NARCIS U OGLEDALU EROSA I TANATOSA

„Od prije izvjesnog vremena zovem se Bernard Novak i nalazim se već nekoliko sati u avionu iznad Atlantika“…

Novi roman Svetozara Savića tako dobro korespondira sa  sopstvenim naslovom da svaku moguću analizu teksta valja početi i završiti baš na tom mjestu: kod značenja koja isijava fenomen narcizma smrti, među ogledalima koja reflektuju samozaljubljenost Tanatosa, ali pod uplivom edipalne sfere i erotskih konotacija. Ovo neizbježno vodi u psihoanaliziranje, kako tanatološkog principa tako i pitanja Erosa, ljudske slobode i moguće sreće. Upravo tome sklona je pripovjedačeva svijest koja se pretače u ispovjednu naraciju, govor o sebi, gradeći sopstveni (glavni) lik u strukturi romana.

Sižejna okosnica je u dobroj mjeri frojdovski markirana, diskretno osjenčena kamijevski i kafkijanski (smrt majke, proces protiv nedužnog, izvjesna atmosfera kancelarije i apsurda). Majka je zatočenica prošlosti i tradicionalnih predstava, porodične slave minulog vremena, a sve to oličeno u sjećanju na „svetinju“ oca, koji je ipak svojevremeno odlučio poslužiti se svojom kćeri i njenu udaju pretvoriti u transakciju – razmjenu za radno mjesto u biblioteci. (Poražavajuće „memoarsko“ suočavanje sa istinom i svojevrsno skrnavljenje „svetinje“ dešava se u jednom ispovjednom segmentu razgovora sa sinom.) Tu je i slavni ujak, majčin brat, talentovan koliko i hrabar, što će ga svojedobno približiti i samom maršalu. Najzad, u fragmentima pričanja javlja se i on lično, Tito, a asocijativni tokovi naracije vode u – Igalo, gdje majka planira liječenje i oporavak. Igalo tako postaje istorijski, porodični i sudbinski topos. Dovoljno je daleko da bi majčin povratak mogao biti iznenadan, i to je još jedna u nizu karika koja će objasniti rasplet. Sin je zaljubljen u M., koja ne odgovara predstavi o tradicionalnoj ženi, onakvoj kakva je – decidna je majka – jedino kadra ljude kao što je on, u svakom smislu izuzetne, učiniti srećnim.

Autodestrukcija, zaljubljenost i samozaljubljenost u signifikantnoj i opasnoj igri Erosa i Tanatosa, zločin, krivica i nevinost, tiranija nivoa ličnosti koji se međusobno sukobljavaju i uvode pojedinca u stanje permanentne tjeskobe i anksioznosti – samo su neki od motiva koji nastanjuju ovaj tekst čineći ga tematski i žanrovski kompleksnim. Upravo pomenuta složenost slojeva predmetnosti dozvoljava različita određenja romana, koji je prije svega psihološki i roman lika, ali sa elementima detektivskog i krimi-sižea.

Frojdovski nespokojan ego u neravnoj borbi sa „suprasuperegom“ – kako pripovjedačka svijest percipira i imenuje najuzvišeniji nivo sebe – a onda silaženje u ponore „ida“, do kojeg ipak dopire nešto svjetla onog supra-super-Ja i ne dozvoljava da ispliva animalno čak ni kada je nagonsko na sceni – u najkraćem karakteriše psihološki profil junaka priče, čiju sudbinu ipak određuju dvije ključne relacije prema ženskim likovima: zaljubljenost u M. (nepomućena u sjaju suprasuperega), i briga i ljubav prema majci koja postaje žrtva sopstvenog suicidnog „narcizma smrti“.

Promjene u mentalnom sklopu do kojih dovodi starost i vjesnici smrti u majčinom organizmu koji se samozaljubljeno „ogledaju“ i „ne pomjeraju“  (tumor koji se ne mijenja), latentno su prisutni kao prijetnja i okidač za izazivanje osjećanja krivice kod sina, dojučerašnjeg askete koji se u jednom trenutku drznuo imati i svoj život. Sam izraz, sintagma kojom je i roman naslovljen, predsravlja imenovanu i gotovo etabliranu (hipo)tezu doktora koji se bavi takvim stanjima, prati „narcisoidne“ naznake smrti, upozoravajući usput na autorstvo ideje i njenog naziva – koje ne smije biti dovedeno u pitanje (autorsko pravo i/ili narcizam struke).

Međutim, prisustvo lijepog, nesrećno u sebe zaljubljenog antičkog mitskog mladića osjeća se svuda. Bogata značenja često naginju ka nagonskom idu, tanatološkim i erotskim nižim nivoima i porivima ličnosti, ali reflektuju se povremeno i u višim sferama i jednog i drugog principa. Romaneskne situacije vezuju se za prostor, pa je tako hotel u kojem će glavni junak prvi put čuti i ugledati M. – imenovan u romanu kao „Narcis“, a nalazi se – narator ubjeđuje čitaoca da je u pitanju slučajnost – tačno preko puta gradskog groblja. Dakle mjesto fizičkog sučeljavanja dva principa – erosa i tanatosa.

Glavni junak je umnogome psihološki predisponiran – pa i predestiniran-  „supra-super“ doživljajem i predstavom o sebi, kojoj dobrano doprinose ženski likovi. On, pametniji od mnogih, sa talentom kakav se  rijetko nalazi, ogleda se u njihovim očima kao Narcis u jezeru.

Upravo ova paradigma izaziva tanatološki poriv majke u času suočavanja sa eksplicitnom scenom zbližavanja glavnog junaka i M.. one koja je potencijalno skaredna, sa „privremenim“ u svojoj prošlosti („privremeni“ je nekada radio u Hidralu, zove se Joko, a „ja“-svijest romana pomalo sadistički predviđa da je on plijen M. koja se zvonko smije po hotelima) – ali i sa izvjesnim izgledima da je mladić „suprasuperega“ dovede do spoznaje o višem obliku ljubavi. Transformacija je materijalizovana akustičkim slikama koje se na relaciji prošlost – sadašnjost („privremeni“ – pravi) ispoljavaju kao prelaz od rudimentarnih zvukova „oslobađanja elektricitita“ u hotelu „Narcis“ (!) gdje joj je privremeni na raspolaganju shodno njenim željama i hirovima – pa do eufonije uzdaha u prostoru  privatnosti, koji je zaljubljeni asketa izabrao metodom eliminacije – jer se niti jedno drugo mjesto ne doima tako primjereno iskrenosti njegovih osjećanja prema M.

Prostor je, međutim, pod nadzorom kamera. Asketa nije računao na toliku majčinu lucidnost i lukavost, skopčanu sa bezuslovnim protivljenjem. U savezu sa „privremenim“, kažnjavanje čistunca uhvaćenog na djelu (ili – u stanju zaljubljenosti) uslijediće vrlo brzo.

Majčino samoubistvo vadičepom, koji umjesto pjenušavog vina pušta sok života i boji svečanu bluzu (još jedan momenat narcizma smrti!) – uklapa se u zvaničnu statistiku malog mjesta koje je zahvatio crni talas ženskog suicida. Ali do saznanja o tome šta se zapravo dogodilo – asketa je na optuženičkoj klupi. Potom i u bijegu.  Hrisovulja je spremna i biće na sigurnom.

Kako se narator služi retrospektivnim načinom kazivanja, ovaj momenat označio je početak pričanja.

*

Početnu scenu hapšenja karakteriše odsustvo dramatičnosti. Uprkos sivilu ambijenta potcrtanog deskripcijom sivog u portretisanju činovnika u poslovnim odijelima –  prisustvo jednog od službenika optuženom čak uliva sigurnost.

Buđenje bolnih asocijacija počinje sa vizuelnom percepcijom rešetaka. Tjeskoba koju ova predstava izaziva grana se na drugom polu i u drugom semantičkom polju kao obilje nadrealnih značenja vezanih za gubitak udobnosti i odsustvo sigurnosti, što u konačnom rezultira ogromnim bolom i potrebom za bijegom. Sjećanje na čas (prije) rođenja jeste onaj nadnaravni trenutak u priči koji paradoksalno uvodi ženski i majčinski princip kao izvorište stanovite neudobnosti, straha i duševnog bola. Dakle – svega onog što bi trebalo da bude suprotno ovom principu.

Znakoviti detalji kancelarijskog rasporeda dodaju još tonova, sivih i prugasto-rešetkastih, atmosferi koja je sada već neodoljivo kafkijanska (Vajar je nagovijestio ova značenja, ali punu i prepoznatljivu izražajnost dostižu sa Narcizmom smrti).

Atak čulnih senzacija, pogled na rešetke, skučenost pozicije, prodoran zvuk sirene. („Moj suprasuperego zvonio je na uzbunu.“)

Hotel „Narcis“, Njegoševa ulica. Teče pričanje i narator tek nehotice, kao usput, izusti informaciju o prethodnom svom asketskom životu, koji tek nije mogla promijeniti noć u nekom hotelu, ma kako se zvao i sam hotel, a i ulica. („Eros ne donosi dolce vita“…)

Značenja se otvaraju lepezasto, kao za pokeraškim stolom.

Iz konteksta kancelarijske „detektivske“ atmosfere, ili one – dokumentarnog filma (što je bila prva refleksija optuženog, nimalo neprijatna) izdvaja se animalni primjerak sposoban samo za mehaničko poimanje linearnog vremena. Sa njim nestaje i nagovještaj ambijenta „dokumentarca“ i čak privid sigurnosti koju jedan od činovnika uliva. Animalni je ogolio situaciju i neizvjesnu poziciju optuženog. („Mom egu je pozlilo.“ )

Da obratimo pažnju na to šta je junak romana potom čuo:

„Oštar glas sudije za istragu objavi pritvor u trajanju od trideset dana.“

Tiranije čudovišnog ženskog principa glavni junak može se osloboditi samo „novorođenjem“, onim koje ne počinje napuštanjem uterusa već odricanjem od imena i ponovnim imenovanjem, pronominacijom kao uvodom u novi identitet. To je onaj omen- nomen momenat u priči, u kojem je ime početak svega i objava (novog) postojanja.

*

Slijed asocijacija uključuje rešetke, sjećanje na prenatalni period, anksioznost, strah, porođajnu salu, dolazak na svijet praćen duševnim bolom.

Tjeskoba iza rešetaka i evokacija prenatalnog trenutka sa afektom straha koji prati napuštanje uterusne zaštite, komfora prije rođenja, gubitak udobnosti kao prva asocijacija dolaska na svijet – semantički i stilski markirana je kontekstom (službena prostorija, tužilac, sudija, tuženi, okolnost oduzimanje slobode). Glagol u ličnom obliku („Sjećam se“), prije svega obilježen je paradoksom koji proizilazi iz prividnog odsustva logičke povezanosti njegovog značenja sa kontekstom: momenat lišavanja slobode aktivira sjećanje, i to na prenatalni, uterusni period, kao i na sam momenat dolaska na svijet koji se u memoriji preimenovanog junaka vezuje za – bol (očekivano), ali „duševni“ (upitno). Pripovjedačeva „ja“ perspektiva i memorija sežu dalje od realnog značenjskog opsega na koji referira glagol „sjećati se“, a junakovo „pamćenje“ trenutka rođenja u porođajnoj sali  koje dopire ne do fizičke, nego do „duševne boli“ dolaska na svijet – predstavlja bizarnost i zagonetku svoje vrste. Istovremeno, korespondira sa kontekstom u „realnom“ romanesknom vremenu (gubitak slobode, rešetke).

Prenatalno, uterusno oblikovanje čovjeka i sam čin rođanja obiluju ovdje konotacijama tjeskobe i neslobode i predstavljaju semantički opozit bezbolnom činu novorođenja (što je ujedno naslov prvog tematskog odjeljka romana) koji neće biti biološki, te kao takav isključuje sve uterusne konotacije. Da li je ovo put fiktivnog „ja“-naratora ka nekoj virtuelnoj slobodi kojoj se nada s one strane okeana?

U svakom slučaju, razrješenje teškog konflikta podrazumijeva ovdje identitet koji neće odrediti majka, pretpostavlja rođenje bez njene uloge, i krije još jedan, manje frojdovski, pragmatičan razlog: spasavanje nedužnog, kojem optužnica nepravedno stavlja na teret – ubistvo majke. Poput Dimitrija Karamazova koji kuje planove o napuštanju domovine jer, premda je griješio mnogo i teško – za oceubistvo nije kriv, junak Narcizma smrti bori se za slobodu: od majčinskog principa koji mu je tragično pomutio sudbinu izabranog, onog sa suprasuperegom, onog savršenog koji će ljubiti i voljeti i, najzad – teško ispaštati trenutak ljubavne radosti, kažnjen majčinom narcisoidnom osvetničkom smrću, narcisoidnim suicidom koji je još jedna potvrda „crnog talasa“ ženskih samoubistava u virtuelnom Virpazaru.

*

Evokacija imena, toponima, institucionalnih naziva i naslova iz romana Vajar podstiču čitaočeva očekivanja da je na pomolu možda „nastavak“. Izvjesni lik sa imenom Joko, tajanstvena M. (isti inicijal, ali tamošnja gotovo platonska ovdje prerasta u priču o zrelom Erosu), svaštarnica, preduzeće „Hidral“, lokalni list „Virpazar danas“ (negdašnji „Crnionik danas“) – podsjećaju na specifičnu atmosferu Vajara. Ipak, to je samo sporadični eho prethodnog romana, koji dakako anticipira sinergiju teksta i mogućnost nastavljanja priče, ali ne ukida cjelovitost i zaokruženost strukture i značenja Narcizma smrti, nezavisno od teksta koji prethodi.

Da li je Narcizmom smrti autor nagovijestio jednu crmničku – ili virpazarsku – trilogiju’? Аko je preuranjeno postaviti ovakvo jedno pitanje, na koje samo autor u ovom trenutku može dati odgovor (ili čak ni on) – svakako se već sada može ustvrditi izvjesna fabularna i romaneskno-prostorno-vremenska povezanost između romana Vajar i novog Savićevog djela sa karakterističnim, semantički pregnantnim naslovom – Narcizam smrti.

Premda su groteska i užas smrti u Vajaru dobrano obilježili slojeve predmetnosti – veliki i iskonski tanatološki temat u novom Savićevom romanu obrađen je bitno drugačije i neraskidivo se prepliće sa moćnim i ništa manje iskonskim Erosom.

Pomenuta romaneskna svijest priklanja se istini da je plamteća snaga erosa moguća samo uz silu tanatosa. Tema stara koliko i čovjek, izvjesno i kao književnost sama – obrađena je u ovom djelu na način dovoljno nov, dovoljno izazovan i za stvaraoca i za čitaoca. Recepcija djela kao cjeline za sebe moguća je i ako u čitaočevom iskustvu nema prethodnog Savićevog romana. Sa druge strane, napomenućemo da Vajar određenim poveznicama sa novim djelom istog autora otvara i neke drugačije mogućnosti aktivnog čitanja i svakako čini izvjesnijom bogatiju recepciju Narcizma smrti.

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.