MORE
Nekad pustim aluzije da same plove,
kroz stihove,
pa makar me optužili za ludilo,
ili već nešto novo,
Ako uopšte
postoji nešto što već nisam bila
ili neću biti.
Ponekad sam i ja voda jer se tako sanjam,
a to je onda kad zaboravim riječi.
Svjesno, nemušto ti ostavljam svaki argument,
zato što mi nema spasa.
Ko je čovjeka uspio staviti u čašu?
Ili je bilo obratno,
ne znam,
Kad si voda sve je moguće,
pa i kafanski šamar,
onaj najjeftiniji, koji ti je
nekako drag i ne osjećaš ga kao uvredu
nego kao ljubav.
U kafanu je ušla kurva, voda…
Pa šta?
Konačno te niko ne može optužiti
za to što jesi.
Kad si voda.
***
Srdžba je teža od nemaštine.
Razliva se poput žive i peče radničke glave,
glave onih što su ostali s glavama.
Radnike uvijek doživljavamo u trećem
obliku, zato što obrazuju nepreglednu površinu vode.
A onda kad ih nestane,
pojavi se crveni beskorisni dim.
Vjeruje li radnik u đavola?
Đavo uvijek dođe da te ometa
u pravim idejama,
ili samo nestane struja…
Slikar u podne kaže da komponuje
njemački šljem.
Prijatelju, ni ja ne mogu da pišem ništa,
već neko vrijeme.
Eto,
neka je plava žena kao opasnost
otišla kroz ventilaciju
meksičkog bara.
Blokada je zatišje pred buru.
***
Prije svega je osjetila neobjašnjivu želju
da mu priđe.
Mirisao je neobično, nekako kao svemir,
i gledao je velikim, crvenim
očima.
Ruke su joj prelazile preko njegove glave,
takođe velike, prekrivene sjajnom dlakom,
Ruke su ga gledale i gubila je dah.
Njegovo bijelo tijelo joj se nudilo,
bez i jednog pokreta. Samo bi s vremena na vrijeme
frknuo koroz nos,
kao da poziva na predaju.
Strujalo joj je bedrima i između
nogu, svi slapovi svijeta su se slili u nju!
Uzjahala je mirišljavog bijelog bika i jurnula
s njim pravo u vodu.
Evropa, samo još jedna bludnica…
***
Sve se piše noću, ako je more odsanjano
i ako je grad ispod vode,
braon kamen,
skaline,
stubovi bez pukotina…
Sad se ubija u tišini domova.
Pogrešno sam rođen, kaže kompozitor.
Ne mogu da uhvatim ritam.
I ne postoji mladost,
postoji samo
siže.
NEBO
Došli smo sa druge strane mora,
tamo gdje je svijet onakav,
kakvim ga je Polok mislio.
Ni po zemlji ni po vodi nema puta,
koji pokazuje
smisao (to izmišljeno opravdanje),
Samo mrlje i krivulje,
sivi konci svijesti,
do zemlje bez odraza,
putnici smo, ljudi bez obraza.
A drugačije su učili nas. Ništa unaprijed,
samo trenutno. Nadahnuti idejom
o imaginarnim bićima
ili o samo Jednom.
Nama su glave prskali vodom,
u kojoj su oprane četkice
sujetnih vladara,
idiosinkratičnih guzonja.
Sliku su ukrali
ili je uokvirili u zlatni okvir, skuplji
od kafane u kojoj visi.
Svejedno… Ukrali, preplatili.
***
Kuda sad da te pošaljem? Kad si obišao sve, i
nisi stigao nikud.
Za nas postoji uglavnom predaja
pred
onim što je nepoznato. Slijepo prihvatanje
svemirskih otpadaka,
kao da su relikvije spasenja.
I Jedan i Drugi su isti,
i nijesu Tamo,
već tako jednostavno,
tu među nama.
***
Sad si već zaražen optikom
vode i boje,
Ne smiješ da gledaš ni u šta drugo,
a kamo li gore.
Rivijera, kabriolet,
mislim da ti se ipak sviđa nešto takvo,
mekano i vruće,
jer ličiš na obojicu sa platna,
sa svoda.
Piješ kafu čitav sat, između stubova
lažnog kamenja, zatečen ranim mirisom
Mediterana,
izdišeš dim od šipkovog pruća.
Lijen,
kao što knjiga zapovijeda.
Ogledalom preko ramena,
snašla te je žena.
Ciganka što gata, ali i
druga,
ona što se dobro osjeća gola.
Pravilan posao je samo
sloboda.
OSTRVO
Važno je zvati se tako
kao ti.
Onda možeš ukrstiti
pogled sa putnicima na brodu,
dok promiču
pored tvog ostrva.
Taj pogled je sličan samo
po tuposti.
Ostrva su pitanje izbora.
Jutro je izmiješano pravilima
nestajanja. Sva ta jutra i pravila
služe da samo ubiješ
dosadu…
Ništa ne donosi tako ozbiljne
zaključke,
kao kad se nađeš ispred kapije straha.
Važno je
biti na ostrvu.
Otud’ se bolje vidi,
kaže Prospero.
Melanholija te svakako sačeka,
pa makar pala sa palminog drveta.
Pravo u tvoj strah,
pravo u tvoj zaključak.
Važno je pristati
sada na sebe.
Ne pristati na ono Prije,
niti ono Unaprijed.
Sve ostalo su imena,
ostrva, imena,
ostrva,
ostrva.