Fiona Kuper[1]: Donosim ti orhideje, draga
Preveli: A. N. Batrićević i M. D. Đurić
Sanjala je kako lebdi iznad crkvenog prolaza u besprijekorno bijeloj vjenčanici i kako staje pored čovjeka u tamnom odijelu. Stavljao je burmu na njen prst, a kada se primakla da pogleda njegovo lice, nije ga mogla jasno vidjeti. Bio je to njen omiljeni san i dobro je znala da ga treba držati van domašaja tuđe radoznalosti.
,,Svi smo mi nečim nadareni, Hilari, a tvoj dar je tvoj um,” govorila joj je majka strogo, dok ju je odgovarala od sastanaka i igranki i sličnog. U kući i školi bila je nagrađivana za postignute uspjehe i na univerzitet je pošla sa hrpom nagrada i zastrašujućim upozorenjima o predanom radu, ranim odlascima na spavanje i redovnim obrocima.
Vidjela ga je na prvom predavanju i bila je ushićena kada je čula njegov prefinjeni glas. U crnom sakou, za govornicom, na svaki način uzvišen od nivoa na kojem su sjedjeli studenti, koji su podno njegovih nogu u tišini zapisivali svaku njegovu riječ. Svi su voljeli profesora Harisona.
,,Zovite me Mark,” insistirao je na konsultacijama. Bila je ushićena poslije svake riječi koju je izgovorio, pripravna, s olovkom u ruci, da popravi riječ ili zarez u svom eseju kako bi mu udovoljila.
Nekoliko mjeseci kasnije, on ju je izabrao da mu bude žena. Rekao joj je da je lijepa. Njena majka je tokom službe teško disala: taj užasni starac i moja sirota povodljiva kćerka. Prvim vozom se vratila kući.
Hilari je sve ostavila iza sebe. Voljela je savršenstvo njegove ličnosti – moj muž, profesor. Njeno srce predosjećalo je svaku njegovu želju, i čitavo joj se bitisanje svodilo na težnju da zbog njega bude bolja – zar bi on mogao biti u krivu?
Odrekla se teško stečene stipendije da bi za njih stvorila dom – jedno i drugo nije mogla! Preko njega je održavala kontakt sa akademskim svijetom, dok je domaćičke poslove otaljavala kada je trebalo prekucati njegova predavanja. Bio je brižan kada je izgubila bebu, i nije ga ljutila činjenica što nije uspjela da mu podari dijete – sina – kako im je babica pažljivo rekla. Doktor je rekao kako pretpostavlja da ona više neće moći da začne, a on ju je uvjeravao da to nije važno – jedno drugom oni će biti porodica. Sugerisao je da se posveti nekom hobiju, velikodušno joj obezbjeđujući prostor, jer njeno srce i duša bili su njegovi, sada i zauvijek, amen. Odlučila se za časove vajarstva.
Ljeto nakon što je izgubila bebu, vodio ju je znalački kroz spomenike Grčke i Italije. Ali on nije znao ništa o praktičnim tehnikama oblikovanja i klesanja. Raščistio je baštensku kućicu kako bi mogla da ima atelje, i dao joj je jedini ključ. Bio je tako dobar!
Na časovima je gradila očekivano: pas, konj, balerina. Prilično dobro. A baštenska kućica je bila za nešto drugo. Napraviće njegovo poprsje. Možda će nakon što se penzioniše moći da ga postave u fakultetsku zgradu, a njih dvoje će konačno poći na put oko svijeta o kojem su sanjali. Našla je najbolju glinu, izgradila opnu od žica i po njoj razvila materijal. Potom je bez daha sjela na klupu.
Bio je prvi dan proljeća kada je počela. Rano svijetlo bilo je svježe i vlažno poput gline kada je skinula burmu sa prsta, i stavila je pažljivo na policu. Oblikovala je i omekšavala glinu kako bi izgradila veliku kuglu njegove lobanje, radeći prstima i dlanovima kroz tešku ljepljivu masu. Trebalo je pažljivije da ga posmatra dok su ležali jedno pored drugog; trebalo je da upija udubljenja i ispupčenja njegovog čela dok su joj prsti lepršali u ekstazi leptirovog leta. Budilo se veče i njeno očajanje – ispred nje je bila prosta siva masa. Bilo je to ruglo.
Uvezala je nepreglednu gomilu u vlažnu tkaninu i plastiku i krenula prema kuhinji da mu napravi večeru. Odjednom je postao čudan njegov dolazak kući, priča o provedenom danu, dok je viljuškom pomjerao hranu i podizao je gore-dolje da naglasi trenutak u kojem je nastojao da bude duhovit i zabavan. Pratila je svaki pokret, utiskujući u sjećanje blagu namrštenost, način na koji je pomjerao usne, i primjećujući po prvi put, ne bez iznenađenja, da je njegova brada bila zaobljena i mlitava. Ali zbog toga ga je voljela više.
,,Da li me slušaš?” pitao bi.
,,Svaku riječ,” odgovarala bi.
,,Slatka si i duhovita,” govorio je blago, dok je ustajao da joj dospe vina u čašu. ,,Ne znam šta žene zapravo čuju. Nekad mislim – sve. Nekad se čini da me uopšte ne slušaš.”
,,O, ali nije tako,” rekla je glasno, dok ju je zamišljeno posmatrao. Takve stvari obično nikada nije izgovarala.
Na pitanje kako je provela dan, zbunjeno je odgovorila.
,,Provela si čitav dan u baštenskoj kućici?” zadirkivao ju je. ,,Uskoro nećeš imati vremena za svog starog.”
Bio je zbunjen kada se nasmijala: očekivao je da će više puta reći da on nije star. Nevažno.
,,Biću u radnoj sobi,” rekao je, i nekoliko trenutaka kasnije čula je da telefon zvoni. Kako mu je morala biti dosadna kada je odjurio u sobu da sa nekim tiho razgovara i da se smije. Uzdahnula je i sastrugala maleno parče osušene gline ispod nokta, puštajući da joj ovo bude za nauk.
Kada je legao u krevet, nekoliko sati kasnije, bila je budna. Okrenula se put njega i obujmila rukama njegovo lice na jastuku obasjanom mjesečinom. Kakva strast, pomislio je, dok ju je milovao. Bio je nježan i bio je moćan, nošen uzbuđenjem koje je preostalo iz zabranjenog popodneva sa nekom od studentkinja. Koja mu je uzvratila, naravno. I koju je uzeo. Na tepihu pored radnog stola.
Nakon što je ušao u njeno tijelo, vodila je ljubav sa njim kao da nikada nijesu bili zajedno. Dlanove i jagodice prstiju pomjerala je s radošću preko njegove lobanje dok su joj oči sijale u polumraku.
Bože, osjetio se mladim ponovo! Da li je sumnjala? Ne, nije. Bio je ubijeđen, u svakom slučaju, da je bio moćan da riječima savlada njeno neraspoloženje.
Sljedećeg jutra, dok su doručkovali, upijala je njegovo nasmijano lice, jer trebala ga je s naporom stvarati iz gline. Prije nego što je otišao, dodirnula ga je – čelo, nos, obraze, uši, bradu, usne. Navukla je kombinezon na golo neoprano tijelo da se ne bi lišila njegovog mirisa.
Pošla je do baštenske kućice. Poput djeteta koje od straha skreće pogled od ormana u kojem živi vještica, skretala je pogled sa njegovog postojanog oblika. Zadrhtala je, i prebacila džemper preko ramena. Njena burma sijala je na polici.
Spremna!
Glava nije bila loša, iako joj se na početku činilo da neće biti tako. Ali ni upola dobra koliko je ona željela. Njegovo pametno čelo u stvarnosti je bilo pliće od onoga koje je svojim prstima oblikovala, i ona je ravnala glinu vođena novom spoznajom. Osjetila je iskušenje da zastane i usavrši njegove oči. Ali ne! Dodirivala je čelo, zastajala, pravila korak unazad i zatvarala oči kako bi ga se bolje sjetila.
Palčevima je pritiskala simetrične očne duplje i nabacila grudvu gline na njegov nos, tapkajući, dotjerujući… sputavajući sebe od velike pažnje prema detaljima.
Vrijeme za kafu i – nije željela da prizna jer on to nije volio – cigaretu. Osjetila je vrtoglavicu nakon prvog udaha dima. Prebacila je noge preko klupe, pušila i pila jaku crnu kafu.
Kada je zastala da se odmori, sunce je bilo visoko na nebu a magla se širila iznad drhtave trave. Pola njegovog lica bilo je gotovo i ona je zastala, uznemirena. Bez sumnje je to bio on. I bio bi još više da je mogla sebe da natjera da otkine od gomile gline sa njegove brade i učini je slabom.
Mrzovoljnom.
Ova riječ, poput vihora, uskovitlala je njene misli.
Ali on nije bio mrzovoljan! Njena majka bila je mrzovoljna, dok je klimala glavom nad njenim protraćenim talentima. Njena majka je imala sličnu bradu. Užasno! Bradu će ipak morati da završi, iako se činilo da će ostati da visi ispod njegovog obožavanog lica poput bradavice, čira. Kakvo sam dijete, prekoravala je sebe. Pa neka – on ima … mrzovoljnu bradu.
I sigurno je samo sjećanje na njenu majku učinilo tu pomisao nepodnošljivom. Držala je cigaretu među usnama dok je oblikovala užasnu stvar, koju je posmatrala kao dio odvojen od cjeline. Palcima je načinila pokret ka naborima kratkog vrata. Onda je napravila korak unazad.
Hodala je oko biste, ostavljajući za sobom među sunčevim zracima trag dima. Bista je nevjerovatno podsjećala na njega. Brada je bila dio njega jednako kao i prodorne oči. Lice joj se raznježilo dok je razmišljala o njemu. Dovoljno je uradila za danas i – dragi Bože – opet će morati da kuva večeru na brzinu! Bila je uznemirena – mogla je da osjeti miris svog neopranog tijela, kosa joj je bila neuredna. Zaključala je vrata i otrčala preko travnjaka do kuće i telefona koji je bez prestanka zvonio. Možda će biti vremena da nešto skuva, da se okupa…
,,Zovem te čitavo popodne,” rekao je. ,,Na fakultetu organizuju večeru. Ne znam kada ću se vratiti kući. Gdje si bila?”
,,U baštenskoj kućici. Tako mi je žao. U redu je. Ionako nijesam stigla da skuvam večeru.”
Jadni čovjek, mora da je bio očajan.
U njegovom glasu naslućivala je prijekor.
,,Moraš voditi računa o sebi! Idem sada.”
Nasmijao se i pozvao studentski dom. Dobro je, baš je dobro ispalo. Odobravao je njeno novo interesovanje.
Kupka. Večera. Čak ni njegov dolazak kući ne bi je spriječio u tome. Osjetila je ushićenje pri pomisli na hljeb i sir i čašu vina koju će ispijati u tamnoj bašti. Sa stolice na rasklapanje koju je namjestila ispod drveta mogla je da posmatra nijemu sivu glavu.
Na času vajanja, bez velike koncentracije, oblikovala je komad sivog u nešto ukrasno, ali su joj misli bile daleko, u baštenskoj kućici.
,,Da li je neko od vas radio nešto kod kuće?” pitao je učitelj u vrijeme pauze za ručak. Okrenula je glavu. Dobro je znao ko je njen muž i uvijek joj je zbog toga poklanjao posebnu pažnju. Kao da ga se to ticalo!
Neko je pravio pepeljare od gline, neko lijepe saksije apstraktnih oblika.
,,Čuo sam da imate mali atelje,” rekao je učitelj.
Pocrvenjela je – mala žena koja ima mali atelje.
,,O, veoma je skroman.” Ispričala mu je da su nedavno preuredili ljetnju kuhinju. Neka zamišlja kako radi u improvizovanom haosu vlažne sobe sa malim prozorom…
…
Ali u baštenskoj kućici je postala nezadovoljna – glina se sporo preobražavala! On je zasluživao besprijekorne linije uglačanog mermera! Pitaće učitelja da joj nabavi komad mermera – pa neka misli što god hoće.
Nastavila je posvećeno da radi na prototipu.
I upravo joj je prototip pružio slobodu da pravi greške, varira crte njegovog lica. Smiješila se čudnim iako poznatim crtama koje je dodirivala – oholom nosu, punim usnama i komičnoj bradi. Trebalo je da doda i isplažen jezik i takav bi mogao da krasi stubove neke srednjevjekovne crkve. Dodala je sanjalačke satirske lokne – uživao je u svom životu, razmišljala je – i utapkavala vlažnu tkaninu preko njih. Potom je u kuhinji dala sve od sebe kako bi se iskupila za kulinarski nemar od prethodne večeri.
Usred frustrirajućeg bešamel sosa, zazvonio je telefon. Proklet bio!
,,Da li si bila u baštenskoj kućici?” zadirkivao ju je.
,,Vajam, da, ali u brašnu.”
,,Malo ću kasniti – proklete konsultacije. Svi su u panici. Nemoj brinuti. Vratiću se kući do ponoći!”
Progutala je razočaranje i rekla mu je da ga voli. A onda je ugrušani sos prosula u klozetsku šolju. Iznenadiće ga objedom poput onog u polju pod vedrim nebom, pomislila je i spakovala pletnenu korpu. Krenula je biciklom niz ulicu, lica crvenog kao žar, zamišljajući njegovo iznenađenje. Popela se uz stepenice do njegovog kabineta, gdje je odlazila u vrijeme studija. Tada je donosila eseje na provjeru, a sada korpu punu poslastica. Na njegovim vratima pisalo je zauzeto. Osmijehnula se i odšunjala na gornji sprat, gdje je postojao maleni prozor sa kojeg se pružao pogled u njegovu radnu sobu. Mnogo je sati provela tamo, upijajući ga. Zavukla se u udubljenje u zidu i pogledala dolje.
Ugledala je dragu glavu svoga muža oslonjenu o glavu guste plave kose nad gomilom papira. Izmanikirana ruka prelazila je preko riječi na papiru dok je njen muž klimao glavom. Bio je tako savjestan. Oslonila je leđa o hladni zid. Teška studen uvlačila se u njene kosti dok je ruka njenog muža klizila ispod plavušine košulje, a usne se razvlačile u širok osmjeh. Potom je ustao. Plavušina glava se spustila niz njegovo tijelo, elegantni prsti vješto su otkopčali njegove pantalone. Bila je skamenjena, očajno je gledala u njegovo lice. Bilo je uobičajeno navraćati kod profesora na konsultacije pred završne ispite… Ali, njen muž se cerio, oči su mu bile zatvorene dok se plava griva pokretala među njegovim nogama. Trenutak kasnije on je ležao na studentkinji, žestoko se pokretao gore-dolje, glava mu je bila uronjena u njen vrat, njeno blijedo lice bilo je u ekstazi. Htjela je da pođe, ali bila je zaleđena. Završili su, i njegove crvene usne iskrivile su se od zadovoljstva dok je gledao studentkinju kako skuplja papire i knjige i odlazi. Zakopčao je pantalone i posegnuo za telefonom. Nekoga je zvao. Ali odgovora nije bilo. Odjednom joj na pamet pade da je zvao nju.
Vraćam se kući, dragi.
Donio joj je buket orhideja. Pronašla je vazu – svadbeni poklon njegove majke – i stavila je u njegovu radnu sobu.
Na času vajanja izrazila je želju da klesa u teškom kamenu, ne u mermeru.
,,Za to nijesam spremna!” nasmijala se.
Neki hrapavi kamen. Kamen kojeg će kiša trošiti i dati mu konačni oblik. Učitelj je pronašao komad starog kamena iz porušene crkve. Postavila ga je na klupu, podigla čekić i dleto.
Prokletstvo!
Šta ako je bilo vrijeme večere? Navukla je zastore na prozore baštenske kućice i kada je pokucao na vrata rekla mu je da će brzo završiti. Sa zadovoljstvom je primjećivala da su joj ruke postale žuljevite. Pričao je o svom danu. U sebi je dodala plavu studentkinju, i ko zna koliko njih… Da li je to bila ljubomora? Kako bi mogla biti kada ga više nije željela? O, bilo je još uvijek seksa, ali iznenadilo ju je što on nije primjećivao razliku.
A onda je pošao u ljetnju školu u Devonu. Gurnuo joj u ruku papir sa telefonskim brojevima i datumima. Ranijih godina i ona je odlazila s njim. Ove godine, činilo se da mu do toga nije bilo stalo.
U baštensku kućicu ubacila je vreću za spavanje i jednu presvlaku.
Sanjala je kako se njih dvoje kao u kovitlacu voze u otvorenom kabrioletu. On se smije plavoj kosi i dvijema izmanikiranim rukama koje nesmotreno okreću volan na putu duž dubokog nasipa u blizini ljetnje škole.
Kada se probudila, odlomila je djelić iz razjapljenih očnih duplji, koje su bile isklesane i udubljene u ružni komad kamena. Kada je telefon prvi put zazvonio, zastala je i zadrhtala. Nije imala vremena za gubljenje. Njegove oči pohotno su je gledale i ona je zamislila vijenac od bršljena upleten u lepršave čuperke muževljeve kose.
Plavuša se rano probudila u Devonu. Pomjerila se kako bi izbjegla težinu njegove pospane ruke. Očni kapci bili su mu blijedi i naborani, a njegove usne bile su opuštene. Kako je star bio! Otvorio je oči i poljubio je grubim usnama kiselkastog ukusa. Zatvorila je oči i rekla mu je da je divan.
Prototip pepeljaste boje ležao je u sjenci. S vremena na vrijeme pažljivo bi ga posmatrala. Još koji dan i on će se vratiti a trebalo je završiti dosta posla. Mesnate usne visile su u teškim naborima od kamena. I brada, njegova brada. Poprskala ju je kapljicama vina. U mirno predvečerje, isprala je usta gutljajima ledene vode u sjenci drveta gdje su tamnosive ptice našle mjesto da se odmore.
…
Teške zavjese od crvenog pliša spustile su se nad devonsku noć i nad bar koji je bio pun pijane inteligencije. Pronašao je staru kožnu čuturu i hvalio se da je može ispiti do dna. Usne su mu bile širom otvorene dok je usmjeravao uski mlaz niz grlo među mnoštvom koje je nogama energično udaralo u pod u znak ohrabrenja. Sila od čovjeka! uzvikivali su, a on se zavalio u stolicu pored studentkinje, privlačeći jednom rukom njeno rame, a drugom brišući crvene kapljice sa usana i brade.
Sanjala je kako se njih dvoje još uvijek voze onim putem. Ona je plutala čas iznad čas ispred njih, dok joj se pogled usljed svjetlucanja vode pokraj zavojitog puta sužavao. Potom se spustila i provukla prste kroz površinu vode. Duboka i hladna; voda je bila duboka i hladna.
Probudila se s osmjehom.
Petoga dana posao je bio završen. Ali ne sasvim. Koračala je oko svog satira. Usne. To nadureno samozadovoljstvo. Izmrvila je glinu među njegovim usnama i napravila prolaz kroz naprsle zube. Tada je znala da je gotovo.
Bio je tu. U kamenu. Zaleđen zauvijek. Pohotni satir. Sa njim je završila.
Okrenula mu je leđa, potegla ogromni malj i zamahnula posred njegovog pepeljastog središta, u glavu koja se otkotrljala podno njenih nogu. Udarala je po njoj sve dok je nije pretvorila u prah koji je metlom izbacila kroz otvorena vrata baštenske kućice. Potom je očistila kućicu i skuvala sebi jaku crnu kafu. Falilo je još nešto, ipak: na polici, u prašini, stajala je burma. Uhvatila ju je palcem i kažiprstom, izašla iz kućice i bacila je iza sebe. Burma je odletjela u visokom luku i nestala u pravcu sunca.
Sanjala je te večeri auto u kojem su se vozili, onaj kabriolet koji je srljao ka opasnoj krivini. Plavuša je kasno zakočila, auto se podigao i odbio o nasip, poigravajući se njima kao lutkama. Čuo se vrisak dok su rasporeni točkovi upadali u vodu. Probudila se uz mučan zvuk metala koji je udarao u zemlju i stijenje.
Sunce je izašlo šestog dana. Sjedjela je na pragu baštenske kućice i kada je telefon zazvonio, bila je spremna da odgovori na poziv.
1993.
[1] Fiona Kuper je engleska književnica. Piše romane i kratke priče.
