Goran Samardžić: Pjesme na štakama
I
Danas su mi u posjet’ došli žena i sin,
ako se gledanje kroz debelo staklo
zove posjetom.
U gnijezdu punđe
golub i gugutka
od plute.
Iz dana vjenčanja.
Ranjeni imaju pravo na priviđenje
i tek preklani.
Ne voli me žena
ni ja skoro nju.
Ovo drugo mi teže pada.
Pa ja moram nekog da ljubim, mazim
jer nisam potpun!
Pola od mene je otišlo u svijet da se traži
i lupa zvekirom
pa ko otvori, otvori.
Nemam kontrolu nad tim.
Gledam naše neobično lijepo dijete
posljedicu ljubavi bez aditiva.
Smiješne ljubavi.
Dijete je naviklo na čitavog oca
nenapuknutog, bez štaka i braonile na ruci.
Na tati je gips višak.
A tek pomoćni kraci!
Gdje su tatine kile, krtina
i mišići ko brda?!
Pojela ih tuga.
Ovo možda nije tata
al’ strašno podjeća na njega.
Lažni tata je to.
Tata jadac.
Gledamo se i čudimo
svako sa svoje strane stakla
moja žena i ja.
I u tome smo u harmoniji.
Nekad bi se
staklo rasulo,
staklo od nekad…
Pitamo se kroz staklo
šta nas je to veliko napustilo.
Gdje je i kome otišlo?
Ljubav odmili na više nogu.
Vrijeme se
ne reprizira.
Ne zna za ponovo.
Samo za dalje.
Baš sam pametan.
II
Neki snimaju filmove
ja tetivu i kosti.
Magnetna rezonanca.
Skoro pa muzički pojam.
imate li šta metalno?
Samo burmu.
Skinite je m vas.
Evo trudim se al’ neće.
Ovo mi je druga burma koju skidam
u životu.
Uz pomoć sapunice i vode.
Prva od žutog, druga od bijelog zlata.
Vazda natezanje oko njih.
Burmi.
Ciljaju mladenci jedno drugom prst
a prst neće u obruč.
Unervozio se.
Uzdrhtao.
Omča je to što se prstu
namiče,
u koju se duboko vjeruje
na početku.
Neće moj prst da se odvoji od moje burme.
Navik’o na nju.
Trinaest godina je dovoljno
da burma
uraste u tebe.
S njom se briješ
kupaš
spavaš
i da ne nabrajam …
Zamišljam kako satarom fikarim prst
skupa s burmom
i bacam u korpu.
Krv u vodoskoku šiklja po tehničaru
u olovnoj kecelji.
E jebiga kad si navalilo
eto ti.
U tubi kosmiče kapsule
na miru plačem.
Suze teku u uši.
Niz vrat.
Neću burmu više vraćati.
Ne.
Sahraniću i nju i ono što simboliše
u kutijicu postavljenu plišom.
Nek mirno počiva.
Ovo mi je druga kutija
u koju zaklapam brak.
Nestane brak al’ navale uspomene.
U toku snimanja.
Roj.
45 minuta sjećanja u metalnoj futroli
je taman.
Tol’ko traje i školski čas.
Pa se eto sjećam:
Ono kad mi u zlatari obližeš prst
i namakneš mu burmu.
Salahudin zvani Hule se beči.
Vlaška posla.
Proveli tri grozna dana u rovu
Pod zastavom ljiljana.
On branio nakit a ja usput i njega.
Sačekamo da ti u plemenitom metalu
nareže moje ime.
U kurzivu.
I objesi na vrat.
Hoćeš svugdje da me nosaš
i ne skidaš.
Ti ukrasi podsjećaju da smo nečiji
ne svačiji.
Gladni smo dokaza ljubavi.
Nikako da ih se zasitimo.
E sad smo ih se preždrali
pa nam se povraća.
Tvoja pljuvačka
tada bješe
čarobno mazivo
za krhki zglavkar mog’ prsta.
Da.
Dolepša i golub pismonoša iz davnine
s beočugom na ružičastoj nozi
da ga spasim od mačke.
Mačak začuđen što se miješam u prirodu
i njen lanac.
Ma na ti sardina i odjebi.
Nema ti na golubu puno mesa.
Golubu zaraslo krilo,
golub odletio i zaboravio me.
Ja ost’o da se sjećam.
I tako…
sjećamo se.
III
Odavno sanjam napuštenost.
Kroz simbole
koje bi raspetlj’o jedva Frojd.
Tražim te po hotelu
s pet zvjezdica.
Soba ekskluzivna
s prozorima pod vodom.
Pogled u more.
Ne na more.
Na sirene gole do pupka.
Ljudi crveni il’ u boji čokolade
na ražnju sunca.
Okreću se, prvrću se.
More mokro i ustalasano
s pokojom glavom
u vidiku.
Ni jedna tvoja.
Ni moja.
Na recepciji u restoranu
ništa.
Ništa od nas.
Na plaži niko sličan
tebi i našoj djeci.
Onda me nježno pipneš
jer jedva dosežeš
do kuka.
Malen si, mokar
i stvoren za grljenje
i voljenje.
Gdje su mama i seka sine?
Ne znam tata.
I ja sam se izgubio.
Nije ovo bio san
već sekiracija.
IV
Žurim kući svojim dušama.
Duhu žene i duhu djece.
Sobama bez stvari
i kukama mjesto lustera.
Duhu psa mašućeg repa
i grinjama u postelji.
Kuća je kuća
ne šaht i kanalizacija
a ja pacov.
Žurim kući svojim dušama.
Slivniku vlasi
i ponekoj stidnoj
u obliku udice.
Čega tvoja dlaka da se stidi?
Je l’ mene?
Žurim kući
svojim dušama i nemanjima.
Lutkama izbečenim u prazno,
plišancima s očima
ušivenim do mozga.
Ima da se navijugam
nanesrećujem.
Ukvarenoj hrani za četvoro i
frižideru žurim.
Tvojim mekim papučama
i jamboliji što je nekad bila
jagnje…