Folka Zilaf: Autoportret s patuljkom

S njemačkog prevela Verica Tričković

Autoportret s patuljkom

Neverovatno

da je uže puno šarenog veša

mita vredno, il’ da za jednog patuljka

izbijenih zuba pravo

na večnost postoji, samo zato što on tu dole

svoj tandrkalo-bluz zasvira,

isto tako neverovatno,

da iskreno laganje ili tvoje lažljivo

ćutanje iz jednog te istog

stabla izbiše, da tvoja pitanja pravo

u pakao vode, u obećanu zemlju, zašto dakle

ne odgovoriti na to; danima

me lišavaš najvažnijeg,

moja izvesnost, da sam ovaj ili onaj,

ili ipak taj, kome odgovori

kao pečurke iz džepa ispadaju, neverovatno

sve to, i ponajpre, da sam to ja,

koji tako, sam od sebe, govori.

 

Vežbanka svakodnevice

Bio sam celog dana zaposlen time

da na jednu ženu čekam, dugo

nisam ni na kog više čekao, tako da

mi je sad čekanje kao milost izgledalo

čin koji se ne da definisati, koji je odgađao

svoje iskupljenje. To je bio život:

neko – tek rođen – ispruži ruku,

šta htede dohvatiti, ne mogasmo tačno razaznati

al’ gest je bio jasan,-i više od toga.

Radi se o jednoj vrsti oscilirajućih vrata.

Žena ulazi i sve bi već moglo biti prošlost,

da to sada nije – početak.

Veliko isparavajuće jutro

Tek par kvadrata

čine mesto, na kojem se

osećaš sigurnim, sasvim prisutan

sa svim svojim nesigurnostima:

ograničeno područje, koje je svakog jutra

nesporno. Pored toga

toliko konjskih snaga, u čiju dušu

ne možeš da gledneš. Kroz prozor voza

video si ih, kako skupljeni zajedno

na livadi stoje, neku drugu stvarnost

nastanjujući, no ti što je znaš. Besmisleno je

razmrsavati tu zagonetku, ipak se možeš

upitati, da li je tako, da život

tih konja i tvoj zajedno

jednu istinu daju, čije tlo je

ova neiscrpna livada, i potreba

s jutra rosu na stopalima da osećaš:

da čekaš, budeš spokojan, možeš samo ovde.

Uvek s jutra

Tako je to, potvrđujemo našu zemljinu težu

jednim jedinim jednostavnim činom, koji čak

ne mora biti primećen, jer sve

uvek dalje ide, daleko iza one

nevidljive granice, koju nam prethodno niko

nikad ne pokaza, tako počinje – nek počne

dan sa svežim vazduhom i psećim lavežom

na koji veselo podižeš ruku

jedan dan naspram svih pretpostavki negiranja

koji započinje s tobom i tvojim

progledavanjem, sa mnom, koji te

po razdeljku mazi blago divlje

kako to maženje potiljka nalaže, to je

uvek više no što se može reći, tvoje buđenje

stopostotno. Čak ni oči

ne protrljaš, tako trenutačno si

budna, odjednom uronjena

u svetlinu dana, tako plahovita tako

sveprisutna

kao da ja nisam ja, kao da je nešto boje

prešlo od mene tebi, što ne dopušta da se

još jednom na stranu okrenem, usporeno

se dignem i mračne stvari

mračno vidim, svetle svetlo.

Dići se liči na podvig, to

mislim sada, dok se ti duboko ka stvarima

naginješ, stvarnost je stvarnost,

u tome jedinom činu:

Svetiljku sto orman il krevet da dodirneš.

Brestovi

Ukoliko si otišla, ne mogu razgovarati s tobom.

ukoliko si otišla, mogu ipak s tobom razgovarati,

kao što ti i ja razgovaramo, svako na obrazima vetar

osećajući. Treće između to dvoje

produbljuje pojedinosti tu i tamo, svaka reč kaže

drugu neku reč, šapućući kao kad vetar usput prošapuće

rečenicu, presavije granu nekog drveta, onog

tamo, kakav nalet. Tako bezazleno zvuči to, hujanje, pritom

hujati svom silinom, orkanski duboko, preskačući u jednu

još drukčiju stvarnost od one, u kojoj vetar sam

peva, sečiva oštri: dođoše Cigani u selo

iznenada, oštrači noževa, zube

vetru da broje, (oštre), brestovi ispred većnice

pognuše glave, bejahu potpuno zaljubljeni u

sopstveno bresto-hujanje. Takvi bi trebalo da budemo, naše glave da dobližimo bezbrižno, vetru se predamo

i opozovemo, ništa

ne opozovemo

Formula

Ponekad ti je do ganutljivog kiča.

Ali su to slabi trenuci.

Zatim opet led, oštrina,

suprotnost od umetnosti rukotvorina.

Zavezani na tu jednu formulu

šta to znači?

Mi smo motičice za led, naše dnevno kucanje

u breg. Nasukanici.

Sferni oblik, izbavljenje,

biti dete ne obavlja se

samo od sebe.

Olovo

Ne može se ipak ništa jednim zvezdanim poljem

kada budeš izduvan kao jaje

za uskrs u salonu doživljaja jednog muzeja

ne ide ništa preko metar visokog zida od olova ostani

gde si stoj nemo ovde posred si bezbedan u olovu

koje se topi koje se razrediti može

da se ispupči pod lišćem ili pogledima

vetra tvoj pogled trese olovo zabada se u olovo

kako samo strela se u telo zabosti može telo

ne od olova od mesa pocrvenelo kao crveni trup broda

kao nebo iza zvezdanog polja koje

iz sna iskače u kome se ti bezbedno

osećati možeš objezičen vatrom koja samo

olovo napada kao vatra u trupu broda koja

iz jedne ideje potiče iz koje se da zlato cediti

može se sivo zeleno žuto ili crveno obojiti u vatri

neuračunljivo je i od posebne lepote, olovo.

Mesečeva noć

Mesecom oživljene senke

tovara noćnih riba poput

a naročito kad je mesec pun

Kada podigneš žaluzinu

umaknu ti

(to ide brzo, jer postoje

duboke vode.)

Noćne ribe daju se skolutati

do narednog jutra:

Kada žaluzina

spadne

pobegle su

Skrovita slika: Zima

Lažov-

on hvali ljubav

a misli na samog sebe.

Pritom-

noćas mi postade jasno:

šta ako se ne radi o nama?

Stajah na prozoru

i gledah u sneženje,

zasekoh pogledom

u beli zid.

Zašto vrtlog pahulja

za metaforu smatramo?

Tu je bio: sneg.

Ničeg do snega.

Bez primisli, beo, bez daha.

Ekstatičar, koji uvežbavaše opuštanje.

Biografija autora

 

Folka Zilaf (Volker Sielaff), liričar, publicista, literarni kritičar i priređivač literature, rođen je 1966. godine u Grosrersdorf/Obalauzic/Nemačka. Od 1990. njegova mnogobrojna izdanja pjesama, eseja i kritika objavljena u listovima za literaturu i dnevnim listovima. Njegove su pjesme prevedene na više od deset jezika, na engleskom, češkomn, francuskom, kineskom, arapskom. 2003. godine izdavačka kuća zu Klampen je objavila njegovu zbirku poezije Razglednica za Nofretete (Postkarte für Nofretete), za koju 2007. godine dobija nagradu Lesing (Lessing-Förderpreis). 2011. godine je objavljena zbirka Autoportret sa patuljkom (Selbstporträt mit Zwerg), izdavačka kuća Luxbooks Wiesbadena a 2012. umjetnički performans Paradise Morning, zajedno sa Klaudijom Re (Claudia Reh) i Patrikom Bek (Patrick Beck) u Drezdenu. Po nalogu Taipeh Book Fair Fondacije priredio povodom Frankfurtskog sajma knjiga 2009. godine Anthologiju Humor oblaka – Moderna Lirika iz Tajvana. U kolumni AufTritt Die Poesie časopisa „Jezik u tehničkom stoljeću“, koji izlazi pri Literarnom Kolokvijumu u Berlinu (Literarischen Colloquium Berlin), F. Zilaf redovno predstavlja liričare istočne i jugoistočne Evrope. Učešće na internationalnim festivalima poezije (u Novom Sadu, Berlinu  i Sopotu/Poljska). Suosnivač Literarnog Foruma Drezden, čiji je trenutno predsjedavajući. Živi u Drezdenu.

Podijeli.

Komentari su suspendovani.