Kao urednik romana “Kiši li neprekidno nad Kotorom?”, autorice Lidije Vukčević imao sam prilike pročitati neke dijelove iz rukopisa prije njihovog konačnog oblikovanja u romanesknu formu. Na taj sam način mogao naslutiti postupak po kojem će knjiga biti strukturirana. Kroz niz poglavlja temati se međusobno prožimaju i specifičnošću autoričinog pisma ostvaruju koherentnu cjelinu. Uspjeh ovog literarnog postupka ogleda se u Lidijinoj spisateljskoj osobnosti koja određuje mjeru i oblik, izraz i stil onome o čemu govori, onom što se događa na njenom osobnom i obiteljskom planu ili onom javnom društvenih zbivanja koja su izravno ili posredno utjecala na autoričin život.
Lidijin roman je okarakteriziran kao autobiografski, s obiljem dokumentarnog , i taj, možemo reći ispovijedni ton daje posebnost ovom djelu.
Jednom je prilikom Danilo Kiš rekao da sve ono dobro i loše što se događa u piščevom životu dio je njegove sudbine, jer on druge i nema.. Danila Kiša ne navodim slučajno. Lidija ga spominje u romanu nekoliko puta. Kiš je takođe pisao o Boki Kotorskoj u priči “A i B” koju je Lidija prevela na francuski-, o ambivalentnom osjećaju što ga je u njemu budio taj uzbudljivi i inspirativni predio. Kiša spominjem ponajprije zbog udjela biografskih pojedinosti na kojima je gradio svoje književno djelo. Premda je njegov “porodični ciklus” kojeg je često označavao Sartreovom sintagmom “podmukli uticaj biografije” na drugačiji način ispovijednički od Lidijinog, problem kod oboje pisca je u osnovi isti. Kako stvarnost osobnog života oblikovati u stvarnost literature.
U XI poglavlju romana “Kiši li neprekidno nad Kotorom, naslovljenom April, autorica se kroz lik Agneze (Lidijino ime u romanu) pita “Zašto je uzela Boku kotorsku kao idealno mjestvo svoga jastva”. U pitanju je naznačen odgovor. Kotor, Boka i kiša snažne su metafore kojima se spisateljičino jastvo može izraziti.. Agneza kaže da njeno “srce nalikuje brošu Kotora” i da ga je “ogradila kamenim zidinama”. Zašto je autorica odabrala broš kao metaforu? Je li zato što ovaj oblik nakita ima na poleđini iglu koja probada ono mjesto na kojem se broš pričvršćuje? Naličje Lidijinog literarnog broša ima zabodenu iglu u tijelo stvarne autoričine egzistencije. Privlačna forma literarnog izraza sjaji na mnogostrukosti boli postojanja. Lidija nam govori o “ljutoj kiši neisplakanih iskustava”.
Ali, dok postoji ljudsko biće ono se nikada ne može isplakati, kao što se niti nebo nad nama ne može nikada iskišiti.
Kada Agneza u romanu kaže eksplicite, sa dirljivom iskrenošću kako “nije imala hrabrosti izgovoriti golotinju svoga života” ona je na indirektan način ovom izjavom obznanjuje. Jer do ovog poglavlja se sasvim dovoljno razgolitila.
Odlučiti se ogoliti u pisanju i pritom imati svijest da se stoji pred samim sobom i pred svijetom čin je dostojan hvale. Hrabar poduhvat za koji su spremni samo rijetki pisci.
U tom mi se smislu nameće primjer Michela Leirisa i problem koji je ovaj pisac imao razgolićavajući se u svojoj čuvenoj knjizi “Doba zrelosti”. Svoje razgolićavanje poistovjetio je kroz metaforu s borbom toreadora s bikom. Trebalo je umijećem i stilom savladati prijeteće rogove surove stvarnosti. Stati licem u lice sa stvarnosti. S istinom.
To znači morati je znati uobličiti. U takvim situacijama riskantnim i za pisca i za tareadora i jedan i drugi moraju pokazati svu vještinu i stil svoga umijeća.
Ovaj je problem u romanu “Kiši li neprekidno nad Kotorom?” Lidija razriješila na izvanredan način. U njemu se nadovezuju autoričina intelektualna lucidnost, zavidna erudicija, oštroumlje, ironija , kadkad cinizam s humorom sa onim rafiniranim osjećajima za oblikovanjem rečenog što otkriva posebnost njenog poetskog nerva. U romanu se banalnost svakidašnjeg pretapa u uzvišenost posvećenog.. Jedne subote u Grenoblu Agneza sa svojom majkom Radmilom (u romanu Itanom) radoznalo obilazi grad. Na trotoaru neke ulice majci privlači pažnju jedan gavran što kljuca orah. Ova ptica kao živa ulična atrakcija budi joj sjećanje na onog gavrana sa freske “Gavran hrani svetoga Iliju” u manastiru Morača.
Nije li to uz pobuđenu asocijaciju i rafinirano nostalgično sjećanje na rodnu joj zemlju, na Crnu Goru? Zatim se misao prenosi na Poeovog Gavrana. Pita se zašto su đaci kojima je predavala ovog pjesnika voljeli poemu o zloslutnoj ptici.? “U vremenu korote isto se istim liječi” odgovara Agneza.
Potom nam sasvim nenametljivo u običnosti svakodnevnog daje do znanja o svojim literarnim afinitetima. Ne uspijeva toga istog dana u Grenoblu naći integralno Gallimardovo izdanje djela Paula Valeryja. Superiorna analitičnost i istančana poetičnost francuskog pisca su odlike kojima je obilježeno i Lidijino književno pismo. Jedno od posebno važnih mjesta u romanu koje nam pomaže u isčitavanju spisateljičinog ogoljavanja jest poglavlje u kojem čitamo kako je Agneza “od kada se opismenila uspjela prva među vršnjacima riješiti izlaz iz nacrtanog labirinta”. Ali već u sljedećoj rečenici čitamo “kako labirint svoga života nije uspjela riješiti nikada”. Ovu misao ne vidim kao razočaravajuću konstataciju zrele osobe, kao neuspjelost snalaženja u zamršenoj stvarnosti autoričinoga života. Smatram da se put uspjeha Lidijine književnosti ne zasniva na traženju izlaza iz labirinta , nego upravo ostajući u njemu. Zato instinktivno ili svjesno autorica ide ka središtu tog labirinta. Ide prema tajnom izvorištu u kojem istovremeno nalazi početak i kraj čovjekove sudbine. Tako se indvidualna spoznaja uzdiže do univerzalnog značenja. Već je istaknuto da se kvaliteti ovog romana zasnivaju na stvarnosti proživljenog. Stvarnosti u kojoj su posebno istaknuti Lidijini roditelji.
Na kraju romana u poglavlju naslovljenom “Na kraju performans” na tragičan se začin susreću umjetnost i život. Agneza s ocem odlazi na kazališnu predstavu. Na putu do dvorane srijeću dva performera. Jedan je gol i oslonjen na zid. Iz ruku mu curi tekućina nalik krvi. To je potaklo bolesnog roditelja da upita kćer “je li i ovo umjetnost”. Na Agnezin potvrdni odgovor ironično konstatira: “ja se stalno performišem na dijalizi”.
Dirljiv susret umjetnosti i života, teatra i stvarnosti. Ne imitira li teatar stvarnost? Bezuspješno? Kakvog smisla ima teatar pred licem smrti? Za Agnezinog oca postojala je samo jedna stvarnost koju bolno proživljava. Život je jedina autentičnost koja se ne može odglumiti.
Lidija Vukčević zna i osjeća da je literatura najpouzdaniji oblik nadvladavanja stvarnosti, one iste stvarnosti iz koje ta literatura proističe.
“Život posvećen umjetnosti, pisao je Gaetan Picon, jedno je od najvećih posvećenja čovjekovih koje umjetnost nije iznevjerila”.
To dokazuje i knjiga Lidije Vukčević “Kiši li neprekidno nad Kotorom?”
