Dorđe Otašević: Balkanski vampir, Srbija i Crna Gora
Kada je riječ o vampirima sa podneblja Balkana, naročito država bivše SFRJ, pred mene se stavlja izuzetno težak zadatak. Na ovu temu postoji toliko podataka, što u naših autora, što u svijetu, pa je veoma zahtjevno sumirati ih u formu koja neće oduzeti previše prostora, a opet reći sve što je potrebno. Ono što je nedvosmisleno značajno je to, da je potrebno napraviti osnovu po kojoj su se ravnali svi autori koji su pisali o vampirima u našim krajevima. Ta osnova je bez sumnje zapis Vuka Karadžića: „ Vukodlak se zove čovjek u koga (po pripovjetkama narodnijem) poslije smrti 40 dana uđe nekakav đavolski duh, i oživi ga (povampiri se). Po tom vukodlak izlazi noću iz groba i davi ljude po kućama i pije krv njihovu. Pošten se čovjek ne može povampiriti, već ako da preko njega mrtva preleti kakva ptica, ili drugo kakvo živinče prijeđe: za to svagda čuvaju mrca da preko njega što ne prijeđe. Vukodlaci se najviše pojavljuju zimi (od Božića tamo do Spasova dne). Kako počnu ljudi mnogo umirati po selu, onda počnu govoriti da je vukodlak u groblju (a gdjekoji počnu kazivati da su ga gdje noću vidjeli sa pokrovom na ramenu), i stanu pogađati ko se povampirio. Kašto uzmu vrana ždrijebca bez biljege, pa ga odvedu na groblje i prevode preko grobova u kojima se boje da nije vukodlak: jer kažu da takovi ždrijebac neće, niti smije, prijeći preko vukodlaka. Ako se o kom uvjere i dogodi se da ga iskopaju, onda se skupe svi seljaci sa glogovijem koljem (jer se on samo glogova koca boji: za to govore kad ga spomenu u kući: „na putu mu broć i glogovo trnje“ – jer su i brotnjaci pokriveni glogovim trnjem –), pa raskopaju grob, a ako u njemu nađu čovjeka da se nije raspao, a oni ga nabodu onijem koljem, pa ga bace na vatru te izgori. Kažu da takovoga vukodlaka nađu u grobu a on se ugojio, naduo i pocrvenjeo od ljudske krvi („crven kao vampir“). Vukodlak dolazi kašto i svojoj ženi (a osobito ako mu je lijepa i mlada) te sniva s njome; i kažu da ono dijete nema kostiju koje se rodi sa vukodlakom. A u vrijeme gladi često ga priviđaju oko vodenica, oko ambara žitnijeh i oko čardaka i koševa kukuruznijeh. Kažu da sve ide sa pokrovom svojijem preko ramena. On se može provući i kroz najmanju rupicu, za to ne pomaže od njega vrata zatvarati kao ni od vještica.“[1]
Definicija i gorenavedeni opis vampira nalazi se u prvom izdanju Vukovog “Srpskog rečnika” iz 1818. godine. To je nesumljivo prvi iscrpan i detaljan opis ovih bića u svijetu. Međutim, ono što je mene lično fasciniralo a značajno je višestruko, kako sociološki, tako i antropološki, etnološki i istorijski je pominjanje rituala iskopavanja i spaljivanja leševa u Ustavu srednjovjekovne Srbije, poznatom još i kao Zakon blagovjernago cara Stefana i Dušanovom zakoniku. Ovaj dokument, koji je uz Zakonopravilo Svetog Save, najznačajniji dokument iz tog perioda srpske države, donesen je na saboru vlastele i crkvenih velikodostojnika, na Vaznesenje Gospodnje 21.05.1349. godine (po Julijanskom kalendaru) u Skoplju. Njegov dvadeseti član ću ovdje prenijeti u cjelosti:
“20. O vračarima, koji tela mrtvih spaljuju:
I ljudi, koji vračbinama uzimaju iz grobova, te ih spaljuju, to selo, koje to učini, da plati vraždu. a ako bude pop na to došao, da mu se uzme popovstvo.”[2]
Ukoliko analiziramo ovaj fragment zakonika, vidimo da se nedvosmisleno govori o ljudima koji su se između ostalog profesionalno bavili uništavanjem vampira. Jasno je da se radi o povratnicima ili strahu od njih, jer se pominje kazna za selo koje angažuje vračara da iskopa tijelo i kazna za popa koji to dozvoli. Nema boljeg načina za objašnjavanje ovakvog postupka, osim to da je postojao toliki strah od zlodjela nekoga ko je već mrtav i koji se nije smirio ni na onom svijetu, pa je bilo potrebno potražiti “profesionalnu” pomoć. U skladu sa kasnijim vjerovanjima, pretpostavljam da su iskopavana i spaljivana tijela osoba koje su za života bile zle ili se sumnjalo da praktikuju magiju, a da se čitav proces započinjao kada bi se desile epidemije neke bolesti ili čega sličnog.
Sada ću nešto reći o ličnostima (nekima već pomenutim) koje su smatrane vampirima i tako i tretirane.
Izvesni Petar Blagojević povampirio se prije Save Savanovića i tako ušao u anale kao prvi vampir u Srbiji. O njemu, za razliku od Savanovića, postoje ozbiljniji dokazi od literarnih – austrijska štampa prenela je 1725. godine izveštaj u kome se sasvim ozbiljno govori o postojanju vampira u Srbiji. Legenda o Savi govori da je bio imućan trgovac koji se zaljubio u djevojku iz sela. Njen otac je odbio prosidbu jer je Sava bio mnogo stariji od nje. Nakon toga on se promijenio, postao mrzovoljan, i odlučio da se osveti tako što će ubiti djevojku. Jednog dana ju je sačekao i pucao joj u leđa. Njegov brat, koji ga je pratio, pokušao je da mu otme kuburu i potukli su se. Tada su naišli pastiri koji su, vidjevši zločin, Savu prebili motkama, a njegovog brata upucali. Kažu da se posle toga Sava povampirio i morio ljude u vodenici na rijeci Rogatici narednih 99 godina.
„Ej, Savo Savanoviću, devedeset godina vampiruješ, i ne osta bez večere kao večeras!” Tom rečenicom, iz pripovjetke „Posle devedeset godina”, odao se najpoznatiji srpski vampir. Pošto se odao imenom, mještani Zarožja su pronašli Savanovićev grob i smirili ga glogovim kocem. Literarna i docnija TV slava (Leptirica, RTS, 1973) učinili su, ipak, da Sava Savanović postane poznat kao „prvi srpski vampir”, od Glišićeve novele pa sve do urušavanja vodenice u kojoj je nekada „ordinirao”. Mediji, i domaći i strani, pohrlili su u Zarožje pošto su mještani vješto proturili vijest da Sava Savanović traži novo stanište. Milovan Glišić je Savanovića sveo samo na leptira koji plaši djecu, ali turističke ambicije dovitljivih seljana Zarožja učinile su svoje. Stvar sa vampirima u Srbiji, međutim, nekada nije baš bila za šalu. Selo Kisiljevo kod Požarevca, kao i većina srpskih sela, vremenom je prilično opustilo, mnogo je zatvorenih kuća koje djeluju avetinjski.
Broj stanovnika se u posljednjih desetak godina takođe drastično smanjio, a oni koji su ostali, sjećaju se priča svojih predaka o prvom srpskom vampiru Petru Blagojeviću, koji je harao ovim mjestom početkom 18. vijeka, ali mu je medijsku slavu preoteo Sava Savanović iz Zarožja.
Pretraga pak pokazuje da je u austrijskim izvorima Petar Blagojević (Peter Plogojowitz) zabilježen kao seljak iz Srbije, za kojeg se vezuje legenda da je poslije smrti postao vampir.
Navodi se da je živio u 18. vijeku u selu Kisilova (današnje Kisiljevo), u sjevernijem dijelu centralne Srbije, koja je tada bila dio austrijskog carstva (od 1718. do 1739).
Nakon smrti Petra Blagojevića, ljudi u ovom kraju počeli su poslije kratke i misteriozne bolesti da umiru. Nastala je sumnja da se Petar povampirio. Na samrtnoj postelji mnogi su tvrdili da im se umrli Blagojević u noći ukazivao i da ih je davio. Njegova supruga je pobjegla neposredno posle tih čudnih zbivanja, rekavši da joj je u snu došao mrtav muž tražeći svoje opanke.
Najzad, dva mjeseca po ukopu, u junu 1725. godine, otvoren je Blagojevićev grob, tijelo mu navodno nije trulilo, a na usnama je imao svježu krv. Mještani su proboli kolac kroz njegovo tijelo i spalili ga. Odgovorni službenik austrijske uprave bio je protiv toga, ali je pristao zbog velikog straha koji je vladao među stanovništvom.
Izveštaj Frombalda, carskog načelnika Gradištanske oblasti, objavljen je potom u bečkom časopisu Wienerisches Diarium i spada u prva pominjanja vampirizma u Evropi i svijetu.
Prema riječima zvonara crkve u Kisiljevu Borislava Dragojevića, poslije Perine smrti austrijska vojna uprava poslala je komisiju da ispita da li vampiri u Srbiji postoje i da li se razvila epidemija vampira.“Otvarali su grobove ljudi za koje se pričalo da su se povampirili. Austrijski komesari su naredili spaljivanje svih leševa koji su djelovali živo, a od tada u selu postoji kletva: ‘Dabogda te Pera posetio!’”.[3]
Pored Blagojevića, austrijski izvori pominju još jednog Srbina, Arnauta Pavla i vežu ga za slučajeve vampirizma. Arnaut Pavle (u zapadnoj literaturi poznat kao Arnold Paole) bio je srpski hajduk za kojeg se vjeruje da je posle smrti postao vampir. Smatra se da njegovo ime „Arnaut“ označava njegovu vojnu službu u osmanlijskoj vojsci, jer su hrišćanske najamnike u turskoj vojsci tada nazivali „arnautima“. Vrativši se, početkom 1725.godine u rodno selo Medveđu (po nekim izvorima u Madrejgu u Mađarskoj), u blizini Svilajnca, kupivši nešto zemlje i oženivši se komšijinom ćerkom, Arnaut Pavle je često znao da pripovjeda kako se u Kasoviji sukobio sa vampirom. Uspio je da se odbrani tako što je pojeo izvjesnu količinu zemlje iz vampirovog groba i istrljao se njegovom krvlju, ne znajući da je time i sam postao vampir.
Kad je krajem 1725. (ili 1727. godine) Pavle umro, sahranjen je na mjesnom groblju u Medveđi blizu Beograda. Nakon njegove smrti (po nekim izvorima tek nakon 20-30 godina) mještani su viđali Pavla kako noću luta selom i tvrdili kako ih posjećuje i davi. Zbog sve češćih pritužbi, austrijska vojna uprava u Beogradu poslala je zvaničnu komisiju: komesara Johanesa Flikingera, Butenera i J.H. fon Lindenfelsa, vojne ljekare Isaka Zigela i Johana Fridriha Baumgertnera i jednog svještenika, koji su uz prisustvo mjesnih starešina, otvorili grobove umrlih i ekshumirali njihova tijela. Našli su da tijela mrtvaca nisu istrulila, da su im kosa i nokti porasli, a da im iz usta, nosa i ušiju curi sveža krv. Lokalnim Ciganima naređeno je da leševima probiju kolac kroz srce i odsjeku im glave, a potom ih spale. Opširan izveštaj, pod nazivom “Visum et repertum”[4], koji je Johanes Flikinger poslao u Beč i u kojem je pokušao da objasni pomenuta dešavanja, objavljen je u više novina u Evropi i izazvao dugogodišnju diskusiju o vampirima.[5]Pored Pavla, u izvještaju se još po imenu pominje izvjesna baba Milica, koja je jela meso ovaca zaraženih vampirizmom (!!!)a onda ubila nekih pedeset ljudi. Mještani svjedoče da su staricu pokopali suvu i mršavu, kakva je bila za života, da bi je, kada su otkopali grob, pronašli punašnu i bucmastu.[6] Ovaj primjer prilično jasno ilustruje pomamu “vampirizma” koja je vladala u Srbiji. Iako, mada rijetko, postoji vjerovanje o životinjama koje postaju vampiri (po logici stvari životinja bi se povampirila na isti način kao i čovjek, kada je ujede i ubije vampir, premda je to iz razloga bazične anatomsko fiziološke razlike potpuno apsurdno), dozvoljavam sebi slobodu da ovaj slučaj objasnim kao slučaj bjesnila, jer svi dokazi ukazuju na to. Mnogo puta su simptomi bjesnila mistifikovani. U furioznom (pomamnom) obliku bjesnila od kojeg obolijeva 80% zaraženih, dominira psihomotorni nemir sa izraženom hidrofobijom i aerofobijom (strah od strujanja vazduha). Takođe dominiraju halucinacije i razdražljivost visokog stepena…[7] Dakle, u slučaju baba Milice vjerovatno nije bilo ničega natprirodnog. Što se tiče promjena njenog leša, izvjesno da je to samo posljedica procesa bakterijske dekompozicije (raspadanja) koja je nezaobilazna. Takođe, poznata vampirica je i Vlajna Ruža, koja je plašila ljude po grobljima ili ih odvlačila u Dunav. Za nju se vjerovalo da je postala vampirica za života.
Istraživanje i ubijanje vampira nastavljeno je u Srbiji i u XIX vijeku. Nova državna vlast u Srbiji suočena je sa velikim izazovom živih narodnih vjerovanja, kojima su tumačeni uzroci otežanih životnih prilika. Nakon obraćanja lokalnom knezu i vladiki, 8. marta 1820. godine kmetovi i trgovci sa Uba traže od kneza Miloša (Obrenović, prim. aut) da otkopaju grob i unište vampira za kojeg su vjerovali da izaziva bolesti i povišenu smrtnost ljudi. Pozivajući se na tradiciju, mještani ističu potrebu da se isele ukoliko im se ne dozvoli da ubiju vampira. Pismom od 10. marta br. 285, dozvoljeno im je otkopavanje sumnjivih vampirskih grobova, ali samo da bi se uvjerili u svoje sujevjerje. Tom prilikom se ističe zabrana skrnavljenja leševa i nužno prisustvo vladike. [8]Poslije vijesti o uznemiravanju mrtvih zatraženo je ispitivanje i privođenje vampirdžije. Jevrem Obrenović se 7. aprila iste godine iz svoje kneževske kancelarije u Valjevu obraća Milošu izveštavajući ga da su Ubljani bez prisustva vladike ubili vampira. Kocem su odsecali i drobili glavu umrlog koju su stavili kod nogu. Naglašavajući da su iz otvorenog groba psi izvukli leš jedne žene i pojeli je, Jevrem ističe da će glavne aktere ovog slučaja privesti i poslati.[9]
Još jedan slučaj sa kraja XIX vijeka, tačnije 1880. godine, opisuje M. Đ. Miličević. U vrijeme ovčje bolesti zvane prostrel, od koje je uginulo mnogo ovaca, u niškom okrugu je, pomenute godine, otkopan i spaljen pokojnik dva meseca posle sahrane zbog verovanja da napada i jede ovce. Pokojnik je doveden u vezu i sa umrlim iz njegove familije u Bosni, koji je isto činio. Međutim, bosansko selo se oslobodilo vampira tako što je on, prema pričanju, ušao u ovcu koju je pojeo kurjak.[10]
U Crnoj Gori nema konkretnijih primjera ili barem ja do njih nisam uspio doći do njih, jer gotovo da nijedan autor nije pisao o ovoj pojavi kod nas. Poznat je slučaj iz 1901. godine kad se u Kučima povampirio izvjesni J. V. Ivanović. Interesantno kod ovog plemena je to što je izuzetno izraženo mistično vjerovanje u zagrobni život, kao nigdje drugo u Crnoj Gori niti u Brdima. U jednom trenutku je bilo izraženo do te mjere da se sumnjalo da su Marko Miljanov i ostale glavešine iz Kuča svi redom vampiri. Prije nekoliko godina u dnevnim novinama “Vijesti” izašao je članak o čudnom slučaju u Žabljaku Crnojevića gdje je pisalo o gospođi čije ime nije navedeno, koja je bila u strahu od noćnih posjeta svoje pokojne ćerke. Navodno, oko ponoći bi se pojavila pokojnica kucajući na vrata i prozore i moleći je da je pusti da uđe u kuću. Što se tiče ovog konkretnog događaja postoji razloga za skepsu ali ovaj kraj Crne Gore je takođe poznat po jezivoj kletvi: “Majki krv pio!” koja daje jasne insinuacije o vjerovanju njegovih žitelja…
U Hrvatskoj takođe imamo dva dokumentovana i poznata slučaja vampirizma. Prvi je Jure Grando iz sela Kringa. Selo nedaleko od Pazina u središnjem dijelu Istre, spominje se u knjizi Čast Vojvodine Kranjske Johana Vajharda Valvazora (1641-1692), čuvenog pisca i istoričara. Godine 1672. godine u ovom malom mjestu dogodio se neobičan slučaj. Mještani su iskopali izvesnog J. Granda i odsjekli mu glavu. Rečeni čovjek umro je šesnaest godina ranije i noću je, iako je sahranjen po svim pogrebnim običajima, šetao ulicama sela i plašio stanovništvo. Umro bi svako na čija bi vrata zakucao. Tvrdi se i da je obljubio svoju udovicu. Devet se mještana okupilo kako bi upokojili vampira. Ponijeli su raspeće i pri svjetlosti buktinja otišli na lokalno groblje i otkopali Jurin grob. Lice mrtvaca bilo je crveno, a usta razvučena u osmjeh. Kad su ga ugledali sva devetorica pobjegoše glavom bez obzira. Župan je pokušao da ih ohrabri i nagovori da se vrate na groblje i probiju zašiljen kolac od bijelog gloga kroz trbuh mrtvaca. Kako nisu uspjeli da protjeraju kolac kroz utrobu, jedan od mještana uzeo je sjekiru i odsjekao pokojniku glavu. Mrtvac je kriknuo i presamitio se kao da je živ, kad se grob ispunio krvlju.
Drugi slučaj je Vampirica iz sela Peroj. U Istri, u selu Peroj, koje je 1692. godine bilo naseljeno crnogorskim življem, zabilježen je slučaj vampirizma. U tijelo mrtve djevojčice ušao je zloduh, zbog čega je mjesto snašlo veliko nevrijeme. Da bi utvrdili da li se djevojčica zaista povampirila mještani su pustili crno ždrebe na groblje: ako se zaustavi ispred nekog groba, onda je to znak da u njemu počiva vampir. Kad se to dogodilo mještani su otkopali grob i našli djevojčicu kako sjedi, kao da je živa, i češlja se. Pokušali su da je uplaše, preobrate, ali pošto se nije dala, probili su je glogovim kolcem. Iz rane je potekla krv koja je natopila čitav grob. Pošto su je upokojili, Peroj je zahvatilo još jedno nevrijeme, a kad je ono prošlo, život se vratio u normalu.[11] U ovom slučaju vampir bi se mogao uporediti sa Vjetrovnjacima ili zmajevitim ljudima koje Zečević u svojoj knjizi opisuje kao žive osobe demonskih osobina i koji se bore protiv nevremena ili ga donose u određene krajeve, iako je ovdje situacija drugačija jer je protagonista mrtav.
Veselin Čajkanović, autoritet po pitanju etnologije sa naših prostora je u svojoj knjizi napravio uporednu analizu korijena mita o vampiru, razvoja mita kroz istoriju, a sve to u odnosu na jedan slučaj koji se odigrao u selu Tuparanima (nekad vlaseničkom srezu) u Bosni. “Stari seljak Paja Tomić… umro je… 9 aprila ove godine. Malo posle njegove smrti počela je da se žali njegova žena Cvija da joj mrtvi muž kao duh dolazi preko noći, i da trči po kući i plaši sve ukućane. Neko je Cviji verovao, neko i nije, tek ona je neprestano tvrdila da joj se muž povampirio i da dolazi svake noći. Tako je trajalo čitav mesec dana, kada su, kažu, i sinovi primetili vampira u kući. Sinovi umrloga starca, Stevo i Krsto Tomić, sazovu celo selo na dogovor šta da rade sa njihovim povampirenim ocem. Svi su seljaci bili za to da se vampir uništi. Rešili su da se leš iskopa, spali na vatri i pepeo rasturi. Odluka je privedena u delo. Seljaci, naoružani pijucima i ašovima, pošli su na groblje. Drugi su nosili drva za lomaču, a jedan je spremio ušiljen glogov kolac. Cela seljačka gomila, predvođena sinovima umrlog Paje, došla je na groblje. Leš je iskopan, proboden glogovim kocem i bačen na lomaču. Pošto je leš spaljen, rasturili su mu pepeo, a ono nekoliko ugljenisanih kostiju što je ostalo bacili su natrag u grobnicu…”[12]
Kao što vidimo iz gorenavedenih primjera, vjerovanje u vampire je dominantno u ruralnim predjelima bivše Jugoslavije. Jedan posebno interesantan naučni rad Gordane Blagojević sa Etnografskog instituta SANU, bavi se vjerovanjima u vampire u selu Strelac u Srbiji, koje se nalazi u slivu rečice Murgovice koja je opet jedina značajnija pritoka rijeke Lužnice, po kojoj je čitav kraj dobio ime Lužnički srez. Priče o vampirima u ovom selu su omiljene i mještani tvrde da iako ih je ranije bilo mnogo više da postoje i sad. Autorka se terenskim istraživanjem u ovoj oblasti bavila 2003. godine i sakupila veliki broj priča koje su joj seljani kazivali po sopstvenom iskustvu ili po iskustvima bliskih ljudi. Za razliku od Čajkanovićevih tvrdnji da su žene-vampiri rijetkost, po materijalu skupljenom iz ovog sela većina vampira su upravo žene. Iako se akcenat u ovim pričama stavlja na vampire kao pohodioce štala i pojata, u kojima uznemiravaju i piju krv domaćim životinjama, meni je nadasve interesantno vjerovanje da vampir uzjaše žrtvu a da ona to ne vidi već samo osjeća ogroman teret na leđima. Jednu takvu priču prenosim u cjelosti:
“Jedna žena iz sela, Zlata, vraćala se iz planine sa žetve, a na leđima je nosila nekoje dete malečko u lelejću (nosiljka za dijete prim. aut.). U jednom trenutku osetila je veliku težinu na leđima – osećam dete od dva meseca, nije moguće da je tako teško. Prošla je pored kuće u kojoj je živela Stojana i nazvala joj: Dobro veče! Stojana je bila subotnik (osoba rođena u subotu koja po srpskoj mitologiji može vidjeti vampira, prim. aut.), pa ju je pitala: Vide li Cvetu negde, a ova joj je odgovorila: Gde ću da ju vidim, ti ako ju vidiš – ja ju ne vidim! Posle joj je Stojana ispričala da se Cveta bila ukačila vrz lelejću, na deteto sedela i kad je ona rekla: Vide li Cvetu negde, ova joj je pripretila prstom. Cveta je bila njena zaova koja se uvampirila. Kada je žena došla do raskršća (do raskrsje), Cveta je skočila sa nje.[13]
Kao što sam već pominjao, čovjek može postati vampirom i za života i poslije smrti. U selu Strelac kada neko postane vampir, za takvu osobu kažu uvampirio se, pokvario se. Dakle, možemo vidjeti da se u ovom mjestu vjerovalo da potonji vampir ne mora nužno biti loš čovjek. Mjere koje su se koristile za zaštitu od povampirenja dijelile su se, po Zečeviću, na one prije i poslije sahrane. Iz predostrožnosti, odar sa pokojnikom se polagao uza zid, da ga ne bi preskočila mačka ili neka druga domaća životinja, ili su sve životinje koje se inače slobodno kreću po kući zatvarane. Kovčeg bi se morao namazati bijelim lukom, jednim od najvažnijih zaštitnih sredstava. Kađenje kučinom se takođe smatralo jakom preventivnom mjerom. Radi sprječavanja povampirenja negdje su nosili pokojnikovu kapu tri puta oko kovčega a onda mu je stavljali u kovčeg kraj nogu. Pokojnik se opasivao kupinovim trnjem, u usta mu je sipano vino, stavljan vosak i kopče sa njegove košulje, a u ruke stavljan hljeb i so. Na raskršću se palila vatra u kojoj bi izgorelo nešto od pokojnikove odjeće. Pošto se smatralo da je za vampire voda nepremostiva prepreka, groblja su obično podizana na mjestima koja su se nalazila preko neke vode. Od svih preventivnih mjera, najpouzdanijom se smatralo fizičko oštećenje pokojnikovog tijela, pa bi se pokojnikovo tijelo “načinjalo” trnom ili nekim oštrim predmetom po grudima, koljenu i ispod koljena, po peti. Zbog vjerovanja da je vampir samo pihtijasta masa zaštićena kožnim omotačem, oštećenje istog značilo bi da se ne može održati u konzistentnoj formi.
Drugi niz preventivnih mjera se odnosio na radnje koje su se obavljale neposredno poslije sahrane. Prostorija u kojoj je pokojnik ispustio dušu kadila bi se kučinom sve do prve subote, a onda do četrdesnice jednom nedjeljno. U nekim selima bi se treću noć posle smrti obnovio raonikoko pokojnikove kuće (uzorana brazda koja je okruživala kuću, jedna forma magijskog zaštitnog kruga) i to bi radila obično neka žena hodajući unatraške (posebnu pažnju zavređuje kretanje suprotno normalnom osobe koja pravi raonik, vjerovatno zarad zbunjivanja duše pokojnika). U prozore i vrata stavljao bi se glogov trn ili kakav štap i tu je ostajao četrdeset dana a na mjestu gdje je pokojnik izdahnuo bi se ubadao trn ili ekser. Kada bi tijelo bilo položeno u grob, na sve četiri strane bi se upalile svijeće (vjerovatno kao zaostavština nekadašnjeg spaljivanja), grob bi se opasao crnom vunicom, što je opet predstavljalo jednu vrstu magijskog kruga. Negdje su na ulazu od groblja ostavljani djelovi pokojnikove odjeće kako ovaj ne bi mogao da izađe dalje od tog mjesta, zemlja na grobu se bušila glogovim trnom i u nju se usipala vrela voda (po Gordani Blagojević, jedan od načina za tjeranje ili ubijanje vampira je parenje vrelom vodom, što su mogli izvesti subotnici jer su ga oni jedino vidjeli) ili bi se u pokojnikovu čarapu stavljalo malo zemlje sa groblja i bacala bi se u rijeku, pri čemu onaj koji je nosi ne bi smio da se osvrće. Ukoliko bi se uprkos svim mjerama osoba povampirila korištene su već pominjane metode za zaštitu i uništavanje vampira, dodao bih još samo da u koliko se sumnjalo da se u selu pojavio vampir, na vratima kuća seljani bi katranom nacrtali krst a kuća bi se kadila katranom jer se vjerovalo da od ovog simbola i mirisa katrana vampir bježi. [14]
Metoda “borbe” protiv živog vampira koja se primjenjuje u selu Strelac vrijedi biti posebno pomenuta. Seljani su vjerovali da svako ko se razboli a ne želi biti liječen, ko ne želi primati inekciju npr je vampir. Kada bi se posumnjalo da je neko živi vampir neko od članova njegove porodice bi pristupio uočavanju, na taj način što su navodnom vampiru nabrajana zlodjela koja je počinio, i ta osoba bi ubrzo nakon toga umrla. Ovo je jako slično poslednjoj pričesti kada se osoba na samrti oslobađa grijeha njihovim kazivanjem. Porodica je imala veoma bitnu ulogu u svemu ovom jer se vjerovalo da postoje genetske predispozicije za povampirenje, pa su se tako članovi porodice jedino mogli boriti protiv vampira.
Utemeljenost mita o vampiru kod balkanskih naroda je naprosto fascinantna. Mitologija slovenskih naroda je prepuna fantastičnih bića koja svojim osobinama kreiraju potpuno hipnotički etnološki svijet. Vampiri su posebna kategorija, koja je, kao što smo vidjeli na konkretnim primjerima, ostavila dubok trag balkanskoj, evropskoj i svjetskoj kulturnoj baštini. Upravo je u periodu koji je preloman za savremeno društvo i cjelokupnu ljudsku istoriju vampir po prvi put dobio lice. U vijeku američkog rata za nezavisnost i Francuske buržoaske revolucije očigledna je evolucija svijesti čovječanstva sa više aspekata, od kojih je za ovaj rad bitan upravo taj bljesak koji je strahu dao lice. Apsurdno bi bilo govoriti da i prije nisu postojali ljudi-zvijeri čije su monstruozne djelatnosti ostale upamćene, ali tek nakon Francuske revolucije opao je uticaj Vatikana, a sa njim se sve ono što je bilo božansko/demonsko prizemljilo i formiralo kao kontekst socijalne patologije. Tako da od vjekovnog determinizma vampirske pošasti kao spiritualnog zla i striktno demonskog entiteta, dolazimo do lika svakodnevnog čovjeka, stvorenja od krvi i mesa, zaposjednutog nečastivim duhom. Upravo je ovaj period ključan za razdvajanje konstatacija navedenih u hipotezi ovog rada. Prelaz između „straha od mraka“ tj. primarnog straha ka strahu od određene ličnosti tj. animalnih poriva koje ista ispoljava je očigledan, potkrijepljen primjerima i hronološki egzaktan i čini se da je direktna posljedica opadanja religijske dogme.
O autoru
Đorđije Otašević, rođen u Beranama 10.10.1986. Zavšio osnovne, specijalističke i magistarske studije na Fakultetu političkih nauka u Podgorici. Nakon studija radio kao saradnik u nastavi na matičnom fakultetu na predmetu filozofija. Bavi se istraživanjem na polju antropologije, mitologije i etnologije.
[1] Preuzeto sa sajta http://silvy1102.wordpress.com
[2] Dušanov zakonik- e verzija sa predgovorom Stojana Jašića
[3] Korišćen članak Ko je bio prvi vampir u Srbiji, unos na sajt http://www.svet.rs/planeta/ko-je-bio-prvi-vampir-u-srbiji
[4] „Viđeno i otkriveno“ prim. aut
[5] Korisćen članak Lujak, Tamara, Vampiri među nama, unos na sajt http://belegbg.wordpress.com/2013/04/27/vampiri-medu-nama/
[6] Korišćen članak Kratka povijest mita o vampirima #2, unos na sajt http://fanfo.org/2011/03/10/kratka-povijest-mita-o-vampirima-2/
[7] Podaci o bjesnilu preuzeti sa sajta http://www.simptomi.rs/index.php/bolesti/22-infektivne-bolesti/1468-besnilo-rabies
[8] Đorđević, Tihomir, Građa za srpske narodne običaje iz vremena prve vlade kneza Miloša Obrenovića, SEZb 14. Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1909, str. 432.
[9] Ibidem, str. 432-433.
[10] M. Đ. Miličević, Kraljevina Srbija, Beograd, 1884, str. 156.
[11] Ibidem str. 160
[12] Čajkanović, Veselin, Mit i religija u Srba, Srpska književna zadruga, Beograd, 1973, str. 116.
[13] Korišćen naučni rad Blagojević, Gordana, Prilog proučavanju vampira u Srba ili lužničke priče o vampiru, etnografski institut SANU, 2004. unos na http://scindeks-clanci.ceon.rs/data/pdf/0350-0861/2004/0350-08610452235B.pdf
[14] Korišćena knjiga Slobodana Zečevića, Mitska bića srpskih predanja Službeni glasnik, Beograd, 2007, str. 110-116.