Dado Đurić dolazi iz Pariza u Cetinje i vraća se natrag – da se susretne i sa sobom i sa čovjekom. Negdje na tom putu počiva, kako kaže, njegovo djelo.
Ova stvar je stara trideset godina – kaže držeći u ruci crtež u čijem se dnu naziru, do mrlje, arhipelag prosutog tuša i otiska prstiju, nekoliko redaka nečitkog rukopisa i: DADO 1952. A ovo, nastavlja, pokazujući na drugi crtež – ovo je portret čovjeka kojega sam sahranio. Umro je u školskoj klupi, bio sam mu na pokajanju.
Ta lobanja probušena metkom desno, vidiš, zaostala ratna rana, pedesete godine, miris baruta još nije bio iščezao. Bilo mi je žao, a još i danas je, sjećenje na dane kada smo se po Bjelošima krili od bombardovanja. Slamene kolibe, spolja sive, sive, a iznutra…ne može se iskazati to kad se pomiješaju ča|, miris hrane, vonj nagorjele bukove drvenarije i mokri pepeo! To je pozadina mojih slika!
To nikad ne mogu ni da zaboravim, ni da iscrpim. Sinoć sam posmatrao Rome oko šatora. Gledajući te ljude, taj život koji se nekako ne da promijeniti učinilo mi se da ih posmatram iz svoga djetinjstva, neprobojne, iste. Izgleda da nikad neću prestati da budem opsjednut tom crninom.
Sjećam se ljudi koji su, na konjima i karima, gonili ugalj sa Ivanovih korita na Cetinje. Uvijek su me fascinirale te pojave gladnih, zrelih ljudi. S jedne strane poštenje, a druge – posrnuće u nemaštinu. Takav sudbinski spoj u biću čovjekovom nezaboravan je, neizbrisiv. Iako sam bio dječak oni su razgovarali sa mnom, blago, ljudski, nesvjesni toga da ih ja gledam na smrt gladan, žedan.
Ciklus od rođenja do smrti, ispunjen tim sudbinama, za mene predstavlja stravičan zaplet i maestralni, nesavršeni čin šekspirove drame koja nikad nije napisana. Pa te slike sa pokajanja! Ko to može zaboraviti?! Kod nas mrtac nije zaključan, kao na Zapadu, nije sakriven! Moji najbolji portreti nijesu više među živima.
U eseju “Razgovor s Gojom”, Andrić velikom slikaru stavlja u usta i sljedeću rečenicu: “A ja kad portretišem čovjeka,, ja mu vidim minut rođenja i smrtni čas”.
To je divno. Portreti su galerija paćenika. Ljudi koje sam crtao, mrtvi su. Moji portreti zaudaraju, gotovo fizički, znoje se!
Janica, moja kćerka, tim povodom kaže. “ Tata ti si imao morbidan ukus”! A šta da ja odgovorim? Slikanje je va|enje rude i, još gore, tesanje, čuvanje. Extirper, kažu Francuzi, to je znak da je nešto učinjeno. Ne da je dobro, nego da je nešto učinjeno.
SUSRET SA LJUDIMA I PARIZOM
Srio sam se pedeset osme sa nekim ljudima koji su htjeli da vide moje slike. To su jedini ljudi sa kojima imam odlične veze. To su konzervatori, intelektualci pisci. U Parizu. Meni je Pariz, na neki način Cetinje. To mi je ta nova porodica. Živio sam skoro trideset godina u toj zemlji. Tu upoznaš ljude, zamrzneš, neki umru; sve to veže čovjeka.
Vjerovatno je Pariz uticao na moj rad više nego što sam ikad mislio. Nijesu to samo motivi, to je kao rijeka, kao neki talas. Taj talas odnosi, briše sve. Drugačija je svjetlost, drugi je jezik, a jezgro i ljudstvo je isto. A i emotivni život čovjeka isti je u Cetinju kao u Parizu, samo što je u Parizu drugačije primijenjen, u jednoj formi forme. Vjerovatno bogatiji.
Moja mitologija je, u stvari moje djetinjstvo. Tu su bili moji kentauri, poglavice, po me|ama [krke. Kada se vratim u Cetinje osjetim neku duboku vezu, pošto se poslije trideset godina na|em oči u oči sa nekim poznatim licem. Sva ta osjećanja, tu snagu, odnesem opet sa sobom, i sve tako.
To je sinteza nekih temperatura, temperatura svjetlosti, materije, sve to pomiješano daje energiju jednog stravičnog hemijskog demona. Taj demon nije anegdotičan, nego stvaran, on postoji! To se ne može iskazati. U umjetnosti je obnavljanje energije jedna vrsta nikad iscjeljive rane. A onda slijede udarci, i to ne po zdravom tijelu nego po rani. Eto to je pravo stvaranje, kad se nema kud…
RUŽNO JE MISLITI O SEBI
Riječ “kriza” lično me poga|a. Kriza civilizacije? To je, na višem stepenu, ipak ogovaranje! Čini mi se da je to neka vrsta literarnog ogovaranja. Nažalost, danas je ogovaranje puno prisutno u literaturi.
Recimo ni Nojeva civilizacija, nije bila „u krizi”. Paprat je prepotopska biljka – a još uvijek egzistira. šta više, izdržljivija je i naprednija je u hladu nego na suncu. Ima nečeg junačkog u tome… Jesi li čitao Mišoa? E, vidiš on kaže: “Ko ne gradi kuće, taj ne voli ovaj svijet”. Ima nečeg junačkog u toj poeziji. I ja sam svoje slike povezao sa junaštvom, a pitam se da li junaštvo uopšte postoji! To su momenti kad mislim o sebi, a to je ružno. Ružno je misliti o sebi.
Ne mogu da zamislim sliku, jer prvo moram da u|em u vrelu vodu. A onda, to samo od sebe proizilazi, iz straha i vjerovatno, iz skrivene radosti. Strah ima dvije uloge: svjetlost (to je gledanje u oči) i mrak (to je samoća). Simbioza samoće i gledanja u sebe, to su moje slike. Tu nema artističkih performansa, jer to se stegne kao led… I… kad se slika pretvori u led, tada me ona prestraši. Pritom, prisutan je i strah da neću moći izraziti strah. To je gore nego kad ne možeš nekoga da opsuješ! Stvaranje je ipak osveta prema sebi. Pas laje sebe radi, a ne mjeseca radi!
LJUDI SU MOJ NOVI SVIJET
Bio sam oguglao na civilizaciju! Civilizacija je zavijanje vukova. Ja sam u posljednje vrijeme, da ti pravo kažem, izlazio malo češće u grad, najčešće u onaj Žizor. Prije nije bilo tako. Godinama sam sjedio u autu, a Hese je kupovala meso ’leb i ostalo. Godinama je bilo tako. A sad mi je milo da iza|em me|u ljude. Pričam, na primjer, sa mesarom: ispao mesaru zub, pričamo pomalo o svemu i svačemu. Tako… A onda kažem: što sam gubio vrijeme, kada su ljudi vrlo interesantni! Ljudi su u suštini dobri, a zlo se pravi kao alkohol od cukra. Od dosade. Od situacije. Od nezadovoljenih želja. Od sičije. Vrijeme sužava mogućnosti kvalitativnog izbora, sužava prolaz kao u Platijama! Ljudi to podsvjesno znaju, zato su oni u stvari dobri. Znaju šta ih čeka: nož vremena! I onda, te maske, koje čovjek drži na licu ko zna koliko godina, same postaju stvari i zajedno čine jednu užasnu dekompoziciju. Toliko su jake te stvari koje sad otkrivam, poslije četrdeset osam godina, da je sama umjetnost više kao neki odjek, odjek jedne stvarnosti. To je apstraktno, to se čuje, to ne može da se ponese na rukama, na primjer. A opet kad čovjek razmisli sva djela, uglavnom, gube na vremenu!
Zbog tog opasnog starenja umjetnosti, umjetnost stari kao ljudi! Naravno, genijalne stvari ne stare. Dostojevski ne stari. Juče si nešto pominjao Kamija, s njim već nije takva stvar. Kami stari. On je puno “radio” na svojoj slavi, iako se od prve ne bi reklo. Danas je inače tendencija da pisci putem izvjesnih vanknjiževnih aktivnosti i te kako “pripremaju” tlo za svoju slavu. Meni je puno rekao o Kamiju, jedan moj prijatelj, pisac iz Alžira, Koteb Jasin. On je dobro poznavao Kamija, bili su drugovi (Kami je tako|e rođen u Alžiru) i bili su dugo zajedno. Kami je dosta toga napisao o Arapima, i kako Jasin kaže, ne baš sa simpatijama. Sve je to bilo bazirano na vrenju izme|u dvije kulture…
Vidiš, otkako pričamo ti nekako stalno spominješ neke velikane… Nije to moj slučaj… Ne ubrajam ja sebe u… Meni je slikarstvo na neki način puno pomoglo da razumijem ljude i stvari. Ja sam bio mahnit u mladosti, davio sam se u zabludama, u konfuzijama. Onda je nastajalo slikarstvo u kome sam kao u nekom bukvaru čitao prirodu i ljude… Meni sad više ne treba ni radoznalost.
Došao sam do zaključka da sam rođen iznenađen. I to iznenađenje nikad neće da prestane. Nas ne čeke iznenađenje, sve je iznenađenje, svaki put kad se probudimo. Ja imam tu morbidnu tendenciju, tako da se ne postavlja pitanje da li ja smatram život za bolest. Zaista to tako osjećam. Život je bolest sa normalnom temperaturom: nije četrdeset dva, nego trideset sedam, trideset osam.
