Uz knjigu “Putnik” Sretena Asanovića

Božo Živkov Tomović iz Donjih Kokota je ispričao povijest svoga života. To nije povijest tipičnog crnogorskog gastarbajtera, ni tipičnog crnogorskog pustolova. Moguće da je to najprije povijest crnogorskog Sizifa, koji je ne znajući šta će sa sobom i tjeskobom umjesto kamena gurnuo svoj život u avanturu svjetskog putnika. Avantura se završila na istom mjestu s koga je i krenula. Crnogorski Sizif nije izgurao svoj život ni na jedan definitivni vrh – preko Cetinja, Triješća, Pešte, Đenove, Barcelone, Gibraltara, Buenos Airesa, Tukumana, Montevidea, Nikoperesa, Fero Karilj Sauda, Rozario Sante Fea, Asevala, Minesote, Ajove Stejta, Čikaga, Vest Virđinije, Pensilvanije, Ohaja, Indijane, Ajove, Mičigena, Bjut Montane, Suad Ilinoisa, Mejson Sitija, Sent Luiza Misurija – niti je svoj život bilo čemu dovršio. Putovanjem cijelog vijeka nije postao drugi čovjek niti je našao i jedan odgovor. “Žedan kamen na studencu” neće prestati da bude žedan ako potraži drugi studenac. Takav drugi studenac nije bio moguć ni na kraju svijeta kad nije bio moguć na pijesku pored Morače. Iluzija putovanja se suštinski nije ni događala. Onaj koji je predodređen za nemirenje najprije može biti na gubitku.U veliku avanturu je krenuo sa livade Tujkovine, sa 10 fiorina, ostavivši na obali Morače prnje sa ceduljicom: “Ja sam se udavio. Božo”, da bi na kraju obišavši po svijeta, bio definitivno napušten od svih na istoj toj livadi. Ceduljica je značila definitivnu odluku, srušeni most povratka, kad je putovanje postalo neodložno, zbog očaja i putujuće strasti. Ceduljica je ostala na obali s koje su ga dvije njegove babe zajedno s kolijevkom bacale u Moraču dan poslije rođenja zato “što je strašni svekar Tomo”, koji se te noći vratio s Cetinja, rekao: “Đe se rodi na današnji dan, kukala mu majka! Bolje da ga nije”. Rodio se na dan mučenika, i bio bi mučenik da nije bio putnik. Bio bi mučenik i da je našao bolje mjesto od Tujkovine pored Morače, ranč, dvorac, bogatstvo, fatalnu ljubav, ako bi se na tome putovanje završilo. Bilo mu je pisano da putuje, ali ne i da bilo gdje doputuje. To bi bio kobni epilog: bio bi još veći mučenik, umjesto na mjestu gdje ima zavičajnu dušu, na mjestu gdje bi je izgubio. Njemu je jedino bilo potrebno putovanje, putovanje i samo putovanje, i ako što stekne, pare ili ljubav, da ga što prije napušti, da mu ne bi bilo na putu putovanja! Samo u iluziji putovanja nije bio mučenik, iako ni za nokat nije nikud otišao od sebe, i putovanje ga je odvelo na mjesto početka, na livadu Tujkovinu.Morao je, ostavši na kraju sam na livadi Tujkovini, da se suoči sa sobom, i da se prihvati takav kakav je. Mogla je tu početi povijest ispod crte koja razdvaja rezignaciju od nade, kao svjetlost od tame. Vrijeme zemno i sudbina ljudska su prejak zagrljaj i za pregaoca kakav je bio Božo Tomov. Iz zagrljaja se nikud ne može kad se sobom nosi na svakom putovanju! Putovanjem ga je zaobilazio, ignorisao, odbacivao, ali je samo varao sebe. Kud se može od žeđi, gladi ili genetskog zapisa! Povratak nije bila njegova odluka, ali je bio bijeli barjačić, neizbježni, prirodni kraj pustolovne priče, koji je odgađan, ali se nije mogao odgoditi.U Triješću je otkrio da su mu pare, kao i adresa na koju je trebao da se javi, u tobolcu za puščani prah pocrnjele, ni biru da plati ni adresu da pročita. U Pešti je na radu kod neke babe jeo i slatko i masno, i slano i paljivo, dok nije nabacio jedno osam kila. Ni tu nije mogao dugo. Otkrio je da “u srećnoj i velikoj zemlji Argentini, đe je vazda toplo, a hrane više no što treba, ima mnogo mučenika što trpe teže od Hrista”. Nije mogao da zarađuje bičevanjem divljih robova, a još manje da pravi djecu, za potrebe države, njihovim divljim ženama. Nije mogao da se smiri ni u Tukumanu sv. Mihaila iako su se tu “sadili kiparisi i lijanderi i razno cvijeće koje nikada ranije nije vidio”. U Nikopersesu “ruska momčad su svake neđelje bježala u San Pikano da tamo za dan potroše, na piće i s đevojkama, sve što ćahu zaraditi”, dok su se “ovi naši odmarali, pisali pisma familijama, a po nekad i sami odlazili u kantinu ili se nadmetali u skakanju trupačke ili u jakanju”, ali se ni tako nije moglo dugo. U poljima te zemlje, po nagovoru nekog zemljaka, tražio je nevidljivu pticu koja čovjeka može učiniti nevidljivim, poslije čega bi mogao biti i srećan i slobodan i netjeskoban, ali od takve tice nije bilo ni traga. U Fero Karilj Oeste je ubio tri tice, crvenih krila, mrkih repova, bijelih prsiju i glave žute, koja se otsijava kao zlato, ali te tice nijesu bile ni za jelo, a kamoli za oslobađajuće rješenje!Đeneral Tupambaj, koji je podigao veliku vojsku protiv guvernera Orijental del Urugvaja, hvalio je crnogorsko oružje sa Grahova, Vučjeg Dola i Fundine, ali i pored tolike hvale nije stupio u njegovu vojsku. Ostavio je i Tupambaja i prekrasnu Docindu, s kojom se bješe zavolio, “iako je pištala kao ljuta guja”. Nije prihvatio ni ponudu njenog oca don Oligarija da mu bude gost dok se građanski rat ne završi. Strast putovanja je bila jača. Napustio je i kuću bolešljivog Don Adoljfa, u blizini San Huana, zato što je njegova donja Marta počela noću da uskače u njegovu sobu! Moralni obziri prema plemenitom Don Adoljfu bili su samo alibi putnika.

Kad se prvi put vratio u Donje Kokote, koji su ga bili oplakali i pozaboravili, isplašio je žene i djecu: povjerovali su da se potenčio! Svaki put, kad se poslije vraćao, selo mu je izgledalo manje, i duži ostanak u njemu neodrživ. Počeo je da se bavi politikom, kao sindikalist i radnički aktivist, a kasnije i crnogorski patriota. Iz Đenove poslao je poruku Njegovom Veličanstvu kralju Nikoli I Petroviću, da “po mogućnosti ne osvaja Skadar dok mi ne prispijemo, tvoji vjerni Crnogorci iz Argentine i Urugvaja”. Kad su vjerni Argentinci i Urugvajci stigli rat je bio gotovo završen i Skadar izgubljen. U selu opet nije mogao da ostane zato što su “kuće počađale i uljegle se; narod ogrdnjao”, za ženidbu mu je bilo rano, za oficirsku školu na Cetinju pozno, zato je krenuo u Ameriku. Prema Mari iz Škaljara, s kojom je putovao brodom do Njujorka, ponio se ljudski, a u njujorškoj luci na rastanku, skvasivši ga suzama, rekla mu je: “Da bog i Sveta Gospa daju da oni što me čeka u Čikagu makar malo sliče na tebe”.

U Čikagu je s dvjesta dolara donirao ubogi proleterski list “Znanje”, da bi umjesto na jednoj izlazio na dvije strane, kad je najistinitiji, radnički list na svijetu! “Srbobran” je njegovu sindikalnu i političku aktivnost opisivao kao “rušilačku i protivnarodnu”, a on je u Horboru u Indijani, sa sedamnaest drugova, u ime Crnogoraca, sindikata i radničke partije, rasturio zbor “Srbobranaca”, a u Milvoki Viskonsinu skup srbobranskih popova, da bi u Big Benu, u jednoj prizemnoj sobi, bila otvorena paljba iz pištolja kroz prozor na njega i njegovog prijatelja Nika, dok su projektovali crnogorsko-proletersku budućnost. Bio je teško ranjen dok je njegov prijatelj Niko ubijen. Jednoga od petorice atentatora je kasnije sa dva metra iz pištolja oborio.

Ponovo ga je povukla Crna Gora, sa čime se morala pomiriti nesrećna Džinava, koja je čekala prinovu. Ni Crna Gora ga nije mogla zadržati, nego je pošao za Pariz, gdje je izgubio naklonost dvije uticajne dame, a i posao, kad su slučajno vidjele da mu žena pere noge! Poslije atentata na kralja Aleksandra francuska policija ga je protjerala u Španiju, ali španska policija nije htjela da ga primi, tako da je ostao u otkačenom vagonu u tunelu između dvije države. U Donjim Kokotima se čulo da je atentator na kralja pa su mu razorili kuću. Poslije učešća u ratu u Španiji, francuska policija ga je protjerala iz Francuske kao skitnicu. Tako se obreo na livadu Tujkovinu, gdje je organizovao komunističku priredbu, i gdje je definitivno otpisan i od komunista kad je zapjevao: “Kralj Nikola na umoru oplakuje Crnu Goru”.

Vrijeme ove povijesti nelinearno vezuje kraj i početak u Sizifov san da se život može izgurati do definitivnog smisla a ne do definitivnog kraja! Pokazalo se da je to bilo preambiciozno. Božo Živkov Tomović je ispričao gorku i istinitu povijest svoga života, kako je s kraja na kraj svijeta, izgurao apsolutni gubitak. Asanović je u Putniku i blizu i daleko od svojih kratkih priča. U vezi sa kratkom pričom spominjani su razni uticaji (Kamija, Čehova, Prusta, Foknera, Bulatovića, Miljkovića), dok bi se u Putniku s manje razloga mogli tražiti, zato što je u tradiciji crnogorske naracije kao istinita zavičajna povijest. Ali to je i povijest trenutka, u kome spojeni početak i kraj energetski sintetizuju i Odiseja i Sizifa. Ostala je iluzija da se nekud putovalo s Tujkovine. Ahil je izgubio trku s kornjačom: pitanja s početka puta su i pitanja s njegovog kraja, samo sad definitivna, bez mogućnosti da se više zaobilaze i odgađaju. Pitanja su postala konačna kao zapečaćeno pismo. Sa završenim putovanjem završila se i iluzija da na njih ima odgovora.

Knjiga Asanovića dokazuje da arhaičnija verzija crnogorskog jezika može da djeluje, ne samo u govornoj nego i u književnoj upotrebi, prirodno i svježe. Bez toga jezika ova knjiga bi izgubila na autentičnosti i uvjerljivosti, ako bi uopšte bez njega bila moguća.

Pobjeda, 2003, 13. septembar

Podijeli

Komentari su suspendovani.