Edgar Li Masters (1869–1950): Spun River
(iz Antologije Spun Rivera, preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović)
2. HOD PUTT
Ovdje ležim blizu groba
Staroga Billa Piersola,
Koji se obogatio trgujući
sa Indijancima, i koji
Kasnije je objavio stečaj
I izronio iz njega bogatiji no ikad.
A ja sve iscrpljeniji od rintanja i bijede
I gledajući kako Starom Bilu i drugim
raste bogatstvo
Orobio sam putnika jedne noći
blizu Proctorovoga gaja,
I ubio ga nesvjestan da to činim.
Zbog čega sam suđen i obješen.
Bio je to moj način objave stečaja,
Sad mi što smo pali pod stečaj svaki
na sebi svojstven način
Spavamo mirno jedan pored drugog.
5. ROBERT FULTON TANNER
Kad bi čovjek bar mogao ujesti divovsku ruku
Koja ga hvata i uništava
Kao što je mene ujeo pacov
Dok sam pokazivao svoj patent mišolovke
Onog dana u mojoj gvožđariji.
Ali se ne možeš osvetiti
Čudovišnom ljudožderu Životu.
Uđeš u sobu – to je biti rođen,
A onda moraš živjeti – brisati svoju dušu,
Gle! pre tobom je mamac koji žudiš:
Žena s parama kojom se oženiti želiš,
Ugled, položaj ili moć u svijetu.
No tu je posao i stvari koje treba osvojiti,
O, da! žice što zaklanjaju mamac.
Na kraju uđeš – čak mu čuješ korak,
Ljudožder, Život, dolazi u sobu
(Čekao je i čuo škljocaj opruge)
Da te gleda kako grickaš taj čudesni sir
I zuri užarenim očima u tebe,
I mrgodi se i smije i ruga i proklinje te.
Dok trčkaš gore-dolje u mišolovki,
Sve dok mu tvoja muka ne dosadi.
6. CASSIUS HUEFFER
Na mom su kamenu urezali riječi:
“Život mu bješe blag i elementi
u njemu tako pomiješani
Da bi priroda mogla ustati
i reći svemu svijetu:
“To je bio čovjek !”
Oni koji su me znali smješkaju se
Dok čitaju ovu ispraznu retoriku.
Moj epitaf bi morao biti:
“Život mu nije bio blag prema njemu
A elementi u njemu tako pomiješani
Da je protiv života vodio rat
U kojem je bio ubijen”.
Za života nisam se umio boriti
sa jezicima klevetničkim,
Sada se moram pokoriti epitafu
Koji je uklesala budala.
14. BENJAMIN PANTIER
Zajedno, u tom grobu leže Benjamin
Pantier, advokat,
I Nig, njegov pas, vjerni pratilac, utjeha i prijatelj.
Niz sivu cestu, prijatelji, djeca, muškarci i žene
Odlazili su, jedno za drugim iz života,
dok nisam ostao sam
S Nigom kao partnerom, drugarom u postelji i piću.
U jutro života znao sam za težnje i mislio o slavi.
Onda je ona što me nadživje ulovila moju dušu
U zamku gdje sam iskrvario do smrti, najzad sam,
Nekoć snažne volje, bio slomljen, ravnodušan,
I živio s Nigom u sobi iza prljavog ureda.
Ispod moje vilične kosti leži Nigova koštana njuška –
Naša je priča nestala u tišini. Teci, ludi svijete!
15. ŽENA BENJAMINA PANTIERA
Znam da vam je rekao da sam mu ulovila dušu
U zamku gdje je iskrvario do smrti.
Svi muškarci su ga voljeli,
A većina žena sažaljevala.
Ali zamislite da ste zbilja gospođa, i imate fin ukus,
I gadi vam se miris viskija i luka.
A ritam Wordswortove “Ode“ kola vašim ušima.
Dok on hoda okolo od jutra do noći
Ponavljajući nešto od onih banalnih stvari:
„Oh, zašto da je duh smrtnikov ohol?“
A onda zamislite:
Vi ste žena zamamnih oblina,
A jedini čovjek s kojim vam zakon i ćudoređe
Dopuštaju bračni odnos
Jeste baš čovjek koji vas ispunjava gađenjem
Svaki put kad pomislite na to, a pomislite na to
Svaki put kad ga pogledate.
Eto zašto sam ga istjerala iz kuće
Da živi sa psom u prljavoj sobi
Iza njegovog ureda.
60. SVIRAČ JONES
Zemlja stalno nekako podrhtava
Tu u tvom srcu, i to si ti.
A ako ljudi vide da možeš svirati,
Pa sviraj onda, cijelog svog života.
Šta vidiš, djetelinu za kosidbu?
Ili livadu kojom se stiže do rijeke?
Vjetar je u kukuruzu; trljaš ruke
Zbog govedine koja je odsad spremna za tržište;
Ili pak čuješ šuštanje suknji
Kao u djevojaka što plešu u Malom Gaju.
Uz Cooney Pottera stub prašine?
Ili u kolopletu lišća koje znači pogubnu sušu;
Meni je ličilo na Riđokosog Sammyja
Što odmah prelazi na “Toor-a-Loor”. 1
Kako mogu obrađivati svojih četrdeset ari,
A da ne poželim još više,
S mješavinom rogova, fagota i pikola
Koju uskomešaše u mom mozgu vrane i crvendaći
I škripanje vjetrenjače – samo ovi?
I ja nikad nisam započeo s oranjem u životu
A da me neko nije zaustavio na cesti
I odveo na ples ili piknik.
Završio sam sa četrdeset ari;
Završio sam s pokvarenim ćemanetom –
I pokvarenim smijehom, i hiljadu uspomena,
I s ni jednim žaljenjem.
O. Hadžiselimović
71. GOSPOĐA WILLIAMS
Bila sam modistkinja
O kojoj govorkalo se, lagalo se,
Majka one Dore
Čiji su čudni nestanak
Upisivali na račun odgoja.
Moje oko vično ljepoti
Vidjelo je mnogo iza vrpca,
I kopča i perja
I slamnih šešira i filca
Što su krasili slatka lica
I tamnu kosu i zlatnu.
Jednu stvar bih vam rekla
I jednu vas pitala:
Kradljivice muževa
Nose puder i nakit,
I modne šešire.
Žene, samo nosite ih i same.
Šeširi mogu dovesti do razvoda
I takođe ga spriječiti.
A sad dozvolite da vas pitam:
Ako bi svu djecu, rođenu u Spoon Riveru,
Odgajao Okrug, negdje na farmi;
A očevima i majkama bila data sloboda
Da žive i uživaju, mijenjaju partnere ako žele,
Mislite li da bi Spoon River
Bio imalo gori?
109. ELSA WERTMAN
Bila sam seoska cura iz Njemačke,
Plavooka, rumena, srećna i snažna.
Prvi posao dobila sam kod Tomasa Greena.
Jednog ljetnjeg dana kad ona bješe izašla,
On se ušunjao u kuhinju i uzeo me
U zagrljaj i ljubio me po vratu,
A ja sam odvraćala glavu. A onda ni jedno od nas
Kao da nije znalo šta se desilo.
I ja sam plakala jer šta će biti sa mnom.
Plakala sam i plakala kad je moja tajna
postala vidljiva.
Jednog dana je gđa Green rekla da shvata
I da mi ne želi praviti nevolje,
I, pošto je bezdjetna, da će ga usvojiti.
(On joj je dao farmu da je umiri).
I tako se zatvorila u kuću i odaslala glasine
Da je ostala blažena sa njime.
I sve je prošlo dobro, dijete se rodilo – oni su bili
tako dobri prema meni.
Kasnije sam se udala za Gusa Wertmana,
i godine su prolazile.
Ali – na političkim skupovima kad bi oni kraj mene
mislili da plačem
Zbog rječitosti Hamiltona Greena,
To nije bilo to.
Ne! Htjela sam reći:
To je moj sin! To je moj sin!
117. AMELIA GARRICK
Da, ležim ovdje pored kržljavog ružinog žbuna
U zaboravljenom kutku kraj ograde
Gdje je iz Sieverove šume dopuzala
Šikara, izrasla rijetko.
A ti, ti si vodeća u Nujorku,
Žena poznatog milionera,
Ime u društvenim kolumnama,
Lijepa, obožavana, uvećana možda
Pogledom iz daljine.
Ti si uspjela, ja sam propala
U očima svijeta.
Ti živiš, ja sam mrtva.
Ipak znam da sam pobijedila tvoju dušu;
I znam ležeći ovdje daleko od tebe,
Nepoznata među tvojim slavnim prijateljima
U blistavom svijetu gdje se krećeš,
Da sam uistinu nepobjedna vlast na tvojim životom
Što ga lišava potpune slave.
180. ARCHIBALD HIGBIE
Mrzio sam te, Spun Riveru. Htio se dići
iznad tebe.
Tebe se stidio. Prezirao sam te
Kao mjesto svog rođenja.
A tamo u Rimu, među umjetnicima,
Govoreći talijanski, govoreći francuski,
Ponekad mi se činilo da sam slobodan
Od svakog traga svog porijekla.
Činilo mi se da dosežem vrhunce umjetnosti
I dišem zrak koji su majstori udisali
I vidim svijet njihovim očima.
No oni bi prošli kraj mog djela i rekli:
“Na šta to ciljate, prijatelju?
Katkad lice liči na Apolonovo,
Ponekad malčice na Lincolna“.
Nije bilo kulture, znate, u Spun Riveru,
I ja sam gorio od stida i ćutao.
A šta sam i mogao, sav prekriven
I opterećen mojim rodnim zapadom.
Osim čeznuti i moliti se za drugo
Rođenje na svijet, s cijelim Spun Riverom
Iščupanim iz moje duše?
184. ELIZABETH CHILDERS
Prahu mog praha,
I prahu s mojim prahom,
O dijete što si umrlo čim si ušlo u svijet,
Umrlo sa mojom smrću,
Ne upoznavši Dah, mada si uporno pokušavalo,
Sa srcem što je tuklo kad si živjelo sa mnom
I stalo kad si me ostavilo da živiš.
Dobro je, dijete moje. Jer ti nikad nisi putovalo
Onim dugim, dugim putom koji počinje
školskim danima
Kad se mali prsti zamagle zbog suza
Koje padaju na kriva slova.
I najprva rana, kad mali drug
Ostavi te samog zbog drugoga;
I bolest i lice Straha kraj tvoga kreveta;
Smrt oca ili majke;
Ili stid zbog njih, ili siromaštvo;
Djevičanska žal za školskim danima što prođoše;
I Priroda bez očiju koja te goni da piješ
Iz pehara Ljubavi, iako znaš da je otrovan;
Ka kome bi se tvoje cvjetno lice podiglo?
Botaničaru, slabiću? Čija bi krv vapila tvoju?
Čista ili gadna, jer to bi bilo svejedno,
Krv je to koja našu zove.
A onda tvoja djeca – o, kakva bi mogla biti?
I kakva tvoja tuga? Dijete! Dijete!
Bolja je Smrt od Života!
190. HENRY LAYTON
Ko god bio ti što ovuda prolaziš
Znaj da mi je otac bio blag,
A majka naprasita,
Dok sam ja rođen kao cjelina
tih neprijateljskih polovina,
Međusobno nesmiješanih i neslivenih,
Već obje zasebne, slabo zalemljene.
Neki od vas su me vidjeli kao blagog,
Neki kao naprasitog
A neki kao oboje.
Ali ni jedna od mojih polovina nije me uništila.
Bješe to rascjep polovina,
Što nikad nisu bile dio jedna druge,
Tako mi osta duša beživotna.
197. GODWIN JAMES
Harry Wilmanse! Ti što si pao u močvaru
Blizu Manile, slijedeći stijeg,
Nisi bio ranjen velikim snom,
Niti razoren neuspješnim radom,
Ni doveden do ludila satanskim preprekama,
Nisu te razdirali bolesni živci,
Niti si velike rane ponio u starost.
Nisi gladovao, jer država te hranila.
Nisi patio nego si viknuo “naprijed“
Armiji koju si vodio
Protiv naprijatelja s podrugljivim osmijehom,
Oštrijim nego bajonet. Nisu te oborile
Nevidljive bombe. Nisu te odbacili
Oni za koje si bio poražen.
Nisi jeo bezukusni hljeb
Koji je uboga alhemija napravila od ideala,
Otišao si u Manilu, Harry Wilmanse,
A ja sam pozvan u zablaćenu vojsku
Božanskih mladića blistavih očiju,
Koji su navaljivali, koji su odbačeni i pali,
Bolesni, slomljeni, plačni, i lišeni vjere
Dok su slijedili stijeg Kraljevstva Nebeskog.
Ti i ja, Harry Wilmanse, pali smo,
Svaki na zaseban način, ne razlikujući
Dobro od zla, poraz od pobjede,
Niti čije se lice smiješi
Iza demonske maske.
207. LUCINDA MATLOCK
Išla sam na plesove u Chandlerville,
I igrala kao luda u Winchesteru.
Jednom smo promijenili partnere
Dok smo se vozili po mjesečini
sredinom juna
I tada sam upoznala Davisa.
Vjenčali smo se i živjeli skupa
sedamdeset godina
Radujući se, radeći, podižući
dvanaestoro djece,
Od koji smo osmoro izgubili
Prije moje šezdesete.
Prela smam, tkala, držala kuću,
njegovala bolesne,
Radila u vrtu, i za praznike
Švrljala poljima gdje su pjevale ševe,
I u Spoon Riveru skupljala školjke
I mnogo cvijeća i ljekovite trave –
Dozivala šumovite bregove,
pjevala zelenim dolinama.
S devedeset šest dovoljno sam živjela, to je sve,
I otišla na slatki počinak.
Šta ja to čujem o tuzi, umoru,
Gnjevu, nezadovoljstvu
i izgubljenim nadama?
Izrođeni sinovi i kćeri,
Život je previše jak za vas –
Treba živjeti da se voli Život.
208. DAVIS MATLOCK
Ako zamislite da je to samo košnica:
Da ima trutova i radilica
I matica i samo skupljaju med –
Materijalne stvari ali i kulturu i mudrost –
Za pokoljenje sljedeće, a ovo pokoljenje
nikad nije živjelo,
Izuzev rojenja na sunčevoj svjetlosti
mladosti,
Jačajući krila na onom što je sakupljeno,
I kušajući, na putu do košnice
Sa polja djeteline, ukusni plijen.
Zamislite sve to, i zamislite istinu:
Da je priroda čovjekova veća
Od potrebe prirode u košnici;
I moraš nositi teret života,
Isto kao i poriv iz svog preobilnoga duha –
No, kažem živjeti poput boga,
Siguran u vječni život, iako si u sumnji,
To je način da ga se živi.
Ako tad Bog ne bude ponosan na vas,
Onda je Bog samo gravitacija,
A zlatni cilj je – san.
209. HERMAN ALTMAN
Jesam li slijedio istinu, ma kamo vodila,
I ustajao proti sveg svijeta zbog općeg dobra,
Podupirao slabe protiv jakih?
Ako jesam, biću pamćen među ljudima,
Kao što su me ljudi i u životu znali
I mrzjeli me i voljeli na zemlji,
I zato, ne dižite mi spomenik,
Ne pravite mi bistu,
Kako se ne bi, premda neću postati polubog,
Stvarnost moje duše izgubila,
Da ti lupeži i lažovi,
Koji bjehu moji neprijatelji što su me uništili,
I djeca lupeža i lažova,
Ne bi svojatali i tvrdili pred mojom bistom
Da su stajali uza me u danima mog poraza.
Ne dižite mi spomenik
Da se moja uspomena ne izopači služeći
Laganju i tlačenju.
Moje poštovaoce i njinu
djecu nemojte lišiti mene;
Htio bih biti vječito neumrljan posjed
Onih za koje sam živio.
221. J. MILTON MILES
Kad god bi prezviterijansko zvono
Zvonilo samo, znao sam da je to
prezviterijansko zvono.
Ali kad bi se njegov zvuk pomiješao
Sa zvukom metodističkog, katoličkog,
Baptističkog i kongregacionalističkog,
Nisam više mogao razlikovati
Ni jedno od drugoga, ni svako za se.
I kad me toliko glasova zvalo u životu,
Ne čudite se što nisam mogao razlikovati
Istinu od laži,
Ni čak, na kraju, glas koji sam morao čuti.
226. SEOSKI ATEISTA
Vi mlade svađalice oko učenja
O besmrtnosti duše,
Ja što ležim ovdje bjeh seoski ateista,
Brbljav, sklon raspri, upućen u argumente
Nevjernika.
Ali u dugoj bolesti
Kašljući do smrti
Čitao sam Upanišade i Isusovu poeziju.
I oni upališe baklju nade i intucije
I žudnje koju Sjenka,
Što me vodila brzo kroz špilje pomrčine,
Nije mogla da ugasi.
Čujte me, vi koji živite čulima,
I mislite čulima jedino:
Besmrtnost nije dar,
Besmrtnost je postignuće;
I jedino oni koji se silno trude
Imaće je.
227. JOHN BALLARD
Iz sve snage sam
Proklinjao Boga, ali nije
obraćao pažnju na mene:
Mogao sam isto tako proklinjati zvijezde.
U posljednjoj bolesti bio sam u ropcu,
ali sam bio odlučan
I proklinjao Boga što patim;
No on i dalje nije obraćao pažnju na mene;
Ostavio me samog, kao što je uvijek činio;
Mogao sam isto tako proklinjati
prezbiterijanski zvonik.
A onda, jer sam bivao sve slabiji, obuzeo me užas:
Možda sam odalečio Boga proklinjući ga.
Jednog dana Lydia Humphrey donijela mi buket
Pa pomislih da pokušam sprijateljiti se s Bogom
Pa sam i pokušao sprijateljti se s Njim.
Ali sam isto tako mogao kušati da se sprijateljim
s buketom.
Tada sam bio vrlo blizu tajne,
Jer sam se zbilja mogao sprijateljiti s buketom,
Držeći blizu sebe svoju ljubav za buket
I tako sam puzao prema tajni, ali –
228. JULIAN SCOTT
Do kraja
Istina drugih bila je neistina za mene,
Pravda drugih je bila nepravda za mene;
Njihovi razlozi za smrt, moji razlozi za život;
Njihovi razlozi za život, moji razlozi ra smrt,
Ubio bih one koje su spasavali
I spasio one koje su ubijali.
I vidio da bi i bog, ako bi sišao na zemlju
Morao da postupa prema onom što vidi
i zaključuje
I ne bi mogao živjeti u tom svijetu ljudi
I djelovati među i zajedno s njima
Bez neprekidnih sukoba.
Prah je za puzanje, nebo je za letenje –
Zato, o dušo kojoj su narasla krila,
Vini se pravo u sunce!