Dženis Vilijamson[1]: Lukrecija
Preveo: Sreto Pavićević
Nemoj stajati na mom grobu i suze liti,
Ja nijesam tamo. Ja neću sniti…
Nemoj stajati na mom grobu i liti suze,
Ja nijesam tamo. Smrt me ne uze.
Mračno predskazanje samoubistva se dogodilo u klasičnom Rimu gdje je Lukrecija proglašena za suprugu sa najviše vrlina među svim ženama u gradu. Umjesto da banči, kao druge supruge u odsustvu svojih muževa, Lukreciju su pronašli u kući kako prede. Iako je bio tek nezvanični pobjednik tog takmičenja, njen suprug Kolatin se ponosno šepurio na bojnom polju gdje je bio razapet njegov šator. Par dana po završetku takmičenja, Lukreciju je posjetio sin vladara tiranina, Sekst Tarkvinije, koji se zakleo da će „staviti na provjeru“ njenu čednost. U ponoć, kao dio njegove provjere, Sekst se ušunjao kod Lukrecije i silovao je dok je spavala. Sljedećeg jutra, širom Rima su kolale glasine o ovom zločinu. Prijatelji, suprug, porodica, su se okupili da utješe Lukreciju ubjeđujući je: „Podala si se požudi tiranina tek kad je zaprijetio da će ti prerezati vrat, ubiti slugu a zatim njegovo golo tijelo položiti pored tvog.“
(Kako bismo bili vjerni istoriji, imamo obavezu da otkrijemo da ova originalna Lukrecija nije bila nikakva heroina, jer su njeni motivi ostali skriveni u neispitanoj slobodi njene izjave: „Osim ako sebi ne oduzmem život, nikada nećete povjerovati da sam više voljela izbjeći sramotu nego smrt. Ko će ikada povjerovati da me je zaplašio ubistvom roba i da sam se više plašila izvjesne sramote zbog roba koji bi bio položen kraj mene nego smrti osim ako, svojom snagom i hrabrošću da umrem, ne dokažem to?“) Brzim ubodom nožem, pokazala je ono čemu je oduvijek bila učena o obavezi čuvanja čednosti. Kako bi osvetio njeno samoubistvo prijatelj njenog supruga, Brut, je kriknuo „sloboda“ nad Lukrecijinim oskrnavljenim tijelom. Tiranski vladari su nestali u jeku Brutove rastuće slave, koja je bukom nadjačala dugu noć tugovanja za Lukrecijom.
Epizodičko pamćenje
Potpuno je jedinstvena umjetnost ove nevidljive vještine pamćenja… usmjerava svoju pažnju na nepravilnosti i izbjegava red i simetriju.
– Frensis Jejts
- 29. mart 1989. u 2.30 poslije ponoći, u polusnu, čula je
škripu kamionskih guma koje proklizavaju i bučno lomljenje drveta. Par trenutaka tišine, zvuk kamiona koji mijenja brzine i položaj, još škripe guma i drveta. Probudila se i znala je da su zvuci pravi; neko je uništio ogradu u dvorištu iza kuće. Satima budna, razuvjerila se da je sve to samo paranoidna fantazija. Hladno jutarnje svjetlo, i nestalo je njene ograde.
- Prije nego što je policajac stigao, Lukrecija je zapitala svoj dnevnik:
„U zaostaloj provinciji, kako će Zakon gledati na moj slučaj?“
- Jes’. Vandalizam sto posto. Konopci i kamion i pogledaj
ove otiske čizama. Muškarac. Narušavanje javnog reda i mira. Gospoja, imaš li kakvih neprijatelja? Ja nemam privatan život. Kako onda mogu imati neprijatelje?
Čim se baviš?
Ja sam nastavnica.
Šta predaješ?
Pisanje.
Šta si posljednje predavala?
Lezbijsku ljubavnu poeziju.
To bi bilo to.
To je sve?
Jes’.
(Tiho jecanje)
Ne. Dosta. Ne počinji opet sa tim, mlada damo. Nema svrhe plakati zbog toga. Da sam ja na tvom mjestu, sklepao bih jedno od tih tvojih kreativnih predavanja, popravio ogradu i izbacio to iz sebe. Pozovi 911 i odmah stižemo. Moraš da reaguješ kao medved. Kad ih posmatraš iz daljine medvedi izgledaju jako nježno, ali ako im priđeš, medved te zvizne i mrtav si. Ili zvečarka – djeluje mirno na vrelom podnevnom suncu. Ja, ja sam lovac; zovu me Ludi traper. Postavio sam zamke za medvede gore na farmi. To je zabranjeno, znaš. Da sam na tvom mjestu, nabavio bih jednu od tih zamki i postavio je u dvorište iza kuće. Da. Narušavanje javnog reda i mira, kako da ne. Nema osumnjičenih.
(U prepričavanju ove priče, Lukrecija je prilično samouvjerena. Ima brojeve koji to dokazuju – zapisnik broj 89-45300, koji je sačinila značka broj 638. Uzimanje izjave se događa u njegovom službenom automobilu, a završava se kad on počne da pretura po papirima kako bi pronašao svoju vizit-kartu, sa brojem savjetovališta za anksiozne osobe kao da je, kaže on, bila silovana.)
- „Otkako sam se vratila kući razmišljala sam o poruci koju
sam ti poslala. Rušenje ograde je ubjedljiva priča za slušaoce kao što je policija, ali da li je to dobra priča? Moja ograda nije lingvistička konstrukcija. Kada se moja ograda lomila, drvo je cviljelo i pucalo. Ovo uništavanje nije bilo obična, gruba pogreška: dječaci iz bratstva nijesu zamijenili moju kuću sa kućom nekog od osornih zaštitnika privatne svojine. Niti mislim da su se lokalni graditelji tako svetili zbog mog građanskog aktivizma, pošto je moja kritika bila više teoretska nego huškačka. Kao što nije moguće ni da su se muslimanski fundamentalisti osvetili zbog moje podrške Salmanu Ruždiju. Da je u pitanju bio neki lokalni čin nasilja, sigurno bi i okolne terase bile opustošene, što bi bio postupak blagosloven apsolutnom ispravnošću. Ne, ovo je bilo djelo urbanih kauboja, fundamentalista čije gradske ograde lažno imitiraju kradljivce stoke i seoska domaćinstva sa sjevera.“
- Ovo nije bila priča. Priča nije bila priča. Ograda
se nalazila na zemlji, uništena. Dekan, predsjednik, kolege, poznanici sa hodnika, komšije i studenti su bili obaviješteni. Svako ponavljanje je očigledno pojačavalo njenu nervozu dok, napokon, svi u prostoriji nijesu čuli kako doživljava slom.
- Nemogućnost govora je otkrila samo ovo. Lukrecija je ostala u krevetu
i nije se pomjerala iako je bila sigurna u ono što je čula. Čula je kako led škripi pod točkovima. Ostala je u krevetu. Nije preduzimala ništa. Da li se prisjetila drugih ponoćnih rušenja?
- Šta sve predstavlja inteligenciju?
fotografsko pamćenje?
previše rada?
brzo prisjećanje?
Lokalno pamćenje
Drugi Kapetan Kružne Linije je čovjek u krugu sa raširenim rukama i nogama. Na djelovima tijela ovog čovjeka treba da zapamtimo četiri elementa i jedanaest nebesa: zemlja, stopala; voda, koljeno; vazduh, bok; vatra, ruka; Mjesec, desna šaka; Merkur, podlaktica; Venera, rame; Sunce, glava; Mars, lijevo rame; Jupiter, lijeva podlaktica; Saturn, lijeva šaka; sfere fiksnih zvijezda, lijevo rame; kristalne sfere, struk; primum mobile[2], koljena; Raj, ispod lijevog stopala.
– „Vještina lokalnog pamćenja“
Agostino de Rićio (1595)
- Bok
Nož je samo nož; bodež, bodež. Neka sjećanje na prošle povrede iščezne u rukama bijelog doktora, profesora, muškarca na ulici. Ti, Doktore, silovao si me u prohladno poslijepodne ispresijecano zracima koji su prolazili kroz venecijanere. Ovog poslijepodneva, bijeli čaršavi se obmotavaju oko mog uma; tvoje lice se skriva iza brade. Budiš me i kažeš mi da me voliš kao da je to istina. Dok moje tijelo klizi ka tvom, tvoji prsti ispravljaju nabore na čaršavima. Govoriš mi da me voliš kao da je to dijagnoza. Tvoje ruke nježno miluju moj stomak; moje bradavice bockaju tvoje prste. Moje oči posmatraju tvoje čiji pogled prodire duboko u moje tijelo tražeći odgovor na moja pitanja: Da li su moje ruke bile ispružene koji trenutak duže nego što je trebalo? Da li je moj stidljivi pogled bio zavodljiv? Posmatram kako me siluješ negdje iznad ovih nogu koje tromo vise preko ivice stola; moje ruke žigošu ovu, kao papir bijelu, košulju. Plamen udara u tvojim bedrima koja pamte jedino tišinu, tvoj saučesnik u ovoj potrazi za otkrićem.
- Ruka
Silovao si me na obali Kazablanke, pod svjetlošću Mjeseca koga si htio da zavolim. Privukao si me sebi, pretvarajući se da je tvoja želja i moja; filmski projektor bi se ponašao manje mehanički. Kad sam imala devetnaest godina, silovao si me na plaži i rekao mi da je čovjek u ogrtaču sa kapuljačom, koji se odazvao na moje krike, lopov. Šta me je obuzelo pa da ti povjerujem da zaista brineš o mojim potrebama? Dok smo se vrzmali po pijaci, kafeima pored mora, u velikom mermernom predvorju tvog hotela, predstavljao si me kao „sestru“ – konobara, ujaka. Kasnije se taj porodični krug proširio kako bi podržao tu tvoju priču udovca. U diskoteci, plesali smo; neotesani muškarci su se vucarali sa ženama u tirkiznoj odjeći, koje su se podsmijavale mom soku od pomorandže, slatkom i svježem. Kako da ne budem namamljena do obale obećanja za rastanak, dok se pustinjski mjesec nalazio pod našim nogama? Tvoji prigušeni zvuci zadovoljstva će biti predigra mom obamrlom uzmicanju.
- Koljeno
Opet si došao. Ovoga puta si svoj bijeli ogrtač okačio sa druge strane vrata tvoje kancelarije. Ovoga puta tvoja koža je crna. Kucaš na vrata, zoveš me „prijatelju“, posjećuješ kasno uveče, po povratku iz bara, kako bi mi pokazao svoje fotografije. Preko vrelog, praznog prostora, krećeš ka meni; moje se ruke pružaju u dramatičnom gestu. Ispala sam smiješna. Tvoje moćne šake me udaraju u lice priljubljeno za pod. Plačem, i plačem, a ti mi govoriš šta da radim kao da ja znam koliko glupa mogu biti da planiram ovu neplaniranu situaciju kada me siluješ. Plačem tokom cijele tvoje duge noći, glasovi u hodniku su tako blizu da razaznajem pijana ljubavna šaputanja. Ujutru, ustaću iz kreveta. Ustaću iz kreveta, ujutru, ujutru ću se podići iz kreveta. Ustaću ujutru. Ustajaću, opet i opet u svom umu, umiću lice, opraću ruke ponovo i ponovo u plitkom umivaoniku, sačekati da sunce obasja ovaj nepoznati grad i zaštititi se od zadaha tvoje maske. (Pored mene, na krevetu, njegove me oči posmatraju sa nečim što podsjeća na ljubav, kao da se ništa nije dogodilo. On se sjeća, mora se sjećati, juče, na palubi broda, smijali smo se mračnim okeanima koji su između nas.) Da li se sjećaš duge staze pored mora gdje smo se sreli, u promjenljivom ritmu oko Gibraltara? Ili odjeka crnih pećina od lave na Lanzaroteu? Večeras, bijeli pijesak iz Agadirovog lavirinta sipi iz naše kose, dok onemoćalo padam na pod.
Ovaj događaj neću nazvati silovanjem narednih petnaest godina. Zapravo, ovo je strah, ili ljubomora, ili duboki unutrašnji sukob odvojen od mog bića. Izvan terase ovog hotela u Dakaru, vrelo žutilo prerije blijedi u neku blažu nijansu, kao boja kose tvog nestalog ljubavnika Francuza. Prije nego što me udariš, pokazuješ mi sliku tvoje dvojnice Ketrin Denev. Na njenom vratu se nalazi blaga sjena. Da li je to udubljenje pored ključne kosti, ili modrica koju joj je donijelo njeno tužno poznanstvo sa tobom? U zbunjujućoj obamrlosti ovih trenutaka, postala sam svjesna mogućeg završetka. Privlačiš me k’ sebi; moj glas juri tvojom ušnom školjkom. Razjaren, ti zastaješ ili gledaš a ne vidiš, ili naprosto gledaš dok se krećeš ka meni opet i opet i opet. Ne bih prestala pisati ovu priču kad bi postojao bilo kakav drugačiji završetak od totalnog ništavila koje se pretvara u čist zvuk. Nesputano, moje tijelo teče preko sobe, pa ispod drvenih vrata ka liftu otvorenom unutar dugotrajne boli zatočene u ovom tijelu, ovoj zagušljivoj hotelskoj sobi u Dakaru, ne mogu da se sjetim, niz plažu iz mjesecom obasjanih barova u kojima se pleše, ne mogu da se sjetim, niz cestu od ostrva Sveti Luis gdje nijedan bijelac nikada nije bio bačen u tamnicu zbog napastvovanja tvojih sestara.
- Glava
Ne mogu da se sjetim.
Silovao si me u mom domu. Dijete u meni se sjeća nečega što se nikada ranije nije desilo. Noge djeteta bijesno šutiraju bijeli dječji prekrivač. U nečemu što se naziva „kolijevka“, ona sanja lavove i tigrove kako bježe kroz pukotine na drvenom podu. Bijela čipka njenog prekrivača se zapetljava u uzaludne komande krotitelja životinja sa šeširom na glavi, koji umire kao i svi ostali. Mama. Tata.
Ipak, obris tamnokosog čovjeka bez lica (bebisitera? kopača zlata?) se ocrtava na prozoru. Njegove šake čudno izokrenute i u pokretu. Ipak, njene noge djeteta snažno udaraju neznanca.
- Raj, ispod lijevog stopala
Večeras, preko ruža u ovoj novoj bašti, nazivam te silovateljem, slovo po slovo. Da li će te moja pitanja odvojiti od sunca u Alberti ili Africi? Čekam dok kružiš iznad Pariza. Čekam te u Moskvi. U Montrealu, ugledam te na ulici. U Londonu, čekam da se vratiš kući. U Vašingtonu, u Pekingu, iščekujem tvoje priče o nedostacima u lijepom ponašanju ili ideološkim privilegijama. Čekam te u kući tvog oca. U svijetu se osjećam kao kod kuće. U gradovima, moja usta se otvaraju hodnicima, vrište stepeništima i kroz slomljene šipke, lome zaključana vrata, štit čovjeka usnulog u tišini se vratio u naš krevet. Unutar mojih nemirnih grudi dobuje ritam tvog pulsirajućeg tijela. Dobuje prkosno u tvojim ušima.
Semantičko pamćenje
Ne mogu da zamislim da iko može biti izuzet od pronalaženja rješenja ove misterije.
– Nikol Brosar
- Lukrecijine prve riječi, „o bože o bože o bože“, bile su napisane
rukom dvanaestogodišnje djevojčice koja je zapalila šibicu, nagorjela ivice i zamotala poruku u svitak u njenim jagodicama dok je stajala na prozorskoj dasci, na stolici, kako bi dohvatila malu rupu na plafonu gdje su paukovi pleli mreže i ukrali njene riječi.
- Ali šta je Lukrecija znala o životu koji nije bio propadanje?
Tog ljeta njegove šake su igrale važnu ulogu na slici. Fotografija upravljača bicikla je kružila ispred njegovog tijela koje se rascjepkalo u mnoštvo lakih sjena koje se okreću a u koje će se on pretvoriti jer čita tako mnogo ljubavnih pisama; cijele strane prekrivene roze poljupcima. Njegova poruka njoj počela je sa „ljubavi moja“. Kasnije, „ljubav moja“ se nanovo pojavljivala u svakom razgovoru koji se vrtio oko ne-ekvivalentne zamjenice, prisne osnove „ti“. Tako je lako čuti i ne čuti stolice iz bašte kako se njišu unutar i van ove avgustovske oluje.
- ,,Da nijesam zaljubljena, ne bih bila ovdje.
Ne bih postojala – bez izražavanja moje ljubavi prema tebi.“
Nesreća čini da ona postane kulturnija.
- Muškarac koji je imao srca rekao je da je on vjerovatno bio
onaj koji je žrtvovao „vezu“. Rekao je da mora da je nije želio; isplanirao je tako, način na koji ga je napustila kao rezultat njegovog pritiska za većom „intimnošću“. Pala je u zamku znajući da to nije zamka. To nije bilo važno. To je bilo to kao da je mogla birati ne birati svoj sljedeći potez.
- U njenom nacrtu života odrasle osobe, predgovor se bavi „žaljenjem“.
Oslušnite plač u glagolu „pozdraviti“.
Svo to vrijeme Lukrecija se prisjećala njihovih tijela zajedno – riječi koje završavaju na „ing“ i odgovaraju njenoj žudnji. On je nedostajao Lukreciji. Zašto? Šta ju je to činilo tako nestrpljivom da napiše kraj? Njene su se ruke ispružile da zagrle i onda, napetih mišića, su ga odgurnule. Kada je počeo da navaljuje da ona napusti posao koji je voljela, osjetila je prijetnju do nečega kao što je srž njenog bića. Njenog bića? Njene noge su bile filigranske vene; ona će biti mrtva čipka za narednih par decenija.
- Pošto joj je dojadila gradska vreva, Lukrecija je krenula na zapad, niz Jelouhed.
Svuda u Saskačevanu[3], znaci života se ističu kao palac ili nešto manje privlačno. Ona nastoji da ovdje razvije svoj lik: automobil, rukavica koja prijanja na glatku izdubljenu površinu volana; automobil, šešir divlje zabačen unazad da otkrije neurednu trajnu; automobil, ljubimac Džoan Didion. (Ako je danas utorak, idi autoputem!)
- OK utorak ili petak. Bizon pored puta. Nebo:
blistavo plavo ispresijecano sunčevim zracima opasno izliva na ljude suprotan kraj igle za dilataciju koja je usmjerena ka njenoj glavi okrenutoj ka zapadu. Prikladno.
- OK u automobilu koji ide na zapad između njene desne ušne školjke i
sljepoočnice, pukotina se pojavljuje u središtu noći, fotografija nekog muškarca uramljena u bijeli karton baš kao san, muškarac stoji ispred dječje kolijevke ili stola za presvlačenje, bjelina plastike ispunjava raskošnu sjenku. On negdje dodiruje bebu, njene genitalije i sada kada je pročitala Nemoj, priču o incestu sa brojnim djelovima, pita se na trenutak da li ovo sjećanje nije ništa više do živopisno oživljavanje nestvarnih maštarija, prelaz iz tog nečeg drugog.
- OK u automobilu koji nosi na zapad projektor njenog mozga, njeno
sjećanje se preusmjerava, suze vlaže sočiva. OK u automobilu koji se kreće na zapad postoji fotografija. Kopač zlata, tatica, ili možda bilo koji drugi stariji rođak. Tamnokosi muškarac.
- OK u automobilu koji se kreće ka zapadu Lukrecija zove mama,
mama. Da li se ovo dogodilo? Ne, dušo. Nikada te ne bismo ostavili sa tim muškarcima. Oni ne bi znali šta da rade sa tobom. Mi ne bismo obavljali svoj posao, ostavljajući te drugima. U ovoj posljednjoj rečenici ni jedna nota nesigurnosti ne ublažava mamin glas.
- Pisanje priča, priča spolja i iznutra
Suština priče – prljava afera; priča spolja – posao, kao i obično: između to dvoje, ništa više do dvije tačke tamne oči posmatraju iz glave djeteta: dva sićušna sjećanja na negdje drugo nekoga drugog: tijelo se sjeća nježne kože uvučene u čvrst stisak prstiju sve do zglobova sada i opet to je udarac riječ ili da li je to imitiraj, tatice, imitiraj stranca, ili nekog čiku ili velikog zlog vuka: krhka djevojčica i noge mladih debelih ždrebaca: pogledaj, pogledaj – rekao je slijepi čovjek: opet je ozareno pogledala u talase.
- Nakon Lukrecijinog sna, bol u njenom tijelu
mijenja mjesto od njenih maglovitih mučnih zebnji ka raznim prolazima; njena vagina boli bez razloga i cio dan osjeća smrad izmeta kao da se u svakom ćošku nalazio pas, ili ispod stepenica. Osjeća ga ovdje i svuda po svojoj koži. Ova mješavina mentalnih krhotina i naseljenih površina.
- Lukrecija se pretvara da je priča jedna stvar zatim druga,
zamišlja sebe u novom završetku. To tek slijedi. Godinama kasnije struktura se sama ponavlja. Priča. Priča. Njeni otkucaji srca obuzimaju ove ogoljele kosti i govore ovo. Između njenog savijenog koljena koje pokušava da obuzda i crvenog svijetla, nervni slom joj je pomogao da pregura 1979. Čvrsto se držeći vizije, obukla se kao Margaret Atvud[4] u Španiji. Da nije bilo pijeska među njenim nožnim prstima, mogla je biti presrećna. Nema slučajnog preokreta u rečenici: njen krevet, vatreno more.
Ne počinji opet.
- Među kedrovima u planini, hotel je imao
prozor na spratu kroz koji je zamišljala kako plovi. Trideset i sedam godina kasnije, vratila se tome pogledu, da se prisjeti. Ali koji hotel? Da li je to bio hotel „Hjum“, sada „Heritidž“, sa svojom ovještalom dugom istorijom obojenog stakla i ukopanih ograda ili kamina visokih po deset stopa? Ili je njen osjećaj povezanosti bio samo prazno sjećanje na prošlost njenog staleža? Ili se sjećala hotela „Old Nelson“, ranije „Nju Grand“, gdje su vijenci prefarbanih natpisa u art deko stilu[5] gledali preko pristaništa prije nego što su trospratne zgrade upropastile pogled? Ili je to bio „Rojal hotel“ čija je recepcija sada zatvorena i skrivena iza kliznih vrata. Pijanci u baru imitiraju mračne fotografije bradatih ljudi na zidu, moje nevažna sjećanja koja treba slijediti.
Kasnije, dok razgovaraju telefonom, njena majka potvrđuje da su svi skupa živjeli u hotelu „Rojal“, a Tata je bio jedan od vlasnika. Njena kćerka se smije na zavodljivost stare slave „Hjuma“ i kaže: „Ali, Rojal je bio prava rupa.“
„Da. Oduvijek je bio takav“– priznala je Mama, „ali su rudari bili jako fini i čuvali su te.“
Zaroni do dna u ovo „čuvali su te“. Nema optuživanja. Pijano udarajući vratima, muškarac je zatekao svoju dvogodišnju kćerku ušuškanu u naručju njene bake. Godinama kasnije, lupanje vratima i smijeh u igri žmurke su njen skriveni strah.
„Kopači zlata su te voljeli i uvijek su ti davali grumenje zlata“, rekla je Baka.
„Ne bismo te ostavili sa muškarcima. Oni ne bi znali šta da rade sa tobom“, rekla je Mama.
Lukrecija piše
(Pisanje je nagrada za život, a ne njegova zamjena, jer Lukrecija živi život ispunjen raskošnim zadovoljstvima. Pisanje zamjenjuje nostalgiju, preuzima ulogu oporavka. Pamćenje, veoma aktivno prilikom pisanja, stoji sa strane, zauzima položaj slova azbuke kao da postoji mjesto za „ti“.)
Šake: kajanje se širi ovom kolumnom, zašiljene ivice njene šake ne mogu obujmiti.
Šake: u tri sata, pamćenje neumorno sipi; „pismo pisano crnim i bijelim, koristeći sjenu i svijetlo“.
Šake: tkanje od isječenih traka; podsjeti ovaj šljunak i beton.
Šake: izbrazdane kao mali listovi otrgnuti sa jasike u maju.
Šake: cvjetovi delfinijuma u ljeto, ljubičasti na vjetru, dok ja zamišljam prošlo vrijeme otrova utisnutog između mojih rebara.
Šake: „oslobodi tvoju snažnu groznicu, tvoju rak-ranu oko moga srca.“
Lukrecija
U glavnoj galeriji, Lukrecijina slika nasrće sa zida. Njene riječi su ispisane krvlju: Koja će žena biti bezbjedna ako je Lukrecija silovana? Moja velika želja za čednošću nanijela mi je bol. Gnusni preljubnik je želio da napastvuje ne moju ljepotu, već moju čednost. Da li mogu izdržati imalo više u oskrnavljenom tijelu? Prolij ovu krv kao kobno predskazanje.
Zeleno na slikarskom stalku u ovoj galeriji, skinutog rama, ovo slikarsko platno vraća Lukreciju samoj sebi. Ženski lik u istorijskoj tragičnoj drami, Lukrecija nas uči kako da čitamo i pišemo sebe. Njeno sjećanje je sačuvano u postavi njenog ogrtača i opire se jednostavnim ivicama rama. Providne filigranske trake zadirkuju ivicu koju slikar nije dovršio. Ovaj čipkani veo se skuplja u pitanja: Koliko je vjekova proteklo prije nego što je neko otkrio blijede obrise drame njenog tijela? Kako je Lukrecijina „amnezija nesvjesnog“ samoubistvo učinila neminovnim izborom za nju? Koje su misli prošle umom umjetnika koji je njene tragove prikrio zločinom? Kojim je sve ženama raskošna draperija njenog rukava odbila da progovori? Koliko je Lukrecije prepušteno mojoj mašti?
Svakoga dana tokom prošle nedjelje vraćala sam se ovom zamišljenom razgovoru sa Lukrecijom. Zajedno, ponovo ispisujemo moguće završetke – budućnost bez straha, prošlost bez kajanja. Ranije sam mogla samo ispraviti moj put ka jedinom drugačijem završetku u kome sam zamišljala kako je njen nož pojurio ka silovatelju koji se povlači, za dlaku promašujući njegovu petu ili njegovo srce. Možda je rekla „odjebi“, ali je bilo teško čuti sa ove udaljenosti. Kad se osvrnem unazad, možda ovaj umjereni izliv bijesa baca ljagu na Lukrecijin mučenički čin. Izliv bijesa, mali znak otpora, nedovršena rečenica – ne baš mala pobjeda za neke žene. Ali, zasigurno nema ništa uzvišenije u Lukrecijinoj priči od odricanja u trijumfalnoj, samovoljnoj smrti. Naše dugo žensko pamćenje nas uči da su zadovoljstva iznad carpe diem[6]; omiljeni uzvik brucoša koji se nikad ne zapita koji dani zaslužuju da budu iskorišteni.
U gužvi jedne belgijske galerije, površina slike odbija da zadrži Lukreciju. Tkivo se otvara da primi oštricu bodeža, njen lažni dom. Niz njen stomak, kapljice krvi klize naniže, otvoreni dlan skriva njihovo mračno putovanje. Njeno samoubistvo nadilazi razumijevanje ovog portreta. Zašto njene dojke, savršeno okrugle, izviruju iz mrežaste bluze da bi usrećile…? Umjetnika? Jedino njena usta počinju da izgovaraju rečenice koje su ispunjene izdajom. Oči oivičene crvenom preispituju bijes. Njene usne se rastvaraju da ugrabe dah boli.
Pjesma o Lukreciji
Granice Lukrecijine istorije su iscrpno opisane u odlučnosti nakrivljene baštenske pergole[7]. Pri ovom slabom svijetlu, opisujem njenu raskopčanu čipkanu bluzu svakog jutra, glagolima, nepobjedivu. Kroz ovaj novi završetak, zaljubljeni se bučno razbuđuju. Lukrecijin krvavi veo oslobađa blaženstvo, razapinje jedra preko njenog stomaka, ovu stranu mjesečevog odsjaja. Tijelo liječi tijelo, brine o njenom tijelu ispisanom ožiljcima…
„Smrt me ne uze.“
1991.
[1] Dženis Vilijamson predaje na Univerzitetu u Alberti. Piše prozu i bavi se naučnoistraživačkim radom u oblasti ženskog književnog stvaralaštva. Njena najpoznatija djela su: Crybaby!, 1998; Tell Tale Signs: fictions, 1991; Sounding Differences: Conversations with Seventeen Canadian Women Writers, 1993; Women’s Writing and the Literary Institution (koju je priredila sa Klodin Potvin), 1992; Omar Khadr, Oh Canada, 2012.
[2] U klasičnoj, renesansnoj i srednjevjekovnoj astronomiji Primum mobile, ili „Prva koja je pokrenuta“ je predstavljala najudaljeniju pokretnu sferu u geocentričnom modelu univerzuma. Ovaj koncept je prvi predstavio Ptolomej, kako bi objasnio prividno dnevno kretanje nebesa oko Zemlje koje dovodi do izlaska i zalaska Sunca i zvijezda u smjeru istok-zapad, a Avicena je učenje predstavio zapadnoj Evropi.
[3] Saskatchewan je jedna od tri prerijske provincije Kanade. Glavni grad provincije je Regina. Provincija je dobila ime po riječi Saskatchewan što na jeziku lokalnih Indijanaca znači „rijeka koja brzo teče“.
[4] Margaret Atwood, kanadska novelistkinja, pjesnikinja i književna kritičarka.
[5] Art Deco, stil u vizuelnim umjetnostima. Pojavio se u Francuskoj, tridesetih godina XX vijeka. Glavna odlika je eklektika, odnosno raznovrsnost, zahvaljujući uticajima kubizma, neoklasicizma, konstruktivizma i modernizma. Prestaje biti popularan poslije Drugog svjetskog rata.
[6] Carpe diem (Lat.) – iskoristi dan.
[7] Pergola – konstrukcija u obliku luka, u vrtu ili bašti, preko koje (kroz koju) rastu cvijeće i druge biljke.
