Eva Strom: Sjećaš li se odjeće, Quiet Rose
Priredio i preveo Refik Ličina
Dječje igralište
Američki crvendaći,
vjeverice i dječja igrališta
ne sliče onim na koje sam svikla, ovdje
gdje sjedim blizu Metropolitena i BQE-a
na Jaime Campiy Plauground
gdje nekoliko ljubičastih i plavih najlon kesa
bez ikakvog razloga visi u drveću. Prodavnice, do njih,
sa e-cigaretama i holističkom mačjom hranom
jedva da su otvorene, ali saobraćaj hmili
iza mojih leđa poput spore i drijemovne rijeke
dok čitam na nekoj tabli da je Jaime Campiz
iz Puerto Rico bio vješt bejzbol igrač
prije no što mu je Koreja prekinula karijeru.
Nakon rata počeo je
boksovati, startovao La Calsana
Social Athletic Club na veliku radost
puertorikanskog stanovništva u Williansburgu. I
raduje ih i danas kad sunce veliča ovo
mjesto svojim tankim oktobarskim svjetlom i šalje
mi svoje zrake brže no što neko unuče
prvi svoj korak pro asfalta pruži. I gledaj, ondje je
drugo dijete koje strijelja uokolo
na svom biciklu, petogodišnji dječak u crnoj
jakni i žutim šalom koji leprša za njim
nalik ptici, koja lovi posljednje ljetne insekte,
prije no poleti ka jugu,
ka mekšoj širini, ka pouzdanijem
i sjajnijem suncu.
Graceland
Pričaj mi, pričaj o Grace O’Malley
Ne, ne, prvo moram vatru potpaliti
Pričaj o Grace koja sebi odsijeca kosu
Ne, ne, prvo moram za vatru ćumur pokupiti
Zar se neće njena kosa zamrsiti za brodsku užad i vozove
Ne, ne, Grace je O’Malley mogla ka Španiji zaploviti
Pričaj o njenoj posjeti engleskoj kraljici
Ne, ne, prvo mora vatra plamen uhvatiti
Izađi iz kuće, siđi do zaliva, uhodi brodove
Onda ćeš ugledati Grace, na putu iz Howtha za Clare.
Izađi iz kuće i motri na ostrvo Clare
i opazićeš dim s njene kovrdžave, odsječene kose
Tačne riječi
Deset je do osam
i budi me u Dugortu sunce.
Oblaci stoje na severu i pisaći sto Heinricha Bölla
prazan je. Ko želi sjesti na ovu prelijepu stolicu?
Ko želi pjevati sa velikim P? Radije skliznuti
u krevet sa olovkom i papirom
i blehnuti u telefonske žice i žbunje fuksije
prije no u veličansteni vidik nad dolinom
između planina i Slievemore. To veličanstveno
plaši i njegova težina lomi ono kratkotrajno,
lako. Čak ni Heinrich ne sjedi tamo, on je birao
prostija mjesta, s kaminom i spavaćom sobom,
za djecu, sinove, koji su naučili jedriti
dole po Golden Strandu sa Europom za leđima.
Voz je bio tačan. I napokon može
zaboraviti šta riječi „odmah“ ili „znoj“
znače, probuditi se od mačijeg krika i blejanja ovce
osjetiti da vjetar je znoj sa čela osušio.
Sjećaš li se odjeće, Quiet Rose
Sjećaš li se odjeće, Quiet Rose
sjećaš li se glatke roze večernje haljine,
srebrnastih sandaleta,
tila preko ružičaste svile,
bijeli cape od polarne lisice
koju su rastrgli karelijski psi goniči
Sjećaš li se bordo žersej haljine s plisiranom suknjom,
zelena džempera, sjećaš li se svoje majke na telefonu,
one koja kaže strašno, strašno,
one koja nosi zeleni džemper, ona je mlada
Quiet Rose, ti si crnobijelo dijete,
ličiš na Anastasiu, carsku ćerku,
onu koja kaže da preživjela je masakr,
da je nisu uspjeli ubiti,
ona je jedna varalica
bez boje su fotografije bombardovanja u dnevnim novinama
takođe i lice varalice mijenja se
Quiet Rose, tvoje se lice mijenja
vrijeme mijenja izgled, svačiji,
ljudi se nikad ne mogu vratiti,
vrijeme ne staje, Quiet Rose,
ljudi staraju, arterije bivaju uže
krv ne kola više kao ranije,
koža biva grublja, sivlja
Quiet Rose, ti si jedno dijete,
ostaralo, crnobijelo dijete,
Anastasia znači uskrsnuće
zaboravi njenu bijelu haljinu,
zaboravi njenu dugu smeđu kosu
ona nikad neće ustati iz mrtvih.
Ida
Sjedela je u kafeu, ateist, feminist i nije željela biti snimana
kad je on prišao i rekao: hoćeš li da pođeš u samostan
želim tvoje čisto, čisto lice, želim tvoje sirotanstvo,
tvoju nježnost pred snijegom i Isusom.
Ona reče: ne vjerujem u polja iz 1962, ne vjerujem
u snijeg koji sipi u fasadne naprsline, ne vjerujem
u ženskog sudiju koja osuđuje ljude na progonstvo
zbog zločina protiv socijalizma. Ali on kaže: natjeraću te da vjeruješ.
Ostavi Isusa, ostavi namotanu krunu oko čela
učenika. Ovo ćemo učiniti. Zbog svjetlosti i zbog toga što
volimo pokušaj ovih mladih ljudi da sviraju Johna Coltranea.
Jedno samoubistvo za Krönungsmesse, jedan pokop pod
kamenjem, gdje se kamen polaže na kamen. Možeš birati i odustati.
Snijeg se, jašta, topi. I postoji jedan pripravan trenutak.
O autoru:
Eva Ström (Eva Strom) rođena je 1947. u Kristianstadu, po obrazovanju je ljekar a po djelovanju slobodni književnik, prevodilac i redovni kritičar u Syd Svenska. Njena poezija tamna je i duboko prožeta religijom (katolicizam) ali natupljenom melanholijom i sumnjom, posebice u zadnjim knjigama. Od 2010. član je Kungliga Vetenskapsakademi, dobitnica više značajnih nagrada, između ostih Nordiska rådets kulturpris 2003. i Tegnerpriset 2010.
Važnije zbirke: Akra, 1983, Kärleken till matematiken 1989, Brandeburg 1993, Revbensstäderna, 2003, za koju je dobila Nordiska rådets litteraturpris, Utksuren ur ett stööre träd, 2013 i Och morgonen redan stark och vaken omkring dig, 2016. iz koje je su odabrane pjesme za ovaj izbor.
Romani: Det mörka alfabetet (1982), Samtal med en daimon (1986), Mats Ulfson (1991), Bröd (1999), Claires leende (2007).
Njeni prijevodi Shakespearevih soneta iz 2010 proglašeni su književnim događajem.
O pevodiocu:
Refik Ličina rođen je 1956. godine u Radmancima (Crna Gora). Živio i radio u Novom Pazaru kao bibliotekar, a od 1994. živi u Lundu (Švedska). Piše poeziju, prozu, prevodi sa švedskog, uglavnom poeziju.
Objavljene su mu pet knjiga prevoda: Prisluškivanja, izbor pjesama, Bengta Emila Johnsona, 2010 (nagrada za najbolji prijevod na Međunarodnom sajmu učila i knjiga u Sarajevu, 2011. godine), Antologija moderne švedske poezije, OKF, Cetinje i Izabrane pjesme Magnusa Wiliam-Olssona (2014), Put u središte zemlje i druge pjesme, Larsa Gustafssona, 2016, Izabrane pjesme Tomasa Tranströmera, 2018.