Euridika Kišova: Realije

Realije

Utonem u Zoline realije.
Grabim, gutam,
Zagrcnem se,
Zalogaj preko zalogaja,
Gutljaj u gutljaj,
Halapljivošću majke
Nad umirućim sinom.

Staklo je prljavo,
Pasaž je u magli,
Iz sitničarnice dopire zelenkasto svjetlo,
Ali samozaborav nikad nije moguć,
Ma kako realna bila stvarnost u koju se prenosim.

Pratim se u stopu.
I da cijeli život nanovo izmislim,
Dovoljan je nagovještaj jednog sjećanja,
Mali triger za siguran strah,
Sigurni strah za sigurnu smrt,
Sporo odumiranje svih mene.

Nema izlaza vani. Hodam po krugu.

Ubistva pod prozorima

Skupljam misli u tačku.
Jednako kao Zakladćik,
Ne shvatam ništa osim konačnosti.
Tek po šaka krvi,
Pod svim mojim prozorima,
Svih mojih kuća,
Od svih mojih Krotki bačenih, sa molitvom.
Ne vjerujem
Da ne postoji više od ovoga.
Mrtvi korpusi mojih ljubavi,
Beskrvni, čak.
I ja koji stojim na svim prozorima i motrim.
Punokrvnost moje mizerije
Nadoknadiće crvenim morem
Njihovu nedostatnost.
Kad jednom iskoračim.

Gravitacija

Nikad nisam naučila da budem
Potpuno prisutna u stvarnosti.
Zahvaljujući ograničenosti njihovih čula
Ostajem neotkrivena
U neprestajućim zaumnim šetnjama.

Da se vežem za svijet ja želim.

Stvari, dodajte mi svoju težinu.
Sinovi, sestre, očevi,
Stavite mi okove na ruke i noge.
Tako da znam gdje pripadam
I da mnogo dalje od mjesta na kom stojim ne mogu.

Ali ko će mi vezati misli.
Ko će,
I kad budem najpostojanije stajala
U armiranoj dubini scena stvarnosti –
Stolova, stolica, tepiha, knjiga, kreveta, tanjira i čaša –
Ruku i nogu modrih od težine majčinstva, sestrinstva, ljubavništva,
Ko će umiriti moju vječnu čežnju,
Nahraniti Zvijer mog stalnog
Preljubništva sa svesvjetskom ljepotom.

Neka se nađe ubica žeđi među vama,
I neka u meni presuši i ideju okeana.

Nagost

Oguli me.

Kožu.
Kosu.
Kosti.
Baci lijevo, desno.
Srce, bubrege,
Slezinu i jetru,
Strpaj u pluća,
Naduvaj da puknu.
Moždinu isisaj,
Ispljuni na travu.
Na komade kičmu slomi,
Stopalima skrckaj.
Vene, tetive,
Pokidaj da puknu.
Glavi se nasmij,
Neka je, još malo.
Matericu zgužvaj,
Izbaci nalijevo.
(Dokaz da drugu mene
Nikad nisi htio.)
Iščupaj jezik,
Zube-zvezde slomi.
Mozak zgnječi, baci,
A usne mi zderi.
Uši odsijeci.
Čelo probodi.
Oči na koplja
Prstiju tvojih.

Leže parčad mene
Na zelenoj travi.
Sve nekako bijelo,
Niti kapi krvi.

Uzdah buku pravi,
Na mjestu gdje tijelo
Bi trebalo da stoji.

Jesam li ti, dragi,
Sad dovoljno naga?

Plavo

Probudila sam se u plavom danu.
Kao da su se sve kapije za riječi otvorile,
Do mene stigle najstrašnije vijesti odricanja,
Ostavljanja,
Uostalom, samo, novog zaljubljivanja..

Nije to prvi put
Da tako u ćošku svijeta stojim
(Jer naravno da se svijet svodi na nekolika kvadrata
Sobom uokvirenog prostora.
Kao da ikad i izađeš odatle,
A misliš da hodaš po svijetu.)
Sa nevjericom gledam.
U napuštenu sebe.
Prezirući reciprocitet
Dala sam sve.
Očekujući više.
Trebalo je da mi napraviš kavez
I da me s ljubavlju strpaš u njega,
Pa zaroniš u sebe.

Probudila sam se u prostom plavom danu.
Umjesto u oceanu tebe.

Vodili smo ljubav
Nebrojeno puta onog dana.
Smijali se uzaludnosti oblačenja gaćica.
Pokrivali se plavim prekrivačem
I postajali kiklopi.
Tvoje oči su postajale moje,
Moje su postajale tvoje,
Ulazili smo jedno u drugo bez vrata,
Nepozvani,
Izlazili naglavačke,
Istjerivali se iz onog drugog,
Kroz oči,
Kroz usta,
Kroz pupkove,
Kroz uši,
Čupali se i golicali.
Aska je mirno stajala pored,
Nije lajala.
Vodili smo ljubav nebrojeno puta.
Noć i dan nisu počinjali i nisu završavali.
Sve je bilo u istrgnutoj
Prostorno vremenskoj kapsuli,
Čiji si čuveni graditelj postao
Prostim bacanjem plave plahte
Na visoka balkonska vrata.
Tako smo živjeli dva dana,
Cijele dvije svjetlosne godine,
Dva života,
Gledali smo film,
Ja sam spavala film,
A levitacija je bila važna riječ u njemu.

Rekao si mi kako se
Zaljubljuješ u mene stoti put,
Bilo je realno poezije tu i tamo,
Ja sam umirala hiljaditi,
Od ljepote tvoje želje,
Od topljivosti moje zvjezdane košulje,
Koju, sjećaš li se, nisam ni skinula za sve to bezvremeno vreme,
Oh, mora da su to te zvijezde koje vidim sve vrijeme, i to plavetnilo košulje
Je isto ono plavo nebo u glavi kad se jutros probudih.

Zar sva vremena nisu jedno vrijeme.
Plava košulja je plavo nebo je plavi pokrivač je plava tuga.

Kao da će neko umrijeti

Kao da će neko umrijeti.
Ja, Platova,
Euridika Kišova,
Paloma negra,
Kortasarova Maga.
Svi su pomrli, ti, moji najbliži.
Zasijecam stranice,
Na ovaj turoban dan od njih ni retka utjehe.
Niko ni glasa da pusti,
Da mi uzme stid i razvrat,
Dematerijalizuje,
Obestjelesni me.

Gdje ste sad,
Ljubavi,
Sestre, braćo.
Kad izvjesnost smrti čeka neskrivena.
Više nije važno što imam šarene oči,
Mliječne grudi i uvijek vruće međunožje.
Kjrkegorovski poražena estetika mog bića
Bježi, obesmišljena.
Ostalo je samo ono na šta me drugi mogu podsjetiti o meni.

Sa mrtvih stranica mrtav zvuk.
Mora da mene nije ni bilo.

Izmišljanje sebe, uzalud

Svijet ne postoji.
Postoji moja misao o njemu,
Ime i značenje za ono što oko vidi.

Imena i značenja je mnogo.
Nesvodivo na moguće prebrojavanje.

Srećan je onaj koji misli da sve što vidi postoji,
I da je sve što postoji ono što on vidi.

Kad se na Sumatri nađeš,
Sa tog mjesta znaš
Da ste ti i on isto,
A on i ona jedno.

Zašto onda ne bih dala nova imena
I utisnula nova značenja
Svemu što jesam.

Nevoljno se napuštam.
Ostajem ova.
Pupčanikom vezana
Za ime i značenje
U teško gvožđe izliveno.

Hladne vode

Hladne vode.
Dotiču od tebe.

Gola na mjesečini
U tvojim izvorima
Ne kupam se više.

Mijene su ti pohodile dušu.
Misli ti premetnute u lavove
Na mene skaču.

Uzimam jastuk,
Hazarka sam,
Da te prošlog oplačem.

Misao mi strepi u daljine:
Ima li voda toplih kao tvojih ikad igdje?

Sljepilo

Ljudi hodaju zatvorenih očiju.
Jeziv je to prizor,
Pogledaj.
Sad više niko ne može ništa da zna.
Nema znamenja.
Nema sigurne istine.
Spuštenih trepavica – rešetaka,
Nikad se ne sudaraju.
Cijeli se ratovi vode iza kapaka
Polemike,
Ljubavi.
Zatvoreni u sebe,
Godinama,
Polako zaboravljaju kako izgledaju i šta znače.
Kažimo im, ja i ti, slijepi.

Biografija

Euridika Kišova (1985) živi i radi u Nikšiću. Autorka je više stručnih radova iz oblasti kritičke pedagogije i sociologije djetinjstva, kao osnovnih polja svog profesionalnog interesovanja i angažmana. Povremeno piše poeziju. Ljubi riječi.

Podijeli

Komentari su suspendovani.