Dijana Mirković: „Zvijer“ i „Gospodar muva“ kao simboli torture i mračne strane čovjeka u Goldingovom romanu „Gospodar muva“
SAŽETAK: Kao negativan vid ljudskog ponašanja, tortura je sveprisutna u društvu. Njeni uzroci, kao i posljedice i manifestacije su brojni. Posmatrajući ljudsko ponašanje, Vilijam Golding je došao do zaključka da je čovjek bolesno biće i da je zlo u svima nama. Roman Gospodar muva istražuje mračnu stranu čovječanstva i granice do kojih tortura doseže putem zla i nasilja. Golding u svom romanu prikazuje različite oblike torture kroz niz simbola. Međutim, simboli:„zvijer“ i „Gospodar muva“ najupečatljivije oslikavaju koliko je jedinka sposobna da muči prije svega sebe, pa onda ostale, i do koje mjere to mučenje utiče na ponašanje i postupke.
Ključne riječi: tortura, ljudska priroda, zlo, nasilje, simbol, zvijer i Gospodar muva.
Goldingova tvrdnja da „čovjek proizvodi zlo kao što pčela proizvodi med“[1] je možda najviše očigledna u njegovom prvom i najznačajnijem romanu Gospodar muva. Saznanje da su svi, pa čak i djeca, sposobni da počine zlo i da muče jedni druge, uz nemoć društva i sistema da kontrolišu destruktivne porive čovjeka, je još bolnije kada shvatimo da zlo i nasilje ne pripadaju samo ratovima već se dešavaju u savremenom svijetu. Kroz slikovit prikaz ljudske prirode i njene suštine, Golding daje viziju života koja se suštinski razlikuje od svega što je do tada napisano, nagovještavajući da je zlo ljudima imanentno.U ovom romanu centralno mjesto zauzima čovjek i svijet u kome je ljudsko biće sve bolnije i beznadežnije otuđeno ne samo od drugih ljudi nego i od sebe samog. Gospodar muva obiluje simbolima koji prikazuju mračnu prirodu čovjeka i cjelokupnog društva. Ovaj tekst će se ticati simbola kroz koje je Golding prikazao torturu i sve ono što muči dječake na ostrvu, a samim tim i sve ono što muči čovjeka uopšte. Međutim, mi ćemo se ovdje skoncentrisati samo na one simbole koji su neophodni da bi se potpunije objasnio motiv torture. Stoga ćemo pažnju usredsrediti na dva simbola: „zvijer“ i „Gospodar muva“. Ova dva simbola su najznačajnija i na najbolji način prikazuju mračnu stranu života koja proizilazi iz čovjekove urođene sklonosti ka zlu i mučenju.
Goldingovi simboli su višeznačni: „Goldingovi simboli nijesu, u stvari, jasni niti u potpunosti razgovjetni, oni su u većoj mjeri inkarnacija onoga što se može izvući ili prenijeti kroz njih.“[2] Kroz imaginarno prikazivanje, svaki autor pokušava da ukaže na pravu prirodu stvari. Kako kaže sâm pisac, svaka knjiga nakon objavljivanja ima sopstveni život i identitet:
Zar možda nije u trenutku kada sam osjetio da je priča zaživjela ispred mene, ona, u stvari, postala nešto vrednije, tako da je na mjestima gdje sam mislio da ima propusta, ta priča zapravo bila uspješna? Ostavljam to razmatranje učenim i posvećenim osobama koji su mi u govoru i pisanoj riječi objasnili šta priča znači. Ja više ne zauzimam onu poziciju koju sam imao kada sam pisao knjigu. Više ne vjerujem da autor ima neku vrstu očinstva nad svojim djelima. Nakon što su odštampana, ona dostižu svoju nezavisnost i autor više nema autoritet nad njima, ne zna više ništa o njima, možda zna manje o njima nego kritičar koji im prilazi sa svježinom, i koji ih vidi ne onako kako se autor nadao da će biti viđena nego onako kakva su stvarno.[3]
Ovim Golding pokušava da se suprotstavi opšteprihvaćenom vjerovanju da svaki autor najbolje poznaje svoje djelo. On poručuje da svako prilazi djelu po svojoj volji i da su mišljenja različita. Stoga i simboli koje on upotrebljava imaju niz tumačenja. Kako smo već naglasili, mi ćemo se ovdje usredsrediti na dva simbola koja su usko povezana sa motivom torture.
„Zvijer“ se prvi put pojavljuje u romanu kao nešto što liči na zmiju, a pomenuo je jedan mlađi dječak koji je imao biljeg na licu i koji je zvijer zamišljao kao nešto ogromno što se kretalo u mraku. Ovim Golding nagovještava mračnu stranu dječije psihe, a kroz opis užasne, noćne vizije zmije ili zvijeri, dječak izražava onaj dio psihe djeteta koji je opsjednut terorom nepoznatog u sebi ili u svojoj okolini. Da je to opšte rasprostranjeno među djecom pokazuje njihova nevjerica u Ralfova uvjeravanja da zmija ne postoji, kao i njihova neočekivano strastvena reakcija na njegovo obećanje da će ih spasiti. Strah je emocija koja se suprotstavlja razumu i koja ga često savladava, pa je tako iracionalni i bezrazložni strah od zmije ili zvijeri još veći i strašniji u svijetu djece. Ralf negira tvrdnju da takva zvijer postoji na ostrvu, a Džek prvo odbacuje tu tvrdnju, a nakon toga, prilagođavajući se iracionalnom, kaže u jednom dahu: „To nešto, što liči na zmiju, ne postoji. Ali ako postoji zmija mi ćemo je uloviti i ubiti. Lovićemo prasiće da za sve bude mesa, a potražićemo i zmiju…“[4] Malo kasnije, pojam „zvijeri“ dobija javnu definiciju kada djeca vrište vidjevši puzavice kako gore u požaru koji nekontrolisano bijesni i u kojem strada dječak sa biljegom: „Zmije! Zmije! Gledajte zmije!“[5] Dječaci ne znaju kako da se ponašaju u takvoj situaciji, i zbog neodgovornosti i neznanja se oslobađa moć, koja izaziva nešto divlje u njima. Zmije se ovdje pojavljuju kao manifestacija puzavica, ali to je samo prividno, jer je neodgovornost dječaka zlokobna i predskazuje da će doći do tragedije. Kada se tema „zvijeri“ ponovo pojavi dok su gradili skloništa, jedino Simon ima hrabrosti da verbalizuje ono što Ralf i Džek ne žele, a to je strah najmlađih da zvijer ili zmija stvarno postoje. Na ovaj Simonov komentar, Ralf iskazuje nemir i još uvijek je u nevjerici, dok Džek kaže da on zna kako se mala djeca osjećaju i da je i sâm iskusio osjećaj da ga zvijer lovi i to ne kada je brao voće koje im je u tom trenutku jedina hrana nego kada je pokušavao da ulovi svinju. Kako primjećuje Howard S. Babb: „Do tada je zvijer bila povezana sa ovim strahom društva, iracionalnošću i mračnim zadovoljstvom posjedovanja moći – upravo sa osobinama koje su, naravno, svojstvene prvom ubistvu svinje sa pratećim zanemarivanjem signalne vatre.“[6]
Ne iznenađuje da sljedeći sastanak koji saziva Ralf u nadi da „odluče šta je sa strahom“[7], a da zatim riješe problem zvijeri, umjesto svega toga, otkriva koliko su užas i mučenje prisutni na ostrvu. Ralf priznaje da se i sâm ponekad plaši: „Moramo da razgovaramo o tom strahu i da odlučimo da on ništa ne znači. I ja se ponekad bojim; samo to je glupost! Kao duhovi.“[8] Ralf je vjerovao da će sastanak ispraviti ono što je pogrešno tako što će se razumno razgovarati o svemu onome što ih muči i tako što će se doći do demokratske odluke o samom strahu, kao i o tome da li zvijer postoji ili ne. Džekovo iskustvo lovca mu govori da na ostrvu nema strašne životinje, ali mu ono takođe govori zašto su najmlađi preplašeni i zašto imaju noćne more. Po njegovom mišljenju, dječaci se plaše zato što je u ljudskoj prirodi da se plaši kada je mrak i kada je čovjek sâm: „Plašite se, jer vi ste takvi, ali u šumi nema zveri.“[9] Džek takođe zaključuje da je strah nešto sa čim se može živjeti, a svaka zvijer se može uloviti i ubiti: „Strah vas ne može povrediti, kao što ne može ni san.“[10] Pigi se ne slaže ni sa Ralfom ni sa Džekom i po njegovom mišljenju sve se može objasniti, i ono što je pogrešno, pa čak i u svijesti, može da se ispravi. Život je, zapravo, naučan. Ne postoji zvijer koje se treba plašiti, i nema potrebe da se dječaci plaše bilo čega „osim ako se ne plašimo ljudi.“[11] Pigijevu racionalnost dočekuju sa prezirom oni čije je iskustvo drugačije. Moris se pita da li je nauka istražila cjelokupno postojanje i učinila da sve bude objašnjivo i poznato. Persival, koji tvrdi da zvijer dolazi iz vode, i Morisova konstatacija da još nijesu otkrivene sve životinje koje žive u moru, nagovještavaju da je more jedna velika nepoznanica. Za razliku od svih njih, Simon smatra da možda postoji zvijer koja nije životinja i da je ta zvijer u njima samima. Međutim, Simon nije bio uvjerljiv i nije uspio da objasni šta je mislio: „Pokušavajući da izrazi osnovnu bolest društva, Simon postade nerazumljiv.“[12] Neko od dječaka je nagovijestio da Simon možda misli na duhove. Sastanak se završio glasanjem većine djece da vjeruju u duhove i Džekovim uzvikivanjem: „Ako zver postoji, mi ćemo je ubiti! Opkolićemo je i udaraćemo i udaraćemo, i udaraćemo!…“[13]
Iz ovog sastanka se vidi da se strah proširio na ostrvu, pa čak i među onima koji su razumni i odgovorni. Dječaci su izgubljeni i sami, u tuđem svijetu koji liči na noćnu moru. Tako preplašeni, oni prizivaju svijet odraslih koji im se u tom trenutku čini veličanstvenim, kako bi im pomogao da riješe problem: „Kad bi mogli samo da nam pošalju poruku – povika Ralf očajnički. – Kad bi samo mogli da nam pošalju nešto pametno, neki znak ili nešto.“[14] I zaista im odrasli šalju „znak“ u vidu palog padobranca, koji postaje „zvijer iz vazduha“. Kako kaže sâm pisac: „Možda je važno primijetiti da ovo mrtvo tijelo neće da se spusti, ali zato pada upravo na ono mjesto gdje djeca čine jedan konstruktivan pokušaj da sami sebi pomognu. Tijelo dominira na vrhu planine i tako ih sprečava da održavaju vatru kao signal.“[15] Strahovi i mučenja dječaka dobijaju stvaran oblik i padobranac se identifikuje sa zvijeri. Ova scena je jedna od bitnijih u romanu, jer pokazuje da Gospodar muva nije knjiga o djeci koja ilustruje Goldingovo vjerovanje da bi se bez discipline odraslih djeca pretvorila u divljake. Ovo bismo mogli pomisliti samo u slučaju da smo zaboravili šta je djecu dovelo na ostrvo, a ukoliko smo to zaboravili, glavna funkcija padobranca je da nas podsjeti. „Veličina zrelosti“[16] je samo dječije zavaravanje. Nema bitne razlike između svijeta na ostrvu koji stvaraju dječaci i svijeta odraslih. U svijetu odraslih poredak može biti srušen i ruši se, moralnost može biti i jeste neadekvatna da spriječi cjelokupno uništenje i svirepost. Padobranac, zapravo, pokazuje nehumanost ljudi jednih prema drugima, zapis onoga što su ljudska bića radila jedni drugima kroz istoriju. Djeca otkrivaju da imaju istu prirodu kao odrasli, ali je to otkriće potresno zbog njihovih godina i posebne situacije u kojoj se nalaze. To otkriće je još potresnije kada postanemo svjesni da je zlo svojstveno ljudskoj prirodi tako da ga čak ni djeca nijesu pošteđena. Svijet djece je, u stvari, mikrokosmos svijeta odraslih. Jedino Simon ne može da vjeruje da postoji takva zvijer koja sjedi na vrhu planine, koja ima „oči, zube, kandže“.[17] Zato se i vraća sa planine da kaže svojim prijateljima istinu i da im pokaže da su u jednoj velikoj zabludi. Međutim, dječaci se pretvaraju u zvijer, jer ubijaju Simona, a tijelo mrtvog padobranca se povlači u drugi plan.
Zvijer postaje trajna institucija u trenutku kada Džeka njegova grupa pita da li je zvijer umrla sa Simonom, a on odgovara: „Ne! Kako smo mogli da je – ubijemo?“[18] S jedne strane, Džek odbija da prizna krivicu, ali isto tako ističe da je zvijer neuništivo i živo prisutna. U napadu na Pigijeve naočare, Džekovi lovci se identifikuju sa zvijeri. Međutim, što je možda najznačajnije, na kraju romana, Ralf, kao jedini preživjeli od civilizovanog društva, se i sâm pretvorio u zvijer. U bijegu od lovaca on „posluša neki instinkt, koga do tada nije bio svestan, i krivudavo potrča u stranu tako da ga koplja promašiše.“[19] I na samom kraju, prije nego što će ga pronaći oficir, Ralf bježi baš kao neka progonjena životinja odnosno zvijer: „Ralf vrisnu. Vrisnu od straha, i besa i očajanja. Ispravi noge, njegov krik se nastavi i zapenuša. On udari, probi šiprag, nađe se na čistini, vrišteći, režeći, sav krvav.“[20] Iako se civilizacija pojavljuje u liku engleskog oficira, jedna druga civilizacija, koju su stvorili dječaci, leži u ruševinama.
U prethodnom dijelu smo vidjeli kako se razvijao pojam simbola „zvijeri“ od početka do kraja romana. Takođe smo vidjeli da su svi dječaci osim Simona smatrali da je zvijer nešto spoljašnje. Tako su zvijer poistovjećivali sa životinjom, zmijom, smatrali da dolazi iz vode, iz vazduha. Međutim, kako se roman približava kraju, Golding dječake poistovjećuje sa zvijeri. Čak ni Ralf, kao jedini pozitivan lik, nije pošteđen te identifikacije, što znači da i najnevinija bića mogu da urade nešto zvjersko i mučno. Zvijer je, u stvari, dio čovjeka, uvijek je blizu njega i ne može se ubiti niti se od nje može pobjeći. Kao ovaploćenje torture, zvijer predstavlja sve ono što muči čovjeka od njegovog postanka do danas, tj. ono imanentno zlo koje postoji u svima nama i samo je pitanje da li će se ispoljiti ili ne. Goldingova poruka je da je zvijer simbol samog čovjeka i ljudske prirode uopšte. Zlo je urođeno, i čak i najbolji uslovi života nijesu dovoljni da prevaziđu čovjekovu sposobnost za pohlepom, njegovu urođenu svirepost i sebičnost. Oni koji se oslanjaju na političke i društvene sisteme odvojene od suštinske ljudske prirode postaju žrtve strašne samodestruktivne iluzije.
Drugi simbol koji Golding koristi da ilustruje pojam torture, a koji je možda značajniji od simbola „zvijeri“, jeste „Gospodar muva“. Postavlja se pitanje: ko ili šta je Gospodar muva? Gospodar muva je kod Filistinaca označavao zlo, Belzebaba, njega će Jevreji pretvoriti u gospodara nečisti, a kasnije hrišćani u gospodara đavola, u prvog satanu. Kao takav, on je personifikacija zla. On je, u stvari, zvijer koja je dio čovjeka. Pošto je odbacio Boga, čovjek se jedino može osloniti na sebe. A pošto je odbacio razum, jedino divljaštvo i nasilje ostaju u njemu. Dječaci predstavljaju muve, a gospodara predstavlja zvijer, zlo tj. nerazumna strast koja je u čovjeku, i to ponaosob u svakom čovjeku, Džeku, Rodžeru, pa čak i Ralfu i Pigiju (u određenim okolnostima).
Dječaci žive u mraku i zbog toga je zlo nadvladalo njima. Oni koji razumno razmišljaju i koji bi živjeli u svjetlosti, kao Ralf, prognani su. Sukob svjetlosti i tame je tema kojom je Golding bio opsjednut. Sjećajući se svojih dana iz djetinjstva, govori o trenutku kada je shvatio da mrtvi u susjednom groblju leže glavama ispod njegovog zida, a tijelima ispod njegovog travnjaka:
Travnjak, koji je predstavljao jedino neukaljano mjesto u tom drevnom susjedstvu, je bio sunčan i čist sve dok moja logika nije prizvala neprijatelja. Ne mogu da kažem ko je bio taj neprijatelj. Dolazio bi kada padne mrak i dovodio bi me do drhtavog užasa koji je bio neizlječivo neopisiv. [21]
Golding, dijete, baš kao i Pigi, rješenje vidi u nauci:
Nauka je bila okrenuta razjašnjavanju univerzuma. Nije bilo mjesta u ovom izuzetno logičnom univerzumu za strahote tame. Bilo je tame, naravno, ali to je bio samo mrak, odsustvo svjetlosti, i ta tama nije imala ništa sa užasom koji se pomaljao, a koji sam osjećao u svojim kostima, u dugim noćima. Bog je mogao da bude od pomoći, ali smo ga odbacili…[22]
Međutim, Golding, odrasla osoba, više ne nalazi u nauci odgovor na svoja pitanja, a posebno ne na pitanje kako se izboriti sa mrakom u ljudskom srcu.
Simon je jedini dječak u romanu, koji je, baš kao i Golding, svjestan ovog sukoba svjetlosti i tame, odnosno dobra i zla. Zbog toga njegov prvi susret sa Gospodarom muva predstavlja važnu scenu, jer otkriva veličanstveno stvaran svijet Goldingovog stila u okviru kojeg simboli ilustruju suštinsku temu romana. U ovoj sceni se prvi put pojavljuje fraza „gospodar muva“ koja identifikuje đavola sa strahom dječaka. Howard S. Babb smatra da je karakterističan „neprekidni naturalizam u ovoj sceni uprkos simboličkim implikacijama. Gospodar muva bukvalno ostaje svinjska glava na štapu (on ne govori ništa do drugog susreta, to je činjenica koja sugeriše da on za Simona postaje više definisan kao sila, kao osoba tek kada je shvatio da i sâm mora biti žrtvovan); a Simon ostaje dijete, podložno napadima i užasno uplašeno od objekta koji se nalazi ispred njega.“[23] Svinjska glava, odnosno Džekov poklon za zvijer, je ipak mučna slika za Simona koji zatvara oči pred tim strašnim prizorom, ne bi li potisnuo iz svijesti ono što je vidio. Sve ono što glava „nečujno“ izgovara predstavlja, u stvari, Simonove misli tj. njegovu ideju da je zlo u čovjeku: „Simon ostade na mestu, mala, smeđa prilika skrivena lišćem. Čak i kad bi zatvorio oči, glava krmače se nije gubila iz njegove svesti. U njenim poluzatvorenim očima čitao se beskrajni cinizam zrelosti. One su govorile Simonu da je sve to veoma rđavo.“[24] Tek pri drugom susretu sa Gospodarom muva, Simon shvata da više ne razgovara sa svinjskom glavom na štapu nego sa samim satanom: U tom trenutku, on spoznaje istinu o ljudskoj prirodi kojom stalno pokušavaju da dominiraju strahovi, okrutnost i žudnja za vlašću. U namjeri da se suprotstavi sopstvenim strahovima, on prihvata zlo koje postoji u svima nama, ali to otkriće plaća životom.
Za razliku od Simona, Džek pristupa drugačije Gospodaru muva. Zajedno sa svojim lovcima, Džek postavlja svinjsku glavu na štap s namjerom da prinese žrtvu tajanstvenom biću koje ih je plašilo. Golding daje jasan nagovještaj o prirodi zvijeri time što cijelo poglavlje naslovljava „Poklon za tamu“. Neizbježno je zvijer asocirati sa tom tamom koja postoji u čovjeku kao onaj dio njegovog bića u koji se nerado i rijetko zagleda. Čini se da su dječaci, koji sada već kao začarani, slično Simonu, nijemo posmatraju svoje djelo, „svinjsku glavu na štapu“, vrlo blizu spoznaje da bi zvijer trebali potražiti u sebi. Međutim, za razliku od Simona, oni uspijevaju da umaknu toj spoznaji: „Tišina prihvati ovaj dar i zastraši ih. Glava je ostala tamo, zamagljenih očiju, blago se cereći, a krv se crnela među zubima. Odjednom potrčaše što su brže mogli kroz šumu, prema obali.“[25] Umjesto da priđu problemu i pokušaju da ga riješe, dječaci bježe što dalje od njega tako da zauvijek ostaju u strahu. Zlo će za njih uvijek postojati kao nerazumljiva sila koja proganja čovjeka i drži ga u neizvjesnosti i nesigurnosti. Oni će nastaviti da prinose žrtve, ali se zvijer neće umilostiviti. Za njih će ona stalno poprimati različita spoljašnja obličja dok na kraju i u svome vođi i prijatelju, Ralfu, ne budu vidjeli samo neprijatelja koga treba uništiti. Zbog toga što su odbili da spoznaju sebe, oni nijesu u stanju da proniknu u suštinu zvijeri, već se nalaze u jednom mučnom procesu kružnog kretanja koji je posljedica njihovog nepoznavanja sopstvene prirode.
Ni Ralfov susret sa Gospodarom muva nije kod njega pokrenuo mehanizam priznavanja i oslobađanja od zla i mučenja. Bježeći od svojih progonitelja koji su mu do skoro bili prijatelji, on nailazi na svinjsku lobanju i kao i ostali biva fasciniran tim praznim, a ipak moćnim pogledom:
Lobanja je gledala Ralfa kao neko ko zna sve, ume da odgovori a neće. Spopade ga bolestan strah i bes. On divlje udari tu nepristojnu stvar ispred sebe, koja se zaklati kao neka igračka pa se vrati cereći se i dalje njemu u lice; a on je udarao po njoj i vikao gnušajući se. Zatim je polizao ranjave zglavke, i pogledao u goli štap; lobanja je ležala prepolovljena, njeno cerenje bilo je sada šest stopa na drugoj strani. Iz šupljine istrže štap koji je podrhtavao i uperi ga kao koplje u to belo komađe. Onda se povuče unazad, gledajući još uvek lobanju koja je ležala i cerila se prema nebu.[26]
Za razliku od Džeka koji sebe podređuje zvijeri i prinosi joj žrtve, Ralf zauzima superiorniji i agresivniji stav. On lobanji prilazi smireno i posmatra je ispitivački kao da, u skladu sa svojim racionalističkim stavom, želi da je svede na ono što ona zaista jeste – ogoljene kosti ubijene svinje. Ali mučni strah i bijes znak su njegove nemoći da iz ovog intelektualnog dvoboja izađe kao pobjednik. Oni ukazuju na to da se Ralf, kao i Simon, približio spoznaji, ali da, baš kao ni Džek, nije imao dovoljno snage da do nje dopre i prihvati je. On u lobanji ne vidi Gospodara muva kao Džek, već je uzdiže na nivo simbola zla i mučenja, na isti način na koji i školjku uzdiže kao simbol demokratije i prava govora. Oba ta simbola se raspadaju na komade, označavajući Ralfov neadekvatan odnos prema svijetu i njegovu nemogućnost da se suprotstavi onome što ga muči, a što je u njemu samom.
Sa trijumfom Gospodara muva i „mraka u ljudskom srcu“, Ralf plače za „nestalom nevinošću“. Tuga koja obuzima Ralfa izazvana je podjednako onim što su dječaci uradili ostrvu i jedni drugima. Međutim, konačni, poražavajući, ironični prizvuk tek slijedi. U trenutku kada Ralf misli da je spašen, da su sva djeca spašena, pojavljivanjem odraslih na ostrvu, mi smo svjesni da oni zapravo nijesu spašeni. Naime, čovjek koji je došao da ih spasi i da obuzda opšti haos, je pomorski oficir, takođe vođa lovaca, a brod na koji će ih odvesti je ratna krstarica. Dječaci idu, ne od jednog do drugog zla, već od jednog do drugog aspekta tog istog zla, odnosno oni idu od malog Gospodara muva do velikog Gospodara muva. Oficir i krstarica, predstavnici civilizovanog svijeta za kojim Ralf sve vrijeme čezne, stavljaju do znanja u kakvom se stanju ta civilizacija nalazi. Suštinske razlike između krstarice i ostrva nema, jer će i ona uskoro postati sagorjela olupina s obzirom na svjetski rat koji i dalje traje. Dakle, naša civilizacija je i sama u haosu i suvišno je očekivati da ona može bilo kome pomoći.
Oficir postaje groteskna figura jer ne želi da shvati šta se na ostrvu dešava. Njegove riječi su kulminacija samonametnutog sljepila: „Znam. Vrlo dobar film. Kao ’Koralno ostrvo’.“[27] Umjesto saosjećanja i pomoći, on dječacima okreće leđa, posramljen njihovim suzama, i samozadovoljno gleda u brod: „Okružen djecom koja su jecala oficir je bio potresen i zbunjen. On im okrete leđa da bi mogli da se priberu; čekao je posmatrajući vitku krstaricu u daljini.“[28] Ove posljednje rečenice romana umjesto raspleta donose novi zaplet. Kao da Ralf još ima dosta zajedničkog sa oficirom i kao da njegov uvid nije bio dovoljno dubok. Kada pogled sa ostrva skrene na brod i on će vjerovatno kao i oficir u njemu vidjeti simbol reda i sigurnosti, a ne razaranja i uništenja. Pored gorčine i bola koje osjeća zbog uvida u tragičnost ljudske situacije, on ipak ne shvata da je uzaludno pomoć očekivati od jedne dekadentne civilizacije. Ralf je samo spoznao stanje stvari, ali nije naučio kako da se u njemu snađe.
U prethodnom dijelu smo vidjeli kako Gospodaru muva, kao simbolu torture i zla, pristupaju dječaci. Svinjska lobanja na štapu ih je sve i te kako mučila i navela na razmišljanje o tami i civilizaciji koja mnogo ne obećava. Gospodar muva kao simbol zla i mučenja na najbolji način opisuje funkciju motiva torture u Goldingovom romanu. Zvijer je u ljudskoj prirodi, i to je ono što muči dječake, ali i savremenog čovjeka. Međutim, ono što još više muči čovjeka jeste saznanje da, i kad izađe iz tame, noseći istinu sa sobom, njega niko ne može čuti, baš kao što ni Simona niko nije čuo. Da li čovjek može da živi sa tako užasnim saznanjem? I vrijedi li se onda boriti? Vjerovatno će ta svinjska glava uvijek biti u našoj svijesti da nas podsjeti da nam predstoji duga i teška borba. Sigurno će nam se i „ceriti“ baš kao što se jedna glava u Konradovom Srcu tame cerila Marlou:
Bile bi još upečatljivije, te glave pobodene na kočeve, da im lica ne behu okrenuta prema kući. Samo jedna, prva koju sam ugledao, bila je okrenuta ka meni. Nisam bio zgrožen onoliko koliko biste mogli pomisliti. Onaj moj trzaj unatrag zapravo nije bio ništa drugo do pokret iznenađenja. Očekivao sam da tamo vidim drvenu kuglu, shvatate. Namerno se vratih onoj prvoj koju sam ugledao – i bila je tamo, crna, sasušena, usahla, zatvorenih očiju – glava koja je izgledala da spava na vrhu tog stuba, a uz to, zgrčenim suvim usnama koje su otkrivale usku belu liniju zuba, ona se i smešila, bez prestanka se smešila u nekom beskrajnom i veselom snu tog večnog počinka.[29]
Taj smijeh je, zapravo, jedina prava mjera užasa svijeta u kojem živimo.
U prethodnim odjeljcima smo pokušali da kroz dva simbola sagledamo mučnu i mračnu stranu čovjeka u mikrokosmosu izolovanog ostrva na koje je Golding smjestio svoje dječake. Golding je pokazao da se djeca ponašaju baš kao i odrasli kada se nađu u sličnim situacijama: „Odlučio sam da prikažem grupu dječaka na ostrvu, i da ih pretvorim u prave dječake umjesto u beživotne uzorke na papiru; i pokušao da pokažem kako će model društva koji oni razvijaju biti uslovljen njihovom bolesnom, palom prirodom.“[30] Nanošenje patnje, unutrašnje i spoljašnje, je dovelo do katastrofe i skoro potpunog uništenja ostrva. Umjesto da uspostave neki red, civilizacija ovog ostrva doživljava kolaps jer „dječaci pate od strašne bolesti, a to je biti čovjek“.[31]
Golding je počeo da uočava znakove bolesti koja polako razara čovjeka. Ta bolest je, u stvari, čovjekovo unutrašnje mučenje sa samim sobom i sa svojim pokušajima da prevaziđe urođeno zlo. Goldingov ironičan stav prema civilizaciji, čije je osnovno obilježje tehnološki progres koji ima potencijal da zauvijek uništi život, podsjeća da je ljudski rod uz pomoć razuma, svaku istinu pretpostavio ideji samog života kao nečega najdragocjenijeg. Zlo i nasilje kao najčešće manifestacije torture su svojstvene svima nama:
Jedna od naših grešaka jeste što vjerujemo da je zlo negdje drugo i da je svojstveno drugim nacijama. Moja knjiga poručuje sljedeće: mislite da ste sada, kada je rat završen i zlo uništeno, bezbjedni zato što ste prirodno dobri i skromni. Ali ja znam zbog čega je došlo do rata u Njemačkoj. Znam da se to može desiti u bilo kojoj zemlji. To se i ovdje može desiti.[32]
U paroksizmu civilizacije koja sve više gubi smisao, ostaje tortura kao jedini instrument koji pojedinci koriste da bi se oslobodili svih zabluda o ljudskoj veličini i uzvišenosti. Ostaju i oni koji će, baš kao i Simon, pokušati da se suprotstave zlu i da za sebe sačuvaju ma kako krhku i varljivu mogućnost utjehe da je u istini spas.
BIBLIOGRAFIJA
Baab, S. Howard, The Novels of William Golding. Ohio: The Ohio State University Press, 1970.
Baker, R. James, William Golding: A Critical Study, St. Martin’s Press, 1965.
Carey, John. William Golding: The Man Who Wrote Lord of the Flies.London: Faber and Faber, 2000.
Golding, Gerald William, Lord of the Flies, London: Faber and Faber, 1999.
Golding, Gerald William, The Hot Gates, London: Faber and Faber, 1965.
Golding, Vilijam, Gospodarmuva, prevodBrankaPetrović, Beograd: Prosveta, 1963.
Gregor, Ian &Kinkead, Weekes M., William Golding: A Critical Study. London: Faber and Faber, 1967.
Konrad, Džozef, Srce tame, Novi Sad: Stylos, 2002.
McCarron, Kevin, The Coincidence of Opposites: William Golding’s Later Fiction, New York, NY: Continuum International, 1995.
Redpath, Philip, William Golding: A Structural Reading of His Fiction, Rowman& Littlefield, 1986.
Tiger, Virginia, William Golding: The Unmoved Target. London: Marion Boyars, 2003.
ABSTRACT
Torture has been present in society as a negative form of human behaviour. Its causes, consequences, and manifestations as well are numerous. Observing human behaviour, William Golding came to the conclusion that human beings are ill and evil by nature. The novel Lord of the Flies is concerned with exploring dark side of humanity and the limits torture reaches through evil and violence. Golding examines various forms of torture through a series of symbols in his novel. However, the symbols “beast” and “Lord of the Flies” depict most strikingly the individuals who are primarily able to torture themselvesand then others, and to what extent the torture affects behavior and actions as well.
Keywords: torture, human nature, evil, violence, symbol, beast, and Lord of the Flies.
[1] ”man produces evil as a bee produces honey”, William Golding, “Fable”, The Hot Gates, Faber and Faber, London, 1965, p. 87.
[2] “Golding’s symbols are not in fact clear, or wholly articulate, they are always an incarnation of more than can be extracted or translated from them.”, Mark Kinkead-Weekes & Ian Gregor, William Golding: A Critical Study, Faber and Faber, London, 1967, p. 19.
[3] “May it not be that at the very moments when I felt the fable to come to its own life before me it may in fact have become something more valuable, so that where I thought it was failing, it was really succeeding? I leave that consideration to the many learned and devoted persons, who in speech and the printed word, have explained to me what the story means. For I have shifted somewhat from the position I held when I wrote the book. I no longer believe that the author has a sort of patria potestas over his brainchildren. Once they are printed they have reached their majority and the author has no more authority over them, knows no more about them, perhaps knows less about them than the critic who comes fresh to them, and sees them not as the author hoped they would be, but as what they are.”, William Golding, “Fable”, The Hot Gates, p. 100.
[4] “There isn’t a snake-thing. But if there was a snake we’d hunt it and kill it. We’re going to hunt pigs and get meat for everybody. And we’ll look for the snake too.” , William Golding, Lord of the Flies, Faber and Faber, London, 1999, p. 36.(svi prevodi preuzeti iz: Vilijam Golding, Gospodar muva, Prosveta, Beograd, 1963.)
[5] “Snakes! Snakes! Look at the snakes!”, ibid., p. 48.
[6] “So far the beast has been associated with this society’s fear, irrationality, and dark pleasure in wielding power – precisely the qualities that inhere, of course, in its first killing of a pig with the attendant neglect of the signal fire.”, Howard S. Babb, The Novels of William Golding, The Ohio State University Press, 1970, p. 16.
[7] “deciding on the fear”, William Golding, Lord of the Flies, p. 89.
[8] “We’ve got to talk about this fear and decide there’s nothing in it. I’m frightened myself, sometimes; only that’s nonsense! Like bogies.”, ibid.
[9] “Be frightened because you’re like that – but there is no beast in the forest.”, ibid., p. 90.
[10] “fear can’t hurt you any more than a dream”, ibid.
[11] “Unless we get frightened of people.”, ibid., p. 91.
[12] “Simon became inarticulate in his effort to express mankind’s essential illness.”, ibid., p. 97.
[13] “If there’s a beast, we’ll hunt it down! We’ll close in and beat and beat and beat – !”, ibid., p. 100.
[14] “ ‘If only they could get a message to us, ’ cried Ralph desperately. ‘If only they could send us something grown-up… a sign or something.’ “, ibid., p. 103.
[15] “But it is perhaps worth noticing that this figure which is dead but won’t lie down, falls on the very place where the children are making their one constructive attempt to get themselves helped. It dominates the mountaintop and so prevents them keeping a fire alight there as a signal.”, William Golding, “Fable”, The Hot Gates, p. 96.
[16] “the majesty of adult life”, William Golding, Lord of the Flies, p. 103.
[17] “eyes, teeth, claws”, ibid., p. 110.
[18] “ ‘ No! How could we – kill – it?’ “, ibid., p. 182.
[19] “he obeyed an instinct that he did not know he possessed and swerved over the open space so that the spears went wide”, ibid., p. 206-207.
[20] “Ralph screamed, a scream of fright and anger and desperation. His legs straightened, the screams became continuous and foaming. He shot forward, burst the thicket, was in the open screaming, snarling, bloody.”, ibid., p. 227.
[21] “The lawn, almost the only uncontaminated place in that ancient neighbourhood, had been sunny and innocent until my deliberate exercise of logic had invited the enemy in. What was the enemy? I cannot tell. He came with darkness and he reduced me to a shuddering terror that was incurable because it was indescribable.”, William Golding, “The Ladder and the Tree”, The Hot Gates, Faber and Faber, London, 1965, p. 167.
[22] “Science was busy clearing up the universe. There was no place in this exquisitely logical universe for the terrors of darkness. There was darkness, of course, but it was just darkness, the absence of light; had none of the looming terror which I knew night-long in my very bones. God might have been a help but we had thrown him out…”, ibid., p. 172-173.
[23] “the sustained naturalism of the scene, despite its symbolic implications. The Lord of the Flies remains a literal pig’s head on a stick (it does not speak aloud until the second encounter, a fact perhaps suggesting that it becomes more defined as a force, a person, to Simon only after he has recognized that he himself must be sacrificed); and Simon remains a child, one subject to fits and badly frightened of the object in front of him”, Howard S. Babb, The Novels of William Golding, p. 25.
[24] “Simon stayed where he was, a small brown image, concealed by the leaves. Even if he shut his eyes, the sow’s head still remained like an after-image. The half-shut eyes were dim with the infinite cynicism of adult life. They assured Simon that everything was a bad business.”, William Golding, Lord of the Flies, p. 154.
[25] “The silence accepted the gift and awed them. The head remained there, dim-eyed, grinning faintly, blood blackening between the teeth. All at once they were running away, as fast as they could, through the forest towards the open beach.”, ibid.
[26] “The skull regarded Ralph like one who knows all the answers and won’t tell. A sick fear and rage swept him. Fiercely he hit out at the filthy thing in front of him that bobbed like a toy and came back, still grinning into his face, so that he lashed and cried out in loathing. Then he was licking his bruised knuckles and looking at the bare stick, while the skull lay in two pieces, its grin now six feet across. He wrenched the quivering stick from the crack and held it as a spear between him and the white pieces. Then he backed away, keeping his face to the skull that lay grinning at the sky.” ibid., p. 211.
[27] “ ‘I know. Jolly good show. Like the Coral Island.’ “, ibid., p. 230.
[28] “The officer, surrounded by these noises, was moved and a little embarrassed. He turned away to give them time to pull themselves together; and waited, allowing his eyes to rest on the trim cruiser in the distance.”, ibid.
[29] Džozef Konrad, Srce tame, Stylos, Novi Sad, 2002, str. 131.
[30] “I decided to take the literary convention of boys on an island, only make them real boys instead of paper cutouts with no life in them; and try to show how the shape of the society they evolved would be conditioned by their diseased, their fallen nature.”, William Golding, “Fable”, The Hot Gates, p. 88.
[31] “the boys are suffering from the terrible disease of being human” , ibid., p. 89.
[32] “One of our faults is to believe that evil is somewhere else and inherent in another nation. My book was to say: you think that now the war is over and an evil thing destroyed, you are safe because you are naturally kind and decent. But I know why the thing rose in Germany. I know it could happen in any country. It could happen here.”, ibid.
