(azijski dnevnici)

I

U Kinu se odavde ide, prije svega, s predodžbom kvantiteta koji nadmašuje sve što znamo: s naučenim brojkama s kojima ne znamo što bismo, s naslutama o vremenskim i prostornim bezmjerjima, apstrakcijama do kojih dopiremo tek pomoću nemoćnih usporedbi.

U Kinu se, dakle, ide malen i po mogućnosti pripremljen za nadmašivanje svih znanih i neznanih razmjera.

O tome mislim tokom leta iz Beča u Peking, uz drugu čašu vina, ne znam koliko tisuća stopa iznad pismenih i nepismenih u Moskvi. Događa se let, počinje put, sluti se Istok, rastvara se daljina, nagoviješta raskid s iole poznatim tlom i zrakom.

Ljubljena je sada sama, sama među smrekama i ružama. Sa mnom su kolege, pisci, i jedna bilježnica hrapavih svijetlosmeđih korica, prijateljičin poklon. Sati se razvlače.

Jedna besana noć u avionu može svašta na zemlji dovesti u pitanje.

Ispod sviću namreškane pustinje, tamni reljefi i meandri, krajevi bez ljudi. Sve do odredišta.

21. srpnja 2009., 6 ujutro u Pekingu, hotel Oriental Culture.

Mutno sunce već je visoko. Malo došao k sebi. Jučer uglavnom gastronomski dan s domaćinima, ručak i večera za onim stolovima na kojima se vrti veliki tanjurasti poslužavnik s barem deset jela. Obilje, ali zapravo skladno i bez pretjerivanja; poslije nema osjećaja prejedenosti, samo ugodne i bogate ispunjenosti. Odmah je vidljivo koliko se toga vrti oko hrane, jedenja. Uobičajeni pekinški pozdrav u prijevodu glasi: „Jesi li jeo?“ i na njega se ne odgovara – nešto kao „How are you doing?“

Ovo sitno što dospijevam zasad vidjeti od grada iznenađujuće je uredno, pitomo, bez prevelike gužve, ni blizu indijskim velegradovima. I, naravno, nesagledivo je veliko, još nemam ni približnu predodžbu. Iz zraka, najveći dio Pekinga izgleda kao niz matičnih ploča s plavim i crnim tranzistorima koji niču usred obrađenih zelenih ploha. Na ulicama se često osjeti amonijak, uglavnom nije prljavo, nego nekako musavo. Komunikacija na nekineskom najčešće nemoguća.

Brojke, brojke. Svi ti milijuni. Apstrakcije. Što su spram toga brojke u „domovini“? Ali opet: koliko je bilo Atenjana u 4. stoljeću prije Krista?

Zabranjeni grad. Beskrajan niz palača koje tvore ljušturu davno iskorijenjenog svijeta. Rijeke turista, naravno, preko kojih se s mukom može doplivati do obale nekad tako strogo i pomno čuvane harmonije. (Harmonija, he, ključna riječ Kineza! Harmonija, čini se, tako rijetko dosegnuta u njihovoj novijoj povijesti, ali, čini se opet, ipak očuvana na nekim praktičnim razinama.) Zanimljivo, strance se još uvijek doživljava kao prilično egzotične biljke, kao upad nesklada u jedan sebi dovoljan svijet.

Tian-an-men, „betonska pustoš“, kako netko reče. „Nebeski mir“, ali osjeća se samo gola, tvrda, beskonačna zemlja. Bez Osi.

Potom bazar na šest katova, mravinjak, cjenkanje, potezanje za rukave, kič ali i lijepi, suptilni artefakti.

A poslije toga večer kod hrvatskog ambasadora, koji uz osrednju večeru u svojoj rezidenciji prosipa neprobavljivu količinu diplomatskih frazetina, razmjenjuje s nama i dvojicom kineskih gostiju kurtoazije bez kraja i konca, nekakav šuplji, formalizirani entuzijazam. Prema Kini i Kinezima, naravno, samo divljenje, a mi, pisci, kao, trebamo pridonijeti međusobnom razumijevanju zemalja, itd. itd.

Stambeni, živi, današnji Peking sav je nov, betonski (i cigle su od tamnosivog betona), prošlost se reprezentira samo u pokojem monumentu i sačuvanim oazama kao što je Zabranjeni grad, iz kojega neizbrisivo pamtim predivno dostojanstvo Carskog vrta. Siva boja se, doduše, lijepo slaže sa sveprisutnom i omiljenom crvenom – lampioni, strehe, okviri, dekoracije, svijetleće reklame, sve je u crvenom.

23. srpnja.

Uspon na Veliki zid, usred bijele, teške izmaglice i stlačujuće sparine. Prolio sam bar tri butelje znoja po svjetskom čudu. A jest čudo, koje iz sadašnje vizure štiti ništa od ničega i opet, opet, penje se k nebu. Je li se zapravo to htjelo? Je li „nebeski narod“ htio branu od vodoravni i otvor k visoravni, probijen uz krv i znoj u dôlju?

U jednom trenutku uspona masa koja se tromo, crvoliko penje tim neljudski visokim stubama odjednom staje, nastaje strašna tišina, ne čuje se ni disanje, glave se podižu prema nebu: pomrčina Sunca. Zlokobni crni obruč u magli, zatim škljocanje stotina fotoaparata, svijet nastavlja istim tokom. A moji suputnici nastavljaju razglabati ni o čemu drugom nego o najnovijoj hrvatskoj prozi.

Istoga dana, opet večera s pekinškim piscima, puno zdravica, malo pjevanja, neprozirne geste, razmjena površnosti i onda razlaz.

Je li ovdje moguć pesimizam, egzistencijalna tjeskoba? Osmijeh kao program. Neprobojni oklopi. Sve u oklopu, ali oklopu koji na sebi ima još i neprobojnu patinu.

Jedna konačno razbijena predrasuda: ljepota Kineskinja. I to ljepota u širokom rasponu, mahom krhka, glatka, povučena, suptilna, ali razdana u bezbroj obličja i nepredviđenih nijansi. Ne lelujaju se kao Indijke, više lebde, ili plutaju kao barke na bonaci, ili se, kad im u gužvi ne vidiš noge, kreću kao ljudi na onim aerodromskim trakama. (To se odnosi na mlade, naravno; stare naglo ogrube, kao, izgleda, posvuda na Istoku.) Postaju karikature, žene i muškarci, kad se povode za Zapadom – što je, doduše, još izraženije kod Japanaca. Izgube sve, a ne dobiju ništa.

Sutradan se program nastavlja u Tianđinu, još jednom velegradu na samo 130 kilometara od Pekinga. Kažem samo, jer tu daljinu prevaljujemo u najbržem vlaku na svijetu, pa za manje od 20 minuta stižemo u jedanaestmilijunski grad poplavljen od štedrih kiša. Iako golem, grad je humaniji, protkan zelenilom, kroza nj prolazi rijeka i ima divnu staru četvrt.

Obilazimo jedan od rijetkih sačuvanih rezidencijalnih kompleksa iz 19. stoljeća, pretvoren u muzej. Finoća i odmjerenost svakodnevnog življenja. Ona finoća koja se vidi u kaligrafiji: pismu koje nije samo pismo nego je i slika i pjesma i ples i priroda i vrt.

Još jedan susret s lokalnim piscima ovaj put je bio malo produktivniji, iako uz prevodilačka ograničenja našeg dobrog duha Liua zvanog Ljubo. (Ljubo je nadimak dobio u Beogradu, gdje je proveo dva mandata kao kulturni ataše u kineskoj ambasadi. Jedva je sačuvao živu glavu kad je NATO bombardirao grad. Trojica njegovih kolega poginuli su u prostoriji u koju je izravno udarila raketa, a on je u tom času bio malo dalje ali je zamalo izgubio noge.) Večera s obiljem ribljih specijaliteta, opet svetkovina za nepce i oči. A oči su se napasale profinjenom ljepotom tjanđinske poetese. Za čelom stola, pak – ne fizičkim, budući da je stol okrugao, kao i sve u Kini, ali ipak čelom – svojom nas je nazočnošću častio stanoviti partijski sekretar. Krupan, zadrigao, neproziran, statičan. Od debelih naočala, očiju stisnutih između dva masna jastučića i nepomična izraza nije se moglo znati kamo gleda i gleda li uopće. Na početku je izgovorio kratku zdravicu i onda ušutio i opet se skamenio. Kad je večera već bila gotovo pri kraju – negdje između morskih krastavaca u umaku od aloe vere i juhe od kakaa – odjednom je mahnuo i dozvao nekoga tko nije bio u prostoriji. Bila je to djevojka koja nam je do tog časa, malne nevidljiva, donosila delicije na stol. Začas je ušla, stala pred nas i svi su zašutjeli. Zapjevala je. Počela je skromno i tiho kao što je i posluživala jela, a onda je polako osvajala prostor nježnim sopranskim akrobacijama. Pjevala je pjesmu o tuzi za krajem u kojem galopiraju konji, blagu, daleku, melodijski bogatu a skladnu kao da su je ovjerili vjekovi pjevanja. To je lice kroz pjesmu poprimalo ljepotu kakvu ona pjesnikinja ne može imati, jer je – stara stvar – svoje ljepote suviše svjesna. Kineski slogovi, inače često prodorni, praskavi, samostojni, savršeno su se vezali i spajali, kao na svilenoj niti kojom je pjevačica smjerno omatala sve stvari.

U Kini sam samo četiri dana, a već kao da sam pročitao roman od četiri hiljade stranica. To je Kina (a to kažem jedva sluteći što je ona): knjiga koja ne stane u ruke, ispisana sitnom kaligrafijom na papiru nebeskog formata.

Stalno (i previše), zbog jedinoga prijašnjeg azijskog iskustva, uspoređujem Kinu i Indiju, Kineze i Indijce. Pa ako već, onda: Indija je divljija, oštrija (unatoč povijesti kineske surovosti), oporija. Kinezi: smjerni, umjereni, krotki, praktični, radišni. Uglovi su zaglađeniji, rezovi postupniji, dominira okruglo, glatko, fini prijelazi. Indija naglo ponire, prodire, naglo se i vine, odsječnija je, od grublje i tvrđe građe, bremenitija kontrastima. Sve je to užasno općenito, naravno. Sve je to stalno otklizavanje u stereotipiju. Pokušaj da se postave okviri u bezmjerje, u dva svijeta čiji raspon daleko nadmašuje sve što postoji s njihove zapadne strane. Ma što ta strana o tome mislila.

Štošta se s ovog rastojanja razjasni i još štoštije zamuti, a razjasni se uz ostalo sljedeće: dok je Euroazija čisto geografski pojam bez dubljeg značenja, pogotovo danas, dotle je pojam zajedničke indoeuropske osnove itekako osnovan i znakovit, i to nipošto ne samo u lingvističkom smislu. Istom kad se kao zapadnjak udaljiš od toga duhovno-kulturno-jezično-geografskog tla, susrećeš se s doista drugim načinima ljudskog bitka i bivanja u svijetu („života-svijeta“). Ne nedostaju samo zajednički verbalni rubovi: za došljaka, stranca ovdje su neprozirni svi izrazi: govor očiju, tijela, cjelokupna fizička i svaka ina prisutnost je neprotumačiva i neprevediva – bez obzira na pomoć ovakvih ili onakvih prevodilaca. Na međusobno prevođenje bilo koje vrste ne može se ni pomišljati iz perspektive desetodnevnog i jednokratnog istupanja iz onog indoeuropskog. I tako to drugo i drukčije mahom biva osuđeno na konstrukcije, projekcije i, u najboljem slučaju, analogije.

25. srpnja.

Buddhin kip visok osamnaest metara od jednog komada bijelog sandalova drva, u pekinškom hramu koji je, navodno zahvaljujući Zhou-en-laiju, preživio tzv. Kulturnu revoluciju. Nalazi se u zdanju čiji se gornji dio sužava počevši po prilici od Buddhinih prsa, pa glavu gotovo posve zatvara u krov ostavljajući dojam da je nesrazmjerno mala i sileći promatrača koji želi vidjeti vrh kipa da klekne pred ogradom.

Biti kao taj kip, od jednog komada a bezmjeran, od jedne građe a sveobuhvatan…

Šangaj, ista večer.

Spektakularan grad koji treperi od susreta i kontrasta: ultramoderni tornjevi i potleušice u starom stilu, Istok i Zapad, prežici nekadašnjih koncesija šest zemalja. Prva četvrt koju smo ugledali kroz prozore kombija mogla je pripadati Hamburgu, druga Tokiju, i tako redom.

Naravno, pokazuju nam se samo biseri, znamenitosti, sve provjereno. Potemkinova sela? Barem djelomično.

Prvi je na redu bio obilazak muzeja posvećenog Lu Xünu, začetniku suvremene kineske književnosti, donositelju Zapada na Istok a revolucionaru, „kineskome Maksimu Gorkom“, i skromne kuće u jednoj skrovitoj ulici u kojoj je živio. U parku ispred muzeja penzioneri vježbaju tai-či i plešu valcer na glazbu iz treštavih zvučnika.

TV-toranj, zaštitni znak Šangaja: čelično-betonska strijela odapeta u nebo, sa širokom bazom i dvije ostakljene kugle po sredini. U onoj većoj i nižoj je muzej koji rekonstruira stari Šangaj pomoću majstorski napravljenih figura, u drugoj ostakljeni vidikovac iz kojeg se pruža ošamućujući pogled na grad presiječen rijekom Huang-ho: monumentalni tornjevi svih oblika, zamišljam da tako izgleda današnji urbani Japan.

Čudesan gradski akvarij, vodeni svijet pod zemljom usred velegrada. Morski psi plivaju tik iznad glava ljudi na beskonačnoj pomičnoj traci koja vijuga tim vodenim podzemljem.

A onda gotovo intimna ljepota: stara četvrt radnji i dućana s vrtovima Yu, oaza bilja, kamena i drva u kojoj se vanjski svijet jedva naslućuje…

šangajska

 

u vrtovima Yu

naći ću ja nju

tu jezgru treperavu

sred tornjeva što skrivaju nju

tu rijeku Huang-hu

i u vrtovima Yu

procvast će hibiskus

kao da se nikad ništa

nije zarilo u nebosklon

i razderalo ga do crvenila

…i onda ti krovovi koji me uvijek očaraju, uvijek gotovo isti, sa sitnim razlikama. Cjenkanja s trgovcima (najčešće trgovkinjama), po starom obrascu, ali uz osmijehe pa i komplimente, bez galame i nametljivosti. Silesija bofla, a sred njega iskre žada, sitnih drvenih rukotvorina, svile, čaja. Michaux je u pravu: rođeni su obrtnici i trgovci.

Nastavljaju se osebujni objedi: školjke sa svinjetinom, pačji jezici, vrapci na ražnjićima, slatke juhe s tofuom i ražnjići od škampa umotanih u listove čaja…

A slijedi i završni susret s mjesnim piscima. (Čudno je reći „mjesnim“ kad je jedan dvadesetmilijunski grad posrijedi.) Kao i u prethodna dva navrata, sve je ceremonijalno: vozač nas u kombiju uvodi kroz veliku ornamentiranu kapiju koju otvara vratar u bijelim rukavicama, ulazimo u zdanje veličine solidnog muzeja kojemu pripada i vrt s fontanama i stolovima za pingpong, domaćini nas potom pozdravljaju strogo poštujući hijerarhiju i neprestano se smješkajući, sjedamo u golemi salon, u masivne kožnate fotelje, naša delegacija nasuprot njihovoj, uvijek u savršenoj brojčanoj, spolnoj i starosnoj simetriji (pri čemu ovu posljednju najteže postižu, jer im je nepojmljivo da tako „mladi“ ljudi, što će reći mlađi od pedeset ili šezdeset, mogu u bilo čemu, pa tako i u književnosti, imati bilo kakav značaj). Zatim nam sitna dama sitnih koraka (također u bijelim rukavicama, sitnim) posluži čaj i iznese voće te počinje kurtoazna razmjena pozdrava, smješkanja, pitanja i odgovora. Ljubo već ima uvježbani niz rečenica kojima prevodi sve rečeno, pa tako ispada da se svi kineski književni časopisi u svim gradovima zovu „Književnik“, da ovdje „puno knjige piše“ i „puno i doblo lomani“. Ustanovljujemo, inače, da su književnosti i književnici ovdje prilično strogo podijeljeni na tematske rodove, pa tako imamo spisateljicu koja piše isključivo romane o vojsci (!?) te ih je napisala više od trideset, pjesnika koji je izdao već ne znam koliko zbirki pjesama što opjevavaju samo i jedino njegov rodni grad, i sve tako.

I tada mi sviće: stječe se dojam da je književnost ovdje ništa više niti manje nego jedan od zanata, nešto što se manje ili više vješto izvodi, i otuda nesporazumi između „nas“ i „njih“. Književnost nije metafizika, proboj, prevrat, kritika. Naprosto zanat, i to uza sve dostojanstvo koje zanat u Kini ima.

A to dostojanstvo, skladno, ljupko, majstorsko, zadivljeno gledam u šangajskom Gradskom muzeju, oprimjereno u kiparstvu, slikama, kaligrafiji, predmetima od žada, pečatima, kovanicama, bronci drevne Kine. Još jedan muzej za koji bi bilo potrebno više dana. Ma što dana, godišnjih doba. Samo je slikarski dio dovoljan za jednomjesečnu kontemplaciju.

Posvuda nagli prijelazi, iz svijeta u svijet. Večeri u Šangaju mogu biti kao bilo gdje na Zapadu: jazz-klubovi, barovi, sve vibrira po cijele noći. Ali nema kaosa. Nema ni prenapadnog šarenila koje bi gušilo. Ako danas hoćeš urbano, u svem današnjem opsegu i smislu urbanog, onda živi u Šangaju.

Kino, bila je čast načas te nanjušiti.

A sve to par mjeseci prije ponovnog izleta na indoeuropske rubove.

II

 

Petak, 13. studenoga 2009.

Slijećemo u New Delhi. Prvi put u majci Indiji doživljavam kišno i maglovito vrijeme. Prvi put ovamo dolazim sponzoriran. Povod: festival pisaca u Jaipuru. Razigrani taksist Santosh vozi nas trojicu do rađastanske prijestolnice. Za put od tristotinjak kilometara trebao nam je gotovo čitav dan. Vozač je imao potrebu stati barem pet puta da se štogod prezalogaji i popije u čajanama uz cestu. Najbolji čaj se, naravno, pio na najprljavijem mjestu, gdje je starac u košulji pocrnjeloj od prljavštine drobio đumbir u kamenom mužaru pa ga crnim prstima ubacivao u vodu.

Balega i prašina natopljena kišicom, bedemi od šarenog smeća uz cestu, radoznala lica, ljudi uvijeni u prnje koji samo čuče i gledaju, stihijski promet, smog, smrad dizela, mršavi bivoli, prljavi psi, pokoja deva što uredno kroči uz rub ceste.

Stižemo u ružičasti Jaipur, sve te senzacije još se zgušnjuju, musave ulice, mutna svjetla, brda smeća, buka na koju se opet treba naviknuti. Organizatori festivala dočekuju nas prilično nemarno, nisam siguran što tu uopće značimo i na koji način imamo sudjelovati. (No to se sudionici ovakvih priredbi ionako mogu uvijek pitati i uglavnom teško dobivaju uvjerljiv odgovor.) Smještaju nas u hotel koji nije nimalo jeftin a oni ga, protivno najavama, ne plaćaju, nego samo tobože omogućuju nekakav popust. U redu, idemo odraditi i to. Uvečer vesela skitnja po ulicama oko hotela, pješice, biciklom i autorikšom, bogata vegetarijanska večera za male pare, oko nas se motaju maloljetne prostitutke, beskućnici spavaju na nogostupima, nepomični kao mrtvaci, umotani od glave do pete u grubo, sivo platno, ne znaš kako uopće dišu, ne znaš nisu li neki zaista mrtvi.

Sutradan smo od jutra u dvorani Maharishi Arvind Institutea. Živa dosada. U publici dvadesetak ljudi koji mlako plješću piscima iz cijele Indije koji mi u pauzama bez kompleksa prilaze i na sva usta hvale vlastita djela: „Ovo vam je fascinantna, izuzetno poetična knjiga“, kaže mršavi starčić i nagovara me da prevedem njegovu knjigu s engleskoga, što bi mi valjda trebala biti velika čast. Za govornicom predstavljam svoj indijsko-pakistanski putopis umjesto da čitam pjesme koje sam u nevolji sâm preveo na engleski, ali gospodin Dev, koji zajedno sa svojom ljubavnicom vuče konce te manifestacije, došapnuo mi je da se ograničim na putopis, bez obzira na sve prethodne dogovore. Pa dobro. Nas smo trojica jedini gosti iz Europe, a osim jedne Uzbekistanke, Korejca i Bangladešanina, i jedini ne-Indijci.

U mamurnu nedjelju, ispaštajući zbog prekomjerne znatiželje glede kvalitete indijskih viskija, hodam prema starom gradu. U više navrata prilaze mi momčići zuba tamnocrvenih i trulih od žvakanja paana i bez vidljivog motiva govore kako imam lijepu bradu; odbijam desetke jasno motiviranih poziva da uđem u dućane, čak i nekoliko poziva na ručak kojima ne pripisujem trgovačke ni ine prizemne motive. Nižu se poznati, beskrajni bazari, oronula mogulska arhitektura, ružičasta pročelja prevučena sivom korom, odmor uz slatki čaj s mlijekom u malim staklenim čašama, i dragulj dana: Hawa Mahal.

Hawa Mahal je Palača vjetrova, mjesto što ga je jedan mogul na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće sagradio za žene iz kraljevske obitelji koje nisu smjele izlaziti, ali su iz svojih odaja kroz bezbrojne prozorčiće i kamenu čipku mogle promatrati grad tako da ih nitko ne vidi. Ružičaste saće od pješčenjaka na pet katova. No zgrada zapravo postoji samo s prednje strane: straga je to gotovo ravan, prazan zid bez ornamenata i otvora. Sprijeda: arhitektura od vjetra, iz daljine krhka poput kuće od šibica.

Festival se nakon dva dana mučenja najzad završava, i to sljedećom scenom: gospodin Dev proglašava festival zatvorenim, a spomenuti Korejac iz zadnjeg reda viče: „Čekajte, ja još nisam čitao!“ Gospodin Dev mu kaže: „Ajde, dobro, još samo ti pa smo gotovi. Samo budi kratak.“

Posljednje večeri, usred noći kod „turističkog agenta“ čija je agencija klimava drvena klupa osvijetljena jedinom svjetiljkom u ulici, prijatelj i ja rezerviramo autobusne karte i ujutro krećemo na rađastansku turneju.

Ponovo posjećeni Pushkar ostao je bez jezera – kažu, iscrpili su mu vodu zbog nekakve rekonstrukcije. Mukeshu, duši od čovjeka kod kojega sam svojedobno boravio, u međuvremenu je dobro krenulo pa je svoj pansion nadogradio gomilom kiča. Zatječemo ga kako u predvorju fenom suši kosu već stasalom sinu. Zapravo mu ne suši kosu nego mu grije glavu i cijelo tijelo jer, kaže, tako spriječava da ga strani gosti zaraze svinjskom gripom.

Onaj odsudni rub pustinje prekriven je hrpama sive tvari, valjda pepela, među kojima su razbacane krhotine kamenih ploča i statuica. U gradiću, turizam je uzeo još više maha. Masa Izraelki i Izraelaca koji su netom odslužili vojni rok, kvazi-hipika i cool tragatelja za prosvjetljenjem s kojima više, znam, ne bih mogao ni pokušati naći zajednički jezik. Indija u dozi smućkanoj za poluobrazovane Zapadnjake 21. stoljeća u svojim dvadesetim godinama.

Bolje upoznajem glasoviti Brahmin hram, navodno jedini u Indiji posvećen stvoritelju iz hinduskog trojstva, zahvaljujući vodiču koji nam se nametnuo i poslije nas lukavo naveo da odemo kod mladih svećenika (ako su to doista bili svećenici) koji su nas na gatu proveli kroz standardni obred s cvijećem i vodom te tako od nas izmuzli priličnu donaciju. No hram, izvana nevelik i zavučen u dnu ulice, neočekivano se pokazao kao kompleksan labirint prepun niša, svetišta, tamnih zakutaka, uskih stubišta u podzemlju, nastambi za sadhue, oltara na nekoliko razina.

Posjećujemo i Savitri, Šivinu priležnicu, u njezinu malenom hramu na brdu iznad gradića.

Osvježenje nakon vreve koja mahom vlada u hindustičkim hramovima pružaju bijela, blistava čistoća i tišina gurdwara, sikhskog hrama. U tom prozračnom i prostranom zdanju nije bilo nikoga osim čuvara koji ne skida topli, izborani osmijeh s lica i još dvoje neprimjetnih ljudi. Ondje ti nitko ne prilazi bez pitanja i nitko od tebe ništa ne traži, osim da na ulazu pokriješ glavu.

Po smeću ruju veprovi, bivoli preživaju načičkani muhama, potplati prenose pijesak.

Ispijamo nebrojene čajeve s mlijekom uz štandove s pocrnjelim loncima na prljavim daskama. U tim predasima zapalimo bidije, čemu se Indijci uvijek iznova smiju, jer ih već sam miris toga jeftinog duhana asocira na bijedu, s kojom pak ne mogu asocirati nas, naravno da ne mogu.

Rađastan, zemlja kšatrija, surova, dvobojna zemlja šarenih ljudi, elementi, palače koje rastu iz pijeska, jasmin koji raste iznad smeća, iskon, sunce sljubljeno sa zemljom i svim stvarima, potmula glazba.

Uz ceste savanski predjeli, kamena brda, prašnjava i garava sela, mala svetišta, blokovi mramora, tamne žene otmjena hoda.

Odlazimo na jug, u Udaipur, „Veneciju Indije“. U središtu grada blista veliko jezero, na njemu su dva otočića a oko njega neka patricijska otmjenost kakvu još nisam zamijetio na Potkontinentu. Jezero Pichola poznato je po snimanju Octopussyja, po kojemu se zove svaki drugi lokal u blizini vode. Tema iz filma uporno dopire iz treštavih zvučnika, povremeno se čuje s dva mjesta istovremeno. Grad je poznat po neosvojivosti: invazija nije uspjela ni mogulima ni Englezima. Stameni Radžputi bili su jači.

Usred gungule gradskog središta otkrivamo oazu: hram Jagdish, posvećen Višnuu, održavatelju. Na takvu ljepotu sakralnih kamenoreza još nisam naišao. Veličanstvena je i Gradska palača, u kojoj je zadnji maharadža živio sve donedavno. Palača dominira gradom, gotovo kao tvrđava Mehrangarh nad Jodhpurom, našim sljedećim odredištem.

Jodhpur, „Plavi grad“, doista je plav – svjetlomodar. Tvrđava je stopljena s brdom, pješčana joj boja komplementarna s plavetnilom gradskih zdanja. Promatramo je u zoru i u sumrak s krova našeg pansiona, dok se na ogradi na koju naslanjamo bolne noge igraju prugaste vjeverice. Do nosa dopire vonj otvorene kanalizacije, do uha danonoćna buka, zvonjava, bubnjevi, vika, lavež, brujanje hiljada vozila. Pogled na Mehrangarh sve to ukida, a tek pogled iznutra… To je zdanje čitav jedan „povišću pritrujen“ svijet, i kao da je bila potrebna cijela povijest da se izgradi sve što je sačinjava: sva ta raskošna dvorišta, sve te vrtoglavo ornamentirane zidove, prozore i stropove, slikarije, sve te palače – Biserna palača, Palača užitka, Palača cvijeća… I onda se treba spustiti natrag u gungulu, radi prave mjere između neba i zemlje.

Pa krenuti u Marwar, „Predio smrti“, kako se naziva područje jugozapadnog Rađastana.

23. studenoga – ovdje bi ipak bilo primjerenije reći novembra, bez obzira na noćne temperature u pustinji.

Nakon svega divnog i manje važnog, nakon divljenja tvrđavi u Jaisalmeru, tom nestvarnom, kanda pješčanom gradu koji stoji na razmeđi svega i ničega, provodimo večer uz vatru u srcu pustinje Thar. Ovamo smo došli na devama, tim divnim životinjama. U kotlićima naši vodiči spremaju večeru i bez prestanka čavrljaju. U udubini iskopanoj u pijesku, dva tamna dječaka održavaju drugu vatricu za nas – prijatelja, mene i vremešni engleski par koji penziju provodi putujući Trećim svijetom. Deve počivaju na dinama i prduckaju. Sve je opet tako jednostavno. No pet proteklih godina donijelo je jednu upadljivu i bizarnu razliku. Sada možeš zvati mobitelom bilo kamo: vodič na devi ispred mene gotovo cijelo vrijeme razgovarao je telefonom skupljim od mojega dok su široki devini papci gazili po pijesku prošaranom grmljem, kozjim brabonjcima i točkastim tragovima pustinjskih žohara, tragovima nalik onima od tanke biciklističke gume. Kupljena „egzotika“ naporedo s otvaranjem iskona: eto aranžiranog pristupa središtu, no pogrešno bi bilo u tom aranžmanu gledati gubitak. Evo ga, stižu kuhana leća i čapati, jednostavno je, dobro je, daleko a najbliže, paradoksi mogu nestati tako lako. Tako je lako zapaliti vatru: suho granje je posvuda i jednostavno ga je zapaliti, kao što je jednostavno užgati u sebi sve što je potrebno.

Nakon dnevnog usijanja, noć zapanjujuće brzo donosi hladnoću. Dječaci nam priređuju ležajeve u pijesku, čekaju da legnemo pa na nas počinju slagati deke, pokrivače, vreće za spavanje, sloj za slojem. U tom trenutku još ne znamo koliko će nam trebati: pred zoru nam studen oštro prodire u svaki dio tijela koji nije debelo umotan. A zora donosi golemo sunce koje hitro izranja iza dinā, grije nas i obećaje preporod u pustoši. Vodiči već lože vatru, ovaj put šutljivi i zamišljeni. Sveudilj umotani u deke, žudno čekamo vrući čaj i čapatije.

26. novembra.

Još jedno jedva dočekano rano jutro, ovaj put u vlaku iz Jaisalmera za Delhi, na plavim klupama prekrivenim pijeskom koji se kovitlao u kupeu pri prolasku kroz pustinju. Kao nekakav kontrast, čitam „Snježnog leoparda“, taj minuciozni zapis o jednoj potrazi Petera Matthiessena otprije četrdeset godina, kada nije bilo mobitela, na drugom kraju Potkontinenta. Vani se već nazire zelenija, gušća zemlja. Gotovo je s obilaskom Rađastana, sa stihijom Jaipura, s bjelinom i romantikom Udaipura, s plavetnilom Jodhpura, s moćnim utvrdama od zlatnog pješčenjaka, s crvenim i žutim turbanima, s ufitiljenim brcima na brončanim licima, sa seoskim rukotvorinama od bronce izloženim na prašnjavim prostirkama, sa ženama sa zlatnim kolutovima u nosu, s muškarcima koji tiho mrmljaju omamljeni opijumom, sa spokojnim, krotkim devama, s onim krasnim lukovima prozorskih niša od isklesana kamena, sa stablima koja nekim čudom rastu sred suhe pustoši, s jednostavnim a senzualnim đainističkim hramovima, s presušenim jezerima, s vrućim pakorama protkanim nasjeckanim zelenim čilijem na novinskom papiru, s gluhonijemim dječacima koji lašte cipele, s jednim sasma letimičnim njuškanjem po velebnoj zemlji rađastanskoj.

III

 

24. studenoga 2011.

Mumbai – Bombay: ime koje sam prvi put pročitao u strip-izdanju Puta oko svijeta u osamdeset dana. Asocijacije su ostale: luka puna džunki, zemljane boje, turbani, pritajene opasnosti, zemlja slonova na kojima neustrašivo jaše Phileas Fogg dok bradati brahmani tjeraju Kalauza iz hrama jer je u nj ušao u cipelama.

Poznat osjećaj dolaska u velegradsku indijsku noć: ona nepogrešivo prepoznatljiva smjesa mirisa koju je ipak teško raščlaniti, težak, gust zrak, prenapučenost koja se osjeti na koži i bez gledanja, kao da neka golema i troma zvijer dahće u tebe, uz neprestano brujanje i krčanje. Na putu od aerodroma, crna okna straćara smjenjuju se s neonski osvijetljenim prozorima ureda u kojima se sjene kreću i u ponoć. Čađave čajane tipa „hole in the wall“, plave cerade uz cestu ispod kojih ljudi dišu.

Mumbai je skup; u Indiji još nikad nisam toliko platio za sobu. Liftboj ulazi s velikom bocom spreja kojim temeljito prska debele zastore. Po hodniku se muva crni patuljak u uniformi, a za recepcijom se smješka brko kojemu se čelo trza od tikova, doduše mnogo manje nego mladoj Njemici koja je s dečkom doputovala u isti hotel i u pravilnim razmacima nekontrolirano se grči, zviždi i klikće, kao što je činila devet sati u avionu, tri reda sjedišta iza mene.

Bez obzira na sprej, po zidovima tulumare životinjice. A brko mi je, kaže, izdao de luxe sobu po cijeni standardne. Uz rizik da ne uspijem zaspati, morao sam popiti začinjeni chai, da se iznutra obložim. Pročitano prije sklapanja očiju: „Ako Ništa zahvaljujući molitvi postaje Bogom, onda i privid postaje prirodom zahvaljujući izražavanju.“ Dobra stara Indijo, razgrtačice privida, otvori sebe meni i mene sebi.

San: pisanje romana pretvorilo se u sastavljanje zbirke priča, i to sam morao priopćiti, razglasiti. I morao sam nekoga ubiti ili pustiti da bude ubijen. I to sam morao sakriti od oca, koji je neprekidno bio prisutan tu negdje.

25. studenoga.

Ipak se nisam nadao ovakvom zatočenju: sudionici stihijske priredbe koja se ovdje shvaća i naziva međunarodnim književnim festivalom smješteni su u ogromnom kampusu izvan grada Wardhe, u asketskim sobama s prljavim kupaonicama, gdje se nakon devet uvečer ne može dobiti ni čaj. Zbog ovoga sam putovao više od tisuću kilometara od Mumbaija, avionom, autobusom i taksijem… Ali time plaćam priliku da budem na Potkontinentu. Što mi ostaje do ponedjeljka nego istrpjeti obaveze, asketski čamiti u studentskoj izbi, truditi se biti dolično zahvalan na svakoj zdjeli leće te čitati Ciorana i Upanišade. I misliti na milo lice.

Čak i zidovi, kuće, razna zdanja, ceste, objekti na kojima se primjećuje trud oko održavanja u Indiji nekako brzo trule, truse se, habaju, krzaju, troše, linjaju, riječju propadaju. Izvana, uzroci su klima, monsuni, zagađenje. Ali dublje: podneblju koje je kao nijedno iznjedrilo kristalnu ideju vječnosti vrijeme se brže sveti, očitije pokazuje propadljivost propadljivoga, žurnije nuka na gledanje iza ogledala i istodobno odgovara od prevelike brige o vremenitome. Kad se tome pribroje nevidljivost i beznačajnost jedinke u tako strahovitome mnoštvu, čovjeku ostaju bogovi, sagledavanje nedoglednih ciklusa preporađanja i beskonačno trpljenje i strpljenje. Sva tvoja muka i sve muke i bijede koje vidiš oko sebe tek su djelić djelića jednog Brahmina daha… Ne znam čime drugim objasniti kamenu pomirenost na tolikim licima ovdje.

26 i 27. studenoga.

Nepoznati ključevi.

Dva dana slušanja: a) diletantske, pompozne, djetinjaste poezije na nemogućem engleskom, b) hiljada stihova na hindskom i ostalim indijskim jezicima i c) pjevane poezije, u kojoj sam u svome neznanju i blaziranosti jedino mogao uživati, a i kod publike (tj. tih stotinjak stihoklepaca nakićenih titulama i funkcijama iz svih indijskih država – tipičan slučaj: Dr Arvind Narayan Khetarpal, M. A., M. Phil., Ph. D. in English Literature, M. A. Political Science, Pursuing-PGDJMC, a ispod toga piše kako je, recimo, podinspektor u delhijskoj policiji) jedina je izazivala glasnu i vidljivu reakciju. I onda moja mala kap, popraćena mlakim pljeskom: besmisleno.

Beskrajna grupna fotografiranja, obožavaju to.

Mislim na sutra – back to backpack.

Nešto od čarolije se rasplinulo. I to je možda dobro. No vide li raščarane oči uistinu bolje? Oči iza kojih se roje sumnje?

Ne znam pravo ni kuda ću. Zasad: natrag u Mumbai, pa uz zapadnu obalu prema jugu.

Noćno mi je društvo Nicolas Bouvier i njegova Ribaškorpija: vrhunsko putopisanje, lirsko a neuljepšano, magično a ne eskapističko. Seciranje Cejlona (ondašnjeg?) usporedo s auto-vivisekcijom. Tako treba pisati putopis: nemilosrdno, oderane kože, ne štedeći na vanjskim i unutarnjim reflektorima.

28. studenoga.

U zoru taksi do Nagpura – dva sata, let Nagpur- Mumbai – dva sata; taksi s aerodroma do četvrti Colabe vozio me sat vremena i onda se nasred ceste, u drugoj od pet potpuno zagušenih traka, pokvario. Taksist je nešto kao popravljao i onda mi rekao da je do Gateway of India ionako samo deset minuta pješice. Deset minuta pretvorilo se u skoro jedan sat pod punom putnom spremom i suncem koje je peklo kroz smog. Kad sam napokon doklipsao do pristaništa, rekoše mi da trajekti za Mandhwu, odakle sam kanio produžiti za jug, prema Konkanskoj obali, danas više ne isplovljavaju zbog lošeg vremena. Iako se činilo da je vrijeme prilično dobro: tek bi tu i tamo koji sivi oblačak bacio sjenu na popljuvani pločnik. Pa sam tako odlijepio naprtnjaču s leđa, sjeo usred gomile koja se onuda vrzma i gledao prljavo more u luci iz koje su Britanci isplovili nakon indijske neovisnosti; pušio sam i neko se vrijeme pitao zašto i čemu. Onda sam i zašto i čemu pospremio u znojni džep i potražio prvi hotel u kojemu ću ipak provesti još jednu bombajsku noć. I prije toga bombajsko poslijepodne idući gore-dolje najfrekventnijom ulicom u Colabi u kojoj sam nakon četiri dana isključivo na riži, dhalu, čapatijima i čaju popio pivo i nekakvu pohanu, iznutra gnjecavu ribu.

Nešto je htjelo da se zbližim s Mumbaijem, ali nešto drugo u meni to odbija. Ne znam što bih s ovim kaosom, golemim kaosom čiji su mi amblemi premalo privlačni da bih plaćao za Indiju, i ne samo za Indiju, papreno, ma šta papreno, čilijasto skupe cijene.

Na jug, na jug, prema bijelim žalima i zelenim valima.

30. studenoga.

Čekam polazak vlaka Mangalore – Kannur.

Ovome je jučer prethodilo odustajanje od Konkanske obale jer brodovi i dalje nisu isplovljavali. U predvorju hotela Moti tada se pojavila vila u vidu australske gospođe koja je rekla par riječi i pokazala par slika iz mjesta po imenu Kannur, u sjevernoj Kerali, kamo sam ionako htio. U Keralu, mislim. Ekspresno sam našao nešto manje ekspresan autobus za Mangalore. Semisleeper A/C, dakle malne luksuzna varijanta, ali kako u tih petnaest sati vožnje zaspati kraj svih tih rupetina i kvrgetina na cesti? Da i ne spominjem šest uzastopnih bolivudskih filmova odvijenih na najglasnije, žanrovski otprilike raspoređenih ovako: jedan detektivski, potom dvije komedije, dvije ljubavne drame i na kraju komičan triler. A najkomičnije je u tim filmovima, barem mojim suputnicima, kad netko nekoga pljusne. Zvučni efekti kao iz crtića neizostavni su. Sve u vezi s fekalijama također je urnebesno. Isti ti suputnici uredno su zaspali nakon drugog odgledanog filma, prespavali sljedeća dva i probudili se da veselo odgledaju posljednja dva.

Preskačem indijske države: iz Maharashtre noću dolazim i prelazim Gou, približno na pola četvrtog bolivudskog filma, negdje kod sedamnaeste masovne plesne točke, bez velikog žaljenja, a ujutro se ukazuju poznati prizori južne Indije, ovaj put na zapadnoj strani, u Karnataki: zelenilo je bujnije, ljudi crnji, cakle se zelene vode koje će se izliti u Arapski ocean, palme ljube nebo, riječi dobivaju više slogova a glasovi postaju grleniji, hlače su rjeđe a saronzi češći.

Željeznički kolodvor u Mangaloreu – najčišći koji sam vidio u Indiji. Ali više se nigdje ne smije pušiti, kvragu.

…I onda to žalo, pusto i samo, do kojega se spuštaš među golemim kokosovim palmama što izrastaju iz crvene zemlje. Zelene dagnje izbačene na obalu označavaju nestalnu granicu do koje dopire pjena Arapskog oceana. Prema jugu znaš, čitao si, a možda i osjećaš, nema ničega do pučine sve do Antarktika, uz sitnu iznimku Maldiva kojima, uostalom, prijeti skoro utapanje. Nebo je teško, pritišće, prijeti kišom, vrane je osjećaju, vrane koje nadlijeću orlovi prezirući njihovo kreštanje. More je toplo gotovo kao zrak koji je vlažan gotovo kao more.

Uvečer: moja prva kiša u Indiji. Prava tropska kiša, topla, teče mlazovima debelim poput slonovih nogu, sve potapa, obećava još više zelenila, tjera škorpione velike kao srednji prst do ispod prozora moje sobe. Neobično je to, jer monsuni su već odavno prošli. Besana i vruća noć nakon ranog nestanka struje.

Simpatično društvo, najzad: Miguel, portugalski filmaš sa stalnom adresom u Parizu, koji nažalost već sutradan ide dalje, i Audrey, bolničarka iz San Francisca koja je sama krenula na šestomjesečni put po Indiji i šokirana je spoznajom da medicinske sestre ovdje imaju mjesečnu plaću od pet tisuća rupija, naspram njezinih pet tisuća dolara. Za te rupije mi ovdje boravimo četiri dana.

Tu bih mogao ostati dugo, četiri tjedna ili četiri godine, i napisati Keralsku elegiju, o mještaninu kojega sam vidio kako sasvim netipično sjedi i dugo zuri u more, i možda mu djeca plaču kod kuće, možda nije tu gdje bi trebalo okopavati palme i čistiti ribu i plesti mreže, možda ne sluša starce koji ga kore i na licu mu možda oživljava neko sjećanje a možda i ne i to ne znam jer ga gledam s leđa, možda je zadnji put ovdje izvodio zvijezdu dok još nisu dolazili glasni bijeli ljudi koji se rado skidaju i slični su malim, hitrim, gotovo prozirnim rakovima što bešumno buše rupe u pijesku, možda je sit mravinjaka u koji se barem ovoga trena ne želi vratiti, možda je sit sitosti, možda mu pred prizorom oceana sve drugo pada u vodu, možda bi trebao misliti o koječemu a ne misli ni na što i možda mu pogled koji klizi preko te uzbibane plavozelene površine klizi prema ničemu koje jest sve. Možda, možda.

2. prosinca uvečer.

Prisustvovao ritualu theyyam u selu nedaleko odavde, u malom hramu na poluotvorenom. Kult je nastao u Kerali prije hinduizma, preživio, uklopio se, ali ostao u ovom kraju, jer se nije htio profanirati, proširiti na pozornice, jer nije htio biti tek ples, zarada i zanimljiv folklor. Godinama odmalena obučavani muškarac, rođen u jednoj od nižih pod-kasta iz plemena Adivasi, na sebe stavlja gorostasnu masku, boji tijelo dok se ne pretvori u umjetničko djelo i tokom trajanja rituala preobražava se u božanstvo koje pleše, govori i dijeli blagoslove. U ceremoniji sudjeluje čitavo mnoštvo, frenetično se udara u doboše, svira se u trublju koja ispušta zvuk nalik glasu koji jauče iz dubine pakla, zvuk koji se u našem tihom utočištu sred šume katkad čuje usred noći. Božanstvo ima luk, strijelu i mač čija je oštrica prepolovljena. Obred je silno razrađen i zamršen, do zadnjeg pokreta, a umjesto cvijeća i slatkiša, kao u hinduizmu, božanstvu se nude sušena riba i rakija. Dolaze mu pojedinci i obitelji da im pomogne riješiti nedoumice i probleme, on je sada divlja i zastrašujuća ali i divna i blagotvorna Kali. On je sila koja se spušta na zemlju i podsjeća na nebo, na ono što možda nazire onaj ribar-dezerter dok zuri u more i preko mora, on je bog koji se smije dok mu prilaze seljani, smije se i govori i mumlja i vitla lukom i strijelom i njiše se i baca rižu iz šaka i zatravljuje i spašava. Povratak u doba prije tri, možda i više tisuća godina; privid remete jedino vozila koja bučno prolaze onuda i fotoaparati bjeloputih namjernika.

Donekle, ako pogledaš malo u stranu, preko puta ceste, narušavaju ga i jarkocrvene zastave sa srpom i čekićem: u Kerali vlada Komunistička partija, čini se prilično uspješno, pomirujući staro s novim, popravljajući standard, opismenjujući narod ali ne iskorjenjujući tradicije poput theyyama. Pa tako koračaš stazom od utabane crvene zemlje kroz šumu palmi i zdesna vidiš telegrafski stup na koji su zalijepljeni plakati Karla Marxa i Che Guevare ispod čijih je brada ispisano nešto na malajalamskom, dok se slijeva koči dimom zacrnjeno svetište mjesnog božanstva.

5. prosinca ujutro.

Napuštam Kannur, mjesto što ga je Marko Polo nekoć označio kao „carstvo trgovine začinima“, napuštam najljepše žalo na koje sam kročio, najbolju kuhinju koju sam kušao u Indiji (s naglaskom na morsku poput barakude na žaru, raže u kariju ili ribe zvane pomfret), mnoga stabla čija bih imena volio znati, strpljivoga gazdu Kuriena koji se tako graciozno smiješi, nekoliko putnika s kojima sam se površno dodirnuo, zemlju u kojoj se bogovi utjelovljuju pod crvenim maskama, i vozim se prema središnjoj Kerali, odredište: Cochin.

6. prosinca.

Fort Kochi, do kojega se najlakše dolazi trajektom iz grada Ernakulama, koji je na kopnu, blag je, pitom i opušten. S time se i bedeker slaže. Ima puno turizma, no taj turizam uglavnom nije kičast i nametljiv. Dušu dao za šetnje. Sve je nekako ublaženo širokim osmijesima, širokim morem koje grli poluotok i, čini se, povijesnim slojevima koji ovdje supostoje – mahom kolonijalnim, dakako, engleskim, nizozemskim, portugalskim. Baš suprotno praskavo-grlenoj tvrdoći malajalama, u kojem uvijek kao da čujem prijetnju.

Amblem poluotoka: paukolike ribarske mreže što su ih trgovci s Kublaj Kanova dvora donijeli ovamo prije šest stoljeća. More je uz šetnicu na sjevernoj strani prljavo i puno nekih mesnatih svjetlozelenih algi nalik na artičoke koje sjede na površini a na njima sjede glasne vrane i prebiru po otpacima. Posvuda miris ribe: srdele, kozice, škampi, lignje, neke vrste lubina, iste one zelene dagnje i još svakakve druge, šarene i skoro fosforescentne, kojima ne znam imena.

U mirnoj, ne-indijski tihoj četvrti uzdiže se crkva sv. Franje, navodno najstarija europska crkva na Potkontinentu, gdje su trinaest godina počivale kosti Vasca da Game. Velika je ali jednostavna. Dan prije nego što sam ušao u nju, upoznao sam Portugalca po imenu Vasco. Lijepa je i bazilika Santa Cruz. Pjesmu naslovljenu po ovome gradu Octavio Paz, lucidni indijski putnik, započinje ovako:

Da nas vidi kako prolazimo

diže se na prste,

sićušna i snježnobijela

među kokosima,

portugalska crkva.

 

I ovdje bih mogao biti dugo. Ovdje bih razne kondicionale mogao pretvoriti u prezente.

Popodnevna vrućina tjera me da se opružim u svome uskuhalom sobičku (teško je ovdje prevoditi Roberta Bolaña, uostalom prevoditi bilo što), i kroz polusan čujem ritualno pojanje jednog nesigurnog glasa, kojemu se zatim pridružuje još glasova, sve bližih, sve brojnijih, što se na kraju sjedinjuju do te mjere te kao da se ponovo glasa samo jedan.

 

7. prosinca.

Sinoć koncert flautista, svirača table mridange za samo nas troje u intimnoj, tamnim drvom obloženoj dvoranici Kerala Kathakali centra. Jutros: lilit raga, jutarnja raga u izvedbi sitarista i tablista od jučer, samo za moje uši – jedini sam se, naime, ondje pojavio i s muzičarima započeo dan na najbolji zamislivi način. Glazba, napokon prava glazba, ne, muzika, neuhvatljiva a nepobitna, koju raspiruju gipke tamne muze golemih očiju. Mislim da bi svirali i da me nije bilo, da bi svirali danu da ugođeno počne, da bi jutro sviralo samo sebe u taktu od šesnaest doba, najavilo se uzlaznom i silaznom ljestvicom pa se počelo razvijati, razmotavati, improvizirati, igrati, iskušavati na sve strane, prije nego što se dan usije i prekrije sve svojom tankom ali jedva probojnom magličastom opnom. Prije nego što ljudi počnu pljuvati, zaboravljati što su sanjali, suživljavati se sa zaglušujućim brujanjem koje ne zna za četvrttonove i milujuća glisanda, prije nego što riba počne bazdjeti i prije nego što se autorikše upale i započnu svoje tuk-tuk koje nadglašava ono tin-tal-tin-tal, koje nadglašava nas koji doista želimo čuti, čuti sebe, tebe, nas, osluškivati jutro i cvjetove koji se s njime otvaraju, uzaludno zadržati ono neuhvatljivo a nepobitno tokom polaganog ispijanja čaja s maslacem u tibetanskom restoranu, čaja što ga donosi rumena djevojka koja možda nije ni rođena na Tibetu ali joj se u očima vide kristalne visoravni a na koži tragovi sunca iznad Himalaja. Kakva neugoda kad shvatim da sam onamo ušao u odijelu kupljenom u Tien-Jinu, s kineskim znacima na sebi…

9. prosinca.

Vlak za Kanyakumari, vrh ili dno ili rep ili čmar Potkontinenta, vršak trokuta, za najjužniju točku do koje sam dosad dospio (još uvijek u sjevernoj hemisferi!), najbližu ekvatoru – simboličan vrhunac putovanja na mjestu susreta triju mora. Triju mora koja jesu oslobođene strane trokuta, njegovi prozori a ne međe.

Palme, vitkovrate kokosove palme – ovdje ih ima više nego maslina na jugu Španjolske. Gledano kroz istočne prozore vlaka: palme, palme, meandri rijeka, široke zelene vode, zeleno lišće, zeleno, zeleno u svim preljevima i nad tim zelenim blistavo nebo, i među tim zelenilom crvena, ponegdje gotovo narančasta zemlja, voda, lišće, rižina polja, zemlja, brkati muškarci i žene s pletenicama, opet u zelenom, zelenom i crvenom, voda, nebo, zeleno i plavo; prašina, kokosi i smeće, posivjeli zidovi i okovi na mostovima preko rijeka, širokih rijeka; zeleno, zeleno, palme.

Prenoćište mi je tik do ulaza u hram na rubu poluotoka. Recepcioner mi pokazuje sobu, mačka skače kroz prozor kad otvori vrata. Podignem jastuk, a pod njim mali pljosnati gušter koji šmugne ispod kreveta.

Pod punim mjesecom blista trokut pijeska kojim završava Indija, trokut veličine pola igrališta za kriket čiji je vrh uronjen u Indijski ocean, slijeva ga škropi Bengalski zaljev a zdesna Arapski ocean. Majušni trokutić na kraju golemoga. Sve je puno hodočasnika u crnom ruhu i kariranim maramama, bez bijelih turista. Šarenilo bazara, atmosfera velikog hinduskog proštenja, galaksija uobičajenog kiča i bofla. Uz stari hram tu je i jedan neohinduistički kojim su Indijci nadmašili sami sebe, najkičastiji zamisliv, sav obojan u drečavo svjetloružičasto, u mekanim sladolednim linijama. Doznajem, potom, da to zapravo nije hram nego memorijalni centar Mahatme Gandhija. O, jadni Gandhi… Reflektorima obasjan, tu je i memorijal vizionara Vivekanande, na otočiću preko puta gdje je Swami prije više od stotinu godina utonuo u trodnevnu meditaciju koja ga je nadahnula da pohodi Zapad.

Ujutro kraj istoga onog pojasa pijeska, nakon svitanja u kojemu sunce i mjesec blistaju rame uz rame nad morem, jedem kriške manga na papiru istrgnutom iz hinduskog roto-romana. I opijam se trostrukim suncem. Kiša koju sam u svojoj uzavreloj sobi čuo u zoru nije donijela nimalo svježine. Gušter koji je dobio ime Gari osamio se u noćnom ormariću punom paučine.

Negdje u podne, nestvarnom biva bjelina crkve Naše Gospe od Otkupljenja, čiji tornjevi spajaju nebo i more. Ulazim u vrijeme mise; pjevanje crnih djevojaka pod narančastim velovima prati sintisajzer s ritam mašinom.

Igram se s valovima tu gdje je prije sedam godina, na moj rođendan, tsunami pobio stotine i tisuće ljudi. Jedini se, izgleda, usuđujem besramno ući u more, koliko to troma ali neumoljiva oceanska sila dopušta. Ili sam jedini toliko dokon.

Prije gotovo pedeset godina, Octavio Paz ovdje je pjevao: I nevidljiva, / iako stalna, panična prisutnost: / ne pauk ili kobra, / ono Neimenjivo, / sveopće ravnodušje / gdje nizak i divan oblik / uspijevaju i nište se: / uzavrele praznine. / Dvostruki otkucaj u čvrstoći prostora: / sunce uz mjesec.

…A onda je morao doći i takav dan, ili zbog prirode stvari ili zbog (ipak) prevelikog idealiziranja ove zemlje i njenih ljudi, ili zbog čudnih silā što ih emitira ovo mjesto, ili pak zbog svega toga zajedno: dan kad mi se napunio i prepunio kufer Indijaca, smrada, gaženja po govnima, stalne buke i galame, muljanja, glupavog smješkanja i glupavosti uopće, vrućine, žicanja, prosjaka na koje se nikad, nikad nitko ne osvrne, pa nametljivog pozdravljanja i rukovanja, mantre „your name, your country?“, kilavog engleskog, nedefiniranog klimanja glavom, otpadaka, neprestanog trubljenja auto-rikša, potezanja za rukav, guranja preko reda i laktarenja, čilija u svakom jebenom jelu, vonja pišaline na svakom jebenom uglu, masturbiranja iz prikrajka čim se ukažu obnažena ženska ramena, pa plastičnih sranja na štandovima, primitivne pučke pobožnosti, prijetvornosti, licemjernog puritanizma, patriotizma, ravnodušnosti, tamilskog meketanja, dernjave… i iznad svega mene samoga koji ovamo projiciram iskonsku zemlju, obećanu zemlju, nepatvoreni život, netaknutu vertikalu, oazu duha, dodir s višim silama, čaroliju, sebe koji sebi utvaram da je ovdje nešto bolje, čišće, dublje i više nego drugdje, sebe koji ovdje glupavo apstrahiram Europljanina u sebi, koji učitavam svoje čežnje u jednu zemlju koja je i bolja i stoput gora od stotinu drugih obitavališta ljudi na ovome potrošenom planetu, koji sam čak pomišljao da bih ovdje mogao živjeti i ostaviti kosti, koji sebe ovdje zamišljam kao nekakvog istraživača ali zbog viška vremena, kakvoga kod kuće nemam, na papiru ostavljam zapažanja kakva bih mogao bilježiti i gotovo bilo gdje drugdje…

Znam gdje i kada je sve započelo: u vlaku iz Ernakulama za Kanyakumari, negdje u idiličnom predjelu nadomak Trivandruma. Kako se u vlakovima više ne smije pušiti, odšetao sam u prostor između vagona, gdje su vrata na obje strane uvijek otvorena. Na jednoj strani sjedio je mladi par, nogu izbačenih van, stisnuti jedno uz drugo onako mršavih stražnjica, on se držao za rukohvat na vanjskoj strani vlaka a ona za njega, šaputali su nešto i gledali zelenilo, a ja sam s leđa gledao njih. Potom su ustali i ja sam sjeo na njihovo mjesto i izbacio noge. Kad je vlak malo usporio, pripalio sam bidi i duboko povukao. U tom trenutku začuo sam negdje sa svoje lijeve strane, kod prednjeg dijela vlaka, duboko, gromko, krkljavo povlačenje šlajma sa dna ždrijela, iz dušnika, iz peta, iz središta zemlje, polagano, sve glasnije, a onda je uslijedila zlokobna stanka pa zvonki pucanj, kao u Indijanaca kad iz dvometarskih bambusovih cijevi ispuhnu one otrovne strelice kojima gađaju majmune visoko u prašumskim krošnjama, pucanj kroz prozor vagona u sleeper klasi, i nakon djelića sekunde projektil je završio na meni, na golim potkoljenicama, po rukama i licu, ali neraspadnuta glavnina vidjela se na koljenu: nešto svjetlozeleno i zapanjujuće kompaktno veličine prepeličjeg jajeta, nešto između gume i sluzi nalik na napola prožvakani kivi čije sam djeliće brisao sa čitavog sebe. Da, tu je sve krenulo nizbrdo.

…I onda uvečer mala slatkogorka protuteža koja možda, ipak, ne bi baš svugdje drugdje bila moguća: na vrata sobe mi kuca čovo koji pita želim li da mi donese hladno pivo. Ma, nego kako. Stiže orošeni „Zingaro“, mega strong. Živjeli.

Utorak, 13. prosinca, dan koji mi je u zvijezdama zapisan kao važan i povoljan za putovanja, provodim na platou ispred ulaza u bombajski aerodrom, jer me do zuba naoružani sikh zbog sigurnosnih razloga ne pušta unutra do neposredno prije leta.

Povratak.

Vrijedi li spomena i opisa nešto od dva dana provedenih u vraćanju u Mumbai? Zadnji pogled na najjužniji vrt, prije vlaka za Ernakulam iz kojega sam ponovo gledao sva ta rižina polja, palme, rijeke, more? Dolazak u Ernakulam i pješačenje do prenoćišta neosvijetljenim i zapišanim uličicama sa 20 kilograma na leđima, jer nijedan vozač auto-rikše nije mogao dokučiti koje to križanje tražim? Zapitanost pred tolikim lampicama i ukrasima na zgradama koje su blistale u sparnu večer prije nego što sam odjednom shvatio da se bliži Božić, a da je Ernakulam velikim dijelom kršćanski, pun crkava i kapelica? Sjajno začinjena piletina na žaru u bučnom uličnom restoranu na MG Roadu? Još jedna besana noć u gradu koji nisam upoznao (a kako bih ga upoznao, i kako uopće intimno upoznati ne jedan grad nego makar jednu ulicu, ne, jednu zgradu u jednoj ulici, koliko je vremena, hodanja, disanja, njušenja, ushita i padova, zora i sutona potrebno makar za to)? Vrijedi li?

Baš i ne.

Važniji mi je, odsudniji čak, taj ni izdaleka slućeni rez, prijelom neslućen ni onda kad sam osjetio kako se čarolija rasplinjava. Kumovao mu je Kanyakumari, izgleda, taj ukleti ili blagoslovljeni rt Comorin; to mjesto je učinilo nešto, bilo je u dubljem smislu Kraj Puta. Odcijepilo me od Indije i mojih čežnji prema njoj. Pa i više, mnogo više od toga: dokinulo žudnju za premještanjem po planetu. Do daljnjega ili zauvijek, ne znam, možda i nije važno. Postaje li se tek time putnik, unutarnji putnik? Ili je to okoštavanje i paraliza, gašenje nemira koji život znači? Ne brinem puno oko odgovora. Ne marim više za neka uzbuđenja. Znači li to da sada mogu držati oči širom otvorenima stojeći na jednome mjestu? Vidjet ću. Ne, neću vidjeti, vidim. Sve mi ovo jednostavno više nije potrebno. Može, a ne mora. To sam svojedobno osjetio prema Andaluziji: gotovo je, više nije potrebno. A ne mislim nalaziti nova mjesta žudnje. Ako baš moraju, neka ona nalaze mene. Je li to umiranje ili oslobađanje? Gašenje vatre ili tek sabiranje lutajućih iskara u jedan, stalan, neugasiv oganj duboko u središtu duše, dakle u središtu svega? Ili se tek radi o tome da već danima gorim u groznici od četrdesetak stupnjeva, nakon sunčanice, mentalnog sloma i kidanja svih zavjesa koje su igdje ikada išta uljepšavale i uokvirivale i raspršivanja svih izvjesnosti u pogledu posljednjih stvari? Znat ću to prve uistinu hladne siječanjske noći u Zagrebu, kad ni friški snijeg ne bude ublažavao sivilo i kad nijedna zlatna zraka prije preranog smrkavanja ne bude nudila nikakvo izvanjsko obećanje.

Valjda sam barem ugasio plin…

Podijeli.

Komentari su suspendovani.