Beskrajna tuga jednog naroda i njegove zemlje u pričama jednog od najvećih jugoslovenskih pisaca 20. vijeka
Rođen 22. februara 1931. u selu Donji Kokoti blizu Titograda (Crna Gora), Sreten Asanović* je dao svoj doprinos narodnooslobodilačkoj borbi kada mu nije bilo ni četrnaest godina. Po završetku rata, završio je učiteljsku školu i studirao višu pedagošku školu. U septembru 1953. objavio je svoju prvu priču u jednom omladinskom časopisu.
Bio je glavni urednik književnog časopisa “Susreti“ (1957-1960), uređivao je kulturnu stranu dnevnog lista “Oslobođenje” iz Sarajeva, vodio je reviju za kulturu i umjetnost “Odjek” (1962-1965), na kraju, dvije decenije bio je glavni urednik književnog časopisa “Stvaranje” iz Titograda.
Među najvišim predstavnicima književnih organizacija, prvo Bosne a zatim Crne Gore, Sreten Asanović je bio i predsjednik Saveza književnika Jugoslavije.
Sarađivao je i sarađuje sa brojnim listovima i časopisima i objavljuje književne kritike, članke o kulturi i umjetnosti, priče.
Brojne priče Asanovića su prevedene i objavljene na slovenačkom, makedonskom, mađarskom, italijanskom, rumunskom, poljskom, češkom, slovačkom, engleskom, njemačkom, ruskom…
Sreten Asanović je i autor radio-drama i filmskih scenarija.
Dodijeljene su mu važne književne nagrade: 1954. Nagrada za priču Savjeta za prosvjetu Crne Gore; 1957. Nagrada Udruženja književnika Crne Gore za knjigu priča “Dugi trenuci”; 1967. Nagrada grada Titograda za zbirku pripovjedaka “Igra vatrom”. Od ostalih knjiga pripovjedaka Sretena Asanovića značajne su: “Ne gledaj u sunce” i “Lijepa smrt”, djela kojima je Asanović osvojio najpoželjnije jugoslovenske književne nagrade u roku od dvije godine od njihovog objavljivanja.
Ovdje, pod naslovom “Lijepa smrt”, italijanskom čitaocu predstavljamo izbor priča Asanovića, dva odlomka iz istoimenog djela i ostalih šest iz prijethodnih pripovjedaka. U izvjesnom smislu, ovih osam pripovjedaka su uvijek nove. Autor je u stvari napravio neke izmjene na tekstovima koji su prijethodno objavljeni podvrgnuvši ih i stilskoj i sadržinskoj doradi, i svi oni su skraćeni za italijansko izdanje.
Pri izboru pripovjedaka vodilo se računa ne samo o književnoj vrijednosti nego i o srodnosti motiva, tematike i atmosfere, koji izražavaju piščev svijet.
Pripovijetke su poređane po hronološkom redu, to jest prema hronologiji ispričanih događaja.
Naslov koji je dat knjizi – “Lijepa smrt” je jedna crnogorska izreka, jedna sveobuhvatna maksima koja bi mogla izgledati paradoksalna i apsurdna, a u stvari je izraz jednog morala, jednog načina suočavanja sa životom i smrću, danas kao i u prošlosti, jednog naroda ponosnog i postojanog. I ova etička komponenta je prisutna u gotovo svim situacijama, u gotovo cijeloj naraciji Sretena Asanovića.
Ove pripovijetke su sjećanja na rat i period neposredno poslije rata, smještene u predjele brdovite Crne Gore koja je potpala pod italijansku okupaciju od 1941. do septembra 1943, pa zatim pod njemačku okupaciju, i gotovo četiri godine bila poprište ogorčenih bitaka koje su partizani vodili protiv okupatora i sluga okupatora, četnika. Pripovijetke Asanovića su precizno smještene u ambijent krečnjačkog Ćemovskog polja, u čijoj se sredini nalazi piščevo rodno selo, tačnije u središnjem dijelu Crne Gore.
Među crnogorskim naratorima poslije Drugog svjetskog rata, Asanović se nalazi na samom vrhu do starijeg Mihaila Lalića i manje-više vršnjaka, Danila Kiša i Branimira Šćepanovića. Potekao iz tradicije nacionalne naracije, autor “Lijepe smrti” daje svojoj naraciji jedan epski ton, obogaćujući je najhranjivijim sokovima narodnog govora (koji nije uvijek lako prevesti), ali upravo zato često dostižući najviše nivoe izražavanja.
Prevod: Sandra Perić
* Uvodni tekst prevodioca i priređivača Đakoma Skotija u knjizi La bella marte – Ripostes, Solerno-Roma, 1993, koja je, kao osma, izdata u biblioteci Ripostes u kojoj su objavljeni Pjer Grimal, Henri Miler, Leonard Koen, Harison S. Moris, Alfonso Gato, Etore Pratolini i Džems Džois.