Hadžem Hajdarević: Četiri priče
IZBJEGLICE
Prvo je sjeo stariji čovjek u francuzici. Strovalio se na ledinu i zažmirkao očima kao da provjerava je li stvarnost ono što upravo vidi, ili mu se sve samo pričinja. Sjeli su i dvojica bjelobradih deda iza mene, pridržavali su jedan drugoga da ne padnu.U vrhu zaustavljene kolone glasno je sjela oniska nana, s povezom oko čela. Dugo se borila da dođe do uravnotežena daha, othukivala je, pa ispod desnog dlana, kao ispod oboda iskrzana kačketa, zaglédala u horizonte što se unedogled protezahu ispod nas.
Jako sunce tjeralo nas je da poglede spustimo tlima.
Brzo posjeda i nekoliko umorne i utihle djece. Ponestalo je vesela dječijeg zadirkivanja, začikivanja, smijeha, podapinjanja jedno drugome, učestalih pitanja dokle se stiglo, kad će se doći tamo gdje se krenulo. Kao da dvojica-trojica dječaka odmah utonuše san? Mlada majka do mene blago je kleknula na koljena pridržavajući u naručju zaspalo dijete, onda je ustala i, okrećući se više puta, izdvojila iz grupe prema obližnjoj šumi. Željela je na miru podojiti bebicu. Sjeo je i krupni brkati čovjek koji je sve vrijeme puta gunđao, psovao, prijetio, nije se znalo na koga sve diže desnu ruku uvis, ponavljao je da će se on vratiti, pa šta god bude s njim. Strovalio se bijesno, tako da svi jasno vide kako on sjeda protiv svoje volje; ipak je ušutio i, snebivajući se bi li, ne bi li savio cigaretu, dugo otvarao drvenu kutiju za duhan. U isto vrijeme sjelo je nekoliko šaputavih žena i svaka je začeprkala po svojim kesama, zavežljajima, torbama, provjeravajući je li se zaboravilo ono što se moralo ponijeti ili se ponijelo ono što samo pojačava teret u nošenju. Ispred mene je sjela djevojka zajapurenih obraza, kose boje meda, i zakleo bih se da je spavala i dok je stajala i kad je sjela pored dvoje već zaspale djece. Da ju je vidio moj nastavnik muzičkog odgoja sigurno bi rekao kako se ispod njezinih uzdrhtalih očnih kapaka prostiru nepregledna polja sevdalinke. Sjeo je i šutljivi suhonjavi lovački šešir, za kojeg se šaputalo da niko ne zna ko je, odakle je, kako mu je ime, sumnjalo se da nije koji od njihovih, neko ko je ubačen u grupu, kao špijun. Sjeo je i seoski hodža s dlanima uzdignutim za učenje dove. Očima je davao znake drugima da podignu ruke, da zatraže pomoć od Boga, nikome neće škoditi. Učitelj se dugo opirao sjesti, naslanjao se o ljeskov štap, neko vrijeme je nezgrapno čučao, pa se podizao na noge, dizao ruke u zrak kao da presreće nevidljive predmete, govorio tiho najbližima da nema smisla čekati, zašto čekati, koga zaboga čekati, nije daleko noć, ali onda je i on sjeo naslanjajući se poleđice laktovima o zemlju. Škiljio je u sunce kao da mu prkosi. Sjela je i žena u smeđem šalčetu za koju se šaptom govorilo kako nije od naših, kako je ona od njihovih, ali, eto, krenula je s nama, pa gdje god budemo mi, tu će biti i ona. Malo dalje, uz blagu travnatu strmen, sjeo je mladić koji ni vlastito ime ne bi uspio izgovoriti a da ne zamuca. Zato se volio udaljiti kad god bi se malo zastalo, želio je da ga niko ništa ne priupitkuje, ne zadirkuje, da ne mora izmucavati riječi dok mu po vratu i pokraj nosa iskaču graškice znoja. Ovoga puta niko ga nije ni pogledao. Sjeo je i jedan od četiri konja u izbjegličkoj koloni. Vranac se spustio na prednje noge, onda legao cijelom dužinom na desnu stranu, frkćući i ispuštajući vreo zrak iz nozdrva. Jedva su dvojica domaćina ugrabili skinuti samar i odmaknuti namirinice i haljinke što ih je premoreni konj nosio na sebi. Sjeli su i oni koji su nervozno šetkali okolo i raspitivali se dokle smo stigli, kad ćemo krenuti, koliko ima do mraka, bilo bi vrijeme šta jesti.
Sjeo sam i ja.
Niko od umorne čeljadi u našoj grupi nije više stajao.
Čekali smo da po nas dođu oni koji će nas odvesti tamo gdje smo krenuli.
PARTIJA ŠAHA
Nije mi išlo u glavu kako je prijatelj tako naprečac umro. Bio je godinu mlađi od mene, vitalniji i odlučniji da uživa u životu. Više puta sam istrčavao pred kolonu s tabutom nošenim s ruke na ruku i gotovo glasno provjeravao je li to na privremenom bašluku istaknuto baš prijateljevo ime. Dok su zagrtali mezar i hodže učili odabrane kur’anske ajete i dove, slagao sam kockice jučerašnjega dana.
Brzo smo, nakon jutarnje kahve u prostorijama mjesne zajednice, što je za obojicu bilo nešto poput obaveznog prijateljskoga obreda, uspravili figure na šahovskoj ploči. Nema toga ko bi brže od njega poredao šahovske figure. Uglavnom bi me pobjeđivao. Uz svaku pobjedu, dodatno bi me matirao veseljačkim ponižavanjima kako sam u šahu k’o njegova punica na modnoj reviji, i konj bi pametnije povukao neki potez od mene, bolje bi mi bilo da mijaučem po mahalskim krovovima negoli što se usuđujem igrati s najboljim šahistom kojeg ću ikada sresti u svome životu. Ali, jučer, odmah u prvoj partiji, vidio sam da mi, začuđujuće, dobro ide manevriranje figurama. Kombinirao bih, najmanje, dva poteza unaprijed, pobjeda bijaše na vidiku. On je razmišljao duže nego u ranijim partijama.Zbunjivali su ga moji ubojiti i precizni potezi. Pogledao bi me ispod oka, tako da mi daje do znanja: zaludu se nadaš, druškane, pa protrčao pogledom cijelu kafanu, nekoliko puta se okrenuo prema izlaznim vratima, pomislio sam da umišlja kako ima neki nevidljivac u prostorijama mjesne zajednice koji mi došaptava genijalne poteze. Jedva sam uspijevao ostati miran i ne nasmijati se. A kad sam konjem, kojeg su čuvali kraljica i, s dna ploče, stabilni top, zaprijetio njegovu kralju, ustao je, prohodao prostorijom, jedno vrijeme gledao kroz prozor, skinuo francuzicu, pa sjeo, vrtio je kapu na koljenu prvo na jednu pa na drugu stranu, i onda, zajapuren u licu i sa čestim stavljanjem punog dlana na srce, sklonio svoga kralja iza crnog konja. U tom trenutku, koliko se sjećam, bijasmo sami u prostoriji. Moglo se jedino čuti neujednačeno moje i njegovo disanje.Urijedili su i glasovi napolju. Jedan njegov pijun zasmetao je mojoj kraljici da ga definitivno dokrajčim… Krenuo je opet ustati, ali, odjednom, skljoka se sa stolice na pod. Nisam najjasnije upratio trenutak pada, trznuo me tresak, bit će da me zanijela partija koja je najavljivala sigurnu moju pobjedu… Skočio sam, nazvao hitnu pomoć, za nekoliko minuta prijatelja su unijeli u vozilo… Izdahnuo je, kako rekoše, na samom ulasku u bolnicu. U pitanju je bio težak, razarajući infarkt.Tako su rekli ljekari.
U cijeloj toj iznenadnoj panici i strci, nisam više dirao figure. Na ploči sam sve zadržao kako je bilo nakon posljednjeg njegova poteza. Čak sam tako otvoren šah donio svojoj kući i opružio na kuhinjskom stolu. Nemoguće, mislo sam, da mi se ne dade završiti baš ovu partiju šaha.
Zato sam na dženazi razmišljao sa kim bih mogao nastaviti nedovršenu šahovsku partiju. Skakao sam s lica na lice prijateljā i komšijā. Hodža bi najviše odgovarao? On je najbolji šahist među nama. Jedini mu je nedostatak što igra rijetko, izbjegava igrati u kafani, ne voli da se iko miješa sa strane. Hodžu i druge učače uz mezar nisam ni slušao, zamišljao sam kako naša mahalska ahmedija sjeda na istu onu stolicu na kojoj je sjedio moj prijatelj i nastavlja nedovršenu šahovsku partiju, u kojoj sam ja bio pred pobjedom. Nedostajalo je svega nekoliko poteza.Možda tri, možda četiri?U jednom sam trenutku odlučio sve ispričati našem hodži kad se budemo vraćali s mezarja. Mogli bismo dovršiti partiju sutra u toku dana, ili odmah večeras? Uostalom, moj prijatelj je bio zet hodžine supruge, njih dvojica bili su badžanaci, nešto kao posredovana svojta, pa bez obzira što se njih dvojica nisu baš nešto podnosili, ne bi hodži ništa falilo da dovrši partiju šaha koju je započeo zet njegove supruge… Odustao sam od toga kad sam uvidio da se, sve do donjih kuća u mahali, hodža neće otkrpiti od onih koji se zalijepiše za njegovo džube.
U kući sam, na posebnom papiru, zapisao gdje se, nakon posljednjeg prijateljeva poteza, zatekla svaka od još uspravljenih figura. Zamislio sam svoj budući potez. Da je prijatelj tu, da je živ, ovoga puta bih topom zaprijetio njegovu kralju? Pretpostavljao sam moguće njegove poteze. Bilo koji potez, sve do posljednjega, išli su u moju, pobjedničku korist.
Tek trećega petka iza prijateljeve sahrane uspio sam uvjeriti hodžu u našoj mahali da zamijeni moga umrlog prijatelja u dovršenju šahovske partije. Hodža se, prvo, smijao, nije mu bilo jasno zašto se mora baš ta partija šaha dovršiti, pitao me da nisam udario na kakva džinska kola, kud sam sve hodao posljednjih dana, s kim sam se družio, onda je kroz smijeh rekao: “Hajde, nalet te ne bilo, nek ti bude, dovršit ćemo tu partiju…” I, izgubio sam! Zamolio sam hodžu da ponovo krenemo s iste šahovske pozicije.Opet sam izgubio. I još tri puta bijah poražen u nastavljanju iste započete šahovske partije. Hodžu sam jedino mogao pobijediti kad bismo počeli igrati od početka, sa svim uspravljenim figurama.
Nikad mi neće biti jasno šta se dogodi, koji se crni vrag uplete u sva ona prazna i zauzeta crno-bijela polja, zašto svaki put budem poražen u nastavku te nedovršene partije bez obzira sa kim je krenem završiti. Postavljao sam figure na ista mjesta kad god bi neko navratio u moju kuću a zna igrati šah, više puta na izletu, pogotovo u prostorijama mjesne zajednice, šahovsku ploču s pozicioniranim figurama kao u trenutku kad je moj prijatelj pao sa stolice nosio sam i na godišnji odmor… Jedino mi je bilo mučno obrazlagati zbunjenim protivnicima zašto mi je važna baš ta šahovska partija. Njen završetak gubio sam i od onih od kojih sam mnogo bolji šahist.
Jutros sam istu tu, nastavljajuću partiju izgubio i od sebe. Nije mi bilo teško da svaki put ustanem i sjednem na prijateljevo mjesto pa u njegovo ime izanaliziram vlastiti potez i odlučno pomaknem šahovsku figuru protiv samoga sebe.
ŽIVOT JE VELIKA NUŽDA
Znao je da ga u selu njegovih roditelja uvažavaju kao odgovorna čovjeka koji voli sve pažljivo pripremiti, stvarčicu po stvarčicu, sve dio po dio. Godilo mu je takvo mišljenje.
Prvo je temeljito pospremio useljeni dio povratničke kuće.Nije morao ulaziti u prostorije koje još nisu opremljene.Uredno je složio alat u podrumu, pozatvarao prozore, ispitao da ne bude upaljeno koje električno pomagalo. Pobrinuo se da i dvorište bude uređeno, cvijeće oplijevljeno i zaliveno, popravio je i ogradu na mjestima gdje je trebalo hitno intervenirati. Ostatke hljeba izmrvio je pticama.
Nikad nije mogao zamisliti da će na mjestu velike roditeljske kuće, s prostranom avlijom i voćnjakom do Drine, niknuti ovakav karikaturalan kućerak na dvije vode. Stizao je u njemu boraviti jedva dva-tri puta godišnje. I rjeđe nakon što umriješe roditelji, prvo majka, ubzo i otac. Supruga i kćerke bi se svaki put nećkale da dođu. Svaki put bi, na prijedlog da dođu u njegovo rodno selo, uglas viknule kako ih u nedovršenoj kući mori preteška osamština, rijeka Drina noću huči sablasno, više plaši negoli što odmara, povratnici u istočnu Bosnu su tankih živaca, jedva se međusobno podnose, a njima trima nije do svađe oko ničega. U njegovu zavičaju još ima četnika, pa ako su klali i palili jučer, mogu paliti, klati, silovati i danas, mogu i sutra.
Još jednom je poredao dokumente iz svoje firme i drugih privrednih akcija u kojima je sudjelovao, sve bankovne i poreske potvrde, inspekcijske izvještaje, račune, stručne analize, ugovore, anekse ugovora, sve je, prema datumima i prioritetima, posložio u pripremljenē fascikle. Dobro je, ponovi više puta samom sebi, što sam u Sarajevu dovršio pismo zbog čega sam ovoliko odlučan šta mi je raditi od vlastitog života, teško bi bilo sastaviti oproštajno pismo baš danas, sve je potanko razjašnjeno, dokumentirano, provjereno, i ovjerene kopije ostavljene su na više sigurnih mjesta, jedna je položena u bankovni sef, ništa više nije u mojim rukama, ni u mojim ovlastima.
Provjerio je stoji li kopija pisma u unutarnjem džepu sakoa. Tu je! Na prozorsku dasku položio je mobilni, nije ga uključivao od petka ujutro, kad je stigao, i neće ga više ni uključivati.
Činilo mu se važnim obući čist bijeli veš, tek raspakovanu košulju, posljednje kupljeno odijelo, svilena kravata nek bude zagasitocrvene boje, još samo da precizno utvrdi uže na tavanu i odabere pouzdanu stolicu koju će odlučno odgurnuti ispod sebe. Sve mora ostati uredno, precizno, kao pod konac, tutnjalo je glavom, i ja sam to uvijek želio u svome poslu, proteklih godina sam se jedino tako ponašao u firmi, prvo u državnoj, onda u privatiziranoj firmi, odgovorno sam se odnosio prema svim projektima, trudio se koliko sam mogao, ali ne može se nakraj s bankama i njihovim plutajućim kamatnim stopama, ni s nepredvidivim obijesnim reketašima, ni s dužnicima, ni s onima kojima se ostalo dužnim, ne može se više ni s ovom i ovakvom državom i vlašću koja je, izgleda, i korupciju utkala u svoje zakone, članove, paragrafe, važno je da je dokumentacija uredno iskopirana, sve je složeno prema datumima, brojevima, privrednim okolnostima, sve s imenima i prezimenima, pa neka se nakon mene donose odluke kakve god budu predložene, briga me šta će biti, šta će se dogoditi, nek se vješa i spašava ko hoće.
Uže bijaše namješteno baš onako kako treba, pažljivo je obmotao konop oko rožnika, izbjegavao je sretati se pogledom sa stvarima na tavanu.
Rožnik će izdržati, mora izdržati!
Sišao je niz merdivene i dograbio najbližu stolicu.
Ali, samo što je namaknuo uže o vrat, bolno ga presiječe preko stomaka, zabolje od grudi do ispod slabina, protrese mu se cijelo tijelo, ču se glasno krkljanje u crijevima, nadimanje, imao je snažnu potrebu za odlaskom u WC. Baš sad, smuči mu se na sebe i na to svoje tijelo, brzo ću ja ovo obaviti, reče u sebi, samo da odgurnem stolicu, i gotovo, ali kad mu sijevnu u glavi da bi, viseći obješen, mogao biti uneređen, događa se to, čuo je više puta da se ponekima što su se vješali upravo to dogodilo, najvjerovatnije bi rekli kako se kukavički upoganio od straha, i zasmrdjelo bi do na desnu obalu Drine, hitro skide omču s vrata, siđe sa stolice i gotovo naglavačke strovali niz merdivene. U stomaku je urlalo, bjesnilo, pištalo, imao je osjećaj da čuje i mnoge glasove iz stomaka, jedva se domogao WC-a. Činilo mu se da se cijela utroba izručuje u čučavac, i utroba i svi njegovi organi za njom, kao u kakav spasonosni lijevak.Crijeva nikad nisu bila izdašnija i bučnija.
Miris fekalija podsjeti ga na djetinjstvo. Nikad se, od najranijeg doba, nije mogao suspregnuti a da se ne okrene iza sebe nakon obavljena posla u nužniku i zagleda u ono što je ostalo. Često bi se pitao koliko čovjekovo raspoloženje ovisi od tog privremenog oblika. Najbolje bi se osjećao kad bi se stomačni teret izlio u spiralnu statuetu, s uzdignutim i prkosnim vrhom po sredini.Vlastito govno nikad nikome ne smrdi, prisjeti se dalekih riječi svoga djeda. Smrdi, smrdi, djede, pođe glasno reći, itekako smrdi, samo što taj miris ne smeta njegovu vlasniku… Zapah fekalija vrati ga na jedan daleki kasnomajski dan kad su se on i njegovi drugari nakrali komšijskih trešanja pa ih pubunjeni njihovi stomaci stjerali do Drine. Istovarali smo se duže vremena uz Drinu, prisjećali bi se u rovovima pri odbrani Sarajeva i, iza rata, na mnogim poslovnim ručkovima, negoli što istoga tog dana bijahosmo na onim trešnjama.
Krenuo je ustati koji put sa čučavca, ali uvijek bi ga crijeva glasno i bolno opomenula kako još sve nije gotovo, strpi se, čovječe, imaš se ti još čega osloboditi, pa bi opet čučnuo i, znojeći se po slabinama, ispod pazuha, oko vrata, stisnute vilice istiskao iz utrobe ono što je zauvijek moralo izići… Kroz prozor mu se ukaza veliki drinski most, prođe mu kroz glavu da bi se na centralnom njegovu stupu mogao ispisati zagasitocrveni grafit: Život je velika nužda!
Kad se već uvjerio da je posao oko pražnjenja crijeva konačno završen, sjeti se da je u kući ostalo vode koliko da opere samog sebe. Općinske vlasti i ove su godine odgodile popravak vodovoda prema povratničkim naseljima uz Drinu, bez obzira što prije rata u svaku kuću bijaše uvedena voda. Kao da sam međed iz Perućice, nasmija se kad vidje koliko je čučavac do vrha natrpan melasastom smećkastožutom masom… Brzo je navukao pantalone, spustio se s dva kanistera od po deset litara do Drine, jer dugo bi mu trebalo ići do seoske česme, uz to mogao je, ne dao Bog, koga sresti, priupitati se s njime, kako si, komšija, dobro sam, komšija, kako direktorovanje u firmi, devera li se mnogo, ima li posla, ima, ima, šta drugo da kaže nego da je u firmi sve na svome mjestu, pa je još brže, s punim kanisterima u rukama, uletio u kuću. Na putu do vode i nazad sreo je samo nekoliko uplašenih mačaka. Onda je sve, do najukrivenije sitnice, očistio, izribao, čak umirisao. Pažljivo je izglancao pločice oko čučavca i kade, poredao prazne flaše i kanistere uza zid, namjestio na zidnom kalendaru odgovarajući datum. Pri kraju je mjesec maj!
Opet je navukao sako, pripravio kravatu, mada je znao da će, zbog zahtjeva omče, kravatu morati malčice olabaviti.
Ovo sam, dakle, ja, pipao je vrhovima prstiju pripravljeno uže, tako sam ja odlučio… Utjerivači dugova iz fantomskih, reketaških firmi mogu malo odahnuti. Prvo bi me išamarali na ulici, ne znam ni koliko puta, skakalo mu je u glavi, onda upadali u kancelariju i sve čega su se dokopali mljeli u srču, prah, u ništa, i nema mobilnog broja koji oni nisu kadri otkriti. Ovo je taj čuvenī, u pjesmama opjevanī, taj spasonosnī konopac za vješanje, i stolica pomagalica, i ravnodušni tavanski zidovi, ovo sam ja, lično, vlasnik preduzeća u stečaju, direktor, akcionar, privrednik u tranziciji, član više humanitarnih društava, počasni predsjednik nekoliko zavičajnih udruženja, lice s novinskih stupaca i internetskih portala, dva puta kandidat za kantonalnog ministra privrede, ovo je očeva kuća, ovo je, zapravo, moja kuća, ko bi rekao da je danas posljednja majska nedjelja, po krovu odsutno sipi kiša, ovo je taj moj odlučni trenutak… Ne oteži, čovječe, požuri, zapovijedi sâm sebi, pa još jednom namaknu omču oko vrata.Uže ga malo zaškaklja, morao se počešati, prvo lijevom pa desnom rukom. Zasvrbje ga i u preponama, s lijeve strane kuka, pri dnu lista. I tad ugleda da je bos. Kako bos, začudi se, gdje su mi čarape, u kojem trenu i zašto skinuh čarape, pa opet svuče uže s vrata, spusti se sa stolice i sjuri niz merdivene. Mora da su čarape ostale u kupatilu, na kadi, u hodniku, nisu mačići da pobjegnu prema Drini, imaju valjda i neke druge prikladne čarape… Biti ovako svečano obučen, u lister odijelu, s kravatom, i namirisan pred samopogubljenje, a bez čarapa, to nema smisla! Ispao bi smiješan na fotografiji.
I samo što punom snagom zakorači na vrata od nedovršena kupatila, okliznu se objema bosim nogama i udari potiljkom o popločani pod da se cijela kuća protresla.
Našli su ga sutradan.
Ležao je izvrnut na leđima smrskana zatioka i s usirenom krvi od usta i nosa, ispod vrata, sve do stomaka. Odijelo, košulja, podne pločice, sve bijaše smočeno krvlju. Na lice mjesta stigla je lokalna i državna policija, s njima i četveročlana medicinska ekipa, s kolima hitne pomoći… Konstatirana je smrt. Došla je i supruga, bez kćerki, mnogi njegovi i njezini rođaci, zbunjeni komšije, pristiglo ih je podosta koji sebe smatraše njegovim prijateljem… Sudski vještak je, začuđena i unezvjerena pogleda prema svim prisutnima, držao u ruci jednu od kopija pokojnikova oproštajnog pisma; dugo mu je trebalo da krene sastavljati službenu zabilješku kojim se slijedom dogodila nesreća.
MRTVAC KOJI JE VOLIO SPAVATI
Ležao je, izvrnut na leđima, ispod razgranata dudova debla.
Uokolo se prostirala široka livada, pa s desne strane šuma, kroz šumu je vijugala cesta. Povremeno bi se čuli automobili, nikoga ne bijaše na vidiku. A da je ko naišao, da se nagnuo nad umrlim i zadubio u izraz njegova lica, brzo bi zaključio da je nepoznati čovjek već na Onome svijetu. Tek poslije bi radoznali pogled mogao pasti na gospodinovo skupocjeno, karirano odijelo, prsluk i džepni sat sa srebrenim lancem, kačket pomjeren na tjemenu malo unazad, izglancane cipele, aktentašnu, koju kao da vrhovima prstiju još uvijek drži za ručku…
Naišla je Osoba A. Kako drukčije odrediti identitet mladom unezvjerenom čovjeku, koji je docupkao do umrloga, kružio oko njega neko vrijeme kao oko sumnjiva plijena, onda polahko odvojio pokojnikove prste od aktentašne i požurio prema šumi? “Ništa i nikome neću prijavljivati”, pomislio je, “mogli bi mene povezati s ubistvom.” Nije napravio ni stotinjak koraka a vratio se po džepni sat sa srebrenim lancem i u skokovima udaljio od gospodinova tijela.
Onda je naišla Osoba B. Seljak je hramao na lijevu nogu. Vjerovatno je bila malo kraća. Oprezno se približavao umrlome praveći oko izvrnuta tijela male koncentrične krugove prema unutra. Nije ga dodirivao, samo je gledao, upinjući se prepoznati ko bi mogao biti nepoznati gospodin pred njim. Onda je hrabro prišao, rašnjirao cipele, jedva s nogu svukao svoje teške blatnjave čizme.“Mogu li mi”, glasno se upitao. “Mogu, mogu”, slavodobitno je odgovorio samome sebi. Čizme je ostavio kraj gospodinovih nogu i šepajući odgegao prema šumi. Sebe je šapatom uvjeravao: “Ništa i nikome nećeš prijavljivati, mogli bi tebe povezati s ubistvom!”
Nije prošlo ni petnaestak minuta a naišle su Osoba C i Osoba D. Osoba C je bila ženskog roda i molila je Osobu D da ne prilazi, jer, ko zna, od čega je čudni gospodin umro. Kako može biti u tako novu i skupocjenu odijelu, precizno stegnutoj kravati, a kraj njega leže prljave seljačke čizme? Osoba D je rekla Osobi C da mu se sviđa gospodinov kačket, nov je, godinama traži kupiti baš takav kačket i da bude baš ovakve, bordo boje. Osoba C je rekla neka uzme sve što mu se uzima, samo da se udalje što prije s obzirom da bi ih se moglo povezati s ubistvom.
Odmah iza podneva naišla je Osoba E. Nervozni srebrenokosi čovjek, s crno-bijelom vrećicom u rukama, ponašao se kao da gospodinovo odijelo baš njega čeka. Skinuo je svoj široki kaput i pantalone, obukao mrtvačevo odijelo i okretao se oko sebe kao pred obručom nevidljivih ogledala. Onda je nježno podignuo glavu umrloga, skinuo kravatu i obapeo je oko kragne svoje košulje. Da je mrtvac mogao govoriti, ne bi pogriješio ako bi rekao: Sjajno vam stoji to odijelo, poštovani gospodine, skrojeno je upravo za vas! Osoba E nije imala srca ostaviti umrlog čovjeka u neugodnu, razdrljenu stanju, pa mu je samilosno navukla svoj sako i pantalone, sve je uredno zakopčano, čak mu je osoba E i čizme navukla na noge. “Ništa i nikome neću prijavljivati”, mislio je gospodin u novostečenu odijelu, zbijajući sve vrijeme vrećicu u što manju zapreminu, “mogli bi mene povezati s ubistvom…”
Vjerovatno da Osoba E nije ni zašla u šumu a odnekud bahnuše Osoba F, Osoba G i Osoba H. “Vidi, vidi, što se seljačina izvrnula”, reče Osoba G, “bit će da ga je srce zdrmalo.” Kružili su nekoliko minuta oko umrloga, onda udaljili. “Ništa i nikome nećemo prijavljivati”, rekla je Osoba H, “mogli bi nas povezati s ubistvom.”
Kad je Osoba I vidjela kako nasred livade leži čovjek, možda mrtav, možda ubijen, ili je u pitanju neka zasjeda, sve je to Osobi I, bunovnoj kao da je istom skočila iz sna, protutnjalo kroz glavu, okrenula se nazad, pa u širokom luku zaobišla zagonetnog mrtvaca. “Ništa i nikome neću prijavljivati”, mislila je Osoba I, “mogli bi mene povezati s ubistvom…”
Osobi J svidio se neobični sako na nepoznatom mrtvom čovjeku. Brzo je skinuo svoj vuneni džemper i uvukao se u široki sako umrloga. Bijaše mu žao mrtvaca ostaviti u košulji, pa mu nabrzinu navuče svoj džemper. “Ništa i nikome neću prijavljivati”, reče sam sebi, “mogli bi mene povezati s ubistvom…”
Osoba K je naišla kraj umrloga kad se već potiho spuštala večer. Pitao se ko je mogao naići pa nesretnom pokojniku zatvoriti očne kapke. Ovi seljaci, mislio je, crknu od umora na poljima, rade od jutra do sutra, i evo šta se događa, odapnu za tihli čas. “Ništa i nikome neću prijavljivati”, prođe mu glavom, “mogli bi mene povezati s ubistvom.” Vratio se da vidi ima li šta u džepovima mrtvačevih pantalona ili ispod položena tijela. U džepovima je našao samo nekoliko komadića žice, tri-četiri eksera, dvije matice za prišarfljivanje, svežanj priznanica od plaćena poreza na zemlju. Osoba K sve je uredno vratila na staro mjesto i pohitala prema šumi.
Već je počela rositi kiša. Zgušnjavao se mrak.
Mrtvac se odjednom promeškoljio.
Podignuo se na laktove, pogledao niza se, opipao po licu, opipao grudi, slabine, obuću, pa uprljane dlanove dugo brisao o travu, tražio po sebi prsluk i džepni sat, da vidi koje je doba noći, ništa na njemu nije bilo od odjeće u kojoj je jutros krenuo na put. Okretao se lijevo-desno, ima li gdje aktentašne, do svijesti mu dopiraše kako odnekud prepoznaje ovu livadu i ovo stablo pod kojim leži… “Morao sam u Poljoprivredni muzej, ja sam ga osnovao… krenuo sam u svoj zavičaj… opljačkan sam, nemam ni dokumenata, morat ću sve hitno prijaviti policiji…” – poluglasno je redao isprekidanē rečenice, i odjednom se zapitao: “Možda ja sve ovo sanjam? Sve ti ovo sanjaš”, ponovi krupnijim glasom samome sebi… “Još malo da se uslonim uz dudovo deblo? A kad se probudim, bit će sve onako kako je bilo kad sam krenuo…”
