodudarnosti, koja proizlazi “iz strukturno-funkcionalne protivurječnosti koordiniranom vezom povezanih sintagmi ili rečenica istog leksičkog sastava”.[6]
Bašić često upotrebljava antonime koje tvori negativnom prefiksacijom, tj. upotrebom antonimijskog para:
Sretnu se Vjernik i Nevjernik. (35) – On voli da pjeva o sreći. Tako će nesreća na drugoj strani biti veća. (88)
Ovakvi antonimi nazivaju se skalarnim. Date su vrijednosti između dvije krajnosti određene značenjske dimenzije; one su simetrično razmještene u odnosu na središnju vrijednost. Jedna iskazuje pozitivnu krajnost, druga negativnu (vjera/nevjera, sreća/nesreća). Između navedenih vrijednosti stoji nekakva međuvrijednost, ali se ona ne može valjano izraziti.
Bašić uspostavlja mogućnost poređenja posmatranih pojava. Služi se leksemama koje imaju sposobnost morfosintaksičkog poređenja, stvaranjem oblika komparativa i superlativa. U tom smislu najinteresantnija je priča Bolji i gori:
Čekao je da zavladaju neki bolji, ali boljih Bog će dati. Dugo su vladali neki gori, koji su za sebe govorili da su bolji.
Mijenjali su se gori i bolji, ali on nije znao ni kad su bolji, ni kad su gori.
Najzad je utvrdio da su bolji i gori samo imena za sebe i za druge.
A što se tiče imena, oni su jednako zvali jedni druge.
Gori i bolji, bolji i gori – isto. (87)
Bašić se služi recipročnom antonimijom, gdje pokazuje odnos između dva entiteta koje posmatra ili iz jednog ili iz drugog smjera. Recipročna antonimija zastupljena je u priči Nasradin Hodža na splavu.
U Bašićevom tekstu nismo našli primjere reverzivne antonimije. Služili smo se terminima koje je upotrebljavao Kruz (D. A. Cruse) u knjizi Lexical Semantics, Cambridge, University Press, Cambridge, 1986.
U Smrti duše Bašić antonimijiu temelji i na suprotnosti smjera kretanja. Njim je obilježeno linearno prostorna udaljenost, ali je to najčešće pojmovna transformacija ili metaforičko proširivanje doslovnoga. Radi se o dijametralnoj antonimiji. Bašić očituje dvije krajnje tačke crn/bijel:
Nikako da se pogode Crni i Bijeli čiji su Žuti i Zeleni. Zbog toga prosuše mnogo žuči i teških riječi, gledajući se mrko poprijeko, kao vuci. Onda im ne bi druge, sjedoše da se podijele, kao braća. I podijeliše se tako. Bijeli uzeše Zelene, a Crni Žute. Kusura nije bilo, mada su Žuti i Zeleni znali da nije pravo da se Crni i Bijeli tako nebratski kusuraju. (93)
Bašić suprotstavlja i lekseme Sjever i Jug, Istok i Zapad:
Smiruje se oganj na Zapadu i Istoku, na Sjeveru i na Jugu.
Gladno ždrijelo Nacija najzad je sito-pijano.
Duše se vraćaju po svoja izgubljena tjelesa.
Samo se ovdje ne vide strane svijeta,
Uzalud batrgamo u pomračini,
Bez duše i glasa – nijemi. (136)
Zalazi vijek. Mir je na Sjeveru i na Jugu, na Istoku
i na Zapadu! (137)
Pojave koje se kontrastiraju postoje u naporednom odnosu i bitno uvjetuju egzistenciju onog drugog. U našoj narodnoj poeziji, i uopće u narodnoj poeziji slavenskih naroda, upotrebljava se jedan vid poređenja poznat kao slavenska antiteza.
Ovakvo poređenje nužno podrazumijeva postojanje izvjesne razlike između pojava, jer je u pitanju tvrdnja i negiranje tvrdnje. Bašić sučeljava razliku do te mjere da dobija pravu antitezu. Pokazuje dvije krajnosti koje su sasvim različite. Konfrontira ljepotu u snu sanjanu i grubu stvarnost, što je karakteristično za priču Miš, mačka i princeza:
Jedne noći Princeza usni kako u nekoj džentskoj bašti sadi duleke, bostane i krastavce, a oni za njenim tragom zameću, niču, rastu i sazrijevaju, tako da ne zna gdje prije ruku da pruži.
U stvari, to nije bila nikakva Princeza, već usamljena djevojka koja je te noći sanjala sebe u liku i ruhu princeze, ona bašta je bila samo u snu, jer napolju je bjesnela zima i miš i mačka (jedini živi stvorovi u njenoj kući) spavali su zajedno.
Probudivši se usred gluhe i mrkle noći, djevojka poče pipati oko sebe, ne vjerujući da je sve bio samo pusti san, tražeći one duleke, bostane i krastavce, kojih nije bilo nigdje.
Utom prestravljeni miš, koji je na mjesečini vidio nakostriješeni brk maćehe mačke, razumjevši njenu podlu namjeru, strča i projuri preko pružene ruke, koju zagolica sitnim mišjim noktima, podsjećajući je da joj je samo to ostalo od onako lijepog sna.
“Bolje i ovo, nego ništa”, prošaputa već rasanjena djevojka, i stade cijukati kao miš, mameći ga da makar jednom još pretrči preko njene pružene ruke. (25)
Dualizam se osjeća u Smrti duše i na zvukovnom planu. S jedne strane, Bašić stvara eufoniju, tj. melodičnost, muzikalnost, zvukovni sklad koji prija uhu, a s druge strane, kakafoniju, tj. neskladne i neusklađene, neharmonične zvuke, koji uopće ne prijaju uhu. Ove druge su dominantnije, što je naročito vidno u priči Kukumakanje:
Ne zna se ko je prvi počeo da kukumače, ali se kukumakanje čulo na
više mjesta. Neki misle da su prve počele da kukumaču sijede i mudre
glave, neki mlade i lude glave, neki oni iznutra, a neki oni daleko izvan
Kukumakije, kako su u posljednje vrijeme sve češće zvali njihovu kukumakovnu
zemlju.
Ali nedugo zatim sve je u toj zemlji počelo da kukumače: mlado i
Staro, muško i žensko, bono i zdravo, i svakim danom njihovo kukumakanje
bilo je sve jače i sličnije, tako da su od njihovog složenog kukumakanja
odlijegali zemlja i nebo istim glasom i kukanjem. Za njihovo toliko
kukumakanje bili su krivi drugi, a kukumavci ništa nikome nijesu krivi,
zato su mislili da njihovo kukumakanje mora svi da čuju i da zbog toga
pate, jer drugi nikad nijesu imali razloga ni nužde za takvim i tolikim
kukumakanjem. Drugima je sve bilo bolje i ljepše nego njima.
A ko je htio nešto da bude i postane u toj zemlji Kukumakiji, morao
je prvo da zakukumače, jer što se jače i dalje čulo njegovo kukumakanje,
to su izgledi da postane mag-kukumak bili veći.
Najveći među njima bio je najglasniji kukumak. On nije smio ni časa
da prestane da kukumače, jer aki bi makar malo prestao kukumakati, otjerali
bi ga s mjesta glavnog maga-kukumaka drugi kukumavci, koji su isto
tako dobro znali i mogli da kukumaču.
Sad još kukumaču u horu, noću i danju, a dokle će se još i koliko kukumakati
niko ne zna, jer niko još ne smije prestati kukumakati. (82-83)
Obratimo li pažnju na glasovnu strukturu samo tvorenica s osnovom glagola kukati, kao motivirajućeg, osjetit ćemo snažan glasovni udar. Zvuk kuknjave traje od početka do kraja kazivanja. Kuknjava postaje središte doživljaja. Sve riječi dobijaju onomatepejsku vrijednost zbog ponvljanja sloga kuku, čiji nam eho odzvanja, i poslije pročitane priče, vraća drugoj sličnoj priči s početka knjige, vraća nas Tici kukavici, u kojoj pravi digresiju na autora pjesama Kuku i lele, gdje ustvari sada spajamo metaforu i odmah je suprotstavljamo, tačnije identificiramo s M. Bećkovićem.
Dakle, H. Bašić poteže za stihovima drugih pjesnika da bi osvijetlio samog autora stihova. Riječ je o intertekstualnosti, ali ne imitativnoj, već kreativnoj. Tuđi tekst Bašiću služi samo kao podsticaj u uobličavanju širokoznačnog i mnogoznačnog teksta kakve su priče Smrt duše. Pošto smo o tome govorili u prethodnom radu, na ovu pojavu se ovdje nećemo više osvrtati.
Dakle, u Bašićevoj zbirci Smrt duše prisutna su raznovrsna kontrastriranja, najčešće ona koja nastaju usljed dodira leksičkih inkompatibilnih riječi. Njima je ovaj pisac stvarao nove značenjske veličine. Bašić nije kopirao bukvalnu spoljnu stvarnost, već je spajao riječi koje čitaocu omogućavaju da ih dopunjuje smislom sopstvenih primisli. Nelogični spojevi, umjesto konvencionalno očekivanih sadržaja, omogućavaju stvaranje mnogobrojnih semantičkih značenja.
Riječi u Smrti duše najčešće se direktno suprotstavljaju svojim značenjima, ali ima i onih koje se suprotstavljaju preko brojnih digresija i asocijacija. Naročito su interesantni nestereotipni antonimi, zato što nemaju neutralne članove (vjernik ne može značiti njišta drugo nego suprotnost nevjerniku). Kontrastiranje je zasnovano po principu pozitivno/negativno, ali ima i onih koji se odnose na prijatno/neprijatno, prisutno/odsutno, veliko/malo, unutrašnje/vanjsko, suprotstavljanju prostoru itd.
Na kraju, dodat ćemo još i to, bilo bi dobro, poslije svega, češće učiniti dostupnim čitalačkoj publici sljedeće poimanje duše: “U poimanju govornika srpskog jezika uzima se ne samo kao mera za ispravno, poželjno delovanje nego i kao mera za normalno bitisanje… Tako se scenarij duhovnosti jezičke ličnosti srpskog jezika može najopštije predstaviti semantičkim meta-jezikom na sledeći način:
’Dobro je da čovek čini tako (rukovodeći se principima duha) da bude dobro i njemu i drugima, svaki čovek (po duši) zna šta je dobro, nije dobro ako čovek ne čini dobro sebi i drugima’… Kroz duh i dušu govornici srpskog jezika vide i proživljavaju svet oko sebe, bitišu i traju prema snazi svog duha i postojanosti svoje duše, ostvaruju besmtnost duha i duše, ugroženi su u svom postojanju ako im se napada na duh i dušu, pa i svoj fizički (telesni) opstanak vezuju za stanje duha i duše.”[7] Mislimo da se to odnosi i na govornike drugih jezika, a ne samo srpskog.
(Lingvostilističke interpretacije, Almanah, Podgorica, 2005)
[1] Njemački lingvist Jost Trier (u svom djelu Der detsche Wortschotz im Sinnbezirk des Verstands, Heilderberg, 1931) ističe važnost suprotnih značenja i tvrdi da svaka izgovorena riječ u svijesti govornika i slušaoca izaziva suprotnost. Zapravo, on kaže sljedeće: “Možemo prepustiti drugima proučavanja o tome da li sklonost da se misli u suprotnostima, odn. da se iskustvo svrstava na osnovi binarnih kontrasta predstavlja univerzalnu ljudsku sklonost koja samo sekundarno nalazi svoj odraz u jeziku kao jedan od uzroka što izazuivaju efekat ili da li nas a priori postojanje velikog broja suprotnih parova leksema u našem maternjem jeziku podstiče na to da naš sud i naša iskustva dihotomiziramo ili polariziramo. Činjenica je, međutim, koju lingvista mora da ima na umu da je binarna opozicija jedno od najvažnijih načela koja regulišu strukturu jezika; najevidentniji izraz ovog principa je – što se tiče lekseme – antonimija.” (Citirano prema: S. Ressel i G. Ressel, Rod, broj i antonimija u srpskohrvatskom jeziku, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, br. 134, Beograd – Tršić, 1983, 164) Suprotnost značenja, odnosno antonimija, predstavlja jedno od najznačajnijih semantičkih relacija. Međutim, u njenom određenju vlada prava zbrka. Nije se obraćala pažnja na činjenicu da postoji više tipova suprotnosti, a antonimija se uzimala kao komplementarna sinonimija. Zato i Lajons razlikuje tri tipa suprotnosti (antonimija, suprotnost značenja /oppositeness of meaning/, gdje izdvaja tri podtipa: komplementarnost, antonimiju u užem smislu i konverziju; leksičko-semantičku opoziciju dijeli na antonimiju u užem smislu, komplementarnost, konverziju i direkcionu opoziciju). Suština je u tome da postoje nekakvi suprotni odnosi (afirmacija/negacija, suprotne tačke, kretanje u jednom od dva suprotna pravca itd.). Mi smo se opredijelili za najopćeniji termin kontrast, kako ga objašnjava Lajons. On nema nikakve implikacije u pogledu broja elemenata u skupu jedinica koje kontrastiraju paradigmatski (o čemu Lajons govori u svom djelu Introduction to Theoretical Linguistics, 1968 i svom dvotomnom djelu Semantics, 1977; preuzeto od S. Ressel i G. Ressel, n.d., 163-164). Međutim, upotrebljavat ćemo i termine antonimija, antiteza itd., jer se u radu nećemo baviti samo leksičkim kontrastiranjem.
[2] Matica srpska i Matica hrvatskska, Novi Sad – Zagreb, 1967–1976.
[3] D. Mršević-Radović, Jezički/kulturni simboli i srpska frazeologija, MSC, 23/2, Beograd; D. Brozović, O nazivima majčine dušice u slavenskim dijalektima (a i slavenskom pjesništvu i folkloru), Makedonski jezik, god. XXXII–XXXIII (1981–1982), Skopje, 1982; Pavle Sofrić Niševljanin, Glavnije bilje u narodnom verovanju i pevanju kod nas Srba, Beograd, 1990; Veselin Čajkanović, Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama; Beograd, 1985.
[4] M. Kovačević, Stilistika i gramatika stilskih figura, Unireks, Nikšić, 1995, 25 (drugo dopunjeno izdanje).
5] N.d., 25.
[6] M. Kovačević, n.d., 28.
[7] S. Ristić, Konceptualizacija nekih reči iz sfere duhovnosti nosilaca srpskog jezika, 159. (Citat preuzet iz knjige Poetska gramatika Vaska Pope, Jelena Jovanović, Filološki fakultet, Naučno društvo za negovanje i proučavanje srpskog jezika, Beograd, 2001, 156.)