Enes Karić: Pričanje kao događanje sudbine
Stupanje u postojanje – stupanje u priču
Najznamenitija štiva koja ima čovječanstvo (Kurʼān, Biblija, Avesta, Upanišade, Ep o Gilgamešu, Talmud, Grčki mitovi, itd.) na različitim stranicama, i na različite načine, donose cjeline ili napomene iz kojih se jasno vidi kako se čovjekov početak (ili njegovo stvaranje) povezuje za priču o čovjekovom početku (ili za priču/kazivanje o čovjekovom stvaranju). Sa stranica Kurʼāna posve jasno se i vidi i čuje: Prije čovjeka bilo je uzvišeno “Božansko kazivanje o čovjeku“.
Nadaleko i naširoko tumačena četvrta stranica Kurʼāna počinje jednom scenom koja uprizorava Božije kazivanje upućeno anđelima (melekima), kazivanje u kojem se oglašava Stvoriteljev proglas diljem nebesa i Zemlje: “Na Zemlji ću, doista, Ja (Bog) postaviti namjesnika (čovjeka)!“[1] Kao da je čin stvaranja čovjeka, koji je potom uslijedio, bio posljedičan činu kazivanja ili uzvišenog Stvoriteljeva govorenja o čovjeku! To jest, kao da je riječ o čovjeku prethodila čovjeku. I kao da nam ova četvrta stranica Kurʼāna posve jasno kaže: Čovjek je postao i tako što je zakoračio u priču, ona ga neodvojivo prati i kazuje kako njemu (tako i o njemu) ko je on doista.
To kazivanje o čovjeku sam čovjek je zatekao, stupio je u njega kao što je stupio u krajolike edenskih vrtova, te potom, nakon Edena, i u ovaj svijet, pa iz njega vidio “zvjezdano nebo nad sobom“. Kao što čovjeka obuhvata svijet, i kao što ga opkriljavaju njegova sveobuhvatna obzorja, tako ga obuhvataju i kazivanja i pripovijedanja o njemu. Kurʼān tako lijepo kazuje i pokazuje da se između njegove dvije korice nalazi mnoštvo Božanskih kazivanja, to jest objava, o čovjeku (ocu ili praocu čovječanstva, Ādamu/Ādemu), da bi potom uslijedili grozdovi i grozdovi Božanskih kazivanja, to jest objava, o sinovima Ādamovim/Ādemovim, o djeci Ādemovoj.
Čovjekovo posezanje za riječima
Osim objavljivanja Svojim stvaranjem svjetova, Bog se objavljuje i Svojim Riječima, Svojim Govorom.
Ali, Božijom odlukom i čovjek se očituje riječima, al-bayān[2] je sržna karakteristika čovjeka. Dakako, za razliku od Boga, čovjek je svome govoru, svojim riječima bio podučen. Riječi su mu podarene, to jest, stalno mu se (po)daruju.
Često i Kurʼān i Biblija (a na mnogo mjesta i druge znamenite knjige koje smo spomenuli naprijed) imaju mnoge pasaže o čovjeku koji šuti, dok drugi (o) njemu govore ili kazuju. Podsjećamo na mnogolika Kurʼānska kazivanja o čovjeku: U nekima Bog uzima čovjeka u Svoju zaštitu (jer čovjek je taj koji je hālīfa ili namjesnik na Zemlji), u drugima meleki/anđeli izražavaju čuđenje spram tog novog (ljudskog) bića (jer, prolijevaće on krv na Zemlji!), u trećima sotona, šejtan (šaytān), iblīs… prilazi čovjeku, pokazuje mu način kako da (p)ostane vječan, vodi ga do “drveta vječnosti“ (šadžaratu l-huld), [3] iznosi mu opsjene o “vlasti sa bezgraničnim mandatom“ (mulk lā yablā), [4] u nekim se kazivanjima, opet, vidi kako sotona raskriva stidna mjesta ili spolovila čovjekova, pa potom čovjekovu nagost, [5] itd. itd.
Tako pričanje ili kazivanje o čovjeku (koji još šuti i koji nijemo sluša šta mu se kazuje, šta se o njemu zbori i na šta ga se navraća!) postaje kazivanje o dimenzijama, komponentama, sastavnicama, dionicama čovjekovih graničnih situacija (grenzsituazionen).[6]
A šta su to čovjekove granične situacije? Rađanje, življenje, bivanje muškom ili ženskom, spolno općenje, uzimanje hrane, rad i trud da se ima kruh svagdanji, vladanje i borba za vlast, bolovanje, umiranje… sve to jesu granične situacije čovjeka, u svima njima on je uvijek na rubu, natkučen iznad velikog ponora, nagnut nad liticu velikog pitanja: Zašto ovo sve i čemu?! I kao da se iz graničnih situacija ne može izići na bolji način osim pričama o njima. Primjer hikāye ili priče odnjegovane u muslimanskim kultur(al)nim miljeima to jasno pokazuje. Tome ćemo se vratiti domalo kasnije.
Tako, dakle, sa stranica Kurʼāna koje zbore o čovjekovim počecima jasno vidimo kako riječi drugih okružuju čovjeka, kako taj sprva nijemi i tek stvoreni čovjek stupa u riječi drugih, u njihova kazivanja, u njihovo govorenje, u njihovu “priču“.
Štaviše, tek malo kasnije, nakon što je krenulo kazivanje o čovjeku bez ikakva čovjekova utjecaja na to kazivanje, Bog oglašava Svoju Odluku, zapravo Svoj Čin kojim On uči/poučava čovjeka, uči/poučava Adema “imenima svih stvari“.[7] Potom taj čovjek, nakon što je zaimao riječi, počinje kazivati, počinje pričati drugima, saopćavajući im “imena stvari“ i “imena njihova“.
Tako vidimo: Nije prvo čovjek naučio jesti, niti se uputio i naučio o drugim svojim fiziološkim i naravnim potrebama, itd., već to prvo što je čovjek bio naučio bijahu “imena“ ili “riječi“ stvari, bića, pojava, procesa, događanja.
Govorenje ili kazivanje “imena stvari“ jeste prvi čin čovjekov, u njemu se zbilo prvo čovjekovo očitovanje. Zanimljivo je da su “riječi“ i “imena stvari“ ostale zatrajno čovjekovim svjedokom, sredstvom, saučesnikom. On misli riječima (govorom, jezikom), njima čuva svoju tradiciju, taj govor i jezik, i te riječi, višestruko nadživljavaju čovjeka.
Pričanje kao pričanje sudbine
Na ovom mjestu prilazimo izbliza hikāji (hikāyah), [8] ili kratkoj priči, ona ima svoje mnogolike izdaleke parnjake u sagama, kratkim predanjima, legendama, zgodama, mudronosnim podsjećanjima… koje se nahode u drugim, lokalnim ili svjetskim, kulturama i civilizacijama. Sama riječ hikāja potječe iz staroarapskog jezika. Hikāja jednostavno znači priča. Ali, hikāja je nesvakidašnja priča, priča sui generis, ona priča kojom nas oslovljava sama sudbina, pa makar to bilo i pričanje o posve “bezazlenom“ doticanju, kao što je posve neznatan i nevažan čin slijetanja sićušnog komarca na nos haldejskog kralja Nimroda/Nemruda (u hikāji koja kaže da je, eto, kralju bilo mrsko mahnuti rukom, pa ga komarac ujede, rana se dade na zlo, i najmoćniji čovjek tadašnjeg svijeta umrije!), ili, pak, predmet hikāje može biti i majčinska ljubav u priči/hikāji o umornoj seljanki (koja je sva snena, iza same ponoći, zadajala svoje čedo, ali nju, avaj, ukrade slatki san prije negoli je djetetu izvadila sisu iz usta, pa se sva sustana na njega naslonila i ugušila ga grudima punim životopodarujućeg mlijeka!).
Etimološki, staroarapski korijen riječi hikāja sadrži intenciju oponašanja. Jer, onaj koji priča hikāje, taj ne ustanovljava istinu priče u sebi, već on oponaša davno ustanovljene kanone pripovijedanja, on se navraća na najviše horizonte smisla postojanja, on “dodiruje sudbinu“, on se pričom/hikājom vraća u sami osvit govora i jezika, u samo praskozorje čovjekovog suočavanja sa “graničnim situacijama“. Rekli bismo da je to ono drevno semitsko značenje hikāje ili “oblikovanje“ hikāje kao priče koja (kad se ispriča) oponaša jedan veliki pradavni zbud.[9] A tih pradavnih zbudova ima bezbroj, o svima njima može biti (ili, možda, ima) bezbroj hikāja samo još nisu do nas došle.
Arapski jezik ima pletoru riječi koje se odnose na ljude koji, sve od osvita čovječanskog svijeta, pričaju priče izravno usredsređene na neumitno djelovanje sudbine na čovjeka. Hikāja, zato što potiče sa početka nekog zbuda, kao da ima jednu skrivenu poruku: Čim jesi čovjek, ti si ispunio uvjete da se na tebi ostvari, ili izvrši, ili zbude makar jedna od poruka hiljadu hiljada hikāja.
A te poruke desile su se, zbile su se već ranije nad nekojim čovjekom, izvršile su se nad nekojim ljudskim bićem. Odatle hākī ili hākīja u arapskom i danas znači oponašatelj, on pričom ne priča ništa novo, ne saopćava ono nikad dotad nedogođeno, jer takvog nečega vjerovatno ni nema! Naprotiv, hākī ili hākīja podsjeća da sudbina pohodi uvijek iznova, ali gotovo uvijek na stari način, na način prethodno pokazanog čina kako se uzmahuje mačem sudbine. Ako šta ima novog u hikaji onda je to samo ponavljanje starog zgoda, ponavljanje strašnoga zbuda koji se događa na nekom drugom.
Podsjećamo, tek usputno, da je u arapskoj književnoj kulturi, kao i drugim istočnim književnim kulturama, takva vrsta oponašatelja koji priča drevne priče iznimno uvažavana i revnovana. Hākī je u perzijskoj tradiciji nazvan naqqāl, ili onaj koji prenosi davne mudronosne priče, a u nekim arapskim regionalnim ili “lokalnim“ književnim tradicijama ovakve su pripovjedače nazivali qussās (naprosto: pripovjedači ili oni ljudi koji se vraćaju nekamo natrag, tragom neke priče!).[10]
Priče hikāja kao unaprijed pohranjeni sadržaj čovjekova duha, uma i mentalnih moći
Ali, intenciju oponašanja iz etimologije riječi hikāja ne treba plitko shvaćati, jer ovo oponašanje ne znači plagiranje!
I dobro je odmah podsjetiti da se to oponašanje – koje se zbiva u naoko izvornim i naoko nikada prije ponovljenim hikājama – događa na višim stupnjevima umjetnikove svijesti i duha. U duhu i višoj svijesti umjetnika i pisca iznova se zbiva ponavljanje ili oponašanje, ili, pak, dolazi do proplamsājā koji oslovljavaju glavne ili osne teme čovjekove sudbine: smrt, rođenje, život, bolest, borbu, ljubav, rad i muku sticanja, tugu, spasenje, gubitak najdražih, strah, očaj, strepnju, nadanje…
Hikāje ili kratke priče utkane su u svjetsku književnost. Poseban žanr te književnosti su klasični komentari Kurʼāna, u kojima ima na stotine hiljada raznolikih varijacija hikāja. Kao da nam se ovim “okeanima priča“ izdaleka sugerira da nas hikāje moćno oslovljavaju i zapravo uzmu za ruku, pa povedu, kao što majka vodi dijete, svim ovim utrvenim stazama “graničnih situacija našeg bića“ – e da bi nas, kao i sve ljude koji su te hikāje ikada slušali, podsjetile (kako u jednoj svojoj metafori i hikāji u Istočnome Diwanu kaže Dževad Karahasan), na gladnoga lava “zbog kojega činimo ono što moramo, a ne ono što bismo htjeli“.[11]
Hikāje su, tako, priče o tome kako sudbina sama oponaša sebe otprije, ali sada (samo sada!) baš, eto, oponaša se na(d) nama, jer se zaputila nama i zatekla nas sa svim onim našim graničnim situacijama. Podsjetimo usput: U arapskom jeziku fraza “Wa l-hikāyatu ʻala – llāhi“ znači: “A samo Bog zna(de) šta će biti!“[12]
Hikāje nas uvijek iznova podučavaju: Sve je isto, samo smo sudbini mi sada dati, i mi smo taj njezin tren i moment iznova, pa će priča biti utoliko nova, a ipak utoliko i stara, davnašnja, samo se sada, iz dubina vremena, pomolila pred nama!
Eto, tu je objašnjenje zašto u arapskoj riječi hikāja ima onaj pradavni zvôn oponašanja! Nema ništa novo, samo je nov objekt (ili ljudski subjekt) na kome se ono staro i drevno sudbinino oponašanje “iznova“ zbiva.
Zajednički imenitelj pripovjedača na iskonskom Istoku (onih mnogih hākija, naqqāla, qāssa) … jeste veoma neobičan: prenošenje priča, dostavljanje kazivanja o događanjima sudbine, o konkretiziranjima sudbine.
Naime, arapski i perzijski pripovjedači strašno bi se uvrijedili ako bismo im rekli da izmišljaju priče. Odvratili bi nam, možda i ljutito, da oni ne izmišljaju priče, nego su oni, uistinu, samo prenositelji priča koje sadrže davne zbudove i zgodove, davne događaje koji su se desili negdje tamo, nekada, za davnih osvita čovječanstva i drevnih naroda, a nama ih pričaju baš zato jer će se desiti i nama, iako drukčije u mjeri u kojoj smo mi drukčiji, u kojoj je naše sada drukčije.
Hikāja nam posve jasno poručuje: Dobro pričanje je najčešće pričanje same sudbine. Čovjek i njegove riječi, njegov govor i jezik – sve to jeste samo puko sredstvo sudbine. Umberto Eko je to na svoj način kazao ovako:
“To [sudbinu i predodređenje] nam kazuju sve velike povijesti, eventualno
zamjenjujući Boga usudom, ili neumoljivim životnim zakonima. Funkcija
“nepromjenljivih“ priča upravo je u tome: uprkos svim našim željama da
izmijenimo sudbinu, primorani smo da svojeručno dotaknemo nemogućnost
da se ona izmijeni. I otuda, o kakvom god zbivanju pripovijedale, one
pripovijedaju i o nama, zbog toga ih čitamo i volimo. Potrebna nam je
njihova stroga ʼrepresivnaʼ lekcija“.[13]
Možda se o hikajama (ḥikāyāt) i ne može ništa dublje i jasnije reći od ovoga što je kazao Umberto Eko o “nepromjenljivim pričama“.
Hikāje su, naravno, “nepromjenljive priče“, posve kratke priče kao što se i sama sudbina događa “kratko“. K tome, dobre hikāje su uvijek hikāje o graničnim situacijama (grenzsituazionen) ili neprekoračivim konstantama ljudskog bića, ali i neprekoračivim i nepromjenljivim relacijama svijeta koji okružuje čovjeka, koji opkoljava čovjeka, koji se nadvio nad čovjeka.
Onostranost i ovostranost hikāja
Hikāje se čitaju, zapravo: slušaju se. Slušaju se u onom smislu i onako kako odgojeno dijete sluša riječi i savjete čestitih roditelja i moralnih učitelja. To je stoga jer hikāje tumače nas, a ne mi njih! Hikāje tumače i (ob)razlažu naše svjetove, osmišljavaju nam ih prasmislom, osvježavaju nam ih pradavnim sjećanjem.
Rodno mjesto hikāja jeste baš ovo pradavno sjećanje čovjeka, ono mu je dato apriori, na sličan način na koji mu je data “generativna gramatika“ o čemu govori Noam Chomsky. Kako god je ljudsko biće sposobno da nauči jezik ili jezike sredine u kojoj se rodi, tako je pripravno i prisjetiti se priča sa pradavnom porukom, kakve su hikāje. I kao što “generativnom gramatikom“ jezik oslovi čovjeka, tako i pradavne poruke hikāje primarno oslove pisca, a ne on njih. Hikāje su tako umnogome samonikli događaji na stranicama knjiga nebrojeno mnogih pisaca iz različitih kultura, tradicija, vremena. Dakako, tim su se hikājama pisci odazvali, dali su im njihovu pojedinačnu realizaciju i konkretizaciju. Ukratko, hikāje su kratke priče o tom sudbonosnom suočenju sa praktičnim realiziranjem susreta(nja) iz graničnih situacija, kazivanja o tome kako se čovjek u čuđenju i zabezeknuto susreće sa sudbinom koja jeste opća, ali se pojedinačno ostvaruje.
Klod Levi Stros kaže da “mitovi nastaju u čovjekovoj svijesti bez njegova znanja“.[14] Te njegove riječi nam pomažu da ustvrdimo kako i hikāje dolaze u više oblike piščeve svijesti, dospijevaju do onih katova svijesti ponad diskurzivnog mišljenja, opremljenog i obučenog učenim logikama homo sapiensa.
Hikāje imaju svoju onostranost koja se transponira u svoju ovostranost.
Kako se to događa? Možda i tako što se sudbina iz svoje onostranosti i općenitosti usredsređuje, izvršava i ispunjava na pojedinačnom biću čovjeka, konkretizirajući se u ovostranom.
Upravo o tome je riječ u svakoj dobroj hikāji.
(…)
Ova knjižica kojoj sam dao naslov “Priče od sjene“ moj je skromni pokušaj da podsjetim na tradiciju pričanja hikāja. Jedan dio ovih priča, onaj manji, preuzeo sam iz nekih drevnih komentara i preformulirao ih. Drugi, najveći dio ovih hikāja, pisan je mojim perom i mojom namisli koja se pojavila u obliku priče. Treći dio su one hikāje koje su posljedica kombiniranja spomenute dvije vrste.
Biću radostan ako ove “Priče od sjene“ pobude tišinu kod onih koji ih budu čitali.
[1] Kurʼān, sūra al-Baqarah, II:30.
[2] Kurʼān, ar-Rahmān (LV, 4)
[3] Kurʼān, TāHā (XX, 120)
[4] Kurʼān, TāHā (XX, 120)
[5] Kurʼān, al-Aʻrāf (VII, 20)
[6] Karl Jaspers je u miljeu zapadne filozofije najtemeljitije ukazao na to da biti “svjestan graničnih situacija“ (grenzsituazionen) znači biti svjestan mogućnosti ljudske egzistencije.
[7] Kurʼān, sūra al-Baqarah, II:31.
[8] O hikājama u djelima Dževada Karahasana pisali smo u našem eseju “Hikaje Dževada Karahasana“ (“Oslobođenje“, četvrtak, 13. maj, Sarajevo, 2010., str. 34-35).
[9] Ova namisao da se sudbina ponavlja, da se sudbina u svojim zbudovima i zgodovima oponaša, zasigurno je utjecala, na neki način, na onaj platonovski pogled na mimesis ili oponašanje, posebno oponašanje na planovima pripovjedačkih ali i drugih umjetnosti.
[10] Usporedi Robert Irwin, The Arabian Nights, a Companion, izd. Tauris Parke Paperbacks, London, 2008., p. 103 – 119. Usporedi naš prijevod ove knjige: Hiljadu i jedna noć na Zapadu, izd. Ljiljan, Sarajevo, 1999. godine, str. 153. i dalje. Posebno vidjeti Irwinovo izvanredno poglavlje u ovoj knjizi koje specifičnije govori o “okeanima priča“ (zapravo je riječ o hikājama).
[11] Dževad Karahasan, Istočni diwan, izd. Dobra knjiga, Sarajevo, 2007. godine, str. 26.
[12] Usp. Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, izd. El-Kalem, Sarajevo, 1997. godine, str. 320.
[13] Umberto Eko, O književnosti (prevela sa italijanskog Milana Piletić), izd. Narodna knjiga – Alfa, Beograd, 2002. godine, str. 20.
[14] Klod Levi-Stros, Mit i značenje, izd. Službeni glasnik, Beograd, 2009. godine, str. 7.
