Ena Katarina Haler: Zemlja
(odlomak iz romana)
Unazad dvije godine vidjela sam na desetke puta spuštanje lijesa u zemlju. Nekada bih stajala posve blizu groba, kada su pokapali nekog od mojih školskih kolega ili daljnje rodbine, a nekada bi mi redovi ljudi u crnini zaklanjali pogled, tek bih u pukotinama između njihovih zbijenih ramena uspjela ugledati dio hrastovine kako tone u tu jamu. Osluškujući plač okupljenih oko svećenika, moglo se raspoznati koliko je duboko netko potonuo u zemlju, koja je zatim padala po drvetu kao usporena tuča, komadi leda tako bi udarali o prozore u vrijeme kada se velike kiše pretvaraju u te gromade. Pokušavala sam zamisliti težinu zemlje na sanduku, uvijek se pitajući kolika bi snaga morala biti upotrijebljena da bi se, recimo, odigao poklopac lijesa i odgnurnulo zemlju s njega. Oni su umirali, a mi smo nastavljali živjeti kao da još uvijek negdje postoje, samo ih iz nekog razloga ne viđamo. Sjedila bih tako s pletaćim iglama u rukama, ili s nožem za guljenje krumpira i daščicom na koljenima, a vidjela bratove oči kako se otvaraju u mrkloj tami grobnice, ruke koje pokušava saviti ne bi li dlanove prislonio uz poklopac, noge savinute u koljenima, potkoljenicama pritišće teško drvo navaljeno na njega, lupa šakama, a ona je zemlja napadala tako gusto, zbila se u sebe i nije ostavila prostora ni za što osim tišine, pa se udarci ne čuju, crna ih zemlja guši i ljudi što sada možda prolaze grobljem s cvijećem u rukama ne mogu čuti što se događa metrima ispod njihovih koraka. Ima li uopće prostora tamo da se saviju ruke tako da dlanovi mogu gurati poklopac? Boljeli bi me tada svi zglobovi, činilo mi se da starim ubrzano, da su mi kosti u dva dana prevalile pedeset godina, grčila su mi se stopala, držala bih ruke posve privijene uz tijelo, čak bih ih i u snu trupom pritiskala pod sobom da me bole ujutro, da čitav dan ne mogu saviti ruku bez boli u mišićima.
„Tata, šta ako je on još živ? Trebali bismo provjerit, čujete“, naslanjala sam mu se na prsa. „Moramo ić vidit, nema ko drugi.“
„Nije živ, nije…“ gutao je za riječima, činilo se, klupka sline.
Mama bi spremila u malim loncima kuhano jelo tati i Josipu, uz nešto mesa zamotanog u krpe, što bi oni onda nagurali u svoje torbe i nestali niz ulicu prema šumi. Tata je odlazio raditi, on se brinuo da šuma preživi, a Josip je odlazio u odori, da preživimo mi tu šumu. Vraćali bi se kući kasno, okupali se u koritu koje samo što nije skliznulo niz padinu na koju se naleglo stražnje dvorište; mi bismo im pripremile nove, ispletene čarape, kraj njih složeno oprano rublje od prošli put i naposljetku ti topli zamotuljci, da bi ih onda brat dijelio s onima kojima nije imao tko skuhati. Ispraćali smo ih zbijeni na vratima, Ivan je dugo mahao i zazivao djeda, potrčao bi za njima ulicom, pa bi mu se pridružila i djeca iz susjedstva jureći bezglavo niz cestu, ispraćali su ih njihovi nerazgovijetni, slinavi povici, psi bi zalajali za djecom, naskakali na plotove ili ih preskočili i jurili niz cestu, da bi ostatak dana sve utihnulo upravo kao da su svi umrli.
Otac se vraćao svakog dana, dok bi brat znao ostati u šumi i noću, govorio je da spavaju u razapetim šatorima kad stignu, podijele se koji će dan tko ponijeti opremu, a ponekad se i samo nasloni na deblo i tako zaspi, pa onda riba u dvorištu kosu punu mrava i kojekakvih kukaca. Ta nejednolikost unosila je nemir; pomislile bismo da je obitelj ponovno tu, makar u tuđoj kući, kada bi otac žvakao s nama za stolom, a onda bi majka stala motati ručak za Josipa, motanje krpe oko komada žilavog mesa i crnog kruha bilo je ono što je odavalo taj poremećaj.
„Katarina, da nisi više ocu pričala onakve stvari!“ prekorila me mama, očito joj je rekao da ga nagovaram na otkopavanje bratova groba.
Nisam htjela da ona čuje što molim oca, osjećala sam tada da me izdao. Istina je bila da nisam vjerovala nikome osim njemu, štoviše, bila sam uvjerena kojih tjedan-dva da su upravo naši spasitelji Beta i Marko odali Nikolu. Taj je čovjek donio u kuću nešto novog posuđa, pokazivao nam ga je za doručkom, bile su to bijele šalice i tanjurići s plavim šarama, zavojima i valovima, rekao je da je to keramika i stigla je u grad, a njemu je neki poznanik dao povoljno taj servis, pa je potom Beta svima točila čajeve i kavu u te šalice, zveckali smo njima kao igračkama, kao sumanuti. Tko kupuje posuđe usred rata? Nesanica je bila neprestana, no sada sam se grčila budna u krevetu uvjerena da bi svakog trenutka mogli upasti u kuću, pojaviti se za vratima i ubiti nas, znaju gdje smo, rekli su im, prodali su nas za keramičko posuđe i tko zna kakve naznake boljeg života, ionako smo im teret, stješnjeno nas je osmero u toj kući, jedva stanemo oko stola, još i psi leže pod njim i hvataju ostatke, i mada mi se oči već crvene i mute od nesanice, ni te ljude nisam mogla kriviti.
„Odi u vrti, pomozi mi“, rekla je mama.
Sadile smo tamo novo cvijeće, oko već rascvjetanih ruža i božura, zabijala sam nokte u zemlju, gnječila je među prstima, razmazivala onako vlažnu među dlanovima, pritiskala u tlo nadmećući se s njom, pokušavajući otkriti koliko je zapravo teška, meka, kruta, prljava. Prinosila sam je onda licu i udisala miris vlage iz tla. Hoće li progovoriti i sa mnom, kao s majkom?
Mislila sam, ako će itko razumjeti, ona će – no nije. Zabijala je motičicu u zemlju mehanički, nabijala je oko sadnice onako kako nikada prije nije. Uvijek je tu zemlju gladila, klizila je bjelina preko crne nabrekline oko korijenja, bilo je to milovanje nježnije i od onog prema vlastitoj djeci.
Gledala sam u mamu pridižući onako posve crne ruke, a mislila samo o tome kakvog je okusa ta zemlja, kako bi bilo kad bi se čak i uspio podići onaj poklopac mrtvačkog sanduka i ona bi se sva stropoštala na glavu, pala preko lica, trebalo bi je udahnuti.
Prisjećala sam se okusa zemlje na ispucalim ustima, prašine što se diže i lijepi za jezik.
Ena Katarina Haler, rođena u Osijeku 1996., završila prirodoslovno-matematičku gimnaziju. Živi u Zagrebu, gdje studira Arhitekturu i urbanizam. Za svoj prvi roman Nadohvat dobila je prestižnu nagradu „Đalski“.