Prevela s engleskog: Vanja Vukićević Garić

Centralna bolnica

Prijavna lista Petak, 15. avgust 1969.

Ime… Nepoznato
Pol… Muški
Starost… Nepoznata
Adresa… Nepoznata

Opšti podaci
… Policija je u ponoć pronašla Pacijenta kako luta obalom u blizini mosta Vaterlo. Odveli su ga u stanicu, misleći da je pijan ili drogiran. Navodi se da je bio zbunjen, preplašen i da je neprestano buncao. U tri sata ujutru su ga kod nas dovela kola hitne pomoći. Dok smo ga primali, Pacijent je u više navrata pokušao da legne na prijemni šalter. Po svoj prilici, mislio je da se nalazi na nekom brodu ili splavu. Policija je provjeravala luke, brodove, itd. Pacijent je bio pristojno odjeven, ali je bilo očigledno da se odavno nije presvlačio. Nije izgledao ni gladan, ni žedan. Na sebi je imao pantalone i džemper, ali je bio bez dokumenata, novčanika, novca ili bilo kakvih drugih ličnih isprava. Policija smatra da je opljačkan. Obrazovan je. Dali smo mu dva librijuma, ali nije zaspao. Glasno je pričao. Premješten je na malo Odjeljenje za posmatranje, jer je uznemiravao ostale pacijente.
Sestra iz noćne smjene, 6:00 ujutru

Pacijent je cijelog dana bio u stanju bunila i uznemirenosti, buncao je i halucinirao. Dva librijuma svaka tri sata. Policija nema nikakvih informacija. Poslali smo im njegovu odjeću radi istrage, ali malo je vjerovatno da će uroditi plodom: džemper, košulja i rublje su kupljeni u jednoj od niza prodavnica iste kompanije. Pantalone su italijanske. Pacijent je još uvijek uvjeren da se nalazi na nekom putovanju. Policija pretpostavlja da se radi o amateru ili jedriličaru.
Doktor Y, 6:00 poslije podne

Potreban mi je vjetar. Dobar, jak vjetar. Vazduh je statičan. Struja sigurno nadolazi velikom brzinom. Da, ali ne mogu je osjetiti. Gdje mi je kompas? Bez toga si ostao još prije nekoliko dana, zar se ne sjećaš? Potreban mi je vjetar, jedan dobar i jak vjetar. Zazviždaću da ga dozovem. Zviždao bih da sam platio svoje dugove. Istočni vjetar, da mi duva snažno u leđa, da. Jesam li još uvijek isuviše blizu obale? Poslije toliko dana na moru, pa blizu obale? Ali, ko zna, možda me je opet odvuklo ka obali? Oh ne, ne, pokušaću da veslam. Ali, vesla su nestala, zar se ne sjećaš, ostao si bez njih još prije nekoliko dana. Ne, mora da si bliže kopnu nego što misliš. Rtovi zelenih ostrva su se nalazili desno – kad? Prošle sedmice. Prošle šta? Nije to bila sedmica, to je bila moja žena. More je slanije ovdje nego u blizini obale. Slano, slano more, slana voda me prska pravo iz konjskih čeljusti. Tvrde mrlje od soli zatežu mi lice. Mogu da ih okusim. Suze, morska voda. Mogu da okusim so iz mora. Iz pustinje. Iz opustjelog mora. Morski konjici. Pješčane dine. Vjetar razbacuje pijesak sa vrhova dina, vrti ga u kovitlacima. Pijesak se pomjera, i leti, i gomila se u talasima, ali sve sporije. Sporo. Oko koje bi izmjerilo brzinu kretanja pješčanih konja, dok ja posmatram galopiranje morskih konjica, bilo bi pravo oko. Oho-ho, sigurno! Oko, okolo. Okolo bih uhvatio konja, možda bih ga i uzjahao, ali za mene je morski konjic, a ne pješčani, jer ja sam samo čovjek, a za pustinju može biti samo Bog. Neki jašu i delfine. Mnogi su to potvrdili. Mogao bih ostaviti svoju barku što tone i uhvatiti se za vrat morskog konjica, pa sve tako do Jamajke i sirote Čarlijeve Nensi, ili, ako me struje najzad odvuku ka jugu, do obale gdje čeka bijela ptica.

Okolo, okolo i naokolo idem ja, do Dijamantske obale, Kanarskih ostrva, za čas preplivam Rakovu obratnicu, pa preko, uz poklič do zapadne Indije, do luke gdje Nensi čeka svog sirotog Čarlija, pa okolo, zaobilazeći Sargasko more i skretajući desno, do luke, i okolo-naokolo, u naletu Golfske struje, i okolo, uz Azorska ostrva, tu, na dohvatu ruke, pa dalje, uz portugalsku obalu gdje me čeka moja Končita, prolazeći pokraj Madere i Kanarskih ostrva, uvijek u prolazu, pa opet ka Dijamantskoj obali, i tako unaokolo, i okolo opet, pa opet, uvijek i zauvijek, osim ako me struja ne odvuče ka jugu. Ali, struja me nikad ne bi mogla odvući ka jugu, ne. Struja ide svojim tokom, neumoljivo kao autobuska linija. Struja sjevernih mora, koja se kreće u smjeru kazaljke sata, mora odnijeti mene, odnijeti mene, ako ne… da. Oni će me malo skrenuti sa puta, da, hoće, gurajući me jednim malenim perom sa svojih bijelih krila, usmjeravajući me ka jugu, čvrsto me držeći i čuvajući od ljutih i bijesnih struja oko Ekvatora, a onda bih, živ i zdrav, najzad našao južnu ekvatorsku struju, najzad, i van opasnosti od svih Sargaskih, Scila i Haribda, poletio bih lako i divno, ploveći sa slatkim strujama juga uz ivice brazilskih gora do Mirnih Voda. Ali potreban mi je vjetar. So ostavlja tragove na drvenim daskama i stari splav se ljulja na talasima i muka mi je. Toliko mi je muka da bih umro. Plovite, drugari moji, plovite – ali ne, svi su oni otišli, umrli i otišli, vezali su me za jarbol i jedan veliki talas je nagrnuo i odvojio ih od mene, i ja sam sad sam, uhvatila me je i zarobila sjeverna ekvatorska struja i nigdje nema kopna kojem bih se nadao u ovom ogromnom, nemirnom moru.

Policija nema nikakvih informacija. Nije prijavljeno da je nestao bilo kakav čamac, jahta ili plivač. Pacijent nastavlja da glasno govori, pjeva i ljulja se naprijed-nazad u krevetu. Veoma je umoran. Sjutra: sodijum amital. Predlažem nedjeljnu dozu.
17. avgust Doktor Y.

Ne slažem se. Predlažem šok terapiju.
18. avgust Doktor X.

Veoma je vruće. Struja ljulja i trese. Veoma brzo. Toliko je vruće da se voda topi. Voda je razrjeđenija nego obično, prorijeđena, brza, uzburkana. Kao toplotni talasi. Svjetluca. Jako svijetli. Različite vrste svjetlosti. Postoji svjetlost koja nam je poznata. To je, recimo, obična svjetlost jednog oblačnog dana. Zatim, sunčeva svjetlost, koja nastaje kad se ovoj prvoj priključi žuti ples. Zatim, blještavi talasi vrućine, toplotni talasi, koji stvaraju svjetlost dok svjetlost stvara njih. Zatim, unutrašnja svjetlost, svjetlucanje, kao snijeg zaustavljen u vazduhu. Svjetlucanje koje postoji čak i noću, kad nema ni mjeseca ni sunca ni svjetla. Svjetlucanje solarnog vjetra. Da, upravo to. Oh, solarni vjetre, duvaj duvaj i oduvaj moju ljubav ka meni. Veoma je vruće. So mi peče lice. Ako protrljam, čista morska so će mi dobro oprati obraze. Smiren sam, nalazim se na lakom, svijetlom, nemirnom, zanosnom, opojno lijepom moru, jer voda je postala prorijeđena i klizava od vrućine, laka voda umjesto teške vode. Potreban mi je vjetar. Oh, solarni vjetre, vjetre sunca. Sunce. Na kraju Duhova on reče Sunce, Sunce, Sunce, Sunce, i na kraju Kad se mi mrtvi probudimo, Sunce, u naručje
Sunca putem solarnog vjetra, okolo, okolo, okolo, naokolo…

Pacijent veoma uznemiren. Pitao za ime: Džejson. Nalazi se na splavu usred Atlantika. Tri kapsule sodijum amitala za večeras. Posjetiti sjutra opet.
Doktor Y.

Doktor Y: Jeste li dobro spavali?
Pacijent: Stalno tonem u san, ali ne smijem, ne smijem.
Doktor Y: Ali, zašto ne? Ja želim da spavate.
Pacijent: Skliznuću u morske dubine.
Doktor Y: Ne, nećete. Nalazite se na jednom veoma udobnom krevetu, u tihoj prijatnoj sobi.
Pacijent: Morskom krevetu. Dubokom morskom krevetu.
Doktor Y: Vi nijeste na splavu. Nijeste na moru. Nijeste mornar.
Pacijent: Nijesam mornar?
Doktor Y: Nalazite se u centralnoj bolnici, u krevetu, i mi se brinemo o vama. Morate se odmoriti. Treba da zaspete.
Pacijent: Ako zaspem, umrijeću.
Doktor Y: Kako se zovete? Hoćete li mi reći?
Pacijent: Džona.
Doktor Y: Juče ste bili Džejson. Ne možete biti i jedno drugo, znate.
Pacijent: Svi smo mi mornari.
Doktor Y: Ja nijesam. Ja sam doktor koji radi u ovoj bolnici.
Pacijent: Ako ja nijesam mornar, onda ni vi nijeste doktor.
Doktor Y: Dobro, u redu. Ali, strašno ćete se umoriti ako nastavite da se tako ljuljate. Lezite. Odmorite se. Pokušajte da ne pričate previše.
Pacijent: Ja ne pričam sa vama, je li tako? Okolo okolo i naokolo i okolo okolo i naokolo i okolo okolo i naokolo i okolo okolo i naokolo i…
Sestra: Sigurno vam se vrti u glavi. Već satima idete okolo, okolo i naokolo, jeste li svjesni toga?
Pacijent: Satima?
Sestra: Moja smjena je počela u osam, i svaki put kad sam svratila da provjerim kako ste, vi ste se ljuljali okolo naokolo.
Pacijent: Na straži sam, dužnost zove.
Sestra: Okolo i naokolo čega? Gdje? Tako, okrenite se.
Pacijent: Veoma je vruće. Nijesam daleko od Ekvatora.
Sestra: Znači da ste i dalje na splavu?
Pacijent: Vi nijeste! Sestra: Ne bih mogla reći da jesam.
Pacijent: Pa kako onda možete pričati sa mnom?
Sestra: Probajte da se smirite i legnete. Ne želite, valjda, da se toliko umarate? Mi se brinemo za vas, znate li?
Pacijent: Pa, sve je u vašim rukama, zar ne?
Sestra: U mojim? Kako to?
Pacijent: Vašim. Rekli ste Mi. Poznato mi je to ‘Mi’. Kategorička množina. Vama bi bilo lako da to učinite.
Sestra: Ali, šta hoćete da učinim?
Pacijent: Vi kao Mi. Ne vi kao Ti. Podignite me, podignite, podignite. Vama bi to sigurno bilo lako. Očigledno. Samo upotrijebite svoju – silu, ili što god da je to. Oduvajte me tamo.
Sestra: Gdje to?
Pacijent: Znate vi dobro. Isporučite me na jug svojim bijelim krilom.
Sestra: Mojim bijelim krilom! Sviđa mi se kako to zvuči.
Pacijent: Vi nijeste jedna od njih. Da jeste, znali biste. Vi me obmanjujete.
Sestra: Žao mi je što tako mislite.
Pacijent: Ili me možda testirate. Da, moguće je.
Sestra: Možda je to.
Pacijent: Važno je samo izaći iz sjevernoekvatorske struje i ući u južno-ekvatorsku struju, od smjera kazaljke na satu ka smjeru suprotnom od smjera kazaljke na satu. Kazaljke suprotne od sata.
Sestra: Shvatam.
Pacijent: Pa, zašto onda to ne uradite?
Sestra: Ne znam kako.
Pacijent: Je li u pitanju neka vrsta lozinke? Ko je onaj čovjek što je juče bio tu?
Sestra: Mislite na Doktora Y? Dolazio je da vas vidi.
Pacijent: On stoji iza ovoga. On zna. Veoma ljubazno svojeglav čovjek.
Sestra: Jeste ljubazan. Ali ne bih rekla da je svojeglav.
Pacijent: Ja bih, i zašto onda ne biste i vi?
Sestra: A prekjuče je tu bio Doktor X.
Pacijent: Ne sjećam se nikakvog Doktora X.
Sestra: Doktor X će biti tu kasnije, popodne.
Pacijent: Gdje?
Sestra: Hajde umirite se i lezite. Pokušajte da zaspete.
Pacijent: Ako to učinim, umrijeću i sa mnom će biti gotovo. Sigurno to znate, inače nijeste žena mornara.
Sestra: Ja sam Alisa Kinkeid. To sam vam već rekla. Sjećate li se? One noći kad su vas doveli?
Pacijent: Kako god da se zovete, ako budete zaspali, umrijećete.
Sestra: Dobro, nema veze, tiše sad. Tako, siroti moj, nije vam dobro. Samo lezite i – tako, eto. Pssst, tiho sad. Ne, lezite mirno. Pssst… tako, tako je, spavajte sad. Spaaaavajte. Sssspavajte.

Pacijent potresen, iscrpljen, uznemiren, u bunilu, halucinira. Probati sa tofranilom? Marplanom? Triptizolom? Ili to, ili šok terapija.
21. avgust Doktor X.

Doktor Y: Tako dakle, sestra mi je rekla da ste danas Sinbad?
Pacijent: Sin Bad. Grijeh velik. Velik grijeh.
Doktor Y: Pričajte mi o tome? O čemu se radi?
Pacijent: Neću da vam pričam.
Doktor Y: Zašto nećete?
Pacijent: Vi nijeste jedan od Njih.
Doktor Y: Kojih?
Pacijent: Onih Velikih.
Doktor: Ne, ja sam samo prosječne veličine, na žalost.
Pacijent: U ona vremena bilo je divova.
Doktor Y: Biste li njima pričali?
Pacijent: Njima ne bih morao da pričam.
Doktor Y: Oni već znaju?
Pacijent: Naravno.
Doktor Y: Razumijem. A hoćete li ispričati Doktoru X?
Pacijent: Ko je Doktor X?
Doktor Y: Onaj što je bio juče tu.
Pacijent: Tu i tamo. Tu i tamo. Tu i tamo.
Doktor Y: Smatramo da bi vam pomoglo ako biste razgovarali sa nekim. Ako vam ja nijesam od neke koristi, tu je Doktor X, ako vam se on više sviđa.
Pacijent: Sviđa? Sviđa šta? Ja njega ne znam. Ne vidim ga.
Doktor Y: Vidite li mene? Pacijent: Naravno, vi ste tu.
Doktor Y: A Doktor X. nije tu?
Pacijent: Opet vam kažem, ne znam na koga mislite.
Doktor Y: Dobro, onda. A medicinska sestra? Biste li htjeli sa njom da razgovarate? Mi mislimo da bi trebalo da pokušate da razgovarate. Znate, moramo saznati nešto više o vama. Pomoglo bi ako biste razgovarali. Samo, pokušajte da pričate jasnije i sporije, da bismo vas mogli čuti kako treba.
Pacijent: Jeste li vi iz tajne policije?
Doktor Y: Ne, ja sam ljekar. Ovo je centralna bolnica. Nalazite se ovdje skoro nedjelju dana. Ne znate da nam kažete ni kako se zovete, ni gdje živite. Želimo da vam pomognemo da se sjetite.
Pacijent: Nema potrebe. Vi mi nijeste potrebni. Potrebni su mi Oni. Kada ih sretnem, Oni će znati sve što mi je potrebno, neće biti potrebe da Njima objašnjavam. Vi nijeste moja potreba. Ne znam ko ste vi. Priviđenje, vjerovatno. Nakon toliko vremena provedenog na ovom splavu, bez prave hrane i bez sna, mora početi da mi se priviđa. Glasovi. Prizori.
Doktor Y: Osjećate ovo ovdje. To je moja ruka. Je li i to priviđenje? To je stvarna čvrsta ruka.
Pacijent: Stvari nijesu onakve kakve izgledaju. I ranije su se ruke pojavljivale iz mraka pa opet nestajale. Zašto ne bi i vaša?
Doktor Y: Slušajte sada pažljivo. Doći će medicinska sestra da sjedi ovdje sa vama. Slušaće vas dok budete pričali. A ja želim da pričate, da joj sve kažete: ko ste i gdje ste, da joj ispričate o splavu i o moru i o divovima. Samo, morate pričati glasnije i jasnije. Jer kad tako mrmljate, mi vas ne razumijemo. A veoma je važno da razumijemo što pričate.
Pacijent: Važno je vama.
Doktor Y: Hoćete li pokušati?
Pacijent: Ako se sjetim.
Doktor Y: Dobro. Evo stiže sestra Kinkeid.
Pacijent: Da. Znam je. Dobro je znam. Ona me puni mrakom. Pomračuje me. Oduzima mi um.
Doktor Y: Besmislice. Siguran sam da nije tako. Ipak, ako ne želite ni da sestra Kinkeid bude ovdje, mi ćemo vam jednostavno ostaviti kasetofon. Znate šta je kasetofon, zar ne?
Pacijent: Koristio sam ga jednom, ali smatram da je to frustrirajuće.
Doktor Y: Koristili ste ga? Za šta?
Pacijent: Oh, za neko glupavo predavanje ili slično.
Doktor Y: Vi predajete? Šta predajete? Kakve su to vrste predavanja koje držite?
Pacijent: Mornar Sinbad. Slijepac vodi slijepca. Okolo okolo i naokolo i okolo okolo…
Doktor Y: Prestanite! Molim vas. Ne počinjite opet sa tim. Molim vas.
Pacijent: Okolo okolo i naokolo i okolo…
Doktor Y: Okolo čega? Oko čega to idete? Kuda?
Pacijent: Ne idem. Odvodi me. Struja. Sjeverno-ekvatorska, od sjeverno-afričke obale, pa preko, pored zapadne Indije do floridske struje, pa od floridske struje do Sargaskog mora i Golfske struje i okolo, sa zapadnim vjetrom do Kanarskih ostrva i okolo, pored rta Zelenih ostrva okolo okolo i naokolo i okolo…
Doktor Y: Dobro, onda. Ali, kako ćete se izvući?
Pacijent: Oni. Oni će.
Doktor Y: Hajde, nastavite. Pričajte nam o tome. Šta se dešava kad sretnete njih? Probajte da nam ispričate.

On drži predavanja. U školi, na univerzitetu, na radiju, televiziji, u politici? Neka društvena nauka? Istraživanja, arheologija, zoologija? Sinbad. “Bad sin – veliki grijeh”. Samo gruba pretpostavka da je pacijent možda sada počinio neki zločin i da ovo nije uobičajna krivica?
Doktor Y.

Pretpostavka prihvaćena. Kakav zločin?
Doktor X.

Kada se krene od Dijamantske obale, prvo se naiđe na južnu priobalnu struju iz koje se treba izvući. Više puta nas je, kada smo napuštali Dijamantsku obalu, priobalna struja odvukla isuviše južno ili, čak, na domak afričke obale, onog njenog zaobljenog dijela, gdje nas je gvinejska struja mogla onako bespomoćne odvući do ko zna kakvih nepoželjnih zemalja. Ali, uvijek smo uspijevali da tačno na vrijeme zaokrenemo brod i usmjerimo ga ka zapadu, prema Trinidadu – našoj sljedećoj stanici. To jest, u slučaju da baš toga puta ne naiđemo na Njih. Okolo i naokolo. To gdje čeznemo da stignemo nije krug bez luka. Nensi čeka nesretnog Čarlija u Portoriku, Džordžov stari drugar Džon nalazi se na Rtu Kanaveral, a ja čekam da se brod dovoljno primakne obali da bih vidio svoju Končitu kako sjedi na velikoj crnoj stijeni i pjeva pjesmu za mene. Ali, poslije toliko pozdravljanja i opraštanja, i one, kao i mi, žele da se sve to završi. I pošto su se pjesme toliko puta čule, oni što ih pjevaju više nijesu samo Nensi, ili samo nesrećni Čarli, ili samo bilo ko od nas. Kada smo posljednjih nekoliko puta prolazili pored vrta gdje Nensi čeka, bile su joj se pridružile sve djevojke iz grada, i stajale su duž zidina iznad mora gledajući nas kako prolazimo, i pjevale su zajedno pjesmu koja im je toliko puta ranije dovela sirotog Čarlija i njegovu posadu.

Pod mojom rukom
Radost cvijeća
Pod mojom rukom
Toplota pejzaža
Vratio si mi moj svijet,
Sa tobom i zemlja diše pod mojom rukom.

Moje su ruke bile pune sagorjelih grana,
Moje su ruke bile pune bolnog pijeska.
Sada letim kroz šume bujne,
Topim se u šumama gustim,
Sada sam i stabljika i latica cvijeta.

Ah sada ga dostižemo –
Sada, sada!
Bučno središte svijeta.
Kao da je Bog zavrtio vir,
I stvorio novi kontinent.

A mi, muškarci, stajali bismo poređani duž palube i uzvratili im pjesmom:

Kad bi ptice još uvijek cvrkutale na obali,
Kad bi konji još uvijek galopirali kroz noć,
Ja bih se, ljubavi, okrenuo tebi i rekao
Namjesti krevet,
Upali lampu. I cijele noći bismo ležali i slušali
Kako talasi udaraju, i udaraju,
Kad bi ptice još uvijek bile na dinama,
Kad bi konji još uvijek divlje trčali obalom.

A potom bismo mahali sve dok ne bismo izgubili jedni druge iz vida, i sa svakim novim krugom bilo je sve manje suza, jer pred nama je bio prvi susret sa Njima, a one, žene, su čekale zajedno sa nama, jer je od nas zavisila njihova sloboda, pošto su bile zarobljene na tom ostrvu.

Na ovom putovanju je bilo dvanaest članova posade, uključujući i mene kao kapetana. Posljednjeg puta ja sam bio mali sa palube, a Džordž je bio kapetan. Već četiri dana je prošlo odkad smo isplovili, niz laganu i umjerenu struju, sa sjevernim vjetrom koji nam je duvao sa desne strane, kad nas Čarls, koji je bio osmatrač, zovnu i pokaza nam. Pokaza nam na njih. E sad, ako budete pitali kako smo znali, znači da nemate nimalo razumijevanja za našu maštu i misli koje su čekale upravo ovaj trenutak. A to sigurno znači da ni vi sami nijeste još uvijek naučili da u iščekivanju Njih leži sva vaša nada. Ne, nije tačno da smo to baš tako zamišljali. Nikad nijesmo ni rekli, ni pomislili: Oni će se pojaviti u obliku ptica ili kao svjetlost što hoda po talasima. Ali, ako ste ikada u životu konačno dočekali nešto što ste dugo iščekivali, znaćete da se iščekivanje nečega mora poklopiti sa tim nečim – ili da bar vama to mora tako izgledati. Ako ste zamislili neko osmonogo čudovište sa ogromnim okruglim očima i ako neko takvo biće uopšte postoji u moru, onda ćete sigurno vidjeti upravo to, štaviše – predodređeni ste da ga vidite. Iz talasa bi se mogle pojaviti i vojske anđela, ali ako je jednooki div ono što očekujete, onda ćete prosto proći kroz njih ne osjetivši ništa do prijatne hladnoće u vazduhu. Tako da, iako nijesmo odredili oblik u svojim mislima, ono što smo čekali nije bilo zlobno ili nakazno. Očekivali smo pomoć, objašnjenje, uzdizanje naših ličnosti i naših misli. Pripremili smo se kao barometri za sajam. Znali smo da ćemo naići na nešto uzvišenije, razvijenije i mudrije od nas, i stoga smo znali da je to upravo ono za čim smo plovili, okolo okolo i naokolo i okolo, toliko mnogo krugova da bi se čak moglo reći da je iščekivanje susreta sa Njima dobilo oblik kruga u našim mislima, isto kao i kruženje po okeanu.

Prvo smo ih osjetili po promjeni u vazduhu, kristalnoj tišini, a onda je nastupio osjećaj napetosti, jer nijesmo bili dorasli tome što smo iščekivali.

More je bilo bistro i uzburkano, voda je na sve strane prskala kroz vazduh. Nad brzim i nemirnim talasima, udaljen par stotina metara, lebdio je svjetleći disk. Kao da je bio providan, jer oči su upijale prvi bljesak, kao kod stakla ili kristala, ali duži pogled je, kao kad gledate staklenu čašu sa vodom, prodirao iza tog sjaja. Ali, sjaj se nije odbijao: i zidovi diska su bili napravljeni od neke vrste svjetlosti. Oblaci su se skupljali velikom brzinom, nebo je bilo polu-sunčano polu-oblačno, a oko nas su svuda bili samo talasi, pjena i voda što prska, svjetlo što se kreće, promjene što se odigravaju pred našim očima. Očekivali smo da će iz diska izaći neki neznanci i da će možda, koristeći ljudske metode, spustiti neku vrstu čamca ili brodića tako da bismo mi mogli posmatrati, držeći se čvrsto za konopce i jarbole, kako se Oni približavaju i odmjeriti ih – tek toliko da prilagodimo za trenutak svoje misli i postupke Njima. Međutim, niko se nije pojavio. Disk se približio, iako jedva primjetno, zbog sveopšte uskomešanosti okolnog plavetnila i bjeline. Lebdio je nad talasima nekoliko koraka od nas, i mi tada teška srca shvatismo da se neće desiti ništa tako utješno kao što je otvaranje vrata, spuštanje merdevina, čamca, ili pružanje ruku ka nama. I još uvijek smo bili bez određenih i jasnih očekivanja kad se spusti na nas. Šta? Prvo nam je nešto prostrujalo tijelom. Kad ste u groznici, ili pri velikom naporu, ili zaljubljeni, sve rezerve i snage vašeg tijela se uvećaju i pojačaju i vibriraju snažnije nego obično. Pa, i mi smo zavibrirali jače i snažnije, i to je bilo propraćeno glasnim piskom u vazduhu, tako visokim da je mogao slomiti staklo – a kad bi potrajao, sigurno bi mogao slomio još štošta drugo. Disk koji nam je izgledao nekoliko metara daleko, predmet među drugim predmetima, iako uočljiviji i moćniji od svih drugih – odjednom je preplavio naš vidik. Ja sada opisujem osjećaj, jer ne mogu tačno reći što je bila prava realnost. Bilo je sigurno samo da se disk podigao malo od talasa, tako da je bio u istoj ravni sa našom palubom, a onda je proletio iznad nas, ili kroz nas. Ipak, kada je bio nad nama, nije više imao oblik diska, već je više ličio na pulsirajući vazduh, vibraciju koja je imala i zvuk. Bilo je nepodnošljivo dok je trajalo, kao sudar dvije sasvim različite materije, borba u kojoj se unaprijed zna pobjednik – ali to je trajalo samo koji trenutak, i kada sam prestao osjećati da mi u oči udara pulsirajuće svjetlo, ili zvuk, i kada mi se tijelo prestalo istezati, širiti ili braniti od svega što ga je preplavljivalo, kao da je svjetlost (ili zvuk) imala moć da prolazi kroz tkivo u čvrstom obliku, tada sam se okrenuo da pogledam da li je Džordž, koji je stajao najbliže meni, još uvijek živ. Ali, njega nije bilo, i ja ga užasnuto počeh tražiti, i njega i ostale. Nije ih bilo. Nikog. Ničeg. Disk, koji je sada opet poprimio svoj kristalni izgled, lebdio je iznad talasa na drugoj strani broda i udaljavao se, letjeći ka nebu. Usisao je ili progutao ili upio moje drugare, a mene ostavio samog. Čitav brod je bio prazan. Sve palube su bile prazne. Bio sam užasnut. I još gore. Jer vjekovima plovim okolo okolo i naokolo i okolo samo da bih jednog dana mogao sresti Njih, i kad smo se, najzad, našli u istom vazdušnom prostoru, jedino su mene izostavili. Potrčao sam do druge ograde na brodu, čvrsto se uhvatio za nju i otvorio usta da viknem. Možda sam zaista malo i viknuo, ili ispustio neki slabašni zvuk, ali kome, ili čemu? Jednom srebrnom, sjajnom disku koji je izgledao providan dok se dizao i letio kroz vazduh, ali zapravo nije bio? Nije imao oči da me vidi, niti usta kojima bi odgovorio na moj povik. Ništa. A u njemu se nalazilo jedanaest ljudi, mojih prijatelja, koje poznajem bolje nego sebe. Jer prijatelje uvijek bolje poznajemo nego što poznajemo sebe. I u tom trenu, dok sam tako netremice gledao u plave i bijele i srebrne kapljice što lete i prskaju i podrhtavaju i plešu i blistaju, more i vazduh – sve izmiješano, shvatih da gledam u prazno. Disk je iščezao, ostao je samo tačkasti odraz na mojoj rožnjači. Ništa.

Razbolio sam se od gubitka, od uvida u njihovu nepredvidivu okrutnost. Povesti njih a mene ostaviti? Tokom svih ovih putešestvija, nikada nijesmo pomislili da bi nas mogli tek tako podići i odnijeti kao da smo gomila odbačenih kučića ili mačića. Nama su bila potrebna uputstva, ili pomoć, da nam se kaže kako da se izvučemo iz ovog beskrajnog kruženja i uđemo u južnu struju. Međutim, pošto se ništa slično nije dogodilo, i nije bilo nikakvih uputstava ni informacija, već samo neka vrsta otmice, došlo mi je da vrištim protiv njihove hladnoće i okrutnosti, kao što malo mače, skriveno u naborima ćebeta na dnu korpe, mjauče usamljeno i slijepo, njušeći okolo i tražeći svoje izgubljene drugare među sve hladnijim naborima ćebeta.
Ostao sam na ivici palube. Trebalo je upravljati brodom i podesiti jedra, jer more ga je vjerovatno već počelo nositi okolo. Nijesam mogao sam upravljati brodom. Odmah sam znao da ga moram napustiti ako neću da ostanem ovdje sam, jer su bile male šanse da će Disk opet sletjeti i ispustiti moje drugare na isti način na koji ih je podigao. Nijesam vjerovao da bi se takvo što moglo dogoditi. A i plašio sam se da ostanem.

Kao da je taj Disk, taj Kristal, prilikom svog prelijetanja preko broda, ili kroz njega, preko mene ili kroz mene, promijenio atmosferu na brodu, promijenio mene. Drhtao sam i tresao se od hladnoće i straha. Jedva sam stajao na nogama, naslanjao sam se čvrsto se držeći za uže. Kada mi se učinilo da sam prestao da drhtim, i kad sam stisnuo zube u nadi da će se malo životne topline vratiti u mene, drhtanje opet poče, poput napada malarije, samo što ovo nije bila groznica, već malaksalost. Sada mi je sve što se nalazilo na brodu izgledalo tako neprijatljski nastrojeno, kao da je dah Diska razotkrio i pokrenuo svu trulež u njemu. Zvučalo bi isuviše jednostavno i obično kad bih rekao da sam se bio prestravio i da sam i dalje bio prestravljen. Ne, bio me je obuzeo osjećaj nečeg tuđeg, kao da sam duboko udahnuo neki nepodnošljivi vazduh. Nijesam uopšte ličio na sebe, i taj prezir koji sam počeo osjećati prema brodu, mnogo jači nego strah, bio je sam po sebi neka vrsta bolesti. Jedra su se, za to vrijeme, tresla i udarala, i nadimala, ili lijeno visila nad mojom glavom. Brod se ljuljao i okretao pri svakom naletu promjenjivog vjetra. Bio je poput napadnutog stvorenja koje su ostavili da umre.

Počeo sam graditi splav, služeći se drvenom građom iz stolarske radnje. Radio sam grozničavo, u želji da što prije pobjegnem odatle. Nije mi ni padalo na pamet da ostanem na brodu, toliko je bio jak moj strah. Ipak sam znao da je opasnije da krenem sam na splavu, nego da ostanem. Na brodu bih imao vode, hrane, kakvo-takvo skrovište, sve dok ne bi potonuo ili se nasukao na neku stijenu. Sve do tog momenta, ja bih bio siguran. Ali, uprkos tome, nijesam mogao ostati. Kao da je činjenica da su me ignorisali, ostavili, odvojili od svih mojih starih drugova, predstavljala sama po sebi prokletstvo. Bio sam žigosan tim brodom.

Radio sam čitavog dana, a kad je pala noć, vezao sam lampu za jarbol i nastavio sa radom. Napravio sam splav od balzamovih greda, veličine četiri sa četiri. Unutra sam ubacio jednu kutiju punu namirnica i bure sa vodom. Zakačio sam jedro za jarbol u sredini. Uzeo sam tri para vesala, a dva bezbjedno vezao za splav. U središtu sam podigao jednu manju platformu izgrađenu od dasaka, površine od oko jednog metra. Sve sam ovo radio u smrtnom strahu, u ledenom bolesnom užasu, dobijajući s vremena na vrijeme takve napade drhtavice da sam morao da se presavijem, kao u grču, i čvrsto se uhvatim ili naslonim na nešto, plašeći se da ću se raspasti na komade.

U zoru je moj splav bio gotov. Nebo ispred mene je poprimalo crvenkastu boju dok sam stajao i gledao u smjeru kretanja broda, tako da sam znao da se zaokrenuo i opet usmjerio ka gvinejskoj struji, Kamerunu ili Kongu. Znao sam da ga moram što prije napustiti, i nadao sam se da ću uspjeti da veslajući izađem iz ove smrtonosne struje što ide ka obali i vratim se u ekvatorski tok. Obukao sam svu odjeću koju sam mogao naći. Spustio sam splav u more vidio da ga nosi kao kakav čep od plute. I dok je nebo plamtjelo u izlasku sunca poput unutrašnjosti zrele breskve, spustio sam se niz uže i bacio se na splav tačno na vrijeme da ga uhvatim prije nego mi izmakne. Kad sam dospio na njega, splav je još uvijek bio suv, mada ga je voda ubrzo počela prskati. Odmah sam zaveslao, leđima okrenut izlazećem suncu. Veslao sam kao da idem u susret bezbjednom i suvom brodu, a ne kao da se udaljavam upravo od jednog takvog. Nakon izvjesnog vremena, kad se sunce već podiglo iznad linije horizonta i zasijalo jasno kroz ljetnju izmaglicu, vidio sam jedra našeg broda u daljini – izgledala su kao roj bijelih leptirova na talasima, daleko iza mene. Plovio sam ka zapadu, bio sam na svom pravom putu. I kad sam se opet okrenuo da pogledam, nijesam znao da li su ono što se bijeli brodska jedra ili pjena na dalekom morskom prevoju. Jer more se, na moju sreću, promijenilo – sada je samo blago talasalo i ljuljalo, nije više bilo uzburkano i promjenjivo. I tako sam veslao cijelog dana, i skoro cijele naredne noći. Veslao sam i veslao i veslao, sve dok nijesam počeo osjećati da moje ruke kao da više nijesu moje, kao da su se pokretale i radile bez moje svjesne volje. I tada, jednog popodneva – mislim da je to bilo tri dana nakon što sam posljednji put vidio jedra svog broda kako nestaju ka istoku – poče jaka oluja koja mi pokvasi odjeću, i u njoj izgubih rezervna vesla. A dva dana poslije toga, tromo i teško more odvuče mi i posljednja vesla koja su mi preostala i od tada se predah na milost i nemilost struji koja skreće od zapada ka sjeveru. I sad imam sve vrijeme ovog svijeta da razmišljam o tome kako se nalazim na onom istom putovanju, nošen istom onom strujom, okolo okolo i naokolo, kako je zapadna Indija moje sljedeće pristanište, i o Nensi sirotog Čarlija, i o njenoj pjesmi, isto kao da sam ostao na brodu sa svojim drugovima. I nakon pjesme žena, isto kao i prije nje, okolo okolo i naokolo, pored Sargaskog mora, oko Golfske struje, okolo, nošeni morem, uz obalu Portugala i Španije, okolo i okolo. Ali, sada se ne nalazim na velikom brodu sa jedrima kao bijelim leptirima, već na malom splavu, i sam sam, okolo i okolo. A sve je isto kao prije, okolo i okolo, samo je plamen moje nade malo oslabio: hoće li Oni, ili Disk, ili ta Kristalna Sprava, uspjeti da primijete moj majušni splav na sred mora kad se sljedeći put budu spuštali? Hoće li me vidjeti i hoće li biti toliko ljubazni da me pozdrave ili da mi doviknu odgovor kad ih budem pitao: Kako da izađem iz ove struje, Prijatelji, uputite me ka drugoj obali, molim vas?

Da, ja ću njih pozdraviti, naravno, iako mi sad ova hladnoća u srcu izaziva strah koji prije nijesam osjećao. Nijesam nikada ranije pomislio, tokom svih tih krugova i kruženja i okruživanja, okolo i okolo, da bi mogli proći a da me prosto i ne primijete, kao što čovjek ne primijeti uspavano mače ili slijepo kuče sakriveno u naborima smrdljivog ćebeta. Zašto bi onda primijetili jedan majušni splav na sred mora? Ipak, ne može se ništa osim ići dalje, bez vesla, bez kompasa, umorno i iscrpljeno. Bilo bi čak dobro i doći na Nensinu obalu i reći joj da se njen Čarli najzad sreo sa – sa čim? Pa, valjda sa Njima, mada je to sve što bih joj mogao reći, ne bih mogao govoriti o tome kako se osjećao kad ga je ta velika sjajna Stvar upila u sebe. Hoće li mi ona tada pjevati svoju pjesmu dok budem splavom plovio kraj njih, hoće li i ostale žene stajati duž zidina svojih ljetnjih vrtova i pjevati, a ja im pjesmom uzvratiti da je vrijeme za ljubav prošlo? A onda ću poći dalje, do Džordžovog prijatelja i doviknuti mu da je Džordž – šta? I gdje? A onda i dalje, pa još dalje i dalje, sve dok opet ne vidim moju Končitu kako me čeka, u odori časne sestre, u koju su je zaodjenula moja lutanja i plovidbe.

Čovjek kao drvo snažno
Odbija oluje.
Ruke, koljena, šake,
Suviše krute za ljubav,
Kao drvo što odbija vjetar.
Ali lagano se budi, I u šumi tamnoj
Vjetar rastavlja lišće
I crna zvijer iz pećine izlazi.
Ljubavi moja, kada kažeš:
‘Bješe oluja,
Bješe ona,
Bješe i zvijer basnoslovna,’
Hoćeš li tada reći i
Kako se prvi put ljubismo stisnutih usana, plašljivo,
I dodirnusmo se rukama, plašljivo,
Kao da je ptica spavala između njih?
Hoćeš li reći:
‘Bješe to mala bijela ptica što me ulovi’?

I tako pjeva ona, svaki put kad prolazim, okolo i okolo, dalje i dalje.

Doktor X: Pa, kako ste danas?
Pacijent: Okolo okolo i naokolo…
Doktor X: Želio bih da znate da sam ja ubijeđen da se vi možete izvući iz ovoga kad god hoćete.
Pacijent: Okolo okolo i naokolo…
Doktor X: Doktor Y. neće biti tu ovog vikenda. Daću vam jedan novi lijek. Da probamo kako će to djelovati.
Pacijent: Unutra i izvan, izvan i unutra. Unutra i izvan, izvan i unutra.
Doktor X: Moje ime je Doktor X. Kako se vi zovete?
Pacijent: Okolo i …

Smatram da je sasvim moguće da se vratio na uzrast od jedanaest ili dvanaest godina. U tom uzrastu i ja sam volio priče o mornarima. Moje mišljenje je da mu se stanje znatno pogoršalo. Činjenica je da on nikada ne primjećuje moje prisustvo, Doktor Y. tvrdi da na njega reaguje.
24. avgust Doktor X.

Doktor Y: Kako se danas zovete?
Pacijent: Možda Odisej?
Doktor Y: Ali Atlantik sigurno nije njegovo more?
Pacijent: Ali sada bi sigurno moglo biti, zar ne?
Doktor Y: Dobro sad, šta je sljedeće na redu?
Pacijent: Možda Jamajka. Nalazim se nešto južnije nego obično.
Doktor Y: Pričali ste danima skoro bez prestanka. Znate li to?
Pacijent: Vi ste mi rekli da pričam. Ja bih radije razmišljao.
Doktor Y: Dobro, ali što god da radite, zapamtite: ne nalazite se ni na kakvom splavu Atlantiku. Nijeste ostali bez prijatelja, nije ih odnio leteći tanjir. Nikada nijeste ni bili pomorac.
Pacijent: Zašto, onda, vjerujem da jesam?
Doktor Y: Kako se stvarno zovete?
Pacijent: Prevarant.
Doktor Y: Gdje živite?
Pacijent: Ovdje.
Doktor Y: Kako se zove vaša žena?
Pacijent: Zar sam oženjen? Kako se zove ona?
Doktor Y: Recite mi, zašto nikad nećete da razgovarate sa Doktorom X.? Prilično je uvrijeđen zbog toga. I ja bih bio.
Pacijent: Već sam vam rekao. Ne vidim ga.
Doktor Y: Prilično smo zabrinuti za vas. Ne znamo više šta da radimo. Prošlo je gotovo dvije sedmice otkad ste došli. U policiji ne znaju ko ste. Samo smo u jedno sigurni: u to da nijeste pomorac, ni profesionalno, ni amaterski. Recite mi, jeste li čitali puno mornarskih priča kad ste bili dječak?
Pacijent: Čovjek i dječak.
Doktor Y: Kako se preziva Džordž? Ili Čarli, kako se on preziva?
Pacijent: Čudno, ne mogu da se sjetim… Da, naravno, svi smo imali isto ime. Ime broda.
Doktor Y: Kako se zvao brod?
Pacijent: Ne sjećam se. Davno se nasukao ili je potonuo. A splav nikad nije imao ime. Splavovi nemaju imena kao ljudi.
Doktor Y: Zašto ne? Hoćete li sad da date svom splavu neko ime?
Pacijent: Kako mogu dati ime splavu, kad ne znam ni sopstveno ime? Ja se zovem… kako? Ko me zove? Kako? Zašto? Vi ste Doktor Zašto*, mene zovu Zašto – tako je, bio je to jedan dobar brod Zašto koji je upao u gvinejsku struju, ostavljajući Koga na klizavom splavu i…
Doktor Y: Samo trenutak. Biću odsutan četiri–pet dana. Doktor X. će brinuti o vama dok se ne vratim. Doći ću da vas vidim odmah kad se vratim.
Pacijent: Unutra i izvan, izvan i unutra, unutra i izvan…

     * Radi se o igri riječima, kao često u prozi Doris Lesing. Naime, englesko slovo ‘y’, kako se zove jedan od doktora u priči, izgovara se isto kao riječ ‘why’ (eng. ‘zašto’). Prim. prev.

     Nova terapija. Librijum 3 Tofronil 3 p.n.d.
29. avgust Doktor X.

More je sad uzburkanije nego prije. Kad mi se splav iskrivi na talasu, vidim ribe kako se nadvijaju nad mojom glavom, a kad me talas zapljusne, ribe i morsko bilje klize po mom licu, da se vrate moru. Kada mi se splav penje naviše, ka vrhu talasa, ribe me gledaju oči u oči kroz zid od vode. Evo ga ono stvorenje vazduha, pomisle one prije nego što mi se razliju po licu i ramenima, a ja, dok me dodiruju i klize po meni, mislim kako su one stvorenja vode, pripadaju mokrom svijetu. Talasi se savijaju i kovitlaju u savršenim prevojima; svaki od njih nosi po tri ribe iz velikih dubina koje su izronile da vide nebo, zatim sitne ribe pogodne za bazen ili teglicu sa vodom, pa tanke svjetlucave planktone, ni vidljive ni nevidljive, samo blistave tačkice u mislima. Ako su ljudi stvorenja vazduha, a ribe, kako velike tako i male, stvorenja vode, koja su onda stvorenja vatre? Ah da, znam, ali nijeste me vidjeli, previdjeli ste me, otrgnuli ste moje drugare od mene i ostavili me da cvilim u naborima smrdljivog ćebeta. Gdje su sad oni, moji prijatelji? Dijele pravdu, zar ne, iz razbuktane vatre, gledaju me oči u oči iz svilenkastih, talasavih plamenova vatre. Gle, eno ga čovjek, stvorenje vazduha, misle oni, udiše žuti plamen kao što mi udišemo H2O. Ima nešto u tom grčevitom udisanju, misle oni – Džordž? siroti Čarli? – što treba uvažiti. Ali oni su sada iznad vazduha, i stanuju u njemu. Oni su bacači vatre. Plamene oluje. Misliš da je pravda nešto što se ljubazno dijeli svima? Ne, ona prži, obara, siječe sve pred sobom. Talasi su tako veliki, uzdižu se brzo i bijesno, više sam pod njima nego iznad njih. Oni uče ljude – ljudi uče ljude – da imaju riblja pluća, da dišu vodu. Ako jednom snažno udahnem vodu hoće li se vlakna mojih pluća prilagoditi padu talasa i povikati: da, da, ti tamo, ti, mornaru, udahni duboko i mi ćemo te ponijeti na vodi kao što te nosimo na vazduhu? Najzad, Oni su sigurno morali naučiti moje prijatelje, Džordža i Čarlsa i Džejmsa i ostale, da duboko, punim plućima, udišu vatru. Ne može mi niko reći da je ono onda bio običan vazduh što smo udisali kad nas je obavio Kristalni vrtlog, ne, bila je to hladna vatra, dah sunca, solarni vjetar, ali u čovjeku postoje pluća koja spavaju kao kod bebe u utrobi, i ona čekaju da ih solarni vjetar ispuni kao jedra. Postoje pluća za vazduh, ali i organi napravljeni od kristalnog zvuka, od raspjevanog svjetla, oni su za solarni vjetar koji će moju ljubav oduvati ka meni. Ili mene ka mojoj ljubavi. Oh, talasi su tako visoki, dižu se, rastu i nadvijaju, više sam ispod njih nego nad njima, moj splav je samo maleni čep od plute na vjetrovitom moru i loše mi je, oh, tako mi je loše, ljuljam se i tresem, tresem i ljuljam, i jadna moja glava, jadna moja pluća, ako ostanem na ovom ljepljivom teškom klizavom i mokrom splavu koji škripi i puca dok golemo more udara, ispovraćaću svoje srce i onesvijestiti se padajući u duboke morske prevoje. Dakle, napustiću splav.

Oh ne, ne, ne, napustio sam brod, svoj dobri brod Zašto, i zakačio sam se kao pijavica za ovaj novi, tvrdi krevet od splava i kako mogu otići sada, osim da se vrtoglavo sunovratim u guste morske šume, poput neke bolesne ptice? Ali, ako bih pronašao stijenu na nekom ostrvcetu? Gluposti, na sred velikog Atlantskog okeana, ovdje na 45 stepeni od Ekvatora, ne postoje ni stijene, ni ostrvceta, ni ostrva, ni luke. Ali, splav se lomi. Lomi se. Balzamovi štapovi su povezani samo običnim kanapima uzduž i po širini i jedan preko drugog, a nikakvi kanapi koje ja imam ne mogu održati ovu nespretno sastavljenu konstrukciju ukrštenih greda čvrsto na moru. Oluja. Tajfun. Nebo je crno od gromova, samo bolesno žućkasta svjetlost uokviruje oblake, a talasi su plavi i crni i viši od crkvenog tornja, i čitav svijet je mokar i hladan, i moje uši zuje i bruje kao da imam malariju. A moj splav ide, plovi, raspada se ispod mene kao slama u kanalu. Ide, a ja plutam, hvatajući se za slamku ili, čak, za riblju kost. Sav sam mokar, i tonem, i hladno mi je, oh, tako mi je hladno, hladno mi je iznutra, tamo gdje bi trebalo da je toplo, duž kičme i u stomaku, hladno je, hladno kao na Mjesecu. Tonem sve niže i niže, ali nemirno more me opet šalje gore, ka svjetlu, i evo, neka stijena tu pod mojom rukom, luka u oluji, mala zašiljena crna stijena koju nijedan mornar prije mene ne pronađe, nema je ni na jednoj mapi, to je samo jedna crna vulkanska stijena, ona je, zapravo, najviši vrh neke goleme planine visoke kilometar ili dva, na čijim padinama ima puno gustih šuma u kojima pasu stada morskih bizona. I ostaću ovdje dok ne prođe oluja i nebo se opet razvedri. Makar ovdje mogu stajati mirno, stijena je mirna, iskočila je iz okeanskog dna prije milion godina i navikla je da čvrsto stoji na svom mjestu uprkos udarima atlanskih vjetrova. U njoj ima jedan dubok usjek, jedna šupljina, i tu ću se smjestiti do jutra. Oh, sad sam opet kopneno biće, koje ima pravo na čvrst i miran san. Ja i stijena, koja je planinski vrh, smo tako postojani i sigurni zajedno, a more se pomjera i talasa. Sada je sigurno. Mirno je. Oluja je prestala i sunce opet sija na ravnom, mirnom i postojanom moru, čija se površina samo blago talasa i ne prska svuda okolo kao ranije, kada kao da je okean htio da raznese sebe na komade. Toplo, raspjevano, slano more juri pored mene ka zapadu do sljedeće stanice u Indiji, zapljuskuje i juri pored mene, jer ja sam čvrsto na stijeni. Čvrsto spavam. Čvrsto. Spavam.

Sestra: Probudite se. Hajde dušo, probudite se. Hajde, ne to, tako je. Sjedite, ispravite se, ja vas držim.
Pacijent: Zašto? Zbog čega?
Sestra: Morate nešto pojesti. Dobro, opet ćete zaspati za koji minut. Možete dobro da spavate, zar ne?
Pacijent: Zašto da spavam kad me stalno budite?
Sestra: Ne treba baš toliko da spavate. Treba da se opustite i odmarate, ali vi stalno spavate.
Pacijent: Ko kaže da treba? Ko mi je dao ove pilule?
Sestra: Da, ali – dobro, nema veze. Popijte ovo.
Pacijent: Odvratno je.
Sestra: To je supa. Dobra, vruća supica.
Pacijent: Ostavite me na miru. Dajete mi pilule, a onda me stalno budite.
Sestra: Stalno vas budim? Ne budim. To je kao kad budite stijenu. Je li vam toplo?
Pacijent: Sunce je izašlo, sunce je…

………………………………………………………..

Ko to ležao nije ispražnjeno na vrućoj stijeni,
Oslanjao se na labav i lijen zvuk vode,
Tonuo u zvuk i slušao naviranje
Plime u školjku, ili krvi
Kroz duboke špilje tijela,
I ipak se hvatao kao davljenik za sunce,
Hvatao za daleko sunce i glasove što dozivaju?

Sestra: Još malo, molim vas.
Pacijent: Nijesam gladan. Naučio sam da dišem vodu. Puna je planktona, znate. Možete hraniti i pluća kao što hranite stomak.
Sestra: Je li, dušo? E pa, nemojte pretjerivati sa tim, jer ćete opet morati da dišete vazduh.
Pacijent: Ja sada dišem vazduh. Nalazim se na jednoj stijeni, znate.

………………………………………………………..

Pogledaj ga poput ptice
Što k’o brod vezan kroz topli vazduh se njiše,
I dolazi iz polja vjetrovitih u dubine okeana
Koji udara gromoglasno i nadire
Strpljivo i postojano ka zemlji tvrdoglavoj,
On se bori da povrati i preokrene
Ono čudovišno rođenje prije mnogo godina
Kad bolno izađe, prvo glava prekrivena algama,
Pa onda i tijelo zemlje,
Mučeno i izmoreno zauvijek majkommorem
Ljubomornim morem što ljubi bol svoj drevni.

Sestra: Zašto ne pođete da sjedite malo u dnevnom boravku? Zar vam nije dosadilo da stalno budete u krevetu?
Pacijent: Ljubomora koja ljubi. Svoj bol.
Sestra: Da li vas boli? Gdje?
Pacijent: Ne mene. Vas. Ljubomorno ljubite i pazite bol.
Sestra: Mene ne boli ništa, uvjeravam vas.
Pacijent:
On pluta na lijenim krilima kroz pjenu,
I tamo, dolje, nešto maleno raširenih ruku i nogu
Hvata se za crnu stijenu kao davljenik,
I on osjeća nad sobom pticu golemu i zna
Da nema ni glasa ni krila ni vjetra
Da slijedi staklaste bezdane,
Njegov sluh ugušila je poplava.

Sestra: Popijte ove pilule, dušo. Tako.
Pacijent:
Ko to još tonuo kao davljenik nije
U slojeve sunčevih zraka koji se prelamaju
Kroz mlitave talase kao svjetlost kroz staklo,
Prolazio pored svjetlucave ribe što klizi kao ptica,
A zatim do dubina gdje mračno je sve,
Gdje svjetlost nestaje kao u dnu šume.
On pada, on pada, pored uplašenih ruku pada
Pored bodljikavih čeljusti i opasnih predjela smrti,
Dok, najzad, ne počine na postelji okeana.

Ovdje na stijenama ima trave i lišaja, i riba,
Plivaju svjetlucajući kroz bilje
I blistava jata plutaju kao treptaji oka,
Ovdje sve živi čudnom logikom noći.
Pluta li ovo kosa jedne lijepe žene što se udavila?
Morske vaši skaču na blijedu stijenu kao žabe.
Sija li ovo tijelo poput opala što prelama boje?
Veliki svodovi kao bijela vrata što se zatvaraju.
Protežu se i trepere kao lice
Uljepšano hloroformom, nasmiješeno lice
Njenog davnog, polu-zaboravljenog, nekada voljenog,
Podiže se kao blijed mjesec kroz vodene zastore,
I prolazi sa očima od kamena kao mjesec što umrije davno.
Naoružao se ravnodušnošću morskog sna
I pluta neosjetljiv na morski korov što hrani se mesom,
Tamo gdje kosturi sa krovova pećina vise
I kao leglo izblijedjelih paukova drhte,
Kao mašine sa korom od korova,
I šipkama i klipovima što tresu se kroz zelenilo…

Sestra: Hajde, dušo. Oh dušo, vi ste se uznemirili, zar ne? Svako ima loših trenutaka, svako se ponekad uznemiri. I ja isto. Razmišljajte o tome na taj način.
Pacijent:
Nije svako upoznao ove dubine,
Ove crne nepredvidive morske izvore,
Gdje svaki zrak dnevne svjetlosti umire daleko iznad,
Gdje je nepomična voda spora i gusta i mutna…

Sestra: Nije dobro što ste ispljunuli pilule.
Pacijent: Mutna, zamućena, sve muti, sva je pomućena…
Sestra: Jedan veliki gutljaj, tako, eto, gotovo.
Pacijent: Budite me i uspavljujete me. Budite me, a zatim me gurate ispod. Sad ću se probuditi. Želim da se probudim.
Sestra: Sjedite, onda.
Pacijent: Ali, šta je ovo, kakve su ovo pilule, kako da se probudim kad vi… ko je onaj čovjek koji me gura ispod, koji me gura da potonem kao što tone davljenik i…?
Sestra: Doktor X. misli da će vam ova terapija pomoći.
Pacijent: A gdje je onaj drugi, onaj borbeni čovjek?
Sestra: Ako mislite na Doktora Y., i on će uskoro opet biti tu.
Pacijent: Moram se podići sa morskog dna. Moram se suočiti sa morskom površinom, bilo da ima oluja ili ne, jer Oni me nikad neće pronaći ovdje dolje. Nije u redu ni što očekujemo od njih da dođu u naš teški vazduh, sav zadimljen i zagađen, ali još da očekujemo da dođu i do dna mora, uz sve potonule brodove, ne, to bi bilo stvarno nerazumno. Ne. Ja moram isplivati i dati im šansu da me ugledaju, ispražnjenog, na vrućoj stijeni.
Sestra: Da, dobro, u redu. Ali, ne ljuljajte se tako jako… nemojte, za ime svega!
Pacijent: Ime svega je nešto sasvim drugo. Moram se probuditi. Moram. Moram stalno gledati, inače se nikad neću izvući i otići odavde.
Sestra: E pa, stvarno ne znam. Možda ta terapija i nije dobra za vas. Ali, sada morate leći. Tako. Okrenite se. Sklupčajte se. Tako. Pst. Pssssssssst. Ššššššššššššš.
Pacijent:
Spavaj spavaj dušo,
Nek’ te ljulja oluja
Ako ti ne povrijediš nju
Ona će tebe

Oduzet mi je razum. Oduzeta su mi sva sredstva. Postao sam nesavitljiv i nepromjenjiv u bujici promjena. Dok sam bio na Dobrom Brodu Lizalica, držao sam se uz pomoć vjetra i mora. Kad sam bio na splavu, nije bilo nikog drugog. Sada sam čvrsto na stijeni. Držim se. Ne mogu ništa osim da se držim. I čekam. Ili da se bacim kao ronilac ka dnu okeana gdje je mračno kao u ribljoj utrobi i nema se gdje ići osim naviše. Ali, imam mogućnost izbora, da. Mogu moliti za prevoz, zar ne? Zakačiti se za rep neke ptice ili ribe. Ako je pas prijatelj čovjeku, ko su prijatelji mornarima? Delfini. Oni nas vole. Oni su nam srodni, kažu, mada iako nikad nijedan delfin nije ubio čovjeka, mi smo pobili toliko njih i to iz radoznalosti, ne čak ni zbog hrane, ni zbog zadovoljstva u ubijanju. Neki delfin će me odvesti mojoj ljubavi. Glatkih leđa, raspjevan, sjajan, taman delfin nježnih očiju i dugog kljuna. Drži se delfinčiću, siroti delfinčiću u tom moru zatrovanom smrdljivim izlučinama iz ljudskih crijeva, i otpadom iz zločinačkog uma ljudskog, nemoj još da umreš, izdrži, nosi me, odvedi me iz ove ledene, beskrajno teške sjeverne struje dolje ka blagoj južnoj struji i dugo željenim obalama. Tako je. Ispod mora, ako treba, ja mogu da dišem vodu kad moram, ili iznad mora ako možeš, da bih mogao pozdraviti prijatelja koji je poprimio oblik plamena ili tračka svjetlosti. Tako, delfinu, jesam li baš težak? Ljubazno stvorenje? Srodan ili ljubazan? Samo me odvedi ka jugu, u toplije struje, oh, sada je nemirno, baca nas i ljulja kao u vrijeme Velike Oluje, kada mi se splav raspao poput slame, ali sada znam da je ovo dobar prelaz, stvaralački, oh, kakav stres, kakav napor, a sada napolje, da, izvan, izašli smo, i dalje plivamo ka zapadu, ali jugo-zapadu, i suprotno od kazaljke na satu, a ranije je bio zapad sa kazaljkom na satu i bez ijednog odredišta osim zapadne Indije i Floride i Sargaskog mora i Golfske struje i zapadnog vjetra i kanarske struje i okolo okolo i naokolo i okolo ali sada, oh delfinu, na ovom krhkom mjehuriću koji nazivamo našom Zemljom, što se okreće sva plava i zelena i šarena, gdje sjeverni vazduh i voda idu u pravcu vremena s lijeva na desno, velike spirale daha i svjetla i vode, sada, oh delfinu, raspjevani prijatelju, mi smo na drugoj stazi, čvrsto ću se uhvatiti i držati do posljednjeg daha tvog strpljenja, strpljivo, dok me najzad ne spustiš na onu plažu, jer, oh delfinu, moraš biti siguran i odvesti me tamo, moraš me najzad spustiti, ne smiješ mi dopustiti da odem previše ka jugu, da me povuče brazilska struja mojih misli, ne, pusti me da nježno zakoračim sa tvojih leđa na srebrni pijesak brazilske obale, gdje se, iznad tvog pogleda, uzdižu plavo-zeleni visovi brazilskih gora. Tamo, tamo je moje pravo odredište i moja ljubav, i tako, delfinu, drži taj pravac.

Tamo, eno je obala. I sada, više nego ikad, moramo se držati svog pravca. Ovdje nema stijena, nema jata, ni podvodnih grebena, delfinu, koji bi uboli tvoj nježni nos ili otkinuli peraja sa tvojih glatkih crnih leđa, ali tamo je blistava obala i od svih opasnosti južne struje ova je najgora, ako budemo gledali u tu lijepu obalu žudeći da se nađemo na njoj, onda će nas struja povući u naš krug zaborava okolo okolo i naokolo i okolo, nazad do afričke obale, do brežuljaka južnog leda koji će nam biti jedino društvo, zato se drži sada, delfinu, i usredsrijedi se na svoj posao, a tvoj posao sam ja, moje kopno, i nikad ne dozvoli da te ponesu snovi o tom srebrnom pijesku i dubokim šumama, jer ako dopustiš, tvoja snaga će se povući kao oseka i skliznućeš ka jugu poput mrtve ili umiruće ribe.

Tamo. Da. Evo nas, približavamo se, snaga valova je u nama. Ali, zatvori uši, delfinu, ne slušaj i ne gledaj, neka sve tvoje misli budu usmjerene na cilj tvog puta. Unutra. I unutra. Sa hladnom strujom što vuče ka jugu sa tvoje lijeve strane. Unutra. Da, ni ja ne gledam, dragi delfinu, jer ako se sada ne domognem te obale i ako budemo morali da skliznemo ka jugu okolo okolo i naokolo i okolo, tada bih te zamolio, delfinu, da me tretiraš kao što ljudi tretiraju delfine i da me presiječeš na pola iz čiste radoznalosti. Ali, evo nas bliže. Da, bliže. Toliko smo blizu sada da drveće na plaži visi iznad nas kao iznad kopnene rijeke. I unutra smo. Hoćeš li poći sa mnom, hoćeš li razdvojiti svoj mekani debeli sjajni rep da napraviš od njega noge za hodanje, za šetanje sa mnom po onim gorama tamo? Ne, dobro onda, zbogom delfinu, zbogom, idi onda ka svom razigranom moru i budi srećan tamo, živi, diši, sve dok te otrov koji čovjek pravi za sva živa bića ne pronađe i ne ubije dok budeš plivao. A sada se spuštam sa tvojih prijateljskih leđa, hvala ti, hvala ti ljubazna ribo, ja osjećam svoje noge čvrsto pod sobom, stojim na sitnom pijesku dok mi ostaci plime rashlađuju članke.

Podijeli

Komentari su suspendovani.