ODLOMCI IZ TRI DADOVA INTERVJUA
Dado: Praktično, već dvije i po godine crtam svakoga dana i to naročito kad nema mnogo svjetlosti, predveče, i zimi. Poslije zamora na velikim uljanim platnima crteži ti nekako dođu kao predah, kao trenutak kada se može pobjeći od pravog slikarstva, ili pak da se ono izrazi u nečemu drugom, kroz neku drugu formu. Samo, moram reći da je i dobar crtež isto tako teško napraviti kao dobru sliku. Zbog toga možda to i nije naročito i odmor, jer i kada se crtež rađa čovjek je strahovito napregnut. Ima dosta zajedničkog između mojih slika i mojih crteža. Radi se o različitom ritmu, oštrom i laganom u oba slučaja. Osjećam da se i slika počne rađati upravo u crtežu – kad crtež postane čitljiv, modeliran, onda ga prekidam i počinjem drugi…
– Da li juriš iste teme dok crtaš kao i dok slikaš?
Ne jurim ja njih, jure one mene…
– Ali u oba slučaja…
To što me interesuje kod crteža, to je neka vrsta izuzetne strogosti, grubosti, to je nešto što nema neke posebne čari, nešto oporo kao so. Crtati perom, to je šezdeset puta teže nego crtati olovkom. Pero te zadržava, treba urezati papir kao kod tetoviranja, jer papir ima neku čudnu ranjivost; htio bih da svaki put kad uranjam u njega list izdrži otrovnu kišu, ali da na kraju ipak ispadne lijep.
– Dešava li ti se da često brišeš, popravljaš crtež kao i kad slikaš?
Ne, to je ono najstrašnije kad crtaš perom. Tu sve ostaje, sve se registruje kao na elektokardiogramu. Ali ono što je najljepše, za mene, naravno, to je što se stvari odvijaju na način koji uopšte nijesam predviđao.
– Prije nego što počinješ da crtaš, imaš li neku ideju u glavi?
Ne nipošto. Nijesam sposoban da unaprijed zamislim crtež, da ga osjetim za trenutak, nikad nijesam znao šta je to imati ideju u tom smislu kako me ti pitaš. Ja samo želim da uronim negdje dok radim, da pobjegnem od života, a rijetko uspjele stvari dolaze više kao nesreće, paf, tako nešto.
– Umjetnost je za tebe znači sredstvo za bjekstvo?
Čini mi se da je svaka umjetnost, ne samo moja, fatalno traganje za drugim životom. To je sredstvo da se pobjegne, ukoliko to čovjek želi, ali ono što je u umjetnosti interesantno, to je što svako bjekstvo vodi samoizdaji. Čovjek pokušava da pobjegne i da zaboravi stvari koje ga izuzetno muče, ali one se, na žalost, ponovo javljaju.
– Cilj umjetnosti je da sopštiš istinu…
Tačno. Kao da se nalazite u delirijumu ili u ispovijedaonici. Za mene, posao koji radim ide uporedo sa realnošću, ja vjerujem da je to i nešto više od realnosti, to je možda pretenciozno što kažem, to nije realnost u kojoj živimo, čak ni moja sopstvena realnost zato što realnost moga posla postaje veća od moje lične realnosti, koja je uostalom, bijedna kao i kod svih drugih. Hoću da kažem, ja vjerujem da drama koju živim sa mojim poslom ne bi trebala da izaziva više pažnje niti dostojanstva od drame nekoga koji ima problema sa hodom.
– Da li je to stvarnost koja rađa u tebi stalnu opsesiju za tijelima koja se raspadaju, koja trule?
Tijela koja trule? Često se govori o tom truljenju kad je moj posao u pitanju, ali ne bih se baš sa tim složio. To je, znam, sporedna strana moga djela, čisto folklorna strana. Mene naročito fascinira ona čudesna i neproračunljiva složenost, beskrajna i neobična složenost ljudskog tijela. Kad ugledate nečije lice ili tijelo, vi ne vidite samo kožu – vi vidite sve i to ne gledajući ga i ne dodirujući ga. Zamislite nekoga koji žarko želi da dodirne nerve, bubrege i druge organe nekog drugog bića. Za mene, ako hoćeš, ljudsko tijelo je u stvari, cio svijet, totalni i jedini svijet.
– Ali porijeklo ovih čudnih likova, odakle ti je to?
Pojma nemam.
– Ti ne znaš, ne želiš reći?
Ne usuđujem se.
– Da li si pomalo praznovjeran?
Znaš, ja nemam straha od mojih slika ili crteža, ali se užasno plašim praznine iz koje crteži dolaze. Ja, u stvari, još ne znam šta je to praznina. Možda ja to i ne želim da znam. U svakom slučaju praznina je svuda oko nas, svaka ličnost, svaki predmet kupa se u praznini.
– Bi li pokušao da to malo bolje objasniš, analiziraš?
Ja se užasavam analize i objašnjenja, to bi nas dovelo do sitničarenja koje nema nikakvog smisla. Svaka analiza mi izgleda apsurdna, nerazumna, glupa.
– Ima toliko raspalih detalja kod tebe, mesa koje se raspada i to nije samo tvoj interes prema anatomiji, reklo bi se da je to i neka vrsta tvoje opsesije smrću?
Da, za mene je veliki užas to što je sve zasnovano na činjenici da postoji život i da postoji smrt, da postoje dobri i da postoje zli. Svi nesporazumi potiču otuda. Ja mislim da stvarno svijetom vlada opšta i stalna glupost, bez obzira što se s vremena na vrijeme pojave neobično pametni ljudi.
– Jesi li uvijek svjestan činjenice smrti? Ljudi koji gledaju tvoje slike često se oneraspolože pri prvom susretu, mnoge od njih šokiraš, čak na neke i odbojno djeluješ?
Ma nemoj, kakav kompliment jutros.
– Ti si ipak na to računao…
Ne, zaista ne – ja ne mogu da znam kako se ljudi mogu osjećati ispred mojih slika. Znaš, vremenom se i ja pitam da li su te fizičke igre gore od podmuklosti, zloće, uniženja. Fizička strana može da povrijedi. Ja se čitav stavljam u taj svoj crtež i pri tom se uopšte ne kontrolišem i to čini da postepeno otkrijem gomilu stvari.
– Ipak ti ostaješ osjetljiv na tu ranjivost i rušilaštvo.
Naravno. Bilo bi smiješno da to krijem. Umjetnici, uostalom, liče na svoje djelo.
– Da li ličnosti koje ti kreiraš imaju ponekad sličnosti i sa nekim drugim slikama, na primjer, fotografijama ili sa ljudima koje si možda mogao da vidiš negdje, kao na primjer one ćelave koje smo nedavno sreli pod kupolom?
Ne, naprotiv, možda je to tragično ili komično, nije važno, dešava se da, dok radim crtež, moji likovi postaju obični ljudi koji možda prolaze ispred moga prozora.
– Znači li to da život imitira umjetnost?
Tačno. Čim crtež krene dobro, sve je za mene završeno.
– Ti si počeo, koliko se ja sjećam, portretima?
Da. Kad sam bio dječak, u Crnoj Gori, ja sam crtao svoga oca, a zatim i moje drugove, i stalno sam im govorio da prave grimase. Vjerovatno sam otada počeo da ulazim u svijet uvrnutih likova. Upravo sam možda od tada počeo da tragam za tim čudnim, smiješnim obličjima. A onda negdje oko 17. ili 18. godine ja sam počeo da pravim likove koji nijesu imali konvencionalni izgled i to mi je pričinjavalo dosta problema u umjetničkoj školi koju sam tada pohađao.
– To je već bio svijet fantazije?
Da ako želiš, to je bila neka vrsta ružnog sna koji je počinjao i koji traje već trideset godina.
– Kakvu je to vezu imalo sa tvojim životom?
Moje je djelo jedan ružan san, a moj život drugi ružan san. U čitavoj toj konfuziji bilo je i tamnih i svijetlih trenutaka. Ali ja nikad nijesam mogao, istinu govoreći, da odvojim san od realnosti. Zbog toga sam ja i ostao tvrdoglav kad je u pitanju moje slikarstvo. Zašto san ne bi mogao da bude realnost, pitam se, i zašto je realnost jedino kad te policajci uhapse?
– Kad se, po tebi, tvoj crtež razvio?
Znaš, to je jedna vrsta avanture, to je u stvari neka moja igra sa umjetničkom kritikom. Nije baš jednostavno opstati. Jasno je da ima nešto što se ne može promijeniti. Ne mogu da to ne kažem, jer onda nijesam ono što sam, ja ne mogu da promijenim svoj život uprkos svim mogućim teorijama savremenog svijeta.
– Ima li neka tema koja povezuje sve tvoje crteže, ponekad imam utisak da jedni iz drugih proizilaze.
Tačno. To je čitav jedan lanac, u stvari, jedan crtež koji nije nikad završen, a koji je stalno na vidiku. To je ono što me izaziva, vidiš. Da, ali treba imati pravu temu!
– Koji je to trenutak kad saznaš da treba da se zaustaviš na nekom crtežu?
Kad osjetim potrebu za novcem. Ne. Znaš, ja nikad nijesam imao utisak da sam išta završio ma na čemu radio. Ali ima nešto što samo naiđe i to te natjera da sliku okreneš prema zidu i da počneš sa nekom novom. Ja vjerujem da je moja fantazija, kako si je ti nazvao, ipak jedna vrsta realnosti. Mislim da moji crteži sadrže ono što je Viktor Brauner nazivao “avangardnim znacima”, nečim što bi tek trebalo da naiđe…
– Misliš u starosti?
Život je uglavnom sastavljen od ružnih i gadnih stvari, ali nemoguće je napraviti priručnik očajanja. Često kažu kako će vrijeme sve da sredi, a to je potpuna laž. To je samo lijepa riječ za đecu, ali i ona već u osmoj godini shvataju da vrijeme ništa ne reguliše. Naprotiv, ono samo upropašćava, ruši.
– Takva osjećanja preovlađuju u tvom djelu?
Naravno. Moje djelo je neka vrsta intimnog dnevnika, putopisa, dokumenta koji je zamišljen da ne bude dosadan, a da se ipak, mislim, može nazvati umjetnošću. Znaš, do dobre slike se može doći samo kroz težak rad. Ja mogu vrlo lako da uradim puno slika, ali da one ništa ne vrijede. Ali kad do jedne slike dođeš poslije grdnijeh muka, to je ono pravo, kad stvaraš u bolesnom transu, a da toga nijesi svjestan. Zbog toga, ja ne umijem ništa da analiziram i zbog toga se ne mogu primijeniti na moju umjetnost neki estetski ili filozofski ili ko zna kakvi drugi kriterijumi.
