Džudi Badnic: Vrijeme posjete
Sa engleskog prevela Floriana Idrizović
Pretvarao se da spava svaki put kada bih došla u posjetu. Navukao bi čaršave skroz do vrata, namjestio glavu na sred jastuka, sa rukama i dlanovima uvis na obije strane u stilu predaje, i anđeoskim osmijehom na licu. Volio je smicalice i da se glupira naokolo, kao i da skida akcente i imitira. Bio je loš u tome ali su mu svi govorili da je urnebesan. Ponekad bi pokušao da me zastraši-naišla bih i približila se, nagađajući da li još uvijek diše, a onda bi najednom iskolačio oči ili zgrabio moje lice i dreknuo. Možda je to radio u nadi da ću ga ostaviti na miru i pustiti da spava, mada ne vjerujem.
Moj brat, kada je stvarno pospan, sklupča se na svoju stranu, skupljenih ruku između nogu i širom otvorenih usta. Voli da mu je jastuk preko glave, voli blizinu svog toplog daha u licu. Stopala su mu topla i ne može zaspati ako ne vire, bez obzira na temperaturu. Nakon simulacije buđenja, volio je da se pravi važan jer ima mehanički krevet, pritiska dugmiće i podiže noge ili glavu, savijajući se u V položaj.
Krevet do njegovog bio je uvijek prazan, a svijetla u sobi uvijek bila upaljena. Sijalica iznad njegove glave bacala je blijedo ljubičasti odsjaj, poput onih lampi koje se koriste za uzgajanje orhideja. Fluorescentne cijevi na plafonu su neprekidno proizvodile grubo zujanje. Sto pored kreveta bio je prekriven bijelim peškirom, na kome su uvijek stajale metalna zdjela bubrežastog oblika, čaša sa okorelim talogom na dnu, prazna čašica za tablete, blokče bez oruđa za pisanje i malena pinceta. Čemu su sve te stvari služile, nisam željela da znam. Uvijek su bile tu, pažljivo poređane poput inventara nekog otmjenog restorana.
Pod je bio nalik na prljavu šahovsku tablu: sivo-bež kvadrati linoleuma. Nekada bih mu donosila neke stvarčice da malo razvedre prostoriju- svežanj nečega iz piljare, balone, čestitke sa slikama mačića ili pufnastih zečeva. Nekada bih u brzini zgrabila pogrešnu stvar, poput „Srećna godišnjica!” ili „Srećna prinova!” ali su svakako bile lijepe. Stvari bi uvijek nestale do moje sljedeće posjete. Kada sam ga upitala zašto, rekao je da su sestre ponijele stvari jadnoj bolesnoj dječici na kraju hodnika; ipak je njima bodrenje potrebnije.
Svakako ne mogu biti vedriji nego što već jesam, rekao bi i razvukao osmijeh toliko širok da sam mogla vidjeti njegov truli kutnjak, onaj koji je potamnio. Njegove su usne uglavnom bile meke i lepršave, prevelike za njegovo lice, ali kada bi se nasmijao stegle bi se i očvrsnule, dok su mu se u krajičku oka stvarali nabori.
Dok sam odlazila iz bolnice jedne večeri, šetala sam hodnicima uzduž i poprijeko ali nisam vidjela ništa osim odjeljenja za intenzivnu njegu, mašina za dezinfekciju, i starih smežuranih ljudi otvorenih usta. Nigdje djece, nigdje balona.
Možda je on nešto pobrkao, ali veća je vjerovatnoća da su sestre lagale i te stvari zadržale za sebe, punivši svoje jeftine stanove srebrnim balonima i plišanim medama, stavljajući karanfile i gerbere u svoju gustu kovrdžavu kosu. Kučke.
Odlučila sam da mu neću reći. To bi ga samo uznemirilo. Pustiću ga da nastavi sa uvjerenjem da pomaže nekoj nesretnoj djeci. Na kraju krajeva, bitna je pažnja.
Jednog dana sam huktajući uletjela u sobu i čekala da se probudi.
„Kasniš prilično,” rekao je. “Da nisi možda napokon otišla u školu i tamo ostala do kraja predavanja?”
U sobi je bilo toliko toplo da je postalo zagušljivo. Snijeg na mom kaputu se istopio, znoj mi se slivao kraj nozdrva i kapljao na moju gornju usnu. Do sjutra će mi lice biti nastanjeno ružičastim bubuljicama.
„Propustila sam autobus, pa sam morala trčati za njim.”
„Sjedi,” rekao je. „Udobno se smjesti.”
U sobi nije bilo stolica.Pod prozorom je bila fina široka ravan, mada previsoka za sjedjenje ali i predaleko od kreveta. Skinuh svoj vlažan kaput. Znoj mi je curio niz grudi, odjeća postala ljepljiva. Govorila sam sebi da je to pročišćavanje, poput tuširanja iznutra. Krenula sam da stavim kaput na pod, ali sam onda pomislila na sve moguće stvari koje su ga dotakle i predomislila se. Prigrlila sam kaput i čučnula kraj kreveta. Bilo je neudobno, ali bi to trebalo da bude dobra vježba za jačanje mišića zadnje lože, poput onih vježbi iz ženskih časopisa za cure u pokretu koje nemaju vremena za konvencionalni trening.
„Nije trebalo da trčiš,“ rekao je. „Ja nikud ne idem. Možda čak i sutra budem tu.“
„Znam,“ rekoh. „Izgledaš bolje,“ rekoh i pomislih: izgledaš užasno.
„Hvala,“ reče on, u prevodu: znam i baš me briga. Volio je da izgleda opako; dok je bio mlađi hemijskom bi iscrtavao lažne ožiljke na rukama. Oči su mu bile krvave, trepavice vlažne i slijepljene.
„Da nisi pušio travu ovdje?“
„Kamo sreće,“ rekao je, a zatim, „Možeš li da mi nabaviš?“
„Ne.“
„Poštenjačino jedna,“ reče.
Morali su da mu obriju veće djelove kose, dok su preostali pramenovi štrčali pod slijepljenim flasterima. Izgledao je kao grubijan. Djelići ogoljeni skalpelom bili su bljeđi od njegovog lica. Mogla sam da vidim velike crne šavove. Nisam voljela da ih gledam; poželjela sam da je doktor ostavio zavoje. Vazduh bi trebalo da pomogne pri iscjeljivanju, ali zašto sam ja to morala da gledam?
„Polako dobijaš bradu,“ rekla sam, iako je to bilo daleko od istine.
Protrljao je obije strane lica i djelovao ponosno. „Nije to ništa. Još neće da mi daju brijač. Plaše se da nešto ne pokidam.“
Pri pokretu je koristio samo desnu ruku. Lijeva se gotovo nije ni pomjerala. Plašila sam se da pitam za razlog. Da li ju jednostavno nije mogao pomjeriti ili je samo izabrao da neće. Djelove njegovog tijela ispod prekrivača nikako nisam vidjela. Bilo je cjevčica koje su se pružale pod prekrivačem, i onih koje su iz njega izlazile. Nekada bih, dok se pomjerao, začula pucketanje i škripu plastičnih navlaka. Vidjela bih i njegova bijela koščata stopala kako izviruju. To bi bilo sve.
Oko njegovih nozdrva stajala je žuta pokožica. Došlo mi je da je ostružem umjesto njega.
„Pobogu,“ rekao je „obožavaš da izigravaš Majku Terezu, zar ne? Sigurno jedva čekaš da obrišeš znoj sa mog jadnog čela i tješiš me.“
To bi zapravo bilo fino i imala sam želju da to uradim, međutim, on se zapravo nije ni znojio, njegovo lice je djelovalo tako sirovo da me je bilo strah da ga dodirnem, strah da ću razmrsiti male crne šavove ili zakačiti krastu i izazvati erupciju.
Rekao je: „Da vidiš kako se ove sestre ophode, ne bi ti bilo tako prokleto romantično.“
Minut kasnije izustila sam, „Majka i otac su pričali o tebi sinoć. Rekli su da sledeći put kad dođu…“
„Ne želim da pričam o njima.“
„Ali rekli su da ti kažem…“
„Ne želim da slušam o tome.“
„Ali…“
„Dosadno je,“ rekao je.
Oboje smo pogledali gore u tamni ekran televizora. Mogla sam da čujem nečije kmečanje kako odjekuje izdaleka, smijeh ili pak krik bola; ili je to možda bila škripa točkića nosila koja se kotrljaju nekim dalekim hodnikom. Ta udaljena cika je trajala i trajala. Zamišljala sam nekoga kako se porađa, ili kako pada kroz prozor, ili kako ga operišu bez anestezije. To kmečanje. Zašto ga neko ne zaustavi? Ezra je sklopio oči. Vjerovatno su to ipak bila nosila. Najjednostavnije objašnjenje je najčešće najispravnije. To smo učili u školi. Okamov reket, ili tako nešto.
„Da ga uključim?“ upitala sam.
„Pokvaren je. Neko ga je lupio.“
Oboje smo posmatrali nijemi TV kako visi sa plafona na malenom metalnom sjedištu poput trapeza.
Ezra baci pogled na prazan krevet.
„Tako mi je dosadno. Volio bih da je još neko ovdje u krevetu pored. Na primjer, zgodna djevojka sa netaknutim djelovima tijela.“
„Ti ne možeš ni da ustaneš iz kreveta.“
„Našao bih način,“ reče, ponovo mi ukazavši svoj sivi zub.
Uzela sam ga za ruku i držala je. Lijevu ruku. Rekla bih da mu nije smetalo, jer je nije odvukao.
„Ispričaj mi neku priču,“ rekao je.
„U redu,“ rekoh. „Sinoć, mama, tata i ja sjedjeli smo za večerom i tata je rekao…“
„Ne. Rekao sam- priču. Neku izmišljenu. Ma znaš, onakvu kakve si nekad pričala. Vampiri i drveni kolčevi, čovjek sa kukom umjesto ruke koji čeka usred šume, i slično.“
„Ali to je bilo davno, ni ne sjećam ih se.“
„Pa sad izmisli novu. Što krvavija, tim bolje.“
„Ne želim ni da razmišljam o takvim stvarima više. Nisu realne, ne mogu se dogoditi u stvarnom svijetu. ‚Ajde, nemoj da spavaš. Dobro, dobro. Bila jednom tri medvjeda. Živjeli su u jednoj maloj kući usred šume. Bilo je…“
„Do-sa-dno.“
„Šta je, zar si prestar za tu priču?“
„Mislim da nikad nisam bio ni dovoljno mali za tu priču.“
„Dobro. Bila jednom četiri medvjeda. Tata-medvjed, Mama-medvjed, hm, Sin-medvjed i Beba-medvjed. Živjeli su tako u kućici u šumi, pojeli svoju kašu i otišli u krevet. I tako, jednog dana…“
„Nadam se da će ovo postati zanimljivije,“ reče Ezra. „Nadam se da se uključuje farmerova ćerka ili nešto slično.“
„Tišina. Jednog dana, dok su svi medjvedi bili vani u šumi, djevojčica po imenu Zlatokosa naišla je na njihovu kuću i ušla unutra. Probala je njihovu kašu, pa sjela na stolice, pa otišla na spavanje u krevet koji je bio baš po njenoj mjeri. Zatim su se svi medvjedi vratili kući a Zlatokosa se probudila i sišla niz stepenice. Ko je ovo- upita Mama-medvjed, a Tata-medvjed se nasmija i reče-Ma niko, samo prijateljica, i potapša Zlatokosu po ramenu. Ona se nasmija, a Mama-medvjed poče da vrišti. Zlatokosa istrča iz kuće a Tata-medvjed potrča za njom, ali ju nije mogao dobro vidjeti. Nastavio je da trči kroz drveće i pretrčavao crvena svjetla semafora, a jednom je vozio skroz do ivice i umalo nije udario u požarni hidrant…“
„U sred šume?“
„Dosta kasnije, došao je kući sam, i zatekao Mamu-medvjed u kuhinji kako i dalje miješa kašu, rekao: ‚Da li je dovoljno vruća za tebe?‘ te uze šerpu i prosu svu kašu po njoj. Ona je ćutala i gledala kako kaša curi niz njeno divno krzno koje je čitav dan češljala i fenirala. Beba-medvjed je pokušao da joj pomogne ali ona viknu na njega i reče mu da ode; nije željela da je iko vidi prljavog i aljkavog krzna.“
Ezrine oči bile su zatvorene. „Ova priča je sranje,“ rekao je. „Gdje je bio Sin-medvjed dok se sve ovo dešavalo?“
„Ne znam,“ rekla sam.
„To je tvoja priča. Izmisli nešto.“
„Ali, ja ne znam.“
Otac je počeo sa jelom i prije nego što je majka popalila sve svijeće. „Draga,“ rekao je, „ovo je fantastično. Nadmašila si sebe.“
Majka je raširila salvetu u svom krilu. „Zahvali svojoj kćeri,“ rekla je. „Bila je to njena ideja. Ona je našla recept. Da nije bilo nje, spremala bih istu stvar svako veče.“
Otac spusti svoju viljušku. „Hvala obijema onda,“ reče i podiže čašu. Volio je te dramatične momente. Zatim uze majčinu ruku i poljubi je. Nasmijala se, pa pocrvenjela, a nakon toga su se ljubili preko stola. Odvratila sam pogled. Uvijek su se tako ponašali, smijuljeći se i ljubakajući poput likova u glupim starim filmovima.
„Lidija,“ reče otac, „sipaj svojoj kćeri malo vina.“
„Dušo, ne. Ne zanima me koliko je pametna ni koliko se zrelo ponaša, ona i dalje ima četrnaest godina. A i sutra se ide u školu.“
„Samo gutljaj,“ reče on. „Imamo razlog za slavlje.“
„Šta to?“ upitah.
„Pa, jedna ptičica mi je šapnula nešto…“ rekao je. „Čujem da imamo glumicu u kući. Kako ono bješe?“ Zacvrkutao je lepršavo „Tu je ruzmarin, za sjećanje…“
„Jao, tata, prestani,“ sad sam se već postidjela.
„Nisam ja baš divljak kakvim me smatrate. I ja sam učio o gos‘n Vilu u svoje vrijeme.“
„Kako si saznao? Majko! Nije trebalo da kažeš, trebalo je da bude iznenađenje!“
„Nisam mogla da se suzdržim,“ reče majka. „Bila sam tako uzbuđena zbog tebe. Pobijedila si sve te starije djevojčice u izboru za ulogu Ofelije, pa morala sam reći tvom ocu!“
„Tako sam ponosan na tebe, ne znam ni odakle da počnem,“ rekao je otac. Pogleda majku i reče „Vas dvije ste nevjerovatne. Da budem iskren, osjećam se kao najsrećniji čovjek na planeti.“
„Jedva čekam da Ezra dođe kući,“ rekoh.
„Onda ćemo ponovo biti prava porodica,“ odgovori majka.
Sljedećeg puta kada sam došla u posjetu, zatekla sam sestru sa njim. Ova nije bila poput onih seksi sestara iz sapunica, bila je bucmasta sa svih strana, pljosnate bezlične face i bijelih papuča sa naboranim ivicama. Njena kosa je, međutim, bila duža od moje, debelo ispletena skroz do struka. Vidjela sam kako mu pruža malenu čašu.
„Šta mu to dajete?“ pitala sam.
„Plave su protiv bolova, bijele antibiotici,“ odgovori ona. Prigrlila je zdjelu punu malih čašica sa tabletama i stisla uz grudi poput majke koja dočekuje djecu na Noć vještica.
„Pobrinuću se da ih ovoga puta uzmeš,“ rekla mu je.
On se nakezio.
„Kako to mislite?“ upitah.“Zar nije uzimao ljekove?“
Ignorisala me je, i gledala ga kako uzima veliki gutljaj vode.
„Ezra?“
Sačekao je da sestra izađe a zatim gurnuo prste unutar obraza i izvadio dvije bijele tablete. Sakrio ih je sa strane negdje iza kreveta.
„Šta to radiš? Reći ću…“
„Reci, pa ću ja reći nekome da ti bježiš iz škole i kriješ se ovdje,“ rekao je. Pritisnuo je dugmiće i podigao donju polovinu kreveta dok mi se nije stopalima unio u facu. Vrckao je nožnim prstićima i smijao se. Lice mu je izgledalo masno. Još uvijek nije smio da se umije, da ne bi poremetio šavove. Nije smio ni da pere zube pa mu je malo zaudaralo iz usta.
Rekoh mu „Pogledaj ti tu bradu.“ Jedva da je bila koja dlačica na njegovim obrazima, ali mu je uvijek bilo drago kada bi neko primjetio. Iznad njegove gornje usne bilo je pet-šest dužih snopića, podsjećalo me je na soma.
Dok smo bili mali, pravio mi je kule od pijeska, kućice od drveta, tajanstvene šatore od čaršava, zatvoren kutak prepun njegovog glasa i mirisa. Dozvoljavao mi je da smišljam imena našim skrovištima, u kojima smo poslije toga provodili sate.
„Kada će mama i tata doći u posjetu?“
„Bili su juče,“ rekla sam.
Prstima je pravio linije po prekrivaču. Htjela sam da ga dotaknem, ali nisam znala gdje je pod pokrivačem. Šta ako ispod nema ničeg? Nisam željela da znam. Približila sam se i držala mu stopala. Bila su glatka i hladna poput kamenja iz potoka. Imao je novu ranicu na ivici usana, kao da je previše rastegao svoje usne. Izgledalo je i kao da ga je neko ujeo. Kao da ga je neko ljubio i nije mogao da prestane.
„Juče,“ reče on.
„Ljekari su rekli da će se ovo desiti. Rekli su da će tvoje kratkotrajno pamćenje nestati. To je zbog potresa mozga. Ali rekli su da će vremenom biti bolje.“
„Aha. Da.“
„Mama i tata su dolazili svakoga dana. Mislim, svakog drugog.“
„Stvarno?“
„Da, oni kažu, mama je rekla…“
„Nema veze, ne zanima me šta oni kažu, mislim, vidjećemo se sutra svakako, zar ne?“
„Naravno.“
Skrenuo je pogled. „Što mi sad ne bi ispričala neku priču?“
Lice mu se najednom ukočilo; gusta sluzava loptica milila mu je niz nozdrve. Njegova ruka se trgla da je prikrije. „Imaš li maramicu?“
U sobi nije bilo nijedne. Moradoh mu dati svoju zgužvanu maramicu iz džepa.
„Da pozovem sestru?“
„Jok. Ne želim da ih maltretiram. Da ne zloupotrijebim njihovo gostoprimstvo, hehe.“
„Otkad si ti tako pažljiv?“
„Sada sam novi čovjek. Potres je od mene napravio novu ličnost, kapiraš? ‚Ajde, pričaj mi priču. Bilo kakvu.“ Zavalio se. Vidjela sam kako mu se grkljan cima, gutajući krv.
„Ne izgledaš dobro. Treba li da pozovem nekog?“
„Nisi ni ti baš Mis univerzuma,“ rekao je. „Joj…prekini s tim. Samo mi ispričaj priču.“
„Hoćeš da završim prošlu ili da počnem ispočetka?“
„Sa glupim medvjedima? Svejedno. Dok god je stravično, bez onih plačljivih ženskih priča sa cvijećem i prinčevima i konjićima.“
„Ne trudim se da bude stravično, samo tako ispadne… Pa, znaš, ona četiri medvjeda… Zapravo ih je u početku bilo petoro. Postojao je i peti medvjed, još manji od Bebe-medvjeda, toliko mali da nije imao ime. Jednog dana Tata-medvjed je ostao kod kuće sa mladunčetom, i bio je strašno zabrinut jer je mislio da lovci vrebaju ispred kuće. Ubrzo je bio sasvim siguran da lovci lupaju na vrata, pa je zgrabio novorođenče i sakrio ga u ormar.“
„I lovci su ga upucali? Gotovo?“
„Pa, kada je otvorio vrata, vidio je da nema nikakvih lovaca, ali se i dalje plašio pa je otišao u šumu da se sakrije. Mnogo kasnije, kada su se već svi medvjedi vratili kući, otvorili su ormar i zatekli bebu sklupčanu kraj sredstava za čišćenje. Više nije disala. Tata-medvjed je govorio da nije znao, da su se igrali žmurke i da ju je on svuda tražio, da je volio to dijete, i, zaboga, kako je mogao i pretpostaviti da je ono bilo u ormaru ispijajući Domestos? To nije njegova krivica.“
„A onda?“
„Mama-medvjed mu je rekla da ode. Otišao je, ali se vratio negdje usred noći i stajao na ulici i vikao, gađao bocama njen prozor dok ga nije slomio. Beba-medvjed dotrčala je do prozora i vidjela da je slomljen, parčići stakla su se presijavali preko jorgana. Majka je vrištala. Nakon toga, Tata-medvjed se ponovo uselio, i niko više nije pričao o tome. Beba-medvjed se neprestano skrivala u svojoj sobi jer je znala, nešto joj je govorilo šta je njen otac uradio, ali je bila prevelika kukavica da bilo šta preduzme…“
„Pa zar nije bio muško?“
„Molim?“
„Pa Beba-medvjed. Prošli put je bio muško. Sada kažeš da je žensko.“
„Jao, kakve veze ima? On, ona. To su samo glupi medvjedi.“
„De, ne ljuti se. A gdje je bio Sin-medvjed za sve ovo vrijeme?“
„Ne znam. On nikad nije bio kući. Valjda je znao da brine o sebi.“
Ezrino lice obično nije ovako izgledalo; sav je bio natečen i podbuo, išaran masnicama, kosa mu je nejednako rasla. Podsjećao me je na nešto čime me je često plašio kada smo bili mali. Oborio bi me na pod, čučnuo nad mojom glavom i unio svoju facu u moju. Naopačke je izgledalo kao da su mu obrve brkovi; njegovo čelo postalo je široka vilica, kosa poput zaoštrene brade. Bilo je zastrašujuće – oči su bile iste, gledale me i namigivale, ali sve ostalo je bilo deformisano, vanzemaljsko i ogromno. Rasplakao bi me, jer bih zaboravila kako stvarno izgleda.
„Šta ti je? Nisi sva svoja večeras,“ rekao je moj otac. Zabrinuto me je pogledao.
„Ništa.“
„Kako ti je brat?“ pitala je majka. „Ne mogu ti opisati koliko smo tata i ja ponosni na tebe što mu praviš društvo. To mu zaista mnogo znači, odvajaš svoje slobodno vrijeme da ga razvedriš. To sigurno poboljšava situaciju. Tata i ja bismo voljeli kada bismo mu se malo približili.“
„Ja to želim, nije mi to nikakva obaveza,“ rekoh.
„Ne moraš da kažeš, ali znam da si žrtvovala svoje prijatelje da bi bila sa njim, čak i školsku igranku. Dobra djela ne ostaju neprimijećena,“ reče majka.
„Zapravo…“
„Šta?“ oglasi se otac, pažljivo me posmatrajući.
„Neko to jeste primijetio. Hoću reći, direktor Borden. Mislim, trebala bih vam reći da sam odlazila iz škole ranije, kako bih stigla u bolnicu što prije. A nekad ni ne odem u školu, sjednem u autobus i čekam na recepciji, u prodavnici, ili na parkingu dok ne dođe vrijeme posjete.“
Spustili su svoje viljuške i piljili u mene.
„I sad direktor Borden kaže da bi me mogli suspendovati ili čak izbaciti iz škole, ako nastavim da bježim iz škole i izbjegavam kaznenu nastavu. Kaže da će vas zvati da razgovara o tome. Ako već nije.“
Moji roditelji su se pogledali. Otac se ljutito odgurnuo od stola. Udario je pesnicom u stolicu i odšetao do širokih prozora u drugi kraj trpezarije. Stajao je i gledao kroz prozor: ceradu koja je prekrivala bazen, baštu cvijeća koju je zatrpao snijeg, fontanu, zvjezdano nebo… Rukama je stiskao donji dio leđa, zakašljavajući se neprekidno.
Stisnula sam viljušku, zarivajući je u palac. Majka ju je uzela i stavila svoju hladnu ruku preko moje. „Dušo,“ rekla je, „ti radi ono što misliš da treba.“
Pogledala sam njenu ruku, veliki vjenčani prsten i savršeno nalakirane nokte. Bila je to krasna ruka.
„Tvoj brat je važniji od škole u ovom trenutku,“ rekla je. „Ti nastavi da radiš to što radiš.“ Bacila je pogled na mog oca. „Mi ćemo se pobrinuti za direktora.“
„Ali šta ako me suspenduju?“
„Neki ljudi jednostavno ne razumiju šta je stvarno bitno u životu. Očigledno nije svima stalo do porodice onoliko koliko i nama.“
Čula sam korake. Očeva sjenka nadvila se nad mojim tanjirom a onda sam osjetila njegove ruke na svojim ramenima. Disao je isprekidano, kao da je pokušavao da se obuzda.
„Nemoj da se ljutiš na direktora, dušo,“ rekla je majka. „On ne razumije. Vjerovatno ima bijedan porodični život. On ne zna kako je to.“ Zadržala je svoju ruku na mojoj dok je drugu prebacila preko očeve. Ostali smo u tom položaju, gledajući Ezrinu praznu stolicu, očev dah mi je mazio kosu, sve dok majka nije rekla:
„Ko je za sladoled?“
Ona sestra pljosnatog lica je ponovo bila sa njim kada sam ušla. Sjedjela je na krevetu blizu njega opipavajući mu čelo; lice mu se crvenilo pod njenom bijelom rukom. Koža duž njegovih konaca bila je crvena i djelovala kao da će pustiti sokove.
„Izgleda da dobijamo neku infekciju,“ rekla je sestra. „Ako jeste infekcija, moraćemo da te zadržimo nedelju dana duže i damo ti antibiotike intravenozno. Dok je sjedjela, butine su joj izgledale još veće; zatezale su joj pantalone, šireći se preko cijelog kreveta, gnječeći ga.
Dok ga je bockala pravio je bolne grimase, ali mora da je mislila da se smješkao jer se naljutila.
„Tebi je ovo šala? Nećeš moći da ideš kući još barem nedjelju dana. To ti je smiješno?“
Zbrisala je iz sobe sa svojom posudicom punom tableta koje su zveckale.
„Pa, kako su mama i tata?“ upita me Ezra. Njegove oči bile su mutne. Ne krvavo-mutne, već tamne i umrljane poput prljavih loptica za bilijar. Rana na njegovim ustima je još uvijek bila tu. Nosio je istu crnu majicu već danima. Možda se vezao za nju. To se meni nekad desi. Jednostavno mu se ne presvlači. Ili je, pak, imao nekoliko istih majica.
„Pa, tata je bio ovdje jutros,“ rekoh.
„Je li,“ reče on retorički.
„Došao je jer ide na poslovni put na par dana i htio je da te vidi prije nego ode. Zar se ne sjećaš? Ostavio je ovo za tebe.“ Pokazah prema gomili knjiga na noćnom stočiću kraj prozora. Knjige Stivena Kinga, mekog poveza, i prošlonedjeljni Rolling Stone.
„Ti si mi ovo donijela,“ rekao je. „Vidio sam, juče. Ostavila si ih tu kada si odlazila. Juče predveče. Mislila si da spavam.“
„Ah, da, u pravu si,“ rekoh. „Zaboravila sam. Tata mi je rekao da ih donesem. Plašio se da će zaboraviti nešto jutros, zbog tog svog putovanja.“
„Pobogu, koga ti zavaravaš?“
„Barem ih sestre nisu ukrale. Plašila sam se da hoće.“
„Odustani više,“ umorno je izustio.
„Vidi,“ rekoh, „Biću potpuno iskrena sa tobom. Doktor je rekao da je moguće da ćeš imati rupe u sjećanju. Rekao je da ćeš povremeno zaboravljati stvari, ili ćeš se prisjećati nekih stvari koje se nisu ni dogodile. Kazao je da bi, u tom slučaju, trebalo da te oraspoložimo, znaš, da se pretvaramo, a ne da pravimo frku oko toga. Rekao je da bi te uznemirilo da te podjećamo na to da se ne možeš svega sjetiti.“
„Bože dragi. Mislim da si ti ta koja je luda.“
„Znam da ti je teško što po čitav dan sjediš u ovoj sobi, ali nemoj se na mene istresati. Trebalo bi da se fokusiraš na oporavak kako bi što prije došao kući.“
„Fokusiraš na oporavak,“ oponašao je.
„To što si doživio nesreću ne daje ti za pravo da se ponašaš kao kreten.“
„Varaš se, daje.“
„Slušaj, pošto se već ne sjećaš susreta sa tatom, želiš li da ti kažem šta su pričali o tebi sinoć? Majka i dalje postavlja sto i za tebe svako veče. Otkako sam joj rekla da tvoj TV ovdje ne radi, snima sve tvoje emisije kako bi ih gledao kad dođeš. Kaže da će ti sada dozvoliti da probušiš uvo, ako to i dalje želiš. Onda je tata dodao da jedna rupa više u tvojoj glavi neće ništa značiti. Znaš već tatu. Smijali su se, ali su poslije zaćutali i rastužili se. Mama dosta plače, ode do tvoje sobe i tamo plače. Tata ne govori puno. Ali jednom, nije znao da ja slušam, rekao je majci da razmišlja da ti kupi kola, kako bi prestao da kvariš njegova. Nemoj mu reći da sam ti rekla, mislim da bi trebalo da bude iznenađenje.“
„Isuse. Ne želim ovo da slušam. Priču, moliću.“
„U redu. Medvjedi?“
„Bez medvjeda.“
„Evo jedne priče koju sam smislila za čas iz engleskog. Trebalo je da napišemo basnu. Bile tako jednom dvije bogomoljke, sjedjele su, jele svoje lišće ili šta već, kad odjednom spaziše glodara kako protrčava. Zatim još jednog, pa još jednog za njim, dok se nije stvorilo na stotine glodara, kako bježe k‘o muve bez glave. Svi su trčali prema stijeni kraj mora, sa koje su se bacali u vodu i prskali dok se nisu podavili. Dvije bogomoljke su gledale kako sve više glodara protrčava i onda jedna reče: ‚Zar ne shvataju šta rade? Zašto jednostavno ne prestanu, umjesto što jure u vlastitu smrt? Jesu li poludjeli?‘ A druga bogomoljka reče: ‚Da, ludi su, potpuno su poludjeli‘ i onda odrgrize glavu svog muža i nastavi da se pari sa ostatkom njegovog tijela, jer je to ono što bogomoljke rade.“
Bar sam ga nasmijala.
„Pouka priče je sledeća- lakše je prepoznati ludilo kod drugih nego kod samog sebe.“
„Mislim da bi pouka trebalo da glasi ovako- Nemojte razljutiti suprugu, da ne biste bili sažvakani i silovani.“
„To nije pravo značenje.“
„Ne, ne, ovo je bilo super. Hajde još jednu.“
„Kako protiču probe za predstavu?“ upitao je otac.
„Dobro.“
„Želiš li da zajedno pređemo tekst. Ja bih mogao biti tvoj Hamlet.“
„Nema potrebe, tata, hvala.“
„Znači, ti misliš da je tvoj tata neki starkelja poput Poloniusa.“
„Nije istina.“
„Mogao bih da te odvezem do tržnog centra za par sati. Potrebna ti je nova odjeća. Djeca danas svašta nose, ali tebi bi to slatko stajalo. Odrastaš, ne možeš dovijeka izgledati kao tatina mala djevojčica.“
„Ne treba, hvala.“
„Znaš za onaj izlet na pecanje na koji je trebalo da idemo tvoj brat i ja? Šta misliš da odemo ja i ti umjesto toga? Samo nas dvoje, malo druženja između oca i kćeri.“
„Možda, ne znam.“
„U redu, shvatio sam.“ Okrenuo se i kleknuo kraj kamina, dodajući još drva u vatru. U sobi je bilo toplo, nije bilo potrebno ložiti, ali je lijepo izgledalo. Otišla sam do majke, a ona se sklupčala na fotelji i ušuškala stopala pod sobom, radeći na svom goblenu. Ne znam kako je uopšte mogla išta vidjeti pod tako prigušenim svjetlom. Legla sam i položila glavu u njeno krilo. Hladnim prstima mi je prolazila kroz kosu.
„Eh, dušo,“ rekla je, „još uvijek se sjećam dana kada si se rodila. Kada sam otišla u bolnicu, sve je bilo prekriveno snijegom, sve je bilo sivo i hladno i odvratno, baš kao u posljednje vrijeme. Ušla sam u bolnicu i bilo je tako jednostavno, bila si najjedostavnija beba na svijetu, jedva da si plakala kad si se rodila. Tvoj tata je bio taj koji je plakao, od sreće. A zatim se onesvijestio, pa su sestre više pažnje posvetile njemu nego tebi. Čekaj, ili se ono prvo onesvijestio pa plakao..? Ma, nebitno. Bitno je to što je, kada smo odlazili iz bolnice, sunce sijalo i svuda su već procvjetali narcisi i šafrani.“
„Gdje je bio Ezra?“
„Bio je premali da bi mogao da dođe. Čekao je kod kuće.“
„Nastavi.“
„Pa, Tata-medvjed je sada ostajao kod kuće mnogo više nego ranije, jer bi svaki put kada bi izašao umislio da čuje lovce kako ga jure. Javile su mu se noćne more, vrpoljio se u snu. Mama-medvjed se potpuno zapustila, prestala je da lakira nokte, da se brije ispod pazuha. Rekla je da samo želi da ode na neko tiho mjesto, tamo prespava zimu i nikada se više ne probudi. Tata-medvjed je uglavnom ignorisao Bebu-medvjeda. Međutim, jednom prilikom je sjela na njegovu stolicu, a on ju je podigao povukavši je za kosu i rekao da bi volio da se nije ni rodila. Beba-medvjed nije znala šta da kaže, pa je pitala svog brata za savjet, a Sin-medvjed je rekao: ‚Odrubiću mu glavu, eto šta ću.‘ Stoga ga više nije ni pitala.“
Ezra se ispružio, zatvorenih očiju. Boca sa tečnošću je visila na stalku kraj kreveta i kapala kroz cjevčicu, pa kroz iglu zabodenu u unutrašnjost njegovog lakta. Vidjela sam kako se igra sa cjevčicom kada sam ušla, ali kada me je ugledao, prestao je. Ležao je tako olabavljeno, kao da je džinovska ruka pritiskala prema krevetu.
„Taj Sin-medvjed,“ rekao je, „zajeban neki tip.“
„Kako ti je brat?“ pitala je majka.
„Doktori kažu da će brzo moći kući,“ reče otac. „Kažu da se oporavlja nevjerovatnom brzinom. Čik da vidi šta ga čeka u garaži.“
„Mislim da si ti pomalo zaslužna za to,“ rekla mi je majka. „Bila si sjajna.“
„Ne bih o tome,“ rekla sam.
Posmatrali smo kako snijeg pada kroz prozor. Majka se poigravala sa svojom ogrlicom od ametista. Otac se igrao sa svojim srebrnim escajgom. Imao je krupne mesnate šake i guste smeđe dlake iznad zglobova. Skinuo je svoje odijelo čim je došao s posla pa je sada nosio svoju omiljenu crvenu majicu od flanela. Ponašao se kao da baš i ne zna šta da radi sa nožem i viljuškom.
„Hoćeš li da vježbamo tekst za školsku predstavu?“
„Ne.“
Ponovo nastupi tišina.
„Draga,“ rekao je, „ovo je fantastično. Nadmašila si sebe.“
Majka je pružila ruku da zapali svijeće, ali su već bile upaljene. „Zahvali svojoj kćeri,“ rekla je.
„Ovaj recept je bio njena ideja. Da nije nje, svako veče bih spremala istu stvar.“
Otac je podigao čašu prema meni.
„Hvala vam objema, onda.“
Ispio je, zatim pogledao oko stola i rekao:
„Ja sam takav srećnik što imam vas dvije. Osjećam se kao najsrećniji čovjek na svijetu.“
Krenuo je svojom rukom ka majčinoj, ali je ona bila zauzeta slaganjem salvete. Snijeg se gomilao na daskama prozora.
„Mogu li se povući?“ rekoh.
Popela sam se do svoje sobe i zatvorila vrata. Mogla sam da čitam neku od svojih knjiga, jer ih imam na stotine, ili da gledam TV, zovnem nekog od svojih prijatelja, jer imam dosta prijatelja. Ali nisam. Nisam ni slušala muziku. Svijetla su bila ugašena, a ja sam samo sjedjela nasred svog kreveta sa baldahinom i jorganom. Sjedjela sam i čekala, slušajući očeve korake na stepenicama.
Znala sam da je nešto drugačije onog momenta kada sam otvorila vrata. U sobi se širio miris kojeg ranije nije bilo. Pod je bio ljepljiv. Ezra je raširio ruke iznad vrata, pokušavajući da djeluje opušteno. Noga mu je bila u gipsu, od butine do zgloba. Glava mu je ponovo bila umotana u turban od flastera, baš kao na početku. Ljubičasti krugovi ispod njegovih očiju su potamnjeli.
„Šta ti se dogodilo?“ rekao je.
„Meni?“ odvratih. „Šta se tebi dogodilo?“
„Tvoja ruka. Šta ti se desilo sa rukom?“
„Ništa,“ rekla sam. Povukla sam rukav svog džempera kako bih je prekrila. „Neko me je zgrabio. Neka glupača. Na fizičkom, dok smo igrali košarku.“
„Nisi išla u školu sto godina. Nisam blesav. Više se ne trudiš ni da se pretvaraš. Prestala si da nosiš svoj ruksak i sveske sa sobom.“
„Ja jesam išla u školu…“
„Sestre mi govore da te gledaju kako gluvariš u snijegu, čekajući da te puste da uđeš unutra. Vidjele su i vreću za spavanje na parkingu. Misle da si luda.“
„Šta se tebi dogodilo? Šta ti je sa nogom?“
U tom trenutku je sestra uletjela, kao da se šunjala ispred vrata čekajući pravi trenutak da se pojavi. Dok je prolazila, osjetila sam miris bebi pudera i kokošije supe. Sjela je na svoje uobičajeno mjesto pored njega, preblizu, i rekla:
„Ne znam kako je uopšte ustao iz kreveta, rano jutros smo ga našli na potpuno drugom kraju bolnice, tri sprata niže. Izgleda da se okliznuo na mokre pločice. Morali smo da mu ponovo namjestimo nogu. Udesio se dobro.“ Suzila je oči pogledavši ga. „Jedan od čuvara kune se da je vidio nekoga kako se kliza okolo poputskejtera, zabavljajući se u velikom stilu.“
Zatim je bacila pogled na mene. Oči su joj bile svijetlo-smeđe, gotovo žute, podmukle. Čeprkala je okolo, praveći se da provjerava Ezrine cjevčice, šavove i flastere. Brisala mu je nos umjesto njega.
„Šta si, pobogu, mislio?“ rekla je. „Trčkaraš okolo usred noći, u ovakvom stanju? Da poništiš sve dobro što su doktori učinili za tebe?“
Nije mi se dopao način na koji ga je gledala. Bila je dovoljno stara da mu bude majka. Osmijehnuo joj se, a ona ga je blago pljesnula, što bi bila šala da nije imao gomilu šavova na glavi. Meni nikad nije dozvolio da sjedim na njegovom krevetu. Konačno je ustala i dušek se vratio u prvobitno stanje.
„Ne razumijem,“ rekla je, „rekao bi čovjek da želiš da ostaneš ovdje.“
Gledala sam kako odlazi, i njene obline za njom. Nazirali su se obrisi njenog veša.
„Imam šest djelova u nozi. Sad sam kao robot,“ izjavi Ezra.
„Moraš da dođeš kući,“ rekla sam. „Prosto, moraš.“
„Misliš da se meni sviđa ova rupa?“ rekao je.
Pogledala sam prema noćnom stočiću. Neke stvari su premještane. Nedostajala je pinceta. Vratila sam metalnu bubrežastu zdjelu i prljavu čašu na svoje mjesto. Povukla sam vrpcu kako bih spustila roletne jer nisam voljela da gledam kako prljavi golubovi kljuckaju po snijegu na krovu preko puta. Bijeli golublji izmet u bijelom snijegu, kako uopšte razlikovati prljavi od čistog? Zatim sam kleknula kraj kreveta tako da nam oči budu u istoj ravni. Barem bi bile, da je on okrenuo glavu.
„Bilo jednom…“
„Zašto mi ne bi ispričala o nesreći?“ rekao je.
„Rekao si da ne voliš istinite priče.“
„Predomislio sam se,“ rekao je, čačkajući flastere po glavi. „Ne sjećam je se baš najbolje, ispričaj mi kako sam zaradio sve ovo.“
„Dakle,“ izustih. Radijator je šištao i zveckao. Fluorescentna svijetla su zujala, nekim visokim cičavim krikom poput psećeg zvižduka, gotovo nečujno, ali dovoljno da te izvede iz takta.
„Dakle. Možda se sjećaš, vozio si svoj skejtbord ulicom, iako ti je tata hiljadu puta rekao da to ne radiš i, ovaj, naišla su kola. Kola su naišla i išla su velikom brzinom, jer, pa, kasnije smo saznali da se vozačeva žena porađala, porađala se na zadnjem sjedištu! A on je jurio da je dovede u bolnicu. Sunce mu je probijalo tačno u oči. A ti si nosio svoj vokmen, koji je inače potpuno razbijen, i da, tako se to desilo…“
„Ne, nije.“
„Jeste, uporno ti govorim, doktor je rekao da zbog tvoje povrede…“
„Vozio sam skejt po snijegu?“
„Da.“
„Prodao sam svoj skejt Ianu prije nekoliko mjeseci…“
„Mora da si pozajmio od nekoga…“
„Možeš ti to bolje.“
„Kako to misliš?“
„U redu,“ rekao je. „Sad je na mene red.“
„Stani,“ odgovorih. „Nemoj. Ja samo…“ Najednom mi se javi slika onog trika i njegove glave okrenute naopačke. Ezrine oči gledaju pravo u mene ali je ostatak njegovog lica izvrnut i naopak, obrve se mrdaju iznad očiju a usne se smiju na sred novonastalog čela.
Ezrine usne izustiše:
„Imam jednu priču za tebe, jako dobru. Priču o tati.“