Elis Voker[1]: Zar se zločin zbilja ne isplati?

 

Preveo: Petar Božović

(Mirna)

Septembra, 1961

Stranica 118

     Sjedim ovdje kraj prozora u kući koja je pod tridesetgodišnjom hipotekom, pišući u svojoj sveščici i posmatrajući ruke koje su njegovane preparatima Helene Rubinštajn… a što i ne bi bile? Pošto nisam ozbiljna spisateljica, nokti ne moraju da mi budu kratki, a zanoktice neuredne. Mogu sebe, zapravo svoje ruke, prepustiti uživanju u eteričnim uljima, laku za nokte, losionima i kremama. To im daje božanstven izgled, prijatan miris, mekoću i nježnost…

     Podižem ih sa stranice na kojoj sam napisala rečenicu: „Zar se zločin zbilja ne isplati?“, i rukom preko karnera svoje bijele košulje nježno dodirujem svoj vrat koji odiše notom gardenije. Ako bih raširila ruke i noge, ili se samo bar na tren pomjerila, prijatan miris bi me savladao. Međutim, savršeno se stapam sa svojim novim okruženjem, poput kutije kreme na toaletnom stočiću.

Stranica 119

     „Imam jedno iznenađenje za tebe“, reče Ruel kada me prvi put doveo ovdje. A poznato ti je koliko mi se sada smuči kada ga vidim da se kezi.

     „O čemu se radi?“, upitah, potpuno nezainteresovano.

     I tako dođosmo do kuće. Dvije spavaće sobe, dva kupatila i jedan toalet.

     „Zar nije prava ljepotica?“, reče držeći ruke k sebi i pozivajući me lažnim entuzijazmom u glasu da izađem iz kola.

     „Jeste“, rekoh. Baš je prava „ljepotica“. Ista kao i sve ostale nove južnjačke kuće sa ciglama koje podsjećaju na kockice sirovog mesa i krovom koji ju je pokrivao poput gvozdenog šešira. Prozori su bili uski, prijetećeg izgleda sa svjetlucavim okvirima od aluminijuma. Dvorište bješe poput duge otvorene rane čija nekolika ogoljena drveta podsjećahu na ukosnice zabodene u kakav kolač.

     „Da“, rekoh, „baš je prava ljepotica.“ Bio je ozaren od radosti na svoj opušten, a samouvjeren način. Plašila sam se da opet ne obuče neku vojnu unifromu. Ali ne. Vratio se iz Koreje kao heroj, sa nezasitivom željom za prijatnim mirisima.

     „Ovdje možemo da zaboravimo prošlost“, reče.

Stranica 120

     Uselili smo se i kupili nov namještaj. Mjesto odiše novim stvarima, a zeleni zidovi me izluđuju. Stoji iza mene i dodiruje mi kosu. Uzela sam četku za kosu i njome ga udaljila od sebe. Toliko sam se namirisala da me ni on (naročito on) nije mogao dotaći.

     Ne želim da zaboravim prošlost; ali rekla sam: „Da!“ poput papagaja. „Ovdje možemo da zaboravimo prošlost.“

     A u prošlosti čuči Mardohej Rič, čovjek zbog kojeg sam, kako Ruel tvrdi, doživjela nervni slom. U prošlosti je i moj pokušaj da ubijem Ruela koristeći jednu od njegovih testera.

Maja, 1958.

Stranica 2

     Mardohej Rič

     Mardohej ne vjeruje da je Ruel Džonson moj suprug. „Taj matorac“, reče podsmijevajući se podrugljivo.

     „Ruel nije star“, rekoh. „On samo djeluje tako.“ Pomislih, isto kao što ti samo izgledaš mlad, iako, vjerovatno, nisi puno mlađi od Ruela.

     Možda je Mardohej jedan obični skitač i piskaralo koje bilježi svoje utiske sa juga, bez matične luke, ali ni odredišta … a Ruel nikada nije napustio okrug Henkok, osim jednom, kada je galantno otišao u rat. Smatra da mu je putovanje proširilo vidike, naročito tokom dva mjeseca boravka u Evropi. Oženio me je jer misli da, iako sam tamne puti, izgledam poput neke Francuskinje. Ponekad kaže da imam orijentalni izgled poput neke Korejanke ili Japanke. Tješi me to što u mojoj porodici obično sa godinama naša put postaje sve tamnija. Možda će se jednoga dana probuditi u krevetu sa potpunim strancem.

     „Zaposlen je u jednoj radnji“, rekoh. „Takođe se bavi uzgajanjem kikirikija. Ima plantažu od stotinu hektara.“ Ovo je zasigurno  pokazatelj da je uspješan.

     „Čak toliko?“, izrugivački promrlja Mardohej.

     Nisam mu zbog toga što se ponosim svojim mužem kazala čime se bavi, već je to bio način da mu nešto više kažem o sebi.

Stranica 4

     Danas se Mardohej vratio. Ispričao je jednu smiješnu, a u isto vrijeme i tužnu priču o nekom čovjeku iz grada koji nije mogao da nagovori svoju ženu da spavaju. „Ljutio se i fuktao“, smijao se Mardohej „ali nije pomagalo.“ Onda je jedne noći, dok se šunjao ka njenoj spavaćoj sobi, čuo radosne poklike. Kada je uletio u sobu, zatekao je suprugu u naručju druge žene! Supruga se mirno obukla i počela da pakuje svoje stvari. Muž ju je molio i preklinjao. „Učiniću sve što želiš“, obećao je. „Šta želiš?“, preklinjao ju je da kaže. Ona poče da se cereka, i smijući se napusti sa prijateljicom kuću.

     Sada se svakog dana opija i čezne za nekakvom presudom. Ne može da kaže protiv koga, ali često zadržava ljude kako bi im kazao: „Zahtijevam da se donese ta prokleta presuda!“ Ljudi koji to znaju zbijaju šalu na njegov račun. Sažaljevaju ga, i daju mu dovoljno novca kako bi mogao da pije.

Stranica 5

     Mislim da Mardohej Rič nema srca više nego li žaba krastača. Čak i kada uspije da me zasmije, znam da niko ne treba da na tuđe probleme gleda tako bezosjećajno.

     „Ali, ja sam takav“, kaže, prelistavajući stranice svoje bilježnice. „Hladna pogleda! Pogleda koji traga za ljepotom! Pogleda koji traga za istinom!“

     „Zašto ne tragaš za nečim drugim?“ željela sam da znam. „Mani se istine i ljepote, bavi se situacijama u životu u kojima su stvari poprilično skrenule sa kolosjeka.“

     „To je teško ispravno sagledati “, reče Mardohej mršteći se.

     „Takva je i istina“, rekoh. „A ljepotu da i ne spominjemo.“

Stranica 10

     Ruel želi da zna zašto ta „žgoljava, crna skitnica“, kako je zvao Mardoheja, visi kod nas tako često. Napravih grešku i kazah mu da razmišlja o tome da našu kuću iskoristi kao mjesto radnje za jednu od njegovih priča sa juga.

     „Mardohej je sa sjevera“, rekoh. „Nikada nije vidio kuću od drveta sa poljskim WC-om“.

     „Možda bi mu bilo bolje da se vrati tamo odakle je i došao“, reče Ruel „pa da vrši nuždu kako je i navikao“.

     Ruelu je bio povrijeđen ponos. Stidi se ove kuće koja se meni čini sasvim pristojnom. Kazao je da ćemo jednog dana imati kuću od cigle sa japanskim kupatilom. Pojma nemam zašto.

Stranica 11

     Kada sam kazala Mardoheju šta je Ruel rekao, lukavo se nasmijao i upitao: „A da li tebi smeta što visim kod vas?“

     Nisam znala šta da kažem. Počela sam da zamuckujem ali ne zbog pitanja, već zbog toga što je jednu ruku spustio na moje grudi, a drugu duboko uronio u moju kosu.

     „Odana sam svom mužu više nego što dečko poput tebe može i da zamisli“, rekoh. Ali mislim da ga to neće spriječiti. Naročito od kako je saznao da i ja želim da postanem spisateljica.

     Bilo je to ovako: pisala sam pod sjenicom od vinove loze, na strmini kraj potoka koji je drvećem skriven od kuće. Odjednom se našao ispred mene, i prije nego što sam uspjela da sklonim svoju svesku, zgrabio je i počeo da čita. I što je bilo najgore, čitao ju je naglas. U zemlju sam propala od stida.

     „ Neće mene moja žena da bruka ovim sramnim glupostima“, čitao je Mardohej. Ruel je imao ovakvo mišljenje o mom pisanju. Kad god mi kaže koliko sam čudna što hoću da pišem priče, spomene da ćemo imati bebu ili da pođem u kupovinu, kao da su to iste stvari. Kao da mi treba nešto da mi ispuni vrijeme.

     „Ako imaš slobodnog vremena“, baš je danas rekao, ,,zašto ne pođeš do one nove radnje u grad i potrguješ nešto.“

     I pošla sam. Kupila sam šest vrsta krema za lice, dvije olovke za obrve, dvije spavaćice i periku. Takođe sam uzela i dvije olovke za usne i sjaj.

     Sve vrijeme oplakujem svoju posljednju priču. Njene teze, što je najdalje dokle sam uspijevala da doguram sa svojim pričama, su bile ispred mene, ali je zametak bio ubijen. Ruka mi je bila ukočena od straha, a srce zatočeno kao u robinje.

 

Stranica 14

     Naravno, Mardohej je želio da pročita cijelu priču. Šta sam time mogla da izgubim?

     „Prelistaj nekolike strane“, rekoh. „To je sami kostur priče koju ću možda jednog dana i napisati.“

     „Žena sa jednom nogom“, Mardohej je počeo da čita naglas, a onda nastavio u sebi.

     Likovi su siromašni seljani koji si bave mljekarstvom. Jednog jutra muž je bio toliko mamuran da nije mogao da muze krave. Onda je to uradila njegova žena i kad je završila, krave se toliko uplašiše od groma da počeše da bježe i svu je izgaziše. Jedna noga joj je ozbiljno bila povrijeđena. Kako joj je muž spavao, nije čuo njeno zapomaganje. Nekako je uspjela da se dovuče do kuće i da ga probudi. Oprao joj je rane i molio za oproštaj. Nije je odveo kod doktora jer se plašio da će ga optužiti da je ljenčuga i pijanica, i da ne zaslužuje takvu ženu. Želi da ga doktor poštuje. Žena, koja je bila puna razumijevanja, složila se sa ovim.

     Međutim, pojavila se gangrena i doktor je morao da dođe. Očitao mu je bukvicu i ženi amputirao nogu. Ona je preživjela pokušavajući da mu oprosti njegove slabosti.

     Dok je bolovala, trudio se da joj pokaže koliko je voli, ali nije mogao da pogleda mjesto gdje je nekada bila njena noga. Kada se oporavila, uvidio je da više ne može da vodi ljubav sa njom. A supruga, osjetivši njegovo gnušanje, shvatila je da se uzalud žrtvovala. Dovukla se do staje i objesila se.

     Muž, kojeg je bilo sramota da iko sazna da je bio u braku sa ženom koja je imala jednu nogu, sam ju je zakopao, a kasnije svima rekao da je pošla da posjeti svoju majku.

     Dok je Mardohej čitao priču, posmatrala sam polja. Da je rekao barem nešto pohvalno za moj tekst, sigurno bih otišla sa njim u krevet. (Kako bi mu se drugačije mogla odužiti? Sve što sam imala bile su kutijice kreme za tijelo!) Kao da mi čita misli, utonuo je na sjedište do mog i čudno me pogledao.

     „Ti razmišljaš o ovakvim stvarima?“, upitao je.

     I baš tamo, pod sjenicom od vinove loze, uzeo me u svoje naručje. „Kosa ti je prilično bujna i seksi“, rekao je spuštajući me nježno na zemlju. Nakon toga, dogodilo se čudo. Pod njegovim prstima, moje tijelo se otvorilo poput behara koji oprezno cvjeta. Bilo je to čudno, ali u isto vrijeme i divno. Mislim da ljubav nije imala nikakve veze sa svim što se dešavalo.

Stranica 17

     Nakon toga, Mardohej me je hvalio zbog moje inteligencije, osjećajnosti, kao i dubine koju je vidio u mom radu. Razumije se, pokazala sam mu sve: stare dnevnike iz srednje škole, sveske koje sam krila ispod cerade u staji, priče koje sam ispisala po kesama od papira, salvetama, pa čak i po papiru koji je pokrivao police na kredencu. Bila sam zapanjena, čak i više od Mardoheja, količinom materijala koji sam imala. Tu je bio trud od preko dvadeset godina, i lagano bi mogao da popuni jednu cijelu šupu.

     „Ovo mi moraš dati“, Mardohej reče na kraju držeći tri sveske koje je odabrao iz prašnjave gomile. „Vidjeću da li mogu da uradim nešto sa njima. Možda budeš sljedeća Zora Herston“, nasmijao se, „ili Simon de Bovoar!“

     Naravno, bila sam polaskana. „Uzmi! Uzmi slobodno!“, uzviknula sam. Već sam sebe vidjela onako kako me on vidi. Zamišljala sam da sam čuvena spisateljica koja je miljama udaljena od Ruela i svih ostalih. Da nosim farmerke, a da su mi ruke u haosu. Zaudaram na znoj, ali da sam ozarena od sreće.

     „Kako tako slatki braon prstići mogu da pišu tako ružne, duboke stvari?“, upita Mardohej ljubeći mi prste.

Stranica 20

     Nedjelju dana nismo jedno drugome ništa uskraćivali. Ako je Ruel i znao za to (a kako i ne bi kada mu posteljina nikada nije bila čista), ništa nije progovarao. Međutim, shvatila sam da on zapravo nikada nije doživljavao Mardoheja kao prijetnju. Njemu se činilo da Mardohej nije imao ništa da ponudi osim svoju žgoljavu pojavu i smiješnu priču. Naslađivala sam se tim saznanjem. Sada će konačno Ruel shvatiti da nisam samo žensko bez mozga koje se može kupiti japanskim kadama ili kupovinom svega i svačega. Bližio se trenutak mog izbavljenja!

Stranica 24

     Mardohej danas nije došao. Dok sjedim pod sjenicom i pišem ponestaje mi daha. Gotovo da ću se ugušiti od straha.

Stranica 56

     Nedjeljama nisam nikoga primjećivala. Ni Ruela, ni kuću. Svuda sam čula šapate da me je Mardohej zaboravio. Juče mi je Ruel rekao da ne idem u grad i poslušala sam ga. Već duže vrijeme sam ulicama tražila Mardoheja. Ljudi su me čudno gledali. Kad bi ih ugledala, na vrlo neobičan način bi skretali svoj pogled. Kao da su na mom licu vidjeli nešto zbog čega se postide. Zar je moguće da svi znaju za Mardoheja i mene? Zar se tako brzo vidi kada čovjek uživa u ljubavi? Ali, zapravo, to i nije bilo tako brzo. Nije ga bilo duže nego što ga uopšte i poznajem.

Stranica 61

     Ruel mi je rekao da se ponašam kao da mi mozak spava. Naravno da spava. Ništa ga neće probuditi osim Mardohejevog pisma u kom će mi reći da spakujem stvari i da odletim u Njujork.

Stranica 65

     Da sam nekako mogla da pročitam Mardohejevu bilježnicu, znala bih šta tačno misli o meni. No tek sada shvatih da se nikada nije ni ponudio da mi je pokaže, iako sam mu ja pokazala sve ono o čemu sam ozbiljno razmišljala. Bojim se da saznam šta je stvarno mislio o meni. Osjećam se obogaljeno, osakaćeno. Međutim, ako je ikada tako nešto bacio na papir, to znači da je i istinito.

Stranica 66

     Danas me je Ruel u naručju odnio od sjenice do kuće zbog kiše. Nisam ni znala da uopšte pada kiša. „Starci poput nas mogu da obole od reume ako nisu pažljivi“, šalio se. Uopšte ne znam šta mu to znači. Ja imam trideset dvije godine, a on četrdeset. Nikada se nisam osjećala staro, do ovog mjeseca.

Stranica 79

     Ruel je sinoć došao u krevet i zaplakao u mom naručju. Rekao je da bi dao sve samo da ima dijete.

     „Šta misliš, da li bi mogli da imamo jedno?“, pitao je.

     „Naravno“, odgovorih. „Zašto da ne?“

     Počeo je da me ljubi i da priča o mojim vrlinama. Pogušio me je smijeh. Veoma se naljutio, ali dovršio je ono što je započeo. Zaista je ozbiljno riješio da ima dijete.

Stranica 80

     Zaista se moram početi baviti nečim pametnijim umjesto da stalno razmišljam o samoubistvu.

Stranica 81

     Ruel želi da pođem kod doktora kako bih što prije ostala trudna.

     „Dušo, hoćeš li otići?“, molećivo je upitao.

     „Naravno“, odgovorih. „Zašto da ne?“

Stranica 82

     Dok sam u ambulanti danas čitala časopis, otvorila sam stranicu na kojoj je bila objavljena priča o ženi sa jednom nogom. Na njoj se nalazio i crtež te žene koji je nacrtao neko ko je krave obojio narandžastom i zelenom bojom, a ženu bijelom, poput bijelog krekera čiji su majušni prorezi bili poput plavih okica. Nije bila crna i krupna kakvom sam je ja zamišljala u priči. Ali, to je i dalje bila moja priča, sa mojim, doduše nešto izmijenjenim, tekstom. Za pisca je potpisan Mardohej Rič. Na zadnjoj strani je bila i njegova mala fotografija. Izgledao je ozbiljno i pustio je bradu. A ispod slike je bila ona ista izjava koju sam čula o tumaranju i traganju za istinom.

     Pisalo je da će naslov sljedeće knjige biti „Otpor crnkinje prema kreativnosti u umjetnosti“.

Stanica 86

     Dok je prošle noći Ruel hrkao na svojoj strani kreveta skidala sam tragove njegovih ruku sa svog tijela. Zatim sam uključila u struju jednu od njegovih motornih testera i pokušala da mu otkinem glavu. Nisam u tome uspjela zbog buke. Ruel se probudio u posljednjem trenutku.

Stranica 95

     Dani su prolazili sa osjećajem prijatnog bunila. Doktori i sestre me nisu shvatali za ozbiljno. Kljukali su me tabletama, a nije ih čak bilo briga ni da mi zaključaju vrata. Kad god bih pomislila na Ruela, sjetila bih se britanske pjesme: Ruel Britannia![2] Čak znam i da zviždućem melodiju i da pratim ritam pucketanjem svojih prstiju.

Septembra, 1961.

Stranica 218

     Ljudi sve vrijeme govore mom mužu da ne izgledam kao da sam luda. Skoro će godina kako sam otpuštena iz bolnice, i on polako i sam počinje da vjeruje u to. Noću mi prilazi sa cmizdrenjem i nadom, proklinjući Mardoheja Riča što mu je upropastio život. Pitam se da li dok je na meni osjeća kako se naše želje sudaraju u mraku. Ponekad primijetim neke iskrice u glavi. Nevjerovatno koliko sam se na sve to navikla.

Stranica 223

     Kuću i dalje ne budi lupkanje slatkih nožica jer redovno koristim pilule. Jedina svijetla tačka u cijelom mom danu je kada gutam tu žutu tableticu i pijem je uz gazirano piće ili čaj. Ruel provodi dosta vremena u prodavnici i na poljima kikirikija. Vraća se sav znojav, prljav, umoran, a ja ga čekam namirisana parfemima  Arpège, My Sin, Wind Song i Jungle Gardenia. Žene iz našeg kraja su ga sažaljevale zato što je oženjen takvom nalickanom ništarijom.

     Uvijek ga čekam spremajući večeru kao da mi od toga zavisi život. Ne opirem mu se dok na krevetu ležim poput leša utopljenika kojeg je voda izbacila na obalu. Ali, znam da nije srećan. Sada razumije da ništa ne namjeravam da uradim osim da potvrdno odgovaram na njegove zahtjeve dok potpuno ne bude iscrpljen.

     Sada dva puta dnevno idem u novi tržni centar; jednom ujutru i jednom popodne, ili uveče. Kupujem šešire koje ni u snu ne bih nosila, niti željela da imam. Zatim, haljine koje su već na putu da se daju u dobrotvorne svrhe, i cipele koje će se ubuđati u podrumu. Čuvam bočice parfema, kreme, kutijice sjaja i sjenke za oči. Zabavljam se šminkanjem.

     Kada me se poprilično bude zasitio, priznaću mu koliko se već dugo oslanjam na zaštitu pilula. Kada mi poprilično bude dosadio prijatan miris mog tijela, i mekoća ruku koje su odnjegovane preparatima Helene Rubinštajn, ostaviću i njega i ovu kuću. Zauvijek ću ih napustiti, a da se nikada ne osvrnem natrag.

[1]  Američka spisateljka i društvena aktivistkinja. Najpoznatija djela Elis Voker (1944-): The Third Life of Grange Copeland, 1970; In Love and Trouble: Stories of Black Women, 1973; Revolutionary Petunias and Other Poems, 1973; Meridian, 1976; The Color Purple, 1982; You Can’t Keep a Good Woman Down: Stories, 1982; Horses Make a Landscape Look More Beautiful, 1985; To Hell With Dying, 1988; The Temple of My Familiar, 1989; Finding the Green Stone, 1991; Possessing the Secret of Joy, 1992; The Complete Stories, 1994; By The Light of My Father’s Smile, 1998; The Way Forward Is with a Broken Heart, 2000; A Poem Traveled Down My Arm: Poems And Drawings, 2003; Now Is The Time to Open Your Heart, 2004; Collected Poems, 2005.

[2]  Namjerna greška u spelingu u odnosu na Rule Britannia! (prim. prev.)

Podijeli

Komentari su suspendovani.