Ethem Mandić: Promotivni spot za moju domovinu

 

Kao kritičar uvijek sam imao potrebu da prikažem ili da opišem tekst o kojem pišem jednom rečenicom, ili jednom riječju. Tako bih znao, iako sa sviješću o nužnome reduciranju, da sam dovoljno dobro razumio, bolje rečeno ośetio i doživio umjetnost o kojoj pišem. Poezija Adise Bašić je priča o pobjedi poezije nad životnim stradanjima, poezija jača od ratova, promašenih ljubavi, bolesti i nesavršenih čovjekovih śećanja, poezija koja prkosi božanstvima i egzistenciji.

Prvi čitalački impulis koji imate u dodiru s knjigom jeste sam njen naslov. Zbirka Adise Bašić nosi naslov Promotivni spot za moju domovinu. U toku procesa čitanja možemo shvatiti da je diskurs najavljen u naslovu ironičan, ili možda teže od toga predstavlja tamnu stranu jedne domovine koristeći se kao potkom jednom turističko-marketniškom alatkom da predstavi ne uljepšanu stvarnost kakvu čestu nalazimo u toj formi. Kroz pjesničku formu, koja je kao i spot, audio-vizuelna (ukoliko priđemo poeziji u njenom izvornom smislu a to je da je to umjetnost koja se čita naglas).

Svaki promotivni spot ima svoj cilj i svoju publiku. Šta to reklamira zbirka poezije Adise Bašić i koja je njena publika? Njen promotivni spot podijeljen je na pet djelova: Skice za promotivni spot, Ja prljava, ja gubava, Ljudi govore, Neposlane razglednice, Slagalice i Bolnički nokturno. Svaki od tih djelova ima zasebnu poetiku, slike, boje, zvukove, ritam koji zajedno prave kako je to rekao Enver Kazaz knjigu mnogoglasja. Svaki od djelova pravi kompleksnu mrežu upisivanja popularne kulture u poeziju, u poetsko tkivo, te tako od tradicionalnih lirskih vrsta pravi jedan „moderni” diskurs u kojem se miješaju tradicionalno, religiozno, domoljubno, ljubavno s komericijalnim i kapitalističkim proizvodima 21 vijeka. Takve su pjesme Front line on-line, Rađanje nacije koja je data u formi pitanja-odgovora, tako da na svaki stih o položaju žene u društvu odgovara citatom iz Kurana, pa pjesma stavlja u ironijski kontekst položaj žene u odnosu na ono što je njena uloga u društvu i religiji. Zatim pjesme Playboy, izdanje za Balkan, i druge.

U Skicama za promotivni spot za moju domovinu pjesnikinja realizuje svoju poruke kroz žanr rodoljubive poezije. Međutim, kako je to u kritici naglašeno, njena poezija je antipatrijarhalna. Iako je u uvodnoj pjesmi Evropski Jeruzalem jasan ironijski poetski stav lirskoga subjekta da je grad svetilište postalo mjesto ispražnjenog značenja i simobolike, samo mjesto iz promotivnog spota namijenjen za turiste:

 

Prazne zgrade i prazni zvuci

započeli su igrokaz:

turistima na radost.

 

Njena poezija je promotivni spot bez uljepšavanja, daje „stvarnu sliku”, pogled iznutra, kao da slika „mrak” i ono što se nalazi iza kamere, iza kulisa u kojoj se vidi njena domovina bez šminke, i fotošopa, domovina pogođena ratom i opsadom i devastacijom koju takvo stanja pravi, kao u miniciklusu „U tom gradu, u tom mraku.”, ili u pjesmi Alipašino, koja daje pravu sliku „domovine”, to jest naselja i ljudi koji se nikad neće naći na razglednicama.

Međutim, poezija Bašićeve ne očituje se uvijek kao antipatrijarhalna i antirodoljubna. Nije uvijek destruktivno orijentisana prema razgradnji svih vrijednosti patrijarhalnog sistema, domovine i okretanju isticanju ženskog u patrijarhlnom okruženju, kao što je u pjesmama Očevi, Starci, Heriona, Majka Hrabrost i u pjesmama iz ciklusa Ja prljava, ja gubava. Antipatrijarhalno u sebi krije tendenciju za totalnim uništinjem svih vrijednosti. Patrijarhalno se u pjesmi Heriona više manifestuje kroz odsustvo koje stvara još veću sliku ideala patrijarhata i slike oca:

 

Silno hvalimo tvoje dostojanstvo.

Ti si ljubav kakvu sanjamo.

Ti si odanost kakvoj se nadamo.

Ti si slika koja tako dobro ide u naš ram.

 

U pjesmi Domovina vidimo ambivalentan odnos koji lirski subjekt ośeća prema svojoj domovini i svome jeziku, i više se očituje kao težina egzistencije unutar sistema u kojem se nalazi sve što pjesnikinji znači, a to je priroda, uspomene, ljudi – egzistencija u kojoj moraš biti ono što jesi iako je to ono najteže.

Enver Kazaz kaže da je pjesnikinja Ferida Durić „otvorila pitanje ženskosti i ženstvenosti kao feminalne identitarne perspektive u kulturi i najavila kasniji val ženske literature: Adisu Bašić, Fadilu Nuru Haver, Lamiju Begagić, Šejlu Šehabović, Lejlu Kalamujić, Tanju Stupar-Trifunović, Lanu Bastašić, a žensko se tekstualno sestrinstvo bez velikih političkih gesti ukazalo kao vrhunski otpor zlu ideologija.“ Iako ne negiram ženski glas kao jednu od mogućnosti, ili fenomena u književnosti, literaturi više prilazim borhesovski, ili valerijevski pa je posmatram kao jedan sveukupni sistem, univerzum, nematerijalnu silu u kojoj se čuju pojedinačni glasovi kao dio jedne božanske biblioteke, jednog tvorca u književnosti. Tako da jeste tačno da ova zbirka pripada ženskom valu literature, ali i pripada novim poetskim strujanjima i senzibilitetima u poeziji na južnoslovenskim jezicima; i poezija Adise Bašić jeste dekolonizacija hegemonostistčkog muškog diskursa ženskim subverzivnim govorom, kako se to vidi u ovoj zbirci, ali i drugim radovima; na primjer u pjesmi Pohvala komšijine ludosti. Osim toga, njena poezija često slika ulogu majke u porodici, te su njene pjesme nekad majčina śećanja, ili kako je sama pjesnikinja na jednom mjestu zapisala: „žena koja je u braku provela ni punu deceniju, a kao supruga nestalog čak šest desetljeća, postaje čuvarica sjećanja, tragična i anahrona u svojoj odanosti, dirljiva u svojoj upornosti.”. Primjer možemo naći u pjesmama Majka hrabrost, Prazne rukei dr.

Osim pomenutih ciklusa u ovoj zbirci nalazimo i ciklus pjesama o stradanjima ratnih zarobljenika „Ljudi govore“, u kojemu je ostvarena poetika svjedočenja, đe autorica uspijeva da od svjedočenja stradalnika, kako to kaže Mile Stojić, napraviti poeziju koje nije patetična, već koja poetski spašava ta svjedočenja, kao što su to činili pjesnici poput Semezdina Mehmedinovića ili Marka Vešovića. Kako je rekao Stevan Tontić, stihovi Adise Bašić očišćeni su od mutnih metafora, a svaka pjesma dotiče jezgro života. Ipak,  iako autorica piše i o teškim stvarima, njena poezija puna je života, vitalnosti, mišljenje je Tontića.

 

U ciklusima Slagalice, Neposlane razglednice i Bolnički nokturno Adisa Bašić piše o svakodnevici, o smrti majke, o starim i novim ljubavima. Volio bih da na ovom mjestu imam prostora opisati svaku pjesmu iz već pomenutih ciklusa, jer ovi ciklusi, pogotovo Slagalice i Neposlane razglednice, u redosljedu ciklusa kako su dati čine kao neki blagi odušak nakon ciklusa Ljudi govore, i zaista na nivou kompletne strukture zbirke prave kako je to već naglašeno u kritici „kompaktnu cjelinu.”

Poezija koja ne podilazi javnom ukusu, poezija koja je na granici rodova, koja je i fragmentarna i oslobođena stega rime, koja diše sopstvenim ritmom, poezija koja se ne obraća ni samo ženama, ni samo muškarcima, poezija koja priča priču bez autocenzure (ili se makar tako kritičaru čini), poezija zbog koje će vam biti i neugodno (kako bi rekli Englezi Knock you of your feet), poezija koja uznemirava, ali i koja u Vama budi ośećaj lijepoga i u kojima prepoznajete estetske kvalitete, jer takva treba da bude svaka umjetnost.

 

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.