Milorad Popović: Karnera, OKF Cetinje – Fraktura Zagreb, 2012.

Milorad Popović je nakon sedam zbirki poezije i četiri knjige eseja objavio roman Karnerakoji spada u prave književne događaje ne samo u crnogorskoj već i u književnosti južnoslavenskog kulturnog prostora, ali i u znatno širim književnim kontekstima. Pjesnik lirske ekspresije i refleksije, esejist koji se hvata u koštac sa najtežim pitanjima svoga vremena, Popović pokazuje i da posjeduje iznimnu romanesknu obrazovanost i vrhunski narativni dar, ali i sposobnost teorijskog osvješćivanja svojih složenih narativnih postupaka. Karnera je po svemu odličan roman: po slojevitoj i složenoj priči u kojoj se isprepliću mnogobojne ljudske sudbine na fonu nedavnog ratnog užasa, po kompozicionom ustroju i načinu na koji se u mozaičku cjelinu sklapaju prozni fragmenti koji prate ljudske sudbine u različitim vremenima i na različitim prostorima, po semantičkoj dubini i uzbudljivosti naracije, a ne samo napetosti u vođenju fabule, po vještom psihološkom nijansiranju junaka upletenih u mreže vremena i složene relacije sa sredinama u kojima žive, po neobičnom uspostavljanju odnosa između tzv. velike povijesti i privatne priče koja tu povijest sagledava sa društvene margine i iz pozicije nekoga ko je unaprijed osuđen ne egzistencijalni poraz.
Da bi ostvario sve te vrijednosti, Popović je pažljivo organizirao narativni vidokrug iz kojeg priča njegov fiktivni narator Mato Tujović, bivši bokser, avanturist, krupije u kockarnicama, uličar i osuđenik na višegodišnju robiju zbog pokušaja ubistva. Dakle, nekog ko je zguran na društvenu marginu i iz te perspektive motri zbivanja oko sebe u presudnim povijesnim lomovima. Tujovićev narativni vidokrug određen je, nadalje, njegovom kolektivnom identitarnom pripadnošću, jer on je Cetinjanin i Crnogorac, a onda i osobeni apatrid koji se ne može vrtati u domovinu u kojoj bi ga velikosrpska vlast uhapsila i otjerala na robiju.
Tujović je pri tom pacifist koji svjedoči o ratnom užasu sa distance, ali i sa vanrednom etičkom odgovornošću, da bi njegov pacifizam i apriorna apolitičnost funkcionirali u romanu i kao ogledala političkog bestijarija pretočenog u ontološki prostor egzistencije savremenog čovjeka. Pacifizam i gubitništvo određuje vrijednosni sistem iz kojeg Tujović plete svoju uzbudljivu ispovijest i naraciju o drugima u Popovićevoj Karneri, čime se na implicitnoj poetičkoj razini dovode u pitanje i osporavaju temeljne vrijednosti kolektivnog modela južnoslavenskih kultura našeg doba – militarizam, herojstvo i elitizam. Taj tihi rad priče jedan je od osnovnih kvaliteta ovog romana, jer ona potokopava, dovodi u pitanje i osporava društveni i kulturni centar predstavljanjem događaja, a ne ideološkom raspravom o njemu. To je onaj kvalitet romana, u kojem se na perfektan način spajaju refleksija i emocija i postiže uzbudljivost priče dubinom njenog zahvata u egzistencijalnu situaciju junaka, koji ga čini prvorazrednim književnim događajem. Dubina Popovićeve priče ogleda se u još nečemu. Naime, u pozicioniranosti naratorova mjesta govora u društvenom kontekstu. On kao osobeni apatrid i prisilni nomad u kontekstu društva zahvaćenog ratom, deautomatizira normativni način mišljenja o društvenoj stvarnosti i povijesnom trenutku svojom apriornom distancom u odnosu na događaje. Zato su Popovićevoj priči u prvom planu odjeci događaja u naratorovoj psihi i refleksiji, njihova egzistencijalna sadržina, a ne društvena relevantnost. Iz te perespektive narator prodire iza puke pojavnosti svih zbivanja, a u iscrtavanju njihovog egzistencijalnog horizonta ipak uspijeva panoramski obuhvatiti društvenu i povijesnu scenu.
Krajnji rub te scene jeste društveni prelom u kojem jedan oblik totalitarnog društvenog obrasca biva zamijenjen drugim – onaj socijalistički nacionalističkim čiji je oslonac položen u velikosrpski ideološki projekt i začetak krvavog raspada Jugoslavije. Zato se rat pojavljuje u ovom romanu kao svojevrsna kulisa egzistencijalne situacije Mata Tujovića, da bi se politički i društveni prostor ukazali kao ontološke sadržine njegove egzistencije. Upravo zbog toga jeKarnera politički roman par exellence, jer političko i povijesno predočava kao ontološko, a ne hijerarhijsko kojeg karakterizira borba različitih načela za vrh društvene stratifikacije.
Unutarnji rubovi u koje se smješta Tujovićeva ispovijest i naracija određeni su gradovima u kojima boravi i za koje se na ovaj ili onaj način identitarno veže. Otud Popović ostvaruje neku vrstu odisejske naracije u kojoj njegov junak kao pacifist plete čitavu mrežu pogleda na ratni prezent. Topografska linija romana razvija se u mnogostrukim relacijama u čijem je centru Cetinje kao osobeni romaneskni heterotop. Iz tog grada kao identitarnog oslonca i heterotopa obasjana je putanja Tujevićeve ispovijesti. Sposobnost heterotopa po Fukou sadržana je u tome da on stvara uvjete za osvješćujući pogled na relacije u prostoru u kojem se upravo nalazimo. Njegov utopijski sadržaj otud omogućuje analitički uvid u prostor kojeg zaposjedamo kako bi se razotkrilo stanje haosa u njemu, njegova neuređenost i apsurdnost njegovih relacija. Cetinje je otud u romanu žuđeno mjesto identitarne punine, ali mjesto koje funkcionira kao ogledalo povijesnog apsurda. Simbol crnogorskog identiteta, ono se za Tujovića razotkriva u svojoj povijesnoj dimenziji, ali i u društvenom prezentu. Postajući uz to i mjestom žudnje za povratkom iz stanja bjekstva i ukorijenjivanjem, Cetinje ukotvljuje naratorovu ispovijest postajući i simbolom političkog otpora velikosrpskoj ideološkoj moći. Zato se njegova heteropijska uloga u romanesknoj priči ukazuje i kao osobena kompenzacija za egzistencijalni gubitak. Preko takvog heterotopa Tujović iskazuje i žudnju za novim oblikom crnogorstva kao pacifističkog identiteta u odnosu na ratni užas. U tom gradu otpočinje i završava se putanja naratorovog stranstvovanja, pri čemu se otkriva da se on ne može bez ostatka uklopiti u grad ni u trenutku kad se u njega vrati neposredno pred proglašenje crnogorske samostalnosti.
Nemogućnost da se pripada bez ostatka određenom kolektivnom identitetu izraz je Tujovićeve čežnje za nedostižnom društvenom harmonijom nakon što je rat prorunjao kroz društveni prostor i potpuno ga opustošio. No, u toj dimenziji priče Popovićev roman je osobena narativna pohvala crnogorstvu i vanredno suočavanje sa njegovom etičkom odgovornošću u krvavim ratovima u kojima se raspala Jugoslavija.
Za razliku od srpskog romana našeg vremena koji se, uz rijetke izuzetke kakvi su npr.Neznanom junaku Sretena Ugručića ili Milenijum u Beogradu Vladimira Pištala, eskapistički ili nacionalistički odnosio prema proteklim ratovima, crnogorski roman uspostavio je etičku odgovornost prema njima. To je omogućilo crnogorskoj književnosti emancipaciju od asimilatorske geste srpske, a pogotovu velikosrpske književnosti, i priključivanje crnogorske literature antimilitarističkom i etički odgovornom pismu na južnoslavenskom prostoru potkraj prošlog i na početku ovog vijeka. Imajući to u vidu Popovićev roman uklapa se u onu crnogorsku romanesknu situaciju koju su oblikovali prije svega mlađi romansijeri, Andrej Nikolaidis i Ognjen Spahić, a kojoj je paradigmatski znak ratna i poslijeratna literatura Mirka Kovača, kao pisca koji pripada nekolikim književnostima unutra savremene interliterarne južnoslavenske zajednice.
Iz Cetinja kao hetreotopa romana, Tujovićeva ispovijest i priča o drugima proeteže se na ratni Zagreb, potom Skoplje, Tiranu, Skadar, Rim, Podgoricu, da bi posredno dohvaćala Sarajevo, a asocijativno i Beograd. Putovanje je od početka književnosti, od složenog odnosa Enkidua i Gilgameša u potrazi za vječnošću, oblik sticanja iskustva i znanja. Karneraotud nije samo roman o bjekstvu, izbjeglištvu i apatridstvu, već i roman putovanja gdje se pomenuti gradovi pojavljuju i kao metonimije društva. Popovićev roman je otud po svom prostornom obuhvatu balkanski, djelomice mediteranski, ali prije svega južnoslavenski. Zagreb u kojem živi i Dubrovnik kroz koji prolazi postaju toposi očitovanja urušavanja jednog oblika društvenih vrijednosti i formiranja novog koji omogućuje pojavu da skorojevići, probisvijeti i društveni šljam zauzme vrh društvene vertikale vrijednosti. Na sličan način Popovićev narator gleda i na Skoplje i Tiranu, da bi se curenje moralne supstance društva prikazalo i u Cetinju i u Podgorici. Tako se putovanje u romanu ukazuje i kao moralna analiza rata i tranzicije, a Tujović kao čovjek sa društvenog dna uspijeva uhvatiti u svojoj priči mnogostruke oblike moralnog pustošenja društva. U toj dimenziji njegove priče pojavljuju se stvarni i fiktivni likovi, pa se Karnera ispostavlja na koncu i kao roman iskustveno-dokumentarističke priče.
Kockarnice, nelegalni poslovi, šverc, svijet kriminalaca, kockara, švercera, trgovaca oružjem, špijuna grade narativni ambijent Tujovićeve ispovijesti, da bi se iz te perspektive oslikao i društveni vrh sa njegovim neskrivenim zlom. Na taj način Karnera funkcionira i kao roman društvena studija, koja sa, kako bi rekao Lenard Dejvis u raspravi o teleogentičnosti romana, individualnog i porodičnog nivoa, iz tzv. male priče i male povijesti ispravlja zablude i greške zvanične historiografske interpretacije povijesti. U svojoj mozaičkoj strukturi Karneradonosi čitav niz epizoda o povijesnim gubitnicima, da bi u centru pažnje bila osobena hronika crnogorske porodice Poček ispričana tako da se u njoj spajaju dva pogleda. Onog koji pripada Tujovićevoj ljubavnici Tei kao nekome ko je zadnji potomak te porodice i ko prti njenu povijesnu sudbinu i onog koji dolazi iz naratorove fokalizacijske tačke koju obilježava povijesno znanje i pokušaj da revidira zvanično historiografsko znanje kako bi napravio osobenu narativnu mapu crnogorskog kulturnog i povijesnog identiteta. Naravno, na toj razini priče Karnera je i ljubavni roman, odnosno roman o nemogućnosti ljubavne komunikacije i nužnosti ljubavnog nesporazuma, gdje u prvi plan izbija složen odnos između Mata Tujovića i Tee, da bi se priča mozaički proširila na tragediju njene porodice, a asocijativno dohvaćala egzistencijalne situacije ljudi koji su kao društvena i identitarna drugost osuđeni na različite načine propadanja. Osobito snažan emocionalni i moralni utisak narator gradi prenoseći Teinu priču o ocu i njegovoj mentalnoj bolesti i majci koja će kao nesrpkinja zaglaviti u ratu na srpskoj strani, da bi se i očeva i majčina sudbina oslika i iz perspektive studentskih pobuna u Zagrebu 1968. godine.
Ako su u prvom planu u narativnom prezentu priče rat i tranzicija i načini na koji se pustoši ljudska egzistencija u njima, u narativnom perfektu to je slučaj sa sudbinama povijesnih gubitnika. Priča o Ruskinjama na Cetinju koje dotrajavaju svoje živote nakon Drugog svjetskog rata, ili priča o najstarijem pripadniku porodice Poček, ili, pak, ona o Teinom ocu spadaju u same vrhunce suvremene južnoslavenske proze. Takav narativni mozaik nadopunjen je okvirnom pričom u romanu o bokseru Trifunu Tripkoviću, koji je nadimak dobio po svjetskom šampionu Karneri, čija gubitnička sudbina funkcionira kao metafora za sve druge u romanu. Karneri ukradu šampionsku titulu Jugoslavije u teškoj kategoriji, da bi cijeli život proživio kao čovjek sa društvenog dna, a njegovom smrću zatvara se radnja romana. Tako gubitništvo i smrt postaju temeljne istine egzistencije, kojoj Popović ne dozvoljava u romanu da potone u Ništa, jer ironijom i autoironijom uspijeva nadvladati egzistencijalni i povijesni apsurd. Ironija se otud pojavljuje u romanu kao trijumf inteligencije i refleksije nad povijesnim užasom i društvenim apsurdom kojima smo okruženi i koji na mnogostruke načine pustoše našu egzistenciju.
No, odlazeći iz društvenog prezenta u povijesni perfekt Popovićeva Karnera gradi narativnu mrežu simboličkih toposa crnogorstva koji su bili potisnuti iz društvene memorije. Oživljavajući te topose preko priče o porodici Poček, ovaj roman pokazuje kako se svaka ideološki konstruirana kolektivna memorija lako razara pod pritiskom one potisnute, alternativne koja iz privatnog ulazi u trenucima povijesnog preloma u javni prostor oblikujući nov poredak društvenih vrijednosti. Savremeno crnogorstvo otud jeste spoj alternativnog, onog potisnutog na memorijski rub i protjeranog jedno vrijeme iz kolektivnog simboličkog imaginarija, i marginalnog koje s ovim romanom, ali ne samo s njim, ulaze u kulturnomemorijski centar. Tu, u njemu izniče drugi model cnrogorstva, lirski postamentiran, deepiziran, internacionalistički i kosmopolitski, pri čemu se svaki oblik lokalnosti ogleda u univerzalnom, dok se univerzalni poredak vrijednosti podlaže pod onaj lokalni. Zato je Popovićeva Karnera intelektualistički roman bez pretenzija na intelektualizam kao narativnu modu, lirskim tonom obilježen, bez namjere da se prelije u poetski prozni izraz, kritički pozicioniran prema svakom obliku moći bez izravnih političkih eksplikacija, politički roman po zahvatu u društveno i političko polje kao ontološki okvir savremene ljudske situacije, roman etička vivisekcija balkanske tranzicije u kojoj se balkanski gradovi ogledaju jedan u drugom, a iznad svega toga dvostruka porodična hronika i ljubavna priča koja se čita u dahu i ne zaboravlja.

Podijeli

Komentari su suspendovani.