Filip David: Mirko Kovač – svedok mračnih vremena
Kako vreme prolazi mnogi događaji iz bliske i dalje prošlosti padaju u zaborav. Ali ima nekih pitanja na koja se moraju dobiti odgovori. Neka sećanja ne smeju izbledeti.
Kako je došlo do toga da Danilo Kiš umre u Parizu, Pekić u Londonu, a Kovač u Rovinju. Kako je došlo do toga da su baš ovi pisci koji su u svojim književnim poetikama prezirali ono što se tada nazivalo “angažovana književnost” postali itekako angažovani u suprotstavljanju politici koja je Srbiju vodila u izolaciju, u sukob sa susedima i ostatkom sveta?Ta priča nije do kraja ispričana, a delovi te priče verovatno se jednim delom nalaze i u još uvek neobjavljenim memoarima Bore Pekića, u sećanjima i esejima Kiša i Kovača. Postavljaju se neka važna, nezaobilazna pitanja koja su ostala bez odgovora.
Ko ih je oterao iz Srbije?
Danas mi je žao što nisam vodio dnevnik, beležio svakodnevne događaje.
Jedan važan detalj iz Mirkove biografije ostao je nerazjašnjen. Zašto je Mirko Kovač u kasnu jesen 1991. zajedno sa svojom suprugom Bobom Matić Kovač, poznatom slikarkom, onako naglo, gotovo preko noći napustio Beograd. Ko mu je pretio i kakve su to pretnje bile?
Nisam o tome sa Mirkom detaljno razgovarao. A možda je trebalo. Pretpostavljam da Mirko nikada nije želeo da se stavlja u ulogu žrtve, da je iz dubine duše prezirao strah i samosažaljenje, ne prihvatajući istovremeno ni bilo kakvu vrstu torture i jednoumlja, ma sa koje strane dolazili. A pretnji, javnih i tajnih bilo je, to svi znamo. Mirko Kovač je, od prvog trenutka bio protivnik režima Slobodana Miloševića, rastućeg srpskog nacionalizma i ratne retorike tadašnjih vlasti.
Imao je ubojito pero. Njegovi kritički tekstovi objavljiani su i izvan Srbije. Jedan od takvih tekstova “Polja smrti” predstavljao je antologijski primer obračuna sa diktatorom. To mu, naravno, nkada nije oprošteno. Morao se naći na nekoj od crnih lista tadašnjih vlasti. Pa i na onoj o kojoj se samo šaputalo: policijskoj listi za likvidaciju protivnika režima. Pored njegovog imena pisalo je, svedoče oni koji su imali uvid u te spiskove: “Ubiti i uzeti stan”.
Mirko Kovač je oduvek nosio u sebi tu karakternu crtnu nepristajanja na laž, na konvencionalnost, na licemerje. Takav je bio od prvih dana našega poznanstva, od pojavljivanja njegovog prvog romana “Gubilište” kada se protiv mladog pisca podigla prava hajka. Neki iz njegovog zavičaja prepoznali su se u likovima njegovog romana, a neki drugi su u romanu videli kritiku komunizima u opisu sunca koje izlazi na istoku i donosi velike nevolje.
Skandal je bio i kada mu je nagrada za zbirku priča “Rane Luke Meštrovića” dodeljena, a kasnije oduzeta zbog navodnog antikomunizma. Tako nešto se moglo dogoditi u rigidnom političkom sistemu u kojem smo živeli.
Mirko Kovač je stalno bio u nekoj vrsti intelektualne i političke opozicije koja se svodila na individualan stav, na prkos, na veru u umetničku istinu koja je iznad svake, ideološke, političke istine. Svašta su mogli zameriti Kovaču, ali niko nikada nije osporio njegov izuzetan talenat, nepotkupljivost, što je bila njegova najbolja odbrana protiv svih vrsta intriga, književnh i ostalih.
A ako se vratimo u Mirkovu ranu mladost, sudeći po njegovim autobiografskim beleškama, postaje očigledno da se oduvek odupirao autoritetima, školskoj disciplini, prosečnosti. Znao je da će biti pisac i tome je sve podredio. Mnogo je čitao, i iz mnoštva lektire znao je i umeo da odabere ono najbolje, odakle se mogao učiti spisateljski zanat ali i kako uspostaviti snažne moralne i estetske kriterije koji će postati njegov glavni životni i umetnički credo. Život ga nije mazio. Rano je otišao od kuće, osamostalio se rano, umeo je da gleda, da sluša, da pamti.
Po svemu Mirko je bio veliki individualac, nevoljan da učestvuje u nekakvim “zajedničkim akcijama”, ali je imao izrazitu sposobnost da prepozna svaku vrstu ekstremizma i potrebu da mu se suprotstavi. U tome je bio dosta sličan Danilu Kišu koji je u početku našeg druženja postavio jedan od glavnih uslova – da svako ide samostalno svojim putem ne zloupotrebljavajući naše druženje i prijateljstvo.
Ali u trenucima neposredne opasnosti i Kiš i Mirko, bili su spremni da “žrtvuju” neke od ovih principa kako bi se suprotstavili prostakluku, primitivizmu i mržnji koji su se kao veliko zlo uvlačili u naše živote. Kiš je još sredinom sedamdesetih pisao o nacionalizmu kao ideologiji, totalitarnoj ideologiji, ideologiji kiča i banalnosti.
Zajedno sa Mirkom učestvovao sam početkom devedesetih u osnivanju Nezavisnih pisaca, Beogrdskog kruga, prvog Nezavisnog sindikata u Srbiji. Sve su to bili pokušaji da se zaustavi političko ludilo koje će uskoro dovesti do velikih stradanja i zločina.
Pokušali smo, iako uzaludno, da zajedno sa svojim prijateljima i istomišljenicima, nije nas bilo mnogo, ukažemo kuda vodi zločinačka retorika koja je propagirana preko medija a u kojoj su itekako uzeli učešća i mnogi pisci, podržavajući politiku i političare koji će, kako se kasnije pokazalo zbog svog delovanja, zbog svje nesumnjiveodgovornosti svoje karijere okončati pred Haškim tribunalom za ratne zločine.
Od trenutka kada se suprotstavio takvoj zločinačkoj politici, Mirka Kovača su pratile različite pretnje, od onih anonimnih, pisanih, usmenih i telefonskih do pretnji fizičkim obračunima upućenih i njemu i njegovoj supruzi slikarki Slobodani. Bio sam prisutan na protestnom skupu u Domu omladine kada ga je fotoaparatom bačenim iz publike pogodio u glavu reporter Šešeljove “Velike Srbije”. Kovač je završio u bolnici, sa kopčama. Isti taj nasilni fotoreporter mesec dana kasnije ubio je čoveka na ulici.
15. marta 1991., nekoliko dana posle velikih devetomartovskih demonstracija u Beogradu, Mirko me ujutro pozvao i zamolioda se hitno vidimo. Dobio je obaveštenje da se održava sednica Predsedništva SFRJ na kojoj će biti odlučeno hoće li se uvoditi vanredno stanje. Ukoliko se uvede vanredno stanje slediće hapšenja. Shodno tome upozoreni smo da se negde sklonimo kako nas ne bi pronašli kod kuća. Do kasno uveče lutali smo Beogradom, obilazili malobrojne prijatelje, provodili vreme po knjižarama i kafićima. Sve dok nam predveče nije javljeno da je na Predsedništvu bilo preglasavanja i da nije mogla da se donese odluka o vanrednom stanju. Ali sve to bila je još jedna opomena u kakvim vremenima živimo i šta nas može očekivati u bliskoj budućnosti.
Mirkovi eseji o tim zlosrećnim, tragičnim i mračnim vremenima objavljeni su u tri knjige njegovih sabranih dela: “Pisanje ili nostalgija”, “Elita gori od rulje” i “Cvjetanje mase”. Nijedna od ovih knjiga nije objavljena u Srbiji, što je velika sramota. Kovač je ispisao svojevrsnu “istoriju beščašća”, svedočanstvo o danima sramotnog ponašanja većine takozvanih intelektualaca. Strah od objavljivana ne znači ništa drugo nego strah od istine. Istina, očevidno, još uvek ne stanuje ovde.
Ostalo je pitanje na koje do sada nije dobijen odgovor. Ko je poimence pravio spiskove za likvidaciju protivnika Miloševićevog režima? Ko se spremao za egzekucije? Ko je oterao Mirka Kovača iz Beograda, iz Srbije.
Pre ili kasnije, odgovor se mora dobiti. Očito, mnogi su umešani: političari, tajne službe, doušnici raznih boja i profila. Istina o nameravanim likvidacijama pogodila bi mnoge. Neki od njih su i danas na vlasti ili bliski vlasti. Postoji taj kontiunitet nemorala i zločina.
Kovač nas je napustio, ali njegova svedočanstva o ljudima i vremenima su tu, zapisana. Svedoče i optužuju. I zahtevaju odgovore.