Preveo: Goran Martinović

Otišao sam u prodavnicu da kupim sapun. Stajao sam neko vrijeme ispred primamljivih ambalaža, “RUB”, “FAB”, “TUB”. Nijesam se mogao odluči pa sam zatvorio oči i ispružio ruku na slijepo, a kad sam ih otvorio njena ruka je držala moju. Ime joj je gospođa Dejvis, rekla je, a “TUB” je, po njenom mišljenju, najbolje od asortimana za jedno dobro čišćenje. Otišli smo na ručak u jedan meksički restoran čiji je ona vlasnik, kako se ispostavilo. Odvela me je u kuhinju i pokazala rafove finih tortilja boje bež i izglancane parne kotlove. Rekao sam joj kako nijesam naročito vješt sa ženama, a ona je odgovorila da to nije važno jer svega nekoliko muškaraca jeste, te kako ništa nije važno sada kada Džejk više nije tu, ali bih mogao poslužiti na neko vrijeme, te da sjednem i uzmem jednu “Carta Blanca”. Te ja sjedoh i poručih hladno pivo; Bog je stajao u podrumu i očitavao brojilo kako bismo znali koliko je blagodati potrošeno u junu. Blagodet je električna energija, kako nauka kaže, ona nije kao energija, ona je energija, a Bog je bio dolje u podrumu, lampom zaturenom u zadnjem džepu očitavao je u Svojoj plavoj radničkoj uniformi.
“Mehaničko doba se bliži kraju,” rekao sam joj.
“Ili je već gotovo,” odgovorila je.
“Bilo je to dobro doba,” rekao sam. “Bilo je prijatno u njemu, relativno. Vjerovatno neću toliko uživati u vremenu koje dolazi, ne dopada mi se kako izgleda.”
“Treba biti pošten, još uvijek ne znamo kakvo je vrijeme koje dolazi. Premda u dubini osjećam da će biti štetno po lično blagostanje i udobnost, a to je ono što ja volim, blagostanje i udobnost.”
“Misliš li da se nešto može preduzeti?” pitao sam.
“Da se prigrlimo i stegnemo”, rekla je gospođa Dejvis. “Možemo se prigrliti i stegnuti. To će dosaditi, naravno, sve dosadi vremenom…”
Onda smo otišli kod mene da se grlimo i stežemo. Mnoge žene ljeti imaju išarano tijelo kad se svuku, ali gospođa Dejvis je bila u jednom bakarnom tonu. Ostala je nekoliko dana, činilo se da gospođa Dejvis voli da se grli i steže. Povremeno bi obišla restoran održavajući sve izglancanim, razdjeljujući novac zaposlenima, vraćajući se sa gomilom tortilja, kutijama Carta Blanca, činijama gvakamole, premda sam ja sve platio budući da nisam želio da osjećam neku obavezu.
Pjevao sam joj jednu pjesmu, pjesmu velikih očekivanja.
“Ralf dolazi,” pjevao sam, “Ralf korača krupno u svom blistavom odijelu preko planina i nebeskih tijela, preko parkirališta i fontana ka svilenoj strani tvojoj. Ralf dolazi, nosi šareni kaput a u njemu hrpu značajnih platnih kartica, grabi ka tebi, grabi do vrhunca tvojih magličastih snova u prasku krvi i zemlje na kraju mehaničkog doba. Ralf dolazi u pratnji pedest kopljonoša i pedest gospi koje listovima spanaća posipaju njegovu stazu. Ralf je savršen,” pjevao sam, “ali Ralf vrvi od tragičnih nedostataka, može popiti više od pedeset trkača a da ne poklekne, može učestvovati u skupu sa pedeset plesačica, a da ne poklekne – u ispeglanim čarapama Ralf je takav kicoš, Ralf je ipak u blatu sa svima nama, Ralf prodaje blato za posebnu industrijsku namjenu po visokoj cijeni, i on grabi, grabi, grabi ka tvom srcu koje čeka. Svakako, ne moraš da ga gotiviš, neki ljudi su krajnje izbirljivi. Ralf dolazi,” pjevao sam joj, “on korača preko prošaranih polja i plahovitih rijeka i on će promijeniti tvoj život na bolje, vjerovatno, a ti ćeš se srušiti od radosti pri dodiru njegove ozbiljne, darežljive, blage ruke, premda sam svjestan da neki ljudi ne vole blagostanje; Ralf dolazi, čujem odjeke papaka na dobošu istorije, on grabi ka tebi kao što je to činio čitavog života svog.”
“Da”, reče gospođa Dejvis kada sam završio sa pjevanjem, “to je ono što zaslužujem. Ali to vjerovatno neću dobiti. U međuvremenu, tu ste vi.”

* * *

A onda je Bog lio kišu četrdeset dana i četrdeset noći, a kada je voda probila kroz pročelje kuće ušli smo u čamac; gospođi Dejvis se dopao manevar kojim sam spustio čamac sa prikolice i izveo ga iz garaže, to je podstaklo sjećanje na Džejka.
“Džejk je bio direktan čovjek,” rekla je, “prost, to mu je pomoglo da bude onakav kakav je bio.” Zurila je ćudljivo u svoj poplavljeni Skoč dok su se krhotine oko nas odbijale od talasa, no ona nije marila. “To je tip muškarca koji se meni dopada”, rekla je, “snažan i prost muškarac. Metoda razmišljanja nije bila Džejkova metoda, on bi jurio glavom kroz zid i nikad ne bi posrtao, bez obzira o kojoj igri je riječ. Žudio je za životom, a život je žudio za njim. Kad je umro, bila sam neutješna.” Gospođa Dejvis je pila Skoč zbog svojih živaca, naravno, nije ih imala, bila je bez živaca i možda je bila bez srca, no, to je druga stvar, imala je petlju, imala je stomak svakako, i to lijep bakarni stomak, no, to je druga priča. Bog je stajao do guše u podivljaloj vodi i na licu nosio predivan osmijeh, činilo se da uživa u Svojoj kreaciji, u nedaći, voda je sada divljala bučno, divljala puput moćnog traktora sa prikolicom za kojim se čovjek vuče na drumu.
A onda je gospođa Dejvis meni otpjevala pjesmu velikih očekivanja.
“Mod vas čeka,” gospođa Dejvis mi je pjevala, “Mod vas čeka u ozbiljnosti i sjaju, pod svojom pozlaćenom kupolom, u gradu koji ja sada ne mogu kazati, Mod čeka. Mod je ono što vama nedostaje, ono najdublje čega nema. Svaka vaša čežnja još od prve čežnje je čežnja za Mod, samo vi to nijeste znali sve dok ja, vaš dragi prijatelj, ne predočih. Ona će iscijeliti vaš skrpljeni, nedostatni život uz pomoć svog Modenskog balsama, ona čeka samo na vas, najsrećnijeg među svima. Dozvolite da iznesem samo jedan primjer njene nadčovječne mudrosti. Mod je dala ime alatima. Mod se sjetila da turpiju nazove turpija. Mod je krstila špic kliješta. Mod je dala ime rašpi. Razmislite o tome. Šta drugo rašpa može biti sem rašpa? U svojoj mudrosti Mod je prešla na stvar i nazvala je rašpa. Mod je dala ime malju. Slično tome, kovačkom malju, klinu, vrškastom čekiću, teslici, podlošci, brusilici, kaišu za oštrenje. Ručnoj testeri, metalnoj testeri, dvoručnoj i testeri za drvorez ime je dala Mod, zagledajući svaku od njih i opažajući njihove posebnosti. Šilo, plijevilica, bušilica, glodalica – mogla bih nabrajati dalje. Alati su došli ka Mod, jedan po jedan u dugom učtivom redu, a ona ih je počela oslovljavati. Mengele. Burgija. Dlijeto. Razvrtač, ručna glodalica, dubac. Olovni visak. Kako je mogla pribjeći takvoj nepravdi za ove divne nazive? Gledajući obamrlo u par makazica i onda se odlučiti za naziv makazice – kakvo oduševljenje! A još nijesam pomenula kosijer, kosilicu, sajlu za otčepljavanje slivnika, klemu, ili cviker kliješta, ili kosu. To je vrhunska stvar, imenovanje alata! A to je samo jedan prilog od Mod našim zemaljskim dobrima, postoje i drugi. O kakva zadovoljstva će preplaviti,” gospođa Dejvis mi je pjevala, “naslada za nasladom, kada se svatovska pjesma zaori u orguljama hiljade orguljaša koji su njeni nepokolebljivi prisutnici, na veličanstveni dan po njenom odabiru, koji ste vi očajnički priželjkivali čitavog oskudnog života svog, samo vi to nijeste znali sve dok ja, vaš dragi prijatelj, ne predočih. Mod je mlada, ne i suviše mlada,” pjevala je, “premda nije ni suviše stara, ima tačno koliko treba, ima preplanule noge i zdrav razum i ona čeka vas, i kada Mod klimne glavom počeće vaša prošlost i vaša budućnost.”
Uslijedila je pauza ili zamor.
“Da li je to istina,” pitao sam, “ta pjesma?”
“To je metafora,” reče gospođa Dejvis, “ona ima metaforičnu istinu.”
“A kraj mehaničkog doba,” rekoh, “je li to metafora”?
“Kraj mehaničkog doba,” reče gospođa Dejvis, “je po mom mišljenju stvarnost koja žudi da postane metafora. Moramo joj poželjeti sreću, rekla bih. Moramo je bodriti. Intelektualna strogost zahtijeva da tim vražjim metaforama pružimo svaku priliku, čak i da su pogubne za lično blagostanje i udobnost. Naša je dužnost da razumijemo sve, bez obzira da li se to nama dopada ili ne – dužnost koju bih ja zaobišla kad bih mogla.” U tom trenutku voda je šiknula u brod i potopila nas.

* * *

“Tome,” rekla je, “ti nijesi Ralf, ali ti si sada tu. Jednim iskusnim pogledom ja sam upila čitavi hotizont, nikakva golema figure se tu ne nazire, zato sam odlučila da se udam za tebe, privremeno, sada kada Džejk više nije tu, po svršetku jednog doba. To će biti brak iz koristi dakako, a kada se Ralf pojavi, ili Mod klimne glavom, naš sporazum će automatski biti poništen, kao pucanje šarenkastog mjehurića. Bio si jako ljubazan i pažljiv dok smo se sušili na drvetu, cijenim to. Značilo je nešto. Svakako, pažnja i ljubaznost nije ono što obećavaju velike pjesme Ralf i Mod. Jedva da su krhka imitacija krajnjeg iskustva. Ja to razumijem i želim da i ti razumiješ. Želim biti iskrena. To je jedna od najboljih stvari kod mene; to da sam uvijek iskrena sa ljudima, od slatkih početaka do gorčevitog kraja. A sad se vraćam u ovaj zatvor gdje će se moje djeveruše postarati za mladine svečane odore.”
Bilo je prijatno na livadi pored rijeke, na livadi koju je gospođa Dejvis odabrala za ovu travestiju, a ja sam koračao do drveta pod kojim je stajao moj prijatelj Crni, on je bio kum, u nekom smislu riječi.
“Gadi mi se,” rekao je Crni, “ova šuplja prevara i lagarija, a ja sam morao da dođem čak iz Čikaga.”
Bog je došao na vjenčanje i stajao iza drveta, djelimice otkrivajući Svoj sjaj, pitao sam se da li Njegova milost planira da da blagoslov ovoj sklepanoj postavci. Teško je zamisliti o čemu je razmišljao na početku kada je planirao sve ono što će se dogoditi, dok je istančano smišljao do posljednjeg detalja, primjera radi, o čemu sam ja razmišljao u ovom trenutku, moje razmišljanje o Njegovom, smišljao kraj mehaničkog doba i crtao novo doba koje predstoji, a onda se pojavila mlada sa svojom pratnjom, svaka u boji bež i veoma lijepa.
“Da li ti, En,” reče pop, “obećavaš da ćes činiti obostrano prihvatljive ustupke, neophodne za ublažavanje napetosti i ispunjavanje prethodno dogovorenih ciljeva koje su obje strane postavile u slozi, u prikladno dogovoreno vrijeme?”
“Da,” reče gospođa Dejvis.
“Da li ti, Tomase, obećavaš da ćeš pažljivo sagledati sva neslaganja u strpljenju i čestitosti ne previđajući plodonosan put razgovora, uvijek tražeći put zbližavanja i izbjegavajući put sukoba?”
“Da,” rekao sam.
“Sada smo vjenčani,” reče gospođa Dejvis, “Mislim da ću zadržati svoje djevojačko prezime, ako nemaš ništa protiv, uvijek sam bila gospođa Dejvis, a tvoje prezime zvuči grubo dragi, nemoj da se ljutiš.”
“Vrlo dobro,” rekao sam.
Potom su uslijedile lijepe želje i čestitke koje smo primili od naših zvanica, većinom radnika meksičkog restorana, Raul je bio tu, Konsuelo, Pedro, Pepe i Crni su se probijali kroz gužvu raširenih ruku, a Bog je stajao pored stolova dostavljača hrane i gledao u jela enčilada, čalupa, čile kon keso i piletinu u ljutom sosu kao da nikada ranije nije vidio te stvari, što je teško povjerovati.
Obratio sam mu se kao da me sve velike svjetske religije, osim par njih, podstiču iz dubine srca, počeh govoriti “Gospode, oče siromašnih i tome slično, čisto sam se pitao, sad kad je mehaničko doba svršeno i novo doba počinje, ili bar tako kažu, pitao sam se ako biste mogli dati neki nagovještaj, ne znak, ne tražim znak, samo neki prosti nagovještaj onoga što nam je rečeno o Vašoj prirodi i našoj prirodi, oprostite mi, znam šta Vi mislite o sumnji, odnosno, što je nama rečeno da Vi o tome mislite, ali ako biste mogli dati i najmanju naznaku o tome da li je ono što je nama rečeno istinito ili samo hrpa lažnog krivovjerstva?”
Ali On je već otišao noseći bezumno lijep osmijeh na ozarenom licu, otišao je da očitava brojila i ispita djelotvornost blagodeti tog područja, naslućujem, ne mogu ga kriviti, moje pitanje nije bilo elegantno postavljeno, da sam ga iznio matematički više bi se zainteresovao, možda, ali je nikad nijesam ništa objasnio matematički.
Poslije braka, gospođa Dejvis mi je objasnila šta je to brak.
Brak je institucija duboko isprepletena sa mehaničkim dobom.
Parovi koji se osmjehuju pred zakonom nijesu ništa drugo do ovaploćenje zakona mehanike koju inspirišu zajednice koje su tehničke prirode, kao što su zavrtanj i matica, drvo i šraf, avion i pokretna platforma.
Trajnost ili prolaznost veze, funkcija (1) materijala i (2) tehnike.
Porast pismenosti je bitan faktor.
Porast nepismenosti, takođe.
Središte neće izdržati ako ga je zapečatio varioc čija je glavna preokupacija loto tiket.
Boga zanima isključivo blagodet – održavanje fona električne enegrije.
Nestanak struje, povremeni mrak u domaćinstvima i svi predznaci Božanstvene ravnodušnosti, a ne Božanstvene ljutnje prema izvršno-razvojnim programima srednjeg nivoa upravljanja.
On voli da lično dođe na teren, rekla je. Sa Svojom baterijskom lampom. On čini najbolje što može.
Mi takođe, ona i ja, nijesmo nikakav izuzetak od opšte plime i oseke ukupnog planetarnog soka i pratećih psiholoških dejstava, rekla je.
Slatko i gorko, rekla je.

* * *

Po objašnjenju uslijedio je razvod.
“Da li želite osporiti ovaj razvod?” pitao sam gospođu Dejvis.
“Ne bih rekla,” odgovorila je smireno, “premda mislim da bi jedno od nas moglo, zarad opšte zabave. Neosporen razvod mi se uvijek činio protivno samom duhu razvoda.”
“To je tačno,” rekao sam, “Nerijetko sam osjećao isto.”
Poslije razvoda uslijedilo je rođenje djeteta. Dali smo mu ime A. F. po L. Dejvis i poslali ga u onom predjelu Rusije gdje ljudi dožive stodesetu. Živi tamo i danas, vjerovatno, odrasta u mudrosti i ljepoti. Potom smo se rukovali, gospođa Dejvis i ja, ona se zaputila ka Ralfu, a ja ka Mod, plamen nade još nije bio ugašen, strah od zasićenja još uvijek ne likuje, generatori u pripravnosti osiguravaju protok blagodeti kroz sva Božja bića na kraju mehaničkog doba.

1973

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.