Prevela: Aleksandra Nikčević-Batrićević

Glas moje sestre bio je poput planinske vode u srebrnom krčagu; njegova čista plava ljepota bila je u stanju da smiri i izdigne čovjeka iznad tjelesne toplote, pa i iznad same tjelesnosti. Nakon što smo odgledale ,,Travijatu“, kada je njoj bilo četrnaest a meni dvanaest godina, munula me je laktom na parkingu i rekla: ,,Poslušaj ovo“. Otvorila je usta neprirodno široko i pustila glas, toliko jasan i blistav da su svi posjetioci opere zastali pored svojih kola kao ukopani, ne mogavši da izvade ključeve ni da otvore vrata sve dok ona nije završila. Onda su pomamno zaklicali.

To je ono čega se rado sjećam, i tu sam priču ispričala svim njenim terapeutima. Željela sam da je upoznaju, da znaju da je moja sestra više od onoga što su vidjeli. Da je ona, prije nego što je počela neprekidno da pjevuši reklame i radio džinglove, pjevala Pučinija i Mocarta, i himne tako slatke i silne da ste očekivali da će Isus svakog trena sići sa krsta i zapljeskati. Da je ona, prije nego što se pretvorila u gomilu sala pod sedativima koja se ljulja hodnicima u trudničkim tunikama i trenerci, bila najljepša djevojka u Osnovnoj školi ,,Arendejl“, ljepotica Gimnazije ,,Landmark“. Možda je tamo bilo još lijepih djevojaka, ali ja ih nijesam zapažala. Za mene je Rouz, moja lijepa plavokosa braniteljka, koja me je naučila da koristim tampone i izlazim na kraj s promjenljivim raspoloženjima naše majke, bila savršena.

Prvi nervni slom imala je kada joj je bilo petnaest godina. Vraćala bi se kući neraspoložena i plačljiva, počinjala bi tiho da čili, da bi na kraju prestala da dolazi kući. Otišla bi pravo u šumu iza naše kuće i ne bi se vraćala dok majka u sumrak ne bi pošla da je traži, gazeći pažljivo kroz trnovo žbunje i mladice i izvukla je, praznoga pogleda, u svjetlo plavom džemperu prekrivenom zdrobljenim lišćem i isprljanim svijetlim farmerkama. Nakon tri tako provedene nedjelje, moja majka, muzičarka koju uglavnom smatraju ekscentričnom, rekla je mome ocu, inače psihijatru, nježnom, tužnom čovjeku: ,,Njoj je sve gore“.

,,Šta je to, tvoje profesionalno mišljenje?“ Podigao je novine i ponovo ih, s uzdahom, spustio. ,,Žao mi je. Nije mi bila namjera da ovako prasnem. Znam da je nešto muči. Da li si razgovarala sa njom?“

,,Šta se tu može reći? Dejvide, ona je poludjela. Njoj nije potreban iskreni razgovor s majkom, potrebna joj je bolnica“.

I tako su se neko vrijeme vrtjeli u krug: moj otac je razgovarao sa Rouz satima, dok je ona mirno sjedjela i lizala dlačice na podlakticama, prvo u jednom, zatim u drugom smjeru. Moja majka je stajala u hodniku, blijeda, usahlog pogleda, i posmatrala ih. Već je bila spakovala stvari, i kada su trojica očevih prijatelja svratila i ponudila besplatne konsultacije i preporuke, majčin i Rouzin kofer već su bili u kolima. Majka me je zagrlila i rekla mi je da će se vratiti do večeri, ali bez Rouz. Takođe je rekla, naslućujući moj najgori strah: ,,Ovo se neće desiti tebi, draga moja. Neki ljudi polude, neki ne. Ti nikada nećeš poludjeti“. Nasmijala se i pomazila me je po kosi. ,,Čak ni ako to poželiš“.

Rouz je u bolnicama, velikim i malim, provela narednih deset godina. Imala je gomilu užasnih i nekoliko dobrih terapeuta. U jednoj od tih bolnica nije bilo slika na zidovima, kao ni prozora, i svi su pacijenti nosili papuče sa bolničkim grbom. Majka nije htjela da ode čak ni do prijemnog šaltera. Samo je povukla Rouz za ruku i odmarširale su napolje, dok je moj otac išao za njima, izvinjavajući se kolegama. Majka je ignorisala psihijatre, socijalne radnike, medicinske sestre, pacijentima je svirala  Hendla i Besi Smit na svim raspoloživim instrumentima. U nekim bolnicama nalazila bi Stejnvej klavir, poklon neke zahvalne ili optimistične porodice; u drugim bi otprašila ,,Gimme a Pigfoot and a Bottle of Beer“ na nekoj staroj, izubijanoj olupini od klavira koja nije štimovana od dolaska u novi svijet prvih doktora koji su govorili engleski. Moj otac je sa administrativnim osobljem i načelnicima odjeljenja razgovarao ozbiljnim tonom, punim uvažavanja, i pokušavao je da se postavi prijateljski prema svima koji su vodili Rouzin slučaj. Svi smo mrzjeli porodične terapeute.

Najgori porodični terapeut kojeg smo imali sjedio je sa nama u svijetlozeleno okrečenoj sobi, upadljivo zapažajući eteričnu ljepotu moje majke, njenu izblijedjelu plavu majicu i pripijene farmerke, očevo izgužvano odijelo i isflekanu kravatu, kao i moj nebulozni modni izraz. Rouz se te godine, u svojoj ogromnoj trenerci i keceljici s rasplesanim medvedićima, nije uklapala u modne trendove. Gospodin Voker nam je pročitao njen medicinski karton, a potom je uznemiren posmatrao kako Rouz počinje tiho da pjevuši i lagano dodiruje svoje grudi. Majka i ja smo se smijale, čak je i otac počeo da se smiješi. Bio je to uobičajen način na koji je Rouz pozdravljala novog terapeuta.

Gospodin Voker je pitao: ,,Zašto vas Rouzino neprikladno ponašanje toliko zabavlja?“

Rouz je podrignula, i svi smo se nasmijali. Bio je ovo sedmi porodični terapeut koga smo upoznali, i sjećam se da se nijedan od njih nije zadržao dugo. Gospodin Voker je, nažalost, bio odlučan u namjeri da naš slučaj uspješno dovede do kraja.

Terapeuti su mi ponekad postavljali pitanja poput: ,,Šta ti misliš o Rouzinom ponašanju, Vajolet?“ U priručniku koji su koristili mora da je pisalo da ako misliš da su roditelji previše čudni, pokušaj da razgovaraš sa sestrom.

,,Ne znam. Možda pokušava da Vas natjera da prestanete da govorite o njoj u trećem licu“.

,,Lijepo formulisano“, reče moja majka.

,,Zaista“, dodade otac.

,,Jebena petica“, rekla je Rouz.

,,Pa, oko ovoga se čitava porodica slaže“, rekao je gospodin Voker, pokušavajući da se ponaša kao da nas je razumio ili kao da smo mu se čak i dopadali.

,,Nije ti ta intervencija bila najuspješnija, lasicoliki“. Činilo se da Rouz funkcioniše bolje kada je ljuta. On je zaista izgledao kao žutodlaka lasica, i svi smo se opet nasmijali. Čak i moj otac, koji je pokušavao ovim ljudima da da šansu, iz nekakvog osjećaja kolegijalnosti, odustao je od toga.

Poslije četrnaest minuta, gospodin Voker je odlučio da je naše vrijeme isteklo i izašao je, ostavivši nas da se cerekamo. Rouz je još uvijek bila luckasta, ali smo se barem malo zabavili.

Dan kada smo upoznali najboljeg porodičnog terapeuta počeo je jednako loše. Prvo smo uplašili jednu pacijentkinju, a zatim i njenog nadzornika, koji nas je poslao dr. Tornu, kreaturi od sto pedeset kila teksaškog čilija, kukuruznog hljeba i Lone Star piva, kojoj su završni ton davale velike crne kaubojske čizme i uska kravata urezana u salo oko vrata.

,,O, kakav divan dan, evo ga Big Nat3“. Rouz je bila na sedmom nebu i istog trena je prestala da dodiruje grudi.

,,Hej, Mala lujko4“. Morate da zamislite koliko je krupan čovjek on morao biti da bi moju sestru nazvao ,,malom“. Odmah nas je sve krstio. ,,Tu je dobri Doktor lujka, i gospođa Hikori lujka5, od one vrste koju je najteže slomiti, a ova ovdje u sportskim pantalonama, pogledaj je samo, Ničija je lujka“ – bilo je to ime koje je u sebi ujedinjavalo moju razumnost i samoću. Svi smo se opustili.

Dr. Torn je bio dobar za nas. Rouz se preselila u rehabilitacioni centar čiji direktor je volio Veliku lujku toliko da Rouz nije izbacio čak ni u periodu kad je imala seksualne odnose sa svima koji bi joj ušli u sobu. Neko vrijeme je bila  kao u groznici i pokušavala je da glasove u svojoj glavi umiri žestokim seksom.

Velika lujka joj je rekla ovako: ,,Draga moja, ne mogu. Ne mogu da vodim ljubav sa svakom lijepom ženom koju sretnem, i, pored toga, ja ne mogu da to uradim sa tobom i da ti poslije svega budem terapeut. To bi bila velika sramota. Ali, ja se nadam da ćeš ti naći zaista finog momka, nekoga ko će prema tebi biti sladak i ljubazan, kao što bih bio ja da sam bio te sreće da ti budem dečko. Ne želim da prihvatiš ništa gore od toga“. I ona je prestala presrijetati narkomane, alkoholičare i momke iz prihvatilišta. Voljeli smo doktora Torna.

Moj otac se vratio poslu i seansama s bogatim neurotičarima, jednom sedmično u Klinici dr. Torna. Moja majka je završila snimanje Mocartovog koncerta i svirala je u na dobrotvornim priredbama u rehabilitacionom centru u kojem je Rouz boravila. Ja sam se vratila na koledž i upoznala zgodnog fudbalera iz Teksasa koji mi je postao ljubavnik. U tami, tražila sam od njega da me zove ,,draga“. Rouz je uzimala terapiju, izgubila skoro dvadeset kilograma i počela da pjeva u A.M.E. cionističkoj crkvi6, jednu ulicu niže od bolnice u kojoj je boravila.

U početku oni nijesu znali šta da rade sa tom velikom plavokosom ženom, koja se oblačila čudno i zamišljeno lelujala ispred ulaza u crkvu tokom njihovih proba, ali kada im je otpjevala nekoliko taktova ,,Gospoda našeg“, dirigent je osjetio dodir Božje ruke i shvatio da će uz pomoć Rouz, zlatnog djeteta, gospel hor Prospekt strita dogurati do najprestižnijih takmičenja.

U moru lica svih boja i nijansi stajala je Rouz, veća, plavlja, i ružičastija nego što je bilo koja bjelkinja ikada mogla biti. Tako su Rouz i horski kontraalt, Adi Robišo, puštale svoje zlatne i srebrne glasove i uvezale ih u nit finu poput svile, čvrstu poput čelika. I mi smo plakali dok su se Rouz i Adi u svojim dugim ogrtačima boje granita, njihale jedna pored druge, sklopljenih ruku, sve dok posljednju savršenu notu ne bi uputile Bogu, i osmjehnule se u našem pravcu.

Rouz bi i dalje povremeno odlutala i s vremena na vrijeme glasovi bi joj govorili da radi loše stvari, ali bi je dr. Torn, Adi ili moja majka ponovo vraćali u normalu. Poslije pet dobrih godina, doktor Velika Lujka je umro. Dok je jednog julskog dana, usta punih hot doga s čilijem, sjedio u svojoj neklimatizovanoj kancelariji, pukla mu je aneurizma veličine Teksasa i on je umro.

Rouz se dobro držala sedam dana; uzimala je ljekove, išla na probe hora i preslagala stvari po svojoj sobi preko stotinu puta. Njegova sahrana bila je poput kakvog znamenitog svetilišta za mentalno oboljele. Bilo da ste bili psihotični, granični slučaj, očajni neurotičar, ili je sa vama, iz bilo kog razloga, bilo teško uspostaviti kontakt, bili ste na njegovoj sahrani. Došli su i ljudi koji su se, od višegodišnjih terapija jakim ljekovima, tresli do padanja sa stolice. Držali su se za ruke, plakali, jecali, razgovarali sami sa sobom. Ludi ljudi i oni koji nijesu bili sasvim ludi bili su zbijeni jedno uz drugo, poput tek okoćenih štenaca.

Rouz je prestala da uzima ljekove, i u bolnici nijesu željeli da je zadrže nakon što je gurnula drugog pacijenta niz stepenice. Moj otac je pozvao osiguravajuće društvo i saznao da će Rouzin novi, bolji paket osiguranja početi da važi tek za četrdeset i pet dana. Ja sam ubacila sve njene stvari u veliku crnu kesu, i izašle smo iz bolnice, dok je Rouz namigivala jednom jadnom dječaku koji je balavio na kauču.

,,Ovo će biti teško – ne tako strašno, ali teško – za sve nas, i smatram da treba da razgovaramo o očekivanjima čitave porodice. Ja sam veoma zabrinut“. Moj otac je sazvao porodični sastanak čim je Rouz završila sa slaganjem trideset plišanih medvedića u svojoj sobi.

,,Neću ljekove“, rekla je Rouz, oborenog pogleda. Zdepastim prstima, prstima kojima mi je uplitala kosu i crtala cvjetiće na obrazima, snažno je potezala porube svoje prljave haljine.

Otac je  u očajanju pogledao majku.

,,Rouzi, da li želiš da voziš novi auto?“ pitala je moja majka.

Rouzino lice se ozarilo. ,,Voljela bih da vozim taj auto. Vozila bih do Kalifornije, a u zoološkom vrtu u San Dijegu gledala bih medvjede. Povela bih i tebe, Vajolet, ali ti si uvijek mrzjela zoološke vrtove. Sjećaš li se kako je plakala u zoološkom vrtu u Bronksu kada je saznala da životinje ne idu kući kada se vrt zatvori?“ Rouz je stavila svoju vlažnu ruku na moju i stisnula je u znak saosjećanja. ,,Sirota Vaj“.

,,Ako budeš uzimala ljekove, poslije izvjesnog vremena, moći ćeš da voziš auto. Takav će biti naš dogovor. Ljekovi – auto“. Moja majka je zvučala pomirljivo, ali nije pokazivala nikakav entuzijazam, kako ne bi raspirila Rouzinu paranoju.

,,Onda smo se dogovorile, draga“.

U to vrijeme živjela sam svega sat vremena vožnje daleko od njih. Danju sam držala časove engleskog, a noću pisala poeziju. Kući sam odlazila svaka dva ili tri dana na večeru. Zvala sam ih svake večeri.

Moj otac je tiho govorio: ,,Veoma je teško. Čini mi se da nam dobro ide. Rouz izlazi ujutru i šeta sa majkom, i puno gleda televiziju. Ona ne želi da ide u dnevnu bolnicu, i ne želi da se vrati u hor. Njena prijateljica, g-đa Robišo dolazila je nekoliko puta. Baš slatka žena. Rouz nije htjela da razgovara sa njom. Samo je sjedjela, zurila u zid i pjevušila. Zapravo nam ne ide tako dobro, draga moja, ali vrijeme nekako prolazi. Žao mi je, dušo, nije mi bila namjera da te rastužim“.

Moja majka je saosjećajno govorila. ,,Dobro smo. Imamo rutinu koje se pridržavamo i dobro smo. Nema potrebe da dolaziš kući tako često. Dođi u nedjelju, provedi sa nama taj dan. Živi svoj život, Vaj. Ona živi svoj“.

Čitavu nedjelju dana nijesam dolazila, bojala sam se da ih pozovem, zahvalna majci za njenu hladnu mirnoću i uzdržanost, kvalitete koji su me razdraživali dok sam bila mlađa.

Došla sam u nedjelju, u rano popodne, da pomognem ocu oko bašte, u čemu smo oduvijek uživali. Čistili smo baštu od korova, podupirali paradajz i uništavali lisne vaši, dok su majka i Rouz šetale pored jezera. Nijesam ni ušla u kuću sve do četiri sata, kada sam poželjela da popijem čašu vode.

Neko je polomio klavirsku stolicu u pet uredno posloženih komada i postavio ih na mjesto gdje je stolica inače stajala.

,,Tako nam je bilo lijepo danas, nijesam htio da započinjem priču o tome“, rekao je otac, dok je stajao na ulazu, vodeći računa da ne uđe u kuhinju u prljavim čizmama.

,,Šta je majka rekla?“

,,Rekla je, ‘Bolje stolica nego klavir’. A tvoja sestra je legla na pod i samo je jecala. Onda ju je majka povela do jezera. Ne znam kako ćemo dalje, Vaj. Ostalo nam je još dvadeset i sedam dana, tvoja majka ne spava jer Rouz ne spava, i kada bih imao dvadeset sedam hiljada dolara da je ostavim u bolnici dok ne dođe vrijeme za polisu, uradio bih to“.

,,Dobro. Uradi tako. Daj novac i odvedi je u Hartli Ris. Bilo je to najljepše mjesto, i ona je zaista voljela umjetničku terapiju tamo“.

,,Uradio bih to da mogu. Ali, prema pravilima polise, ona mora biti bez simptoma barem četrdeset i pet dana prije nego što osiguranje stupi na snagu, što znači da u tom periodu ne smije biti hospitalizovana“.

,,Za ime božije, tata, kako si mogao da dogovoriš takvo osiguranje? Pa, ona bez simptoma nije bila ni četrdeset i pet minuta“.

,,Jedino sam takvo osiguranje mogao dobiti za dugotrajan psihijatrijski slučaj“. Stavio je ruku preko usta, da bi spriječio sebe da kaže nešto zbog čega bi se pokajao, i vratio se u baštu. Nijesam mogla da vidim da li je počeo da plače.

On je ostao napolju, a ja unutra, dok Rouz i majka nijesu stigle kući sa jezera. Rouz je nosila kanticu punu školjki i trave, koju ju je majka ubijedila da ostavi kod zadnjih ulaznih vrata. Nogavice njene mokre trenerke bile su zavrnute do koljena. Majka me je poljubila lagano u obraz i rekla Rouz da ode u sobu i presvuče vlažnu odjeću.

Rouzine oči se naglo raširiše. ,,Nikad. Ja neću nikada…“ Spustila se na koljena i počela da udara glavom o kuhinjski pod, ujednačenim intenzitetom i svom snagom. Majka ju je obujmila oko struka i pokušala  da je zadrži. Rouz ju je odgurnula, i ne pogledavši šta je to pokušalo da je spriječi. Majka je udarila o frižider.

,,Vajolet, molim te…“

Bacila sam se na kuhinjski pod, pravo na mjesto o koje je Rouzi udarala glavom. Zaustavila se na dva santimetra od mog stomaka.

,,Oh, Vaj, mama, žao mi je. Žao mi je, nemojte me mrzjeti“. Ustala je, zanoseći se, i plačući otrčala u svoju sobu.

Moja majka je ustala, žustrim pokretima se umila i osušila lice kuhinjskom krpom. Moj otac je čuo plač i utrčao je u kuću, izvlačeći svoje duge, bose noge iz gumenih čizama.

,,Gejlen, Gejlen, daj da pogledam“. Obujmio je rukama njenu glavu i pažljivo posmatrao ima li modrica na njenom sitnom, blijedom licu. ,,Šta se dogodilo?“ Majka me je značajno pogledala. ,,Vajolet, što se dogodilo? Gdje je Rouz?“

,,Rouz se uznemirila, potrčala uz stepenice i tako odgurnula majku s puta“. Rekla sam samo tri laži u svom životu. Ovo mi je bila druga.

,,Mora da se osjeća užasno što je gurnula baš tebe. Nije to željela, mada nije ni imala nikog drugog da gurne“. Skuvao je majci šolju čaja, i sva ljubav koju je prema njoj osjećao, uprkos mutnom pogledu i bijesu koji je gušila u sebi, izlila se iz čajnika, grijući šolju i njene male, dugoprste šake. Oslonila je svoju glavu na njegovo bedro, a ja sam pogledala u stranu.

,,Hajde da spremimo večeru, pa ću je pozvati. Ili je ti pozovi, Dejvide, možda bi joj bilo draže da prvo vidi tebe“.

Večera je bila ispunjena našim uzaludnim pokušajima da započnemo razgovor i Rouzinim očajničkim naporima da se kontroliše. Jedva da je išta mogla pojesti i neprestano je pjevušila Mekdonaldsovu reklamu, napravivši pauzu da isprosipa sok po haljini. A onda je počela  da cvili. Otac je pogledao u majku i dodao Rouz salvetu. Sada se samo letargično tapkala. Suza više nije bilo.

,,Želim da idem u krevet. Ja želim da idem u krevet i da se vratim u svoju glavu. Ja želim da idem u krevet i da budem u svom krevetu i u svojoj glavi i da nosim samo crveno. Jer crvenu je boju nosio moj dragi i, opet, tačno je, da, jeste, tačno je. Molim te da ne nosiš crveno noćas, jer crvenu je boju – “

,,Dobro, dobro, Rouz. Dobro je. Poći ću sa tobom gore i možeš se spremiti za spavanje. Onda će i mama doći da ti poželi laku noć. Dobro je, Rouz“. Moj otac je ispružio ruku i Rouz ju je uhvatila, dok su izlazili zajedno iz trpezarije, s njegovom dugom rukom oko njenog struka.

Majka je još neko vrijeme sjedjela za stolom, s glavom u šakama, a onda je počela da razmiče tanjire. Spremile smo sto bez riječi, majka je pjevušila Šubertovu ,,Schlummerlied“, uspavanku o šumi i rijeci, koja je djecu pozivala na spavanje. Pjevala nam ju je svake noći kad smo bile male.

Otac je ušao u kuhinju i dao je znak majci. Pošli su gore i poslije nekoliko minuta se vratili zajedno.

,,Zaspala je“, rekli su, pa smo pošli na terasu  da slušamo cvrčke. Ne sjećam se ostatka večeri, ali se sjećam da je bilo prilično tužno, i sjećam se rijetkog prizora mojih roditelja koji sjede za izletničkim stolom, drže se za ruke i gledaju zalazak sunca.

Ustala sam u tri sata ujutru, osjetivši hladni noćni vazduh kako se probija kroz čaršaf. Sišla sam dolje da uzmem ćebe i pogledala sam u Rouzinu sobu, bez posebnog razloga. Ona nije bila tamo. Obukla sam farmerice i džemper i ponovo sišla dolje. Fizički sam osjećala njeno odsustvo. Izašla sam napolje i vidjela njene široke, razvučene tragove kako zatamnjuju vlažnu travu u šumi.

,,Rouzi“, pozvala sam je, tiho, ne želeći da probudim roditelje niti da prepadnem nju. ,,Rouzi, to sam ja. Da li si ovdje? Da li si dobro?“

Skoro sam pala preko nje. Ogromna i bijela, njena haljina je blještala na mjesečini, a pantalone su joj bile potpuno mokre. Glava joj je bila zabačena nazad, a njen sniježno bijeli vrat bio je go poput izgubljenog grčkog stuba.

,,Rouzi, Rouzi“, disanje joj je bilo veoma usporeno, a usne joj nijesu bile ružičaste kao obično. Njeni kapci su treperili.

,,Gotovo je“, prošaputala je. Vjerujem da je to rekla.

     Sjedjela sam sa njom, otkrivši u njenoj ruci bočicu Seconal-a, i gledala kako zvijezde počinju da blijede.

Kada su zvijezde postale nevidljive i kada je sunce počelo da otopljava vazduh, vratila sam se kući. Moja majka je sjedjela na terasi, zamotana u ćebe, i posmatrala me. Emocije su me preplavljivale, svaki korakom sve više; zamišljala sam majku kako me šamara i udara zato što sam dozvolila da njena omiljena kćerka umre.

,,Ratnice“, rekla je, zagrlivši me svojim vitkim, snažnim rukama. ,,Odgajila sam ratnice“. Žestoko me je poljubila i pošla je u šumu.

Kasnije tog jutra probudila je oca, koji nije mogao da pođe u šumu, a nešto kasnije je pozvala policiju i pogrebno preduzeće. Spustila je slušalicu, legla, i nije ustajala iz kreveta sve do dana sahrane. Otac nam je pripremao hranu i pozivao ljude koje je trebalo obavijestiti i sam je izabrao sanduk za Rouzi.

Moja majka je svirala klavir, a Edi je pjevala svojim zlatnim glasom. Ja sam zatvorila oči i vidjela sestru kakva je bila sa četrnaest godina, s plavom grivom zabačenom unazad, kapaka čvrsto stisnutih pod svjetlima velikog parkinga. Taj slatki zvuk držao nas je čvrsto zajedno, lebdio je oko nas, prolazio kroz naša srca i uzdizao se, sve više, bez prestanka.

1993.

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.