Preveo sa makedonskog Ahmed Burić

NARODE MAKEDONSKI, KAKVE SU TI IDEJE

Narode makedonski, kakve su ti ideje
dremljivo viriš na ovu zimu
našeg nezadovoljstva,
koja ne donosi slavno ljeto.
Prljava kiša iz golog neba pere
nesuđene djevice, nevraćene pečalbare
državne službenike s amnezijom,
vojvode prodane za dvije oke brašna,
dočekane u nijednom vremenu, na ničijoj zemlji.
Stid od neznanja umire po ulicama,
kad ti neko drugi kaže da si gol.
Odavno si za bojno polje podijelio znamenje,
usred novih zgrada neki telal viče:
Republika, Republika u plamenu!
Dajem kraljevstvo za konja,
za samo jedan posljednji podvig.
A ti ga nemaše za što kupiti…

SESTRA BRATA ZOVE NA VEČERU

Brate moj,
večerasmo, tebe ne čekasmo
izronismo bajate strahove
ispržismo podmetnuta kukavičija jaja
isrkasmo ukiseljene nade,
što bješe suho sa sirovim poturismo
izumakasmo, izglodasmo, izlizasmo,
najedosmo se i odosmo u krevet,
sa svom djecom na broju,
dok si ti plaćao krvarinu.
Tvoji pijani megdani
nemaju veze sa ovim bijelim dvorovima,
s ovim zaključanim vratima,
s ovim jezikom umiranja na kojem nevoljno
šapućemo stare priče.
Brate moj,
večerasmo, tebe ne čekasmo.
Zajedno s dugovima našim
iz crkvenih ćemo knjiga
izbrisati i tvoje ime,
zaboravićemo te na izlazu
iz ove sebične tuge ka velikom lijepom svijetu.

MOJ OTAC SE POLAKO PAKUJE

U kartonske kufere podvezane uzicama
moj otac se polako pakuje.
Isključen od svijeta u kojem mi još uvijek
nešto mjerimo (dvjesto gornji, sto donji)
on slaže tvrde kukuruzne hljebove svog djetinjstva,
sjajne čizme bugarskih oficira ispred divizije,
sunčane palube s broda Galeb,
napuštenu kuću moga dede,
putovanja, selidbe, povratke.
Tri puta dnevno proguta pet lijekova,
posljednji pregršti ovozemaljskog života,
iscrpljeni rukama moje majke,
žene koju je jednom, barem jedanput volio.
U očima moga oca, rasplinutim za neku budućnost,
koja je za nas još uvijek tuđa, više nema ni mene.
Zagledan kroz prozor,
moj tvorac jednom, barem jedanput
i moj najveći neprijatelj
mirno me je ostavio iza sebe.
odsutan od mog svjedočenja o ovom odlasku.
nesvjestan usamljenosti u kojoj me je odgojio,
sa svim svojim ljutitim ukorima,
stran za ljubav što mi je skoro nesvjesno,
prenio svoj B negativni.
Otac mi se polako pakuje,
a ja iza njega raščišćavam srce
za jednu nepoznatu, sasvim novu tugu,
što dolazi.

PERZIJSKA NEVJESTA

Govoriš mi jezikom koji ne razumijem.
Tvoje oči, plave kakvih kod nas nema,
pozvale su me iz mnoštva
blijedih ženskih lica, tamo u Suzi.
Trideset i tri ožiljka izbrojah ti
na tijelu te večeri kad
me učini tvojom nevjestom.
A ja bijah obećana drugom.
Njegove grudi probode
ista ruka kojom me nježno milovaše,
njegovo mrtvo tijelo
ispljunu iste usne što me ljubiše.
Pa šta ako si bolji ljubavnik od njega,
pa šta ako si u meni ostavio
dovoljno sjemena za novu vojsku.
Govoriš mi jezikom koji ne razumijem.
Proklela sam te još istoga jutra,
najgrđim kletvama koje sam znala:
da progutaju tvoju zemlju kao što su moju,
da ti obećaju moć, a da te ostave vazalom,
da ti pričaju o miru, a da ti donesu rat,
da te satru, a da se nemaš gdje požaliti,
da te prezru i da unište sve što je tvoje,
da te nema, kao što sada nema ni mene,
Makedonče.

OSLOBAĐANJE KRALJEVIĆA MARKA

Godinama otkad te nema,
pitah, tražih, potkupljivah, molih,
žednih da te čujem, kopnih da te vidim,
bijah jatak, i tvojoj boli i njihovom bijesu.
A onda, kad me je napustila nada,
kad u meni presušiše i suze i sokovi,
onda si se vratio meni.
Našli su te zapišanog u najcrnjim tamnicama,
zaboravljenog od svih, a najviše od kadija
što su te godinama ostavili da truliš tamo,
duboko pod potomcima, visoko nad precima.
Opraše ti lice pod bradom,
Odsjekoše nokte, najeli su te i napili,
i opasaše ti mač za posljednji podvig.
No u tebi više ne bi ni gnjeva ni straha,
ni prezira ni volje ni želje za odmazdom.
Ti si odavno odsanjao slobodu
zaljubio si se u mene, napravio si mi djecu,
izgradio si mi dom, ispratio si me.
Dok sam češljala kosu
bijelu kao čaršafe nevjeste,
sa svoje duše si skinuo prošli život
a preda mnom ostade samo tvoja ogoljena smrt.

VENDI JE NIJEMA

Ispričaj mi priču da zaspim, reče mi.
Pričaj mi priče svaku večer,
zahvati srebrnu nit sna,
svojim umilnim riječima, ljubavi moja.
Izlizan je zvjezdani prah sa prstiju,
a kosa ti je još mirisala na vragolije.
Pokupila sam te u krilo, u ovu mirnu sobu,
visoko nad gradom što ne zna za nas,
milovala sam te trepetom besmrtne prve ljubavi,
poljubila te žeđu za Nedođijom.
I voljeh, više od svega u ovom životu,
nanizanom u danima bez tebe,
htjedoh ti biti utjeha vječnog djetinjstva.
Ali, moje su me riječi odavno ostavile, Petar Pane,
kao siročad u autobusu koji ide na socijalno ljetovanje
istjerale su ih sve turbofolk rime
dobrovoljno posvećene hrabrom novom svijetu.
Ja ću te nijemo njihati, a ti spavaj, samo spavaj.

OPET JE LJETO, LJUBAVI MOJA

Opet je ljeto, ljubavi moja.
Psi rata nezasito
glođu kosti mirotvoraca
izbačene nakon večere u skupim
restoranima sa sirovom hranom.
Ispošćeni na mjesečini iznad jezera
sunčaju se nezavisni agitatori.
Ispod vrućih kiša
kao sladoled se topi,
komplicirano stečena ljepota
u pijesku na plažama
djeca brzo zakopavaju
silikonske dodatke tranzicije.
Opet je ljeto ljubavi moja,
Iznenađena cvrčcima
ova trigliceridna nepokretnost
stisnula mi je vene
i iznova i iznova me uznemirava.
Oprosti mi, misleći na smrt
ponekad zaboravim
koliko mi značiš.

 


Elizabeta Bakovska (1969, Bitola). Diplomirala i magistrirala na filološkom fakultetu “Blaže Koneski” u Skoplju, na katedri za engleski jezik i književnost. Doktorirala na temi iz oblasti rodovih studija na Institutu Evro-Balkan. Glavna je urednica elektronskog magazina za kulturu i književnost Blesok (www.blesok.mk). Prevodi, piše poeziju, prozu i književnu teoriju i kritiku.
Prevodila je Nadin Gordimer, Alice Walker, Williama Faulknera, Boru Ćosića, Davida Albaharija. Njena poezija, priče i kritika su prevođeni i objavljivani na engleskom, španskom, srpskom/crnogorskom, bugarskom i slovenečkom jeziku.
Objavljene knjige:
Žitije naše ljubavi (Житие на нашата љубов, 2003, poezija)
Četiri godišnja doba: priče o suštinskim stvarima (Четири годишни времиња: раскази за суштински нешта, 2004, priče)
Stanja duha i tela posle tridesete (Состојби на духот и телото по триесеттата, 2005, poezija)
Na putu ka Damasku (На пат кон Дамаск, 2006, roman)
Varvari još uvek pišu poeziju (Варварите сѐ уште пишуваат поезија, 2015, poezija)
Sopstvena soba, sopstveno geto: žensko pismo u suvremenoj makedonskoj prozi (Сопствена соба, сопствено гето: женското писмо во современата македонска проза, 2016, feministička teorija/kritika)

Podijeli

Komentari su suspendovani.