Dajen Hartog[1]: Odaliska, iščezla
Prevela: Gordana Žugić-Kustudić
Odaliska leži zavaljena, rijetko stoji, a nikada se ne slika dok korača. Noge ne drže. Koljena su joj katkad široko otvorena dok koliko je duga leškari na kauču. Ovakva poza priziva sjene da lagano priđu.
Sjenke Pariza su poznate – čak i poznatije, možda, od njegove svjetlosti. U aprilu flota kumulusa vuče svoje sjenke preko kaldrme; metla opušteno nagnuta naslanja svoju sjenku na zid; sjenke stranaca se gaze. Ovo su javne sjenke Pariza. Da bi se proučile one privatnije, čovjek mora zaći unutra, u prebivalište Odaliske oko 1923. godine.
Popodne je, vrijeme poslije ručka i nekoliko čaša vina. Prelamajući se s nebeskog svoda, sjena se lagano kreće preko poda ateljea; i uskoro će se uspeti uz pohabani brokat kauča i rese crnih visuljaka koji se njišu sa šala.
Za ovo je potrebno vrijeme.
Druge sjenke su se već skupile u pozi Odaliske. U prevoju njene ruke. U udolini okrenutog dlana. Gnijezde se dužinom njene golotinje poput povlaštenih kućnih ljubimaca (onih koje Parižani drže na krilu dok večeraju, hraneći ih biranim ostacima sa stola). Pod njenim grudima se smiješe dva mjesečeva srpa od sjenki. Lice joj ostaje smireno. Njene bradavice, ravnodušne, uzvraćaju na podbuo, netremičan pogled voajera. (Oči Odaliske se rijetko sreću s bilo čijim pogledom. Postoje izuzeci – „Olimpija“, na primjer – ali većina gleda u stranu, kako bi se dala na razmišljanje, ili čitanje.)
Visoko na jagodičnoj kosti Odaliske nježno se nanosi mladež – da izbalansira kap sjenke koja se skuplja u njenom pupku i prijeti da će se izliti preko oblog trbuha ako se pokrene. A ako su prepone obrijane, i ruka Odaliske ne stoji na putu, vrh četkice će se umočiti u crno: jedan pažljiv, delikatan pokret, nanešen blagim drhtajem, razdvojiće usmine.
Traka crne boje koja obavija grlo nije sjena, već crna plišana vrpca, umjetničko sredstvo koje nagovještava razglobljenost glave i tijela.[2]
Vrpca koju je, ukoliko je nema na platnu, Matis sasvim sigurno ukrao; i nosi je zgužvanu u svom džepu, dodirujući baršun dok razmišlja o tome kakve će izmjene sjutra napraviti.
1992.
[1] Dajen Hartog (1942-) piše kratke priče i romane. Njena najpoznatija djela su: Candy from Strangers, 1986; Matinee Light, 1983; Polite to Bees, 1992; No Hippies Allowed, 1994; The Photographer’s Sweethearts, 1996; Ink Monkey, 2006.
[2] Radi se o igri riječi; u engleskom jeziku ta se traka zove choker. (prim. prev.)
