Preveo: Pjetar Drešaj
DJEVOJKE
Ne možeš a da ne voliš djevojke
Koje svojim plavim pogledom
Svijetlom bezbrižno prepolove svijet.
Šire se kao lomljive bulke
Pšeničnim poljima želja
Sa nježnim erotskim snom prije budjenja.
Dovoljan je mladalački povjetarac
Da žuti polen
I crveno- crne peteljke
Stvore na hiljade optičkih varki…
Bez djevojaka – sjaja i sjenke ljepote,
Ljubav bi se skupljala u ljusci od jajeta.
POMENI
Slikovitost riječi gubilo je u težini, braćo!
Bez drhtavih pucketanja po trotoarima grijeha,
bez identiteta na izgubljenom uglu ravnoteže,
bez tragova održavanja na krilu gravitacije,
riječi
lamaju se kao uši starih kipova…
Kraj vijeka pedom mjerka svoj istek.
Posljednja riječ vrši samoubistvo
Ukoliko ne bi napisana u dva primjerka.
Riječi izlaze i suše se, kod nekih ljudi,
kao trava na šupljinama lobanje mrtvaca u planini.
Koliko je ružno da ih ovako gledamo
Kao bezvrijedne novčanice
Iskovane do crvenila, riječi.
HIROŠIMA
( Povodom 50 – godišnjice njene tragedije )
Vrijeme je da se životom rastežeš, voljena.
Kao tebi,
i nama su zagrizli sunce
paukove zavjese smrti;
da smo i mi bili oboreni na tvom prašnjavom krevetu,
fosfornih nogu kao dugine magije .
Tu zajedno,
brišemo sluz opakih dana koje oblačiš.
Rašireni prsti kao polomljeni zubi aždaje
samo su strmoglave intrige ljubavi
koje nam samo ozljeđuju poderane kože bolova.
Mi smo osuđeni kao izmišljeni raj mira
i pakao iskrivljenih usana i ruševina vijeka.
Tvoji dani mute i nama vodu očiju,
vežu nam konopce koji podsjećaju na vješala
na svim elastičnim granama nemogućeg.
Eh, život je loše navijani sat gdje ima i smrti.
One nam smrti, svima omotaju dušu krljuštima,
gdje se neke neukrotljive aždaje i dalje njima hrane
negdje, crvenim morem onoga jutra.
Ipak, kriv je čovjek, draga Hirošimo !
Jer, svakako, da ne bi umirala, moraš živjeti.
LEDENE SANTE
Biće bolje
da se intimno ne upoznamo sa santama.
Jer duša im je opako smrznuta
preko dostignuća svetih geologa.
Mišičavi profil
izgubio im je osjećaj pitomosti.
Čak, pozavadile se
i sa tek rođenim pingvinima.
Čovjek, u okruženju njihove hladnoće
postaje providan svojom prisutnošću.
Sante ostaju sasvim zaleđene…,
Manje ukusne od smežuranih grudi prostitutki.
Ostaju više privlačne u licu nego u duši.
One su do krajnosti zanesenije
ars 133
od izgubljene igre sa sobom.
Najgora je stvar
da se od Santi ne moramo paziti
samo u Sjevernom Ledenom Okeanu.
One ti svugdje zalede okeane snova
negdje, tokom današnjice i sjutrašnjice…
ARAPSKA DJEVOJKA
Bijeli čaršafi snova
nešto lepršavo iz sebe cijepaju
i postaju jedra za brodove gusarskih pogleda.
Možda oblače more talasima poziva:
djevojaštvo živi i pod crnim velovima, živi !
Tu duvaju i poslednji plamenovi glasa…
Neznajući da li guraju ili vuku ka mitskom svijetu,
ne osjećajući da li pale izgubljeno osjećanje
ili pak,zalede pokojni gubitak.
Arapske se marame, kao tihe borbene staze
kreću po žutoj prašini, kao osakaćene riječi;
i krv kraja vijeke istanje u hodu.
Tamo dalje,život djevojaka gubi i gubi u težini.
Tu, u njedrima arapskih djevojaka
vulkani uče jezik razbuktale ljubavi.
Njihova srca, kao antene na krovovima, sa ugašenim svijetlima
potvrđuju da je današnjica umrla u jučerašnjoj magli.
Kultura se treba odijevati po novom
onako, kako se golotinja oblači odjećom.
Da li je pravedno postaviti kulturu iznad čovjeka koji je stvara?
SVAKI ŽIRI ĆE MI OPROSTITI
U njedrima
Drži dva prevrnuta zlatna zvona,
Ali ne radi se o svetoj crkvi.
Začuđujuće,
Kad prolazim pored nje, krijući se prekrstim,
Ali, rukama mi ne komanduje vjera.
Premda su
Helena i Circia istopljene u nju,
Ona nije Grkinja.
Svjestan
Da me svaki njen pogled još dublje gura u grijeh,
Od sad pa na dalje, od boga ne tražim više drugi raj.
NEDJELJNE MOLITVE
Ove nedjelje pomolih se za Republiku:
Neka ljudožderi razvale kandže
i postanu životinje.
Životinje da se ukrote
i postanu humane.
Humani da spuste krila
i postanu anđeli.
Anđeli nek silaze iz raja
I postanu pjesnici.
Pjesnici da se istope u stihove
i postanu poezija.
Poezija da doživi metamorfozu
I da postane
Platonov opit ” Objektivne istine “.