Ethem Mandić: Sjećanja (Sise Mire Furlan)
„U životu ćemo se sjećati samo onih stvari koje osjetimo i proživimo!“-često bi govorio Vickov otac. Otac mu je bio vojno lice, a Vicko se rodio u Ulcinju dok je njegov otac bio u službi kao admiral u mornarici.
Doživljaji iz djetinjstva su maketa ili predskazanje našeg života u budućnosti. Čovjek koji je krajem 70-ih godina prošloga vijeka došao sa svojom već trudnom ženom da živi u Ulcinj zvao se Fabijan Marulić. Fabijan je strastveno bio posvećen svojoj vojničkoj karijeri i Titovoj Jugoslaviji. Fabijan se krajem sedamdesetih osjećao dostojanstvenim Jugoslovenom i to osjećanje pripadnosti zemlji, naciji i mornarici htio je da prenese na svoga sina koji je u to vrijeme njegovog doseljavanja u Ulcinj još uvijek pio plodove vode u stomaku njegove žene.
„Kako se čovjek u starosti sjeća bizarnih stvari.“- pomislio bi Vicko kada bi mu se počele javljati slike iz djetinjstva. Osjećaj opeklih tabana od pakleno vrućeg, žutog pijeska sa Velike plaže; miris slanog vazduha na kuli Balšića na kojoj su se igrali žmurke, skrivalice i pirata. Priča o Šabatajevoj zvijezdi i toga Šabataja koji jede malu, bezobraznu đecu.
U Vickovim sjećanjima jedna decenija traje čitav jedan minut. Taj minut sa manjim ili većim odstupanjima u bojama i redosljedu fabule koja zavisi od Vickovog umora ili raspoloženja izgleda otprilike ovako: Tokom osamdesetih godina jedna polovina ostrva Ade bila je u posjedu vojske Jugoslavije čiji službenik je bio i njegov otac. Vicko i drugovi pirati voljeli su preskakati ogradu vojnog igrališta koji je obuhvatao i jedan pusti dio plaže. Na tom nepristupačnom, pustom dijelu plaže bi se kupali goli, ležali na leđima na vrućem pijesku kao male foke, gledali slike golih žena iz magazina Čik i pušili cigare. Tvrtkove avanture je bila Vickova omiljena rubrika u tom časopisu. Takvi izleti su se završavali dobrim batinama i prijetnjama njegovog oca.
Bijaše jun 1986. Zbog kiše koja je padala svakog drugog dana voda bijaše hladna tako da se koža ježila kad se u nju zagazi. Vicko i njegovi pirati otišli su gubiti mladost na vojnome igralištu. Ne znajući upali su na ostrvo na kojem je toku bilo snimanje filma „Ljepota poroka“. Vicko i jedan od drugova Matija malo su odlutali jureći se po ostrvu. Ispod slamenog suncobrana odmaraše neki momak sa gitarom, kojeg je Vicko kasnije kada je gledao film prepoznao kao gitaristu. Taj momak duge kose u stilu Bitlsa, koje je Vickov otac mrzio iz dna svoje jugoslovenske duše, svirao je evrovizijsku pjesmu belgijske pjevačice Sandre Kim koja se u to vrijeme često vrtjela na radiju. Piskutavo parodiranje refrena „J’aime, j’aime la vie“, a ovo j’aime, j’aime u interpretaciji gitariste Bobe kako im se predstavio, zvučalo je kao „džem, džem la vie“, čega bi se Vicko sjetio skoro svakog puta kada bi jeo džema i nekako podsvjesno počeo pjevušiti u sebi ili na glas tu melodiju, što bi ga uvijek blago oraspoložilo i nasmijalo.
Kada ih je taj gitarista potjerao, jer su mu počeli malo dosađivati sa pitanjima, pošli su nazad svojim drugarima. Na putu nazad desilo se nešto neobično što je ostavilo trajni lepršavi trag na Vickovoj duši. Neđe na polovini puta u povratku Matija je tiho, ali panično rekao: „Vicko, vicko, pst, gledaj, gledaj! Eno neke ženske, gola je u plićaku. Gledaj! Čovječe, viđi je kao da je sad izašla iz Čika!“ Vicko i Matija su, ono što će kasnije saznati, gledali golu Miru Furlan kako se kupa u plićaku. Sjeća se dobro trenutka kad ih je primjetila i nekako se nevino osmjehnula i mahnula im rukom. Oni su, naravno, pobjegli ali nikad više nije zaboravio njen osmijeh i njene grudi. Tokom kasnijih godina kada bi prepričavali taj događaj ostalim drugovima, koji im naravno nisu vjerovali da se to desilo, Matija bi uvijek rekao: „Čovječe to su bile sise!“ Gorki ukus duvana u ustima, vreli tabani, slana koža, zvuk gitare i pjesma džem, džem la vie, nevini osmijeh i bujne grudi uvijek bi mu zaiskrili u duši kada bi se sjetio Ulcinja i djetinjstva zajedno sa riječima njegovog oca: „Sine, u životu ćemo se sjećati samo onih stvari koje osjetimo i proživimo“, da bi se to sjećanje tačno tu završilo sa riječima njegovog oca i zalaskom sunca na Adi kao u nekom filmu.
Da stvarnost zaista voli blage ironije i ponavljanja pokazalo se i na Vickovoj sudbini. Nakon djetinjstva u Ulcinju, sjeća se samo teških prijekora svoga oca zbog neispunjavanja svojih obaveza i njegovog nezainteresovanog ponašanja. Dva razreda srednje škole proveo je u Podgorici živeći u bloku pet đe je Fabijan dobio stan od vojske. Iz gimnazije u kojoj je bio može se slobodno reći nesrećan, prepisao se u srednju pomorsku školu u Kotoru, odakle je išao na razna putovanja po brodovima i kruzerima.
Magdalenu je upoznao u toku ljeta kada je dolazio na raspust u posjetu roditeljima. Upoznao je na jednom kiosku za voće kakvih je tokom devedesetih godina prošloga vijeka bilo na svakom ćošku po cijelome gradu, i iz kojih su djeca u prolazu krala jabuke, kruške ili druge neke voćke čiji bi sok uvijek bio veoma topao od sunca koje bi ih pržilo tokom dana. Kiosk se zvao Jabuka i nalazio se u nizu sa drugim trafičicama i kioscima, što su kasnije početkom novog milenijuma srušeni i na čijem mjestu je izgrađen veliki tržni centar. U tržnom centru su se prodavale iste stvari kao i na trafikama. Prelazak iz socijalizma u kapitalizam. Suština je ostala ista, samo su stvari i život postali skuplji. Jabuka je nastavila biti jabuka, samo bijaše mnogo skuplja, tako je mislio Vicko.
Magdalena je imala dugu i kao plamen crvenu kosu. Držao je u ruci crvenu jabuku koju bješe uzeo u prolazu sa kioska, i u trenutku kad je zinuo i krenuo da zagrize ispred njega banu Magdalena, tako brzo i iznenadno baš kao kad kresnete šibicu. Njena crvena glava kao mali plamen gorjela je tačno u visini crvene jabuke i na trenutak Vicko se zbuni kao od iznenadnog bljeska i jabuka mu ispade iz ruke i otkotrlja se pravo do Magdaleninih nogu. Pogled mu pade na njena nježna i bijela stopala čiji prsti bjehu otkriveni i crveno nalakirani, a pored kojih ležaše crvena jabuka. Dugo godina nakon tog susreta Vicko je ispunjavajući svoje mladalačke strasti napravio portret te scene -njenih stopala i crvene jabuke. Prisjećajući se toga dana i crvene haljine koja je ocrtavala njenu liniju Magdalena mu je izgledala kao feniks ptica. Sjećanje koje je kao vatra grijalo njegovu mladost i žudnju. Podgorička pasja vrućina u avgustu, zalazeće sunce koje je farbalo nebo jarkim crvenilom i Magdalenina plamena figura.
Magdalena leži gola na dvosjedu, a na podu kao odbačena zmijska koža leži crvena haljina, kao spoljašnja opna, kao čaura, kao prazno, nepomično tijelo, kao dokaz zločina, kao crvena sjena, kao Magdalenin odraz na podu, kao oljuštena kora tropskoga voća, kao ptičje perje, kao maska ljubavi, kao privid; a na kauču Magdalena ogoljena, sama suština, sama ljubav, samo tijelo, put, samo središte vatre, plamena i njegove mladosti-Magdalena. Kako je ležala izvijena u boku kao figura renesansne žene, njene grudi, gledajući je iz kuhinje dok je kuvao kafu pomalo krijući svoj pogled, vratiše mu u sjećanje sliku grudi Mire Furlan, i on pomisli gledajući u njih: “To su bile sise. To su te sise.” I tu se Magdalena gubi, sa ukusom i mirisom turske kafe pomiješanim sa njenim ukusima i mirisima, kao u nekom višedimenzionalom filmu.
Provodeći mnoge dane na brodu, Vicko bi često masturbirao prisjećajući se Magdalene na kauču i njenih grudi, pa bi se to sjećanje miješalo sa sjećanjem na grudi glumice sa ulcinjske plaže, pa bi se opet Mirine grudi njihale kao Magdalenine, pa bi Vicko uronio u njih, pa bi u plićaku bila Magdalena, pa bi kraj Mirinih stopala bila jabuka, pa bi Mira bila Magdalena, pa bi Magdalena bila Mira, pa bi…
Vicko je svršio svoju službu na brodu kada su mi javili da je njegov otac umro od denga vrućice, koju je dobio nakon ujeda komarca dok je njegov brod bio usidren neđe u Džakarti Indoneziji. Kada je stigao u Podgoricu dva dana nakon očeve smrti majka mu je bila već potpuno ugašena bolom gubitka. Kazala mu je kako je Fabijan skončao. Prvo je osjećao bol u mišićima, kostima i zglobovima. Tu neman od svega nekoliko milimetara zovu lomač kostiju. Mučnina, povraćanje i djelimično sljepilo nastupili su nakon par dana. Temperatura i osip po koži trajali su četiri dana, nakon čega je nastupilo obilno znojenje. Kada je prestalo znojenje Fabijan se nije dugo mučio, samo se nekako ugasio. Tako je njegova majka opisala smrt njegovog oca. Na njenom licu i u njenim očima nije mogao pročitati ništa. Kao pogled na nepreglednu ledenu stepu kakve je nekad gledao na svojim putovanjima. Tako mu je majka ostala u sjećanju, jer nakon toga taj izraz nikad nije slazio sa njenog lica, kao ni crnina sa njenoga tijela. Vicku nije bilo nikako jasno kako nešto tako malo može da oduzme život čovjeku. To je možda prvi put u životu kada je Vicko pomislio na Boga, na sudbinu, na to koliko malo utičemo na sopstvene živote. Pitao se da li je njegov otac uopšte znao za Boga, da li je mislio o tome, jer ga on nikad nije čuo da ga pominje osim u psovci upućenoj Vicku zbog neke od njegovih gluposti. Ne zna da li su uopšte to bili osjećaji, da li su ti događaji vezani za smrt njegovog oca kasnije bili sjećanja i utisci, ili samo stanje obamrlosti čula. Smrt njegovog oca je u njegovoj svijesti bila obarmlost čula, ili samo san.
Živeći po raznim gradovima na zemaljskoj kugli kao i njegov otac Vicko se skrasi u Podgorici. Od svoje ušteđevine i prodaje starog, porodičnog stana nakon smrti njegove majke kupio je stan u novoizgrađenoj zgradi ispod brda Gorice u blizini crkve svetog Đorđa. Katkad bi prošetao do svojeg starog kvarta ne bi li ubio dosadu i malo protegnuo noge koje su mu sve češće otijecale od dugog stajanja u toku službe na brodu. U jednoj od tih šetnji u toku kojih bi prolazio pored svog nekadašnjeg stana, na prozoru u prizemlju zgrade ugleda neku mladu đevojku bujnih grudi koje su bile naslonjene na okvir prozora. Lakirala je nokte crvenim lakom, a iz stana je izbijala muzika koju su nazivali turbo-folk, nimalo nalik na muziku koju je on slušao tokom svog odrastanja. Htjede nešto da joj dovikne, ni sam ne zna šta, ali cura primjetivši ga jer se već bio predugo zagledao u nju pobježe nazad u stan i zatvori prozor. Grudi te cure Vicku su izgledale nekako neprirodne, čudne kao da nisu njene. Ne, to nisu bile te grudi, grudi Mire i grudi Magdalenine.
Podgorička pasja vrućina nije bila nimalo nalik onoj na Jugu, na Adi, ali bi se u njegovom sjećanju često te dvije vrućine pomiješale, kao dva posebna života koje prelaze iz jedan u drugi, kao rijeka koja se ulijeva u more, a njegova svijest putuje čas uzvodno, čas nizovodno; zalazeće sunce, tamnožuti pijesak i blagi vjetar koji suši slanu kožu, slana mišica, daleki glasovi njegovih drugova, šum talasa i pijeska, dim cigare, gorčina na usnama i osušeno grlo, topli ukus soka ukradene breskve koji se cijedi niz bradu, osmijeh Mire Furlan koji se spaja sa odbljescima zalazaćeg sunca na površini vode, topla Magdalenina sisa, i crvena glava koja iz ptičje perspektive izgleda kao uvećana jabuka, vrućina na očevoj sahrani, majčina hladnoća, pa opet unazad, sve do trenutka prekidanja pupčane vrpce kada se otisnuo u ovaj život bespovratno; sve to izmiješano u jedan bezvremeni kotao sjećanja sa začinima morske soli, zrna pijeska, izlomljenim glasovima i svjetlosnim česticama od sunca.
Sjećanja su život, to jest život je sjećanje. Život traje koliko traje priča o njemu. Možda minut, možda sat, il dva. Vicko u sutonu svoga života poželje da još jednom živi život koji je proživio. Da živi život koji trajao jedan minut, ili jedan sat, jer život traje koliko traju sjećanja, jer sada je znao da se u životu sjećamo samo onoga što smo osjetili i onoga što smo proživili.