Gordana Janjušević-Leković: Priča o diletantizmu i zlu na putu u savršenu budućnost
(Analiza romana Vajar autora Svetozara Savića)

Roman Vajar Svetozara Savića nominovan je 2015. godine u crnogorskoj konkurenciji za bosanskohercegovačku nagradu „Meša Selimović“. Nominacija za ovo prestižno priznanje u svijetu literature već po sebi predstavlja ne mali uspjeh. Riječ je, inače, o drugom Savićevom romanu.
Majstorska naracija u nekoliko paralelnih i ukrštenih fabularnih tokova, slojevitost značenja, sugestivnost i snaga – govore u prilog tome da je pisac sa velikim uspjehom odgovorio nimalo lakom zadatku oblikovanja jednog svijeta u materiji jezika. Riječ je o stvaraocu pravog pripovjedačkog dara i to će recipijenti ovog teksta svakako prepoznati. Kvalitetu su van sumnje doprinijeli svestrano obrazovanje i zrelost autora.
Jezički medij ovdje donosi priču o transferu neke druge vrste, koja snagu urođenog i naslijeđenog kovačkog potencijala i pomiješanih civilizacija u genima junaka Krsta Mitova Labudovića, direktora sa osobenim znacima u mentalnom sklopu i fizionomiji, preusmjerava na borbu sa mrtvom prirodom i izabranom materijom za oblikovanje, a što će reći – na „put umjetnosti“, s tim što je ovdje riječ o jednom sarkastičnom, proširenom značenju naslovne lekseme koja pomenutu polisemiju crpi iz vrlo složenog i sumornog konteksta na razmeđi vremena i ideologija, gdje se po ko zna koji put divlje sudaraju „koncepti“, te destruiranje i/ili odsustvo istih, u istoriji ljudske neljudskosti, gluposti i tuposti. Na ovaj glavni tok priče fokusiran naslovom čitalac se upućuje postepeno, pošto je prethodno upoznao inženjera Joka Jerkova i njegovo somnambulno tumaranje hodnicima Hidrala gdje treba da udomi akademsko profesionalno znanje i zvanje, pritisnut svijetlo-tamnim refleksima ambijenta na relaciji Crnionik–Virpazar, s po đekojim grotesknim spojem futurističkih i ruralno-arhaičnih prizora, civilizacije i primitivizma, blaženo analfabetske samodovoljnosti i kojekakvih pretenzija i planova učenih, na putu ka Crnioniku sjutra (što je ujedno naziv lokalnog glasila). Elem, virtuelni Crnionik ne podnosi sadašnje vrijeme, te će mnogo vode proteći bušnim, dotrajalim i sanitarno neregularnim cijevima Hidrala dok se glasilo ne preimenuje u Crnionik danas. U strukturi teksta ovo pređeno vrijeme se, umjesto protokom neispravne vode, može mjeriti udaljenošću početnih i završnih glava romana. A to nije malo, premda je romaneskno vrijeme Vajara posve fikcionalno i relativno.
Velika je vjerovatnoća da će čitalac ovdje uhvatiti sebe u kompariranju i kontrastiranju dionica Savićevog teksta sa atmosferom onog kultnog evropskog romana poslije kojeg će ne samo stari kontinent nego bezmalo i čitav svijet zaista potonuti u naslućeni mrak, vrlo stvaran, a gdje će gomila nedužnih procesuiranih biti nemoćna da zaustavi „proces“.
Joko Jerkov, pogubljen u prostoru i među prizorima Biroa, Crnionika i Virpazara, dok mu se po glavi vrzmaju i sukobljavaju akademska sjećanja i kancelarijske opservacije, uspomena na preminulog oca (rukovodioca Hidrala), fotografija direktora novajlije, percepcija jedne uredno začešljane plave kose pored koje promiče jedna crna činovnička punđa, te kese s beživotnim tijelom Peruna, kom Hidral duguje najveći vijenac, samoupravni govori o „teretu bezvodice“ te žeđ za koka-kolom koja do Crnionika još nije dotekla – jeste lik čije prisustvo u romanu emituje nešto od onog mutnog kafkijanskog, zamršenog i zbrkanog do besmisla. Tačnije, Joko Jerkov je lik kroz koji se takva idejnost i atmosfera prelama i reflektuje, upravo zato što njegov jasni um teži nečemu boljem, razgovjetnom i čistom. A tu potraga za smislom biva logična konsekvenca i put ka nekakvom izlazu, koji se tu i tamo sluti, koji Jerkov junior i zaslužuje, ali koji se do samog kraja ipak ne nazire. Upravo suprotno, prizori bivaju sve mračniji i manje humorni.
Kad smo već kod intertekstualnog preplitanja, recimo da se ne može previdjeti način na koji autor naslovljava glave romana, s tematskim najavama u kurzivu ispod glavnog naslova istaknutog kapitalnim slovima – a što je manir nadrealista (koji se svojevremeno odatle selio, ne slučajno, i u najbolja djela literature za djecu). Tako se u Savićevom romanu spajaju apsurdno i nadrealno otvarajući – apsurdno, opet – put (beznadežne) potrage za smislom, a time i logikom, jer gdje nema logike ne može biti ni smisla (makar ova konstatacija bila samo krnji okrajak pune istine, tim nedostatniji kad se posmatra u odnosu na mnogoznačni, višeslojni i nikada posve dokučeni umjetnički govor i njegove (ne)zakonitosti). U osnovi ovakvih ljudskih stremljenja je traganje za srećom, ali koncepcija i organizacija ovog teksta ne ostavlja mjesta za taj pojam, iako ga dekontekstualizuje iz kontinuiranih aluzija na ideje renesansnog i prosvjetiteljskog duha, banalizovane, dakako, kroz naporni retorički diskurs Hidraša-partijaca-rukovodilaca – o savršenoj budućnosti. Ako je riječ „sreća“ tu i tamo i izgovorena – onda je njen potencijal u ukupnom kontekstu dominantno rugački i ironijski.
Uvođenje „logike“ u tok romana, tj. blagi otklon od ambijenta apsurda i nadrealistički snoviđajnih slika – predstavlja ipak samo privid i podrazumijeva „rasplet“ koji do kraja vuče kafkijansku i kamijevsku nit uzaludnosti bilo kakvog zagovaranja logike i plemenitih napora. Recimo i to da u tekstu postoji nešto čega kod pomenutih književnih velikana, smišljeno i predumišljajno (čitaj: poetički zadato), nema: epski kvalitet vanredne sugestivnosti i snage, gdje je sve ono groteskno, surovo i somnambulno, podešeno i inkorporirano tako da se doima kao sljedstveno, postepeno i neosjetno, gotovo pitko – u procesu naracije koja je majstorska, tečna, savršeno prirodna i uvjerljiva. Roman Vajar je sav u figurama harmoničnog protivrječja, gdje naracija miri i stišava sve ono paradoksalno, oksimoronsko, diskrepantno i „teško“, logici protivno. Upravo u tom opozitu, između tematske težine, značenjskih i fabularnih virova i rukavaca sa jedne, te lakoće pripovijedanja s druge strane, rađa se jedan kvalitet koji predstavlja posebnu vrijednost ovog literarnog djela.
Roman Vajar je priča o diletantizmu i zlu, i zlu diletantizma – u svijetu umjetnosti jednako kao i u svijetu ideja. Postoji jedan virtuelni Virpazar, visoko pozicionirano urbano znakovlje u svijesti Crnioničana, najbliži urbani punkt i mjera svih stvari, i postoji Crnionik koji je od carstvujuščeg V. „jako daleko“, pri čemu je pojam daljine/blizine vrlo figurativan i relativizovan. Nadasve, postoji Biro i u njemu direktorska pozicija koja otvara beskrajne mogućnosti vajanja tuđih života: umjetnosti u kojoj se svi Crnioničani rado ogledaju, ali gigantski poduhvat u tom smislu pripada prvom Hidrašu, direktoru Krstu čiju su umjetničku budućnost davno predestinirale genske nepoznanice i oštećeni nervus trigeminus, te sirova snaga koju valja staviti u službu trijumfa nad mrtvom prirodom. Opšte mjesto Biroa jeste ideja prosperiteta, čovječanskog napretka i uplovljavanja u besprijekornu budućnost, misao u osnovi neodoljivo prosvjetiteljska i upravo zato groteskna što je nepomirljivo u sukobu sa crnioničkim mentalitetskim matricama i faktografijom Kancelarije.
Sumnjičavost i zluradost prema različitosti i učenosti, velikoj ljepoti i drugačijoj duhovnosti (Jasmina Labudović od roda Osmanagića) u novom vremenu mjerenom hijerarhijom spratova, dužinom holova i obećavajuće azbestnih i pozlaćenih cijevi Hidrala – poprima neke nove vidove, ostajući u osnovi to isto, anti-prosvjetiteljsko i anticivilizacijsko, naslijeđeno i prema tradicionalnom modelu usvojeno/naučeno stanje svijesti: u Birou su podozrivi prema diplomama (premda svjesni da im se kurtuoazno moraju pokloniti prije nego što ih smjeste u „prizemlje“), osjetljivi na višak znanja, sumnjičavi prema latinskom jeziku, ravnodušni prema ljudskoj patnji – s tendencijom ushita što dolazi od misli da bi baš to mogao biti pravi materijal za uništavanje i unižavanje, mrvljenje, gaženje i „vajanje“ života bližnjega svog. Destrukcija proizašla iz primitivnih poriva preobraća se u konstrukt „umjetnosti“, pri čemu se nastavljaju sarkastične aluzije i paralele koje referiraju na istoriju ideje napretka: renesansni uomo nuovo, zatim prosvjetiteljski produkt – srećni i znaveni stvor koji stavlja pod kontrolu divlju silu prirode, onu oko sebe kao i onu u sebi, pa ničeovski „natčovjek“ što zaokružuje pređeni put ideje od zlatne antike do moderniteta, Isus koji širi ruke i grli misao o univerzalnoj ljubavi – a time i ideju humanizma – sav taj koncept biva destruiran, modelovan u maniru „renesanse na način seocki“.
Dva kontrapunkta kao dva čvorna narativa u strukturi romana jesu „osjetljivost na manuskript“, glad za slovom i knjigom oličena u endemskoj probirljivoj vrsti (paralela: skutarsko ptiče – M. – Joko Jerkov; svaštarnica – biblioteka) i „teret bezvodice“ tik uz Veliko jezero, koji postavlja veliki zadatak Hidrašima i Hidrašicama, a vodi ih direktor Krsto, onaj što izgovara jednu od rečenica koje čitaocu ostaju u sjećanju i poslije recepcije teksta: „Pušti obrazovanje!“
Skutarska je egzemplar koji se vraća svaštarnici i M. (bezbjedno, jer neće kljucnuti ništa: jede samo slova, ne bez izvjesne selekcije: ptica nikada nije pojela ž dok je bilo ж, ali neće ga ni sada, pošto se pretvorilo u ž). Simbolika njenog obitavanja u svaštarnici nosi paradigmatsko značenje u odnosu na junaka romana Joka Jerkova, koji je i sam endemska vrsta usred svaštarskog i svaštarničarskog kafkijansko-nadrealnog konteksta, „osjetljiva na manuskript“ i bez predaha uronjena u literaturu – svijet koji se osipa, blijedi u sjećanju, pretače u privid. Agregatna stanja vode (opšte mjesto u zapaljivim govorima Hidraša) kontrastiraju agregatnim stanjima literature. Veliko jezero vode i veliko jezero literature konotiraju privid, virtuelno prisustvo i jedne i druge „tvari“: tu je, pred očima, nije fatamorgana, ima je i nema je, isparava i nestaje, ostavlja žeđ. Ljudi umiru bez vode i od nečiste vode, velike su promjene na pomolu – dotrajava epoha drugova i komesara, samoupravnih tijela i rukovodilaca koji počinju padati sa stolica, sukcesivno i konsekutivno, te potom brzo završavati sa životom: od moždanog udara (Tomo Jerkov), misterioznog suicida (Perun), nesrećnog slučaja uzrokovanog rakijom, ne vodom (Pantelija). Mnoštvo i grotesaka smrti u vremenu iza kojeg ostaju džinovski kipovi. Još se u kraju brica može častiti novčanicom sa likom varioca, ali Joko Jerkov osjeća da se sada obreo u sasvim novom vremenu.
Semiološki potencijal sistema ličnih imena ima jasnu funkciju u tekstu. Poslije logičnog zaključka da se pad sa stolice ne može preživjeti, ne možete a da ne zapazite sva ona značenja koja u nekim momentima priče donosi prezime jednog Hidraša: Stolica. Nove ideje unosi u preduzeće niko drugi do onaj ko (tako prosvjetiteljski) nosi ime Dositej Mišljen, ali njega potkradaju, plagiraju, „kradu brate“, a ideje mu nepovratno upropaste.
Romanesknim prostorom dominiraju dvije boje – olovnoazbestna i zlatna, alhemičarski mijenjaju slike i značenja i u jednom i u drugom semantičkom punktu (littera – aqua). Položene azbestne cijevi preliće se u zlatne. Hidral će postati „zlatni brod“ koji će Crnionik odvesti u zlatnu budućnost (prosvjetiteljski cilj koji, prema viziji direktora, Hidral kani dosegnuti bez priče o obrazovanju).
Krsto Labudović, prvi Hidraš, megaloman i plagijator, tvorac gigantskog Pantelije, kipa „nadinženjera“, kolege koji neslavno završava sa vrpcom od vodokotlića oko vrata, uz pištanje koje ostavlja nedoumicu u pogledu porijekla (jer se ne da precizno razaznati dolazi li iz pluća ili toaleta), čija ruka-cijev osta simbolično nedovršena i lažno pozlaćena poput cjevovoda Hidrala (preduzeća-giganta što od dramatične bitke za pozicije, spratove i stolice, nikako da dospije do izvršenja bazičnog zadatka struke i preduslova srećnije budućnosti – dovođenja sanitarno ispravne vode u domove crnioničke) – biva i sam na kraju procesuiran, podvrgnut svojevrsnom „vajanju“, premda je to uhićenje po svemu sudeći planski formalno i privremeno, za koje vrijeme će se neko već starati o prodaji „djela“ i dotoku novca na bankovne račune. Salijerijevske krize Krsta Mitova Labudovića – svijest o sopstvenoj osrednjosti ispoljena kao maltretiranje okoline, a od koje rukovodilac Hidrala očekuje ne da potvrdi njegove sumnje (o mogućem nedostatku talenta), nego da ga postavi na pijadestal genija Amadeusa – neće dugo trajati. U vajara pune ruke posla. Valja se rvati s materijom. Izvajati (zgaziti i smrviti) sve što dođe pod ruku. Veliki prosvjetiteljski cilj pobjede nad neobuzdanom prirodom – koji čitavu Evropu prije par vjekova uvodi u prosperitetniju i srećniju eru – ne samo da nije dosegnut, nego se ruga čistoj pameti, svijesti i savjesti, kroz rugobu divlje i nasilničke prirode u čovjeku samom, koja ruši i unesrećuje sve oko sebe.
Ono skutarsko ptiče i djevojka s inicijalom M., svaštarnica i žar-ptica koja ne podnosi društvo ljudi (sa izuzetkom M.), bivaju jedina svijetla tačka na kraju priče, ono jedino neuprljano i duhu Joka Jerkova blisko. Glad za slovom i literaturom, žal i žudnja za nečim čistim što je nekada postojalo.
Priča o mitskom Ptičetu zapravo je jedan od fabularnih tokova romana koji na kraju usred sveg zla i besmisla donosi ideju besmrtnosti. Studije životne umjetnosti koje, tako simbolično, „neće imati drugog čitaoca“, sežu do vremena Teute, Rimljana, „trgovaca vremenom“, i prenose zavještanje svrgnutog i razbaštinjenog kralja Gencija „budućem piscu“ – o uzgoju zlatnog ptića koji kroz nekoliko generacija može izrasti u zlatnog orla. Mitsko zavještanje sadrži nadu da se može „zauzdati vrijeme“. Joko Jerkov je čitalac Studije. Usred svih trgovina i transakcija vremenom, u ovom tekstu sa vrlo zanimljivim romanesknim vremenom, samo „zlatno pero“ zaista vlada nad tom dragocjenom „materijom“ i obećava vječnost.
Neobično vješto pisac je uklopio ovaj tok priče, paralelno sa naracijom o fiktivnom tranzicijskom vremenu Crnionika u kojem sada sve počinje da šljašti od nelegalnog novca, kiča, i diploma kupljenih za vajare tuđih života koji preziru obrazovanje, dok se uporedo raspliće i narativ o mračnim tajnama Crnionika u čijem fokusu je nekoliko živopisnih likova.
U crno zavijen toponim i groteskno prisustvo smrti (momenat na prelazu nadrealističkog u naturalistički manir), crnina koja „neđe drugo možda znači modu a kod nas ubija“, olovno-azbestno svjetlucanje Velikog jezera i beketovski dugo čekanih cijevi, pozlata koja pada po tome, renesansni zlatni sjaj ideje o čovjeku i umjetnosti, skutarsko ptiče koje zlatom otka nebo (jedan od vanredno lijepih deskriptivnih pasaža u romanu, nadrealan, ali lišen ironije). Tama, lažni i pravi sjaj, boje velikih ideja u istoriji umjetnosti i čovječanstva, najzad – lažni sjaj salijerštine i prljavštine. Akustičke slike koje na najrazličitije načine dočaravaju zvuk vode „u svim agregatnim stanjima“ (šum, klokot, pištanje, komešanje u ibriku) neprekidno podsjećaju na fakat da osnovni element života, voda, čeka na čovjeka, da je tu, u Crnioniku, ima u izobilju, a ipak je nema.
Čini se da je roman Svetozara Savića izvanredan literarni pandan nezaboravnom filmu Živka Nikolića: onom, u kojem se takođe događa pomor svega živog od vode i u vodi, na „istom“ a opet „drugom“ fiktivnom Velikom jezeru, ali ne od vode kao uzroka, nego od primitivizma, zla, diletantizma. I možda bi upravo Vajar mogao biti dobar književni predložak za neko novo filmsko čudo neviđeno.
U svakom slučaju, ostaje impresija da je čitalac u rukama imao knjigu pisanu zlatnim perom skutarske ptice.

Podijeli

Komentari su suspendovani.